Bosanci, Bošnjaci ili bosanski muslimani

bosnjaci
Print Friendly
Share Button
Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi! Kako god je Bosna i Hercegovina ostala jedina nepriznata nacija i država u vrijeme uspostave nacionalnih identiteta i država u devetnaestom, prepuštena na nemilost i komadanje svojim susjedima i komšijama krajem dvadesetog, tako se sada – početkom dvadeset i prvog stoljeća suočava sa vjerovatno najvećom neratnom opasnošću u svojoj savremenoj historiji: da bude lišena svoga najbrojnijeg državotvornog naroda, Bošnjaka. Ovdje ćemo, nimalo skromno, pokušati doprinijeti odgovoru na pitanje historijske, geografske i nacionalne kontekstualizacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u ozračju nastavka obrnutog načela izgradnje naroda/nacije i države nametnutog ovoj zemlji u vrijeme procvata etno-nacionalizama u Europi u devetnaestom stoljeću.

Smislena historiografija porijekla, identiteta i političke pozicije Bošnjaka, etnički najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda – uprkos poplavi literature o ovoj temi, naročito nakon raspada SFR Jugoslavije, agresije i rata 1992.-1995. u Bosni i Hercegovini, ustvari, nikada nije ispisana. Svi dosadašnji pokušaji okončani su kao preobimne, nominalne i nepotpune analize. Dokaza za ovu tvrdnju je više nego što bilo koji tekst može podnijeti u što se lahko mogu uvjeriti svi korisnici interneta i literature jednostavnim uvidom u kvalitet i tačnost podataka vodećih enciklopedijskih institucija savremenog svijeta; od Encyclopaediae Britannice preko Wikipedie do CIA Factbooka, među kojima se, sve donedavno, mogla pročitati gomila pravih gluposti. Razlog za to je nepostojanje obuhvatne i dokumentirane historiografije Bošnjaka, dijelom zbog nedostupnosti izvornih dokumenata u prijevodu na bosanski, a dijelom zbog neprevođenja bosanskih dokumenata na svjetske jezike. U međuvremenu, stvari su se unekoliko promijenile, ali ni tada zahvaljujući naporima intelektualnih elita nego, prije svega, zbog raznih spletova i rasplitanja okolnosti u vezi sa igrama oko pristupa ove zemlje Europskoj uniji, te jednog od dugo odlaganih i izbjegavanih, ali neophodnih preduvjeta za to, popisa stanovništva.

Bošnjaci funkcioniraju kao narod i nacija samo na razini Ustava Bosne i Hercegovine. U praksi, problem nacionalne identifikacije Bošnjaka s jedne strane djeluje daleko složenije nego što se to na prvi pogled da zaključiti, a sa druge strane je gotovo nevjerovatno jednostavan.

Nije li moguće, pitamo se, da je sve balkanske i bosanskohercegovačke dileme koje nemaju zdravorazumsko rješenje, moguće razriješiti tvrdnjom da su Bošnjaci za europsku političku i diplomatsku inteligenciju, ustvari, samo muslimani? U tom kontekstu Bošnjaci u Europi nisu još jedna šara na tepihu europske raznolikosti, nego bolni podsjetnik na ne tako davnu prošlost u kojoj je Bosna bila krajina na zapadnoj granici Osmanskog sultanata. Dakle, sve do pretkraj devetnaestog stoljeća, ne susjed i prijatelj nego ultimativni neprijatelj. Time bi se razjasnilo i zašto nijedan pokret za neovisnost Bosne i Hercegovine od početka kraja Osmanskog sultanata u devetnaestom stoljeću nije imao podršku europskih sila. Naprotiv. Velike europske sile su zdušno podržavale i pomagale sve druge nacionalne pokrete i njihove revolte da bi, kada je Sultanat dovoljno oslabio, sazvale kongres u Berlinu, i u julu 1878. potpisale deklaraciju kojom se praktično priznaju sve slavenske države na Balkanu unutar svojih historijskih granica, osim jedne – Bosne i Hercegovine. Paragrafom 25 utvrđuje se status Bosne i Hercegovine kao međunarodnog protektorata pod Austro-Ugarskom upravom. Od toga trenutka naovamo politička sudbina Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda stavljena je u ruke “međunarodne zajednice” da bi tako ostalo do danas.

Tanzimat, Istočno pitanje i europski etnonacionalizmi

Međutim, malo je poznato da su Bošnjaci (istodobno) bili najveća smetnja uspješnom provođenju tanzimatskih reformi[1] u Osmanskom sultanatu i, kao muslimani, najveća europska dilema u vrijeme pojave etno-nacionalizama u devetnaestom stoljeću na postosmanskom Balkanu. Oba ova historijska procesa znakovito su utjecali na formiranje i politički razvoj Bošnjaka. U tom smislu, nipošto nije slučajno da se raspad Jugoslavije najkrvavije prelomio preko Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ustvari, radi se o nastavku – ili dovršetku – etno-nacionalnog aranžiranja bivše “europske Turske” započetom krajem devetnaestog stoljeća u kojoj nema mjesta ni za islam ni za Bošnjake kao samostalan nacionalni i narodni entitet.

Od toga historijskog perioda naovamo, zbog brojnih i burnih historijskih promjena koje je donijelo povlačenje Osmanskog sultanata sa Balkana i iz jugoistočne Europe (“europske Turske”), Bosna i Hercegovina je postala prizorište prelamanja svih mogućih sukoba interesa i apetita netom osviještenih susjednih naroda i formiranih nacionalnih država. Pad utjecaja Osmanskog sultanata omogućio je nastanak i pojavu brojnih etno-nacionalizama na Balkanu, što je u to vrijeme bila utrka – prva od brojnih na čiji start će Bosna i Hercegovina zakasniti (i koju će izgubiti) – isključivo zbog činjenice da se Bošnjaci u tom historijskom trenutku nisu identificirali, definirali i promovirali kao zasebna nacija. Dok su Velika Britanija, Francuska i Rusija podsticale i ohrabrivale kršćanske millete u Osmanskom sultanatu da na konceptu zasebnih etno-nacionalnih jedinica (entiteta!) formiraju vlastite države, razvoj bošnjačke nacije i države osujećen je i iznutra i izvana, najprije neshvatanjem da se ne podrazumijeva da zemlja Bosna pripada Bošnjacima (tada još nedefiniranim po vjerskom načelu), ali i reformama (tanzimat) u Osmanskom sultanatu i interesima europskih sila da svoje granice pomjere što je moguće dalje istočno i južno. Obje velike interesne skupine Bosni i Hercegovini su pristupale sa totalitarističkog i autokratskog stajališta pri čemu se nesposobnost “novih Turaka” da u ovom dijelu Europe na odgovarajući način zamijene ili nadomjeste vlast osmanskih sultana rezultirala dolaskom europskih dinastija; Bosna i Hercegovina ne dobiva nikakvu autonomiju, nego samo nove vladare u vidu habsburške Austro-Ugarske. Ova odluka, donesena na insistiranje Velike Britanije, neposredna je posljedica pobjede Rusa u rusko-turskom ratu iz 1877-1878.

Konačna pobjeda Rusije u ovom ratu, a nakon predaje osmanske vojske entuzijastičnoj ruskoj aramadi u predgrađu Istanbula, Yeşil Koyu, zapečaćena je potpisivanjem mirovnog ugovora na Svetom Stefanu/Yeşil Koyu, 3. marta 1878. Tim ugovorom je, među ostalim, osim potvrde ruske pobjede u ratu, potpisana i podjela Bosne i Hercegovine uvažavajući rezultate crnogorske okupacije u Hercegovini i srspke teritorijalne i druge pretenzije u Bosni. Međutim, ovaj “mirovni ugovor” se izravno protivio interesima Velike Britanije koja je, uz zadržavanje kolonijalne pozicije u Indiji željela po svaku cijenu punopravno sudjelovati u rješavanju Istočnog pitanja[2], odašiljući potpuno opremljenu flotu brodova u Dardanele kao potporu iscrpljenoj i ugroženoj osmanskoj floti. Tadašnji britanski premijer, lord Derby, pozvan da pojasni aktivnosti svoje vlade na međunarodnoj sceni, rekao je:

“U tom dijelu svijeta mi imamo značajne interse koje moramo štititi… Kažu da smo poslali flotu u Dardanele da bismo pomogli očuvanje Osmanskog imperija. Oštro se protivim takvom viđenju. Flotu smo poslali isključivo radi zaštite interesa Britanskog imperija…”

I nije lagao. Nema te ljubavi ni naklonosti koja bi Veliku Britaniju potakla da ponudi pomoć “starcu na samrtničkoj postelji”, što je unekoliko parafraziran naziv za Osmanski sultanat u devetnaestom stoljeću. Prošireno i strateški pozicionirano Bugarsko carstvo bilo je osnovna pretpostavka za promociju ruskih interesa; Rusi su dugo žudjeli za izlazom na topla mora i posjedima u Indiji, krunskom dragulju svih britanskih kolonija.

U februaru 1878. godine sultan Abdulhamid II. odobrio/naložio je osmanskom parlamentu da potvrdi njegovu ulogu halife muslimana čime je želio pozvati i ujediniti muslimane cijelog svijeta u borbi protiv zapadnog imperijalizma; treba spomenuti da su indijski muslimani i tada predstavljali značajan dio svjetske muslimanske populacije, ali i da su s punom pažnjom vodili računa o namjerama i potezima osmanskog sultana. To je uzbunilo Britance, koji su zbog toga, ali prije svega da bi opstruirali ruske ambicije, odbili potvrditi Mirovni ugovor iz Svetog Stefana, te omaškom, zakratko sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U julu 1878., velike sile su bez sultana potpisale novi dogovor koji će postati poznat kao Berlinski. Zagovornici tanzimata, uključno trojicu prethodnika sultana Abdulhamida II., su prilično zanemarili ekskluzivitet vladavine svim muslimanima u korist nove doktrine “turskog osmanizma”, što će se, poslije revolucije, premetnuti u isključivo “turski nacionalizam”. U praksi to je značilo da je prozapadna i sekularna tanzimatska vlada potvrdila Berlinski ugovor, kojim je Osmanski sultanat izgubio gotovo sav teritorij u Europi i oblasti Crnog mora. Ali ne samo to; pristali su i na isplatu 60 miliona rublji Rusiji na ime ratne odštete, što je značajno opteretilo prezaduženu i gotovo bankrotiranu tursku ekonomiju. Ovaj sporazum se vremenski podudario sa engleskim i francuskim kolonijalnim osvajanjima na Arabijskom poluotoku i u Sjevernoj Africi. Proslavljajući situaciju, britanski premijer, lord Beaconsfield, otkupio je udio u prometu Sueskim kanalom, a kraljicu Viktoriju proglasio caricom Indije.

Što se tiče postosmanskog Balkana, velike sile (Britanija, Francuska, Rusija i Pruska) podijelile su ga u skladu sa svojim potrebama i interesima. Zajamčile su neovisnost narodima i nacijama – iako pod njihovim diplomatskim nadzorom – te odobrile formiranje država osim jedne, Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovom zemljom diplomati velikih sila složili su se sa zagovornicima tanzimata da Bosna i Hercegovina treba izgubiti gotovo pola svoga teritorija i najvažniju luku na Jadranskom moru. Osim toga, njen politički status ostavili su potpuno nedefiniranim, predajući je na upravu Austro-Ugarskoj. Tek krajem dvadesetog stoljeća pokazat će se zašto. Kako-bilo, od 1879. godine naovamo, složena mreža međunarodne i unutarnje realpolitike postat će osnovna karakteristika sudbine Bosne i Hercegovine i nacionalne identifikacije njenih stanovnika. Kratak period stabilizacije, u smislu priznavanja granica i ograničene samostalnosti, doživjet će u vrijeme formiranja FNR Jugoslavije (1943.), stječući status jedne od šest ustavom priznatih i ravnopravnih republika. Zakratko! Rat iz devedesetih ponovo je postavio sva pitanja koja su 1879. godine ostavljena bez odgovora: 1. države i državnosti, 2. nacionalno i 3. pitanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta, stavljajući Bosnu i Hercegovinu u središte regionalnih i međunarodnih političkih interesa.

Famoznim Dejtonskim mirovnim sporazumima iz 1995. Bosna i Hercegovina dovedena je u gotovo identičnu poziciju u kojoj je bila i nakon Berlinskog ugovora iz 1878. godine: oduzeto joj je pravo da bude republika ravnopravnih i jednakopravnih građana, lišena je svoga bosanskog identiteta u korist definiranih i nedefiniranih naroda, te stavljena pod iznimno nerazumljiv i nikada do kraja definiran međunarodni protektorat. Ustav Republike Bosne i Hercegovine, potpuno usklađen sa normama i pravima koje su čak i mnoge zemlje Europske unije tek kasnije definirale i usvajale, stavljen je van snage, a nametnuto je ustavno rješenje po kojemu doslovno nikada ne može ni zaživjeti, a kamoli (pro)funkcionirati.

Za Dejtonskim “sporazumima” uslijedio je niz odluka, rezolucija i rješenja, te manje-više nametnutih zakona kojima je uspostavljena teritorijalna organizacija i administracija koje cijeli problem usložnjuju do granica vrijeđanja inteligencije. Bosna i Hercegovina je prepuštena (ne)sposobnim oligarhijama pod patronatom nekih nenabrojivog mnoštva institucija: “međunarodne zajednice” koje funkcioniraju pod jednom krovnom, Vijećem za provedbu mira(!), koje čine predstavnici 55 zemalja i agencija te mnoštvo posmatrača. Ured Visokog predstavnika (OHR), kao “presudni autoritet” za provedbu civilnih odredbi Dejtonskih sporazuma sve više je nijemi posmatrač, a povremeno i saučesnik te implementator haosa. Nikada otvoreno priznati status međunarodnog protektorata ponovo je otvorio pitanje identiteta naroda u Bosni i Hercegovini – ponajprije i ponajviše Bošnjaka – i njihovog mjesta u Europi; ne smije se zaboraviti: Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi! Kako god je Bosna i Hercegovina ostala jedina nepriznata nacija i država u vrijeme uspostave nacionalnih identiteta i država u devetnaestom, prepuštena na nemilost i komadanje svojim susjedima i komšijama krajem dvadesetog, tako se sada – početkom dvadeset i prvog stoljeća suočava sa vjerovatno najvećom neratnom opasnošću u svojoj savremenoj historiji: da bude lišena svoga najbrojnijeg državotvornog naroda, Bošnjaka. Ovdje ćemo, nimalo skromno, pokušati doprinijeti odgovoru na pitanje historijske, geografske i nacionalne kontekstualizacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u ozračju nastavka obrnutog načela izgradnje naroda/nacije i države nametnutog ovoj zemlji u vrijeme procvata etno-nacionalizama u Europi u devetnaestom stoljeću.

Bošnjaci u Osmanskom sultanatu

Bosna Vilayet-i (pokrajina Bosna) nikada nije bila klasična kolonija Osmanskog sultanata. Nakon zvaničnog dolaska osmanskih Turaka (1463.), i konačnog osvajanja (1528.), sultan Mehmed-han II. Fatih, Bosni i Hercegovini je osobno zajamčio autonomiju, do tada bez presedana u Osmanskom sultanatu. Domicilno stanovništvo – koje se i do tada nazivalo Bošnjanima (u različitim prihvatljivim izvedenicama) – koje je prihvatilo islam, postat će predmetom brojnih sumnjivih analiza i sporenja u smislu etničkog porijekla i prethodne vjerske prakse.[3] Na sultansku milost ishodeću iz ispunjenja dužnosti širenja daru’l-islama, Bošnjaci su odgovorili odanošću, pouzdanošću i teško nabrojivom mnoštvu sposobnih političara, vojskovođa, umjetnika i znanstvenika, ali i “običnih” ratnika bez kojih nije prošao nijedan manji ni veći sukob, a kamoli rat u kojem je učestvovao Osmanski sultanat. Zauzvrat, Bošnjaci su uživali de facto autonomiju, status i administrativno okruženje znakovito različito od svih drugih osvojenih pokrajina i dijelova Sultanata.

Bosnom i Hercegovinom više je vladalo vijeće ajana (lokalnih predstavnika), nego što se upravljalo sa Porte; bosanski vezir bio je jedini balkanski vezir koji nije bio potčinjen velikom veziru Rumelije, nego izravno sultanu; na protivljenje ili bojkotiranje odluka sa Porte bošnjačke predstavnike je u Istanbul pozivao osobno sultan, što se značajno razlikovalo od prakse u kojoj je sultan osobno prisustvovao pregovorima sa pobunjenicima u drugim nemirnim dijelovima sultanata, poput Albanije, gdje je pregovore vodio Veliki vezir. To naravno ne znači da su odnosi između Bosne/Bošnjaka i Porte/Osmanlija bili bez problema. Tokom gotovo dva stoljeća, između 1621. i 1824. godine, Bošnjaci su podigli 27 takozvanih protu-vezirskih pobuna, otvoreno se sukobljavajući sa osmanskom vojskom. Po pravilu, na Porti bi se udovoljavalo svim zahtjevima izaslanstva Bošnjaka koji su se uglavnom i najčešće ticali očuvanja autonomije Bosne i prava Bošnjaka. Jedino objašnjenje za ovakvu – nenormalnu – situaciju je zajednički interes koji se ogledao u odnosu prema islamu i uzajamnom muslimanskom poštovanju. Međutim, ostali interesi su se znakovito razlikovali: Osmanlije su imali obavezu čuvati i širiti granice Sultanata u krajinama, što je i Bosna bila, održavajući ravnotežu sile i moći, dok su Bošnjaci u osnovi bili uvijek zainteresirani za uspostavu i očuvanje vlastitog individualnog i kolektivnog identiteta. Drugim riječima, u svakom ratu koji je na bilo koji način uključivao teritorij Bosne i Hercegovine Sultanat je branio granice, a Bošnjaci živote.

Zbog toga su se, nakon što je reformama iz 1826. godine (tanzimat) ograničena autonomija Bosne i Hercegovine, Bošnjaci ogorčeno usprotivili i pokrenuli najdužu pobunu u historiji Osmanskog sultanata, potpuno i beskompromisno odbijajući svaku vrstu promjene, kako na planu ekonomije tako i na planu milleta, smatrajući ih izvanjskim nametnutostima koje vode eroziji prava na imanja i zemlju, ali i protivnim temeljnim načelima islama, interesima cijelog Sultanata, a naročito Bosne. Sukob se sa ekonomskog i administrativnog veoma brzo prenio na bojno polje, gdje su i Bošnjaci i Osmanlije pokazali jednaku gorljivost i odanost vlastitim interesima, kako su nekoć pokazivali uzajamnu naklonost i privrženost.

Bošnjaci u Europi

Europljani su pogrešno procijenili bošnjačku gorljivost u odbrani života, vjere i zemlje kao znak bezuvjetne odanosti osmanskim gospodarima. Intenzitet veze između stanovnika Bosne i Hercegovine i osmanskih Turaka najčešće se ilustrira epizodom predaje didovskog štapa – drevnog simbola bosanske duhovnosti – mevlevijskom šejhu koji je došao sa sultan Fatihom. Prema predaji, taj štap čuvao se u mevlevijskoj zaviji, kasnije tekiji na Bendbaši u Sarajevu, sve do njenog zatvaranja (1952.) i/ili rušenja (1957.) kada je neobjašnjivo nestao da nikada ne bude pronađen! Može se, sasvim razložno, zapitati ne objašnjava li ova predaja, makar unekoliko, zaista zapanjujuće ustrajan i intenzivan otpor prema dervišima i tarikatima u Bosni, čak i među nedovoljno obaviještenim, a obrazovanim, muslimanima, koji dervišku odanost vjeri i zemlji smatraju nazadnom i protu-europskom(!), ali to je, doista, zasebna tema.

Bošnjačka privrženost islamu u diplomatskim prepiskama i obavještajnim izvještajima iz devetnaestog stoljeća opisuje se gotovo uniformno, od: Bošnjaci su bosanski muslimani slavenskog porijekla, koji čine dvije trećine stanovništva, u najvećem broju odaniji islamu nego što su to čak i Osmanlije; najveći “fanatici” od svih muslimana koji su ikada živjeli unutar granica Osmanskog sultanata; do tvrdnje da je riječ o: najopasnijim “muhamedancima” koji svojim kršćanskim podanicima vladaju neviđenom svirepošću, ugnjetavanjem i progonima, koje je potrebno, po svaku cijenu i hitno, zaustaviti.

Način, brojnost i iskrenost čina prihvatanja islama u Bosni nepoznanica je koja straši većinu europskih znanstvenika i istražitelja još od onog trenutka kada su shvatili da bosanski muslimani, uprkos elementima orijentalnog u izgledu i običajima, te poznavanju turskog, arapskog i perzijskog jezika, nisu doseljeni Turci i Arapi, nego isključivo domicilno stanovništvo Bosne i Hercegovine! Slijedi da je islam, ustvari, to što Bosnu i Hercegovinu učinilo najbarbarskijom od svih pokrajina “europske Turske”, utočište “islamskog barbarizma” u srcu Europe, između Jadranskog mora i civiliziranih Srbije i Hrvatske. I sve to, kulturološki orijentalizam (islam!) koji se često naziva i barbarizmom, koji Bošnjake distancira od ostalih europskih naroda, ne bi bio nikakav problem da geografski, Bosna i Hercegovina nije u Europi. Ali jeste! Htjeli to Europljani priznati ili ne, u europskoj kolektivnoj kulturološkoj memoriji Bosna i Hercegovina je još najzapadnija granica Turske, posljednji trag Osmanskog sultanata, a Bošnjaci odani branitelji “osmanizma” i/ili islama. Pri tome, dovoljno zanimljivo napose, na ruku im idu i neke savremene ekstremističke pojave koje se koriste islamom za opravdavanje svojih sumanutih i potpuno neislamskih ideja, ne shvatajući da time samo štete i islamu i muslimanima. (Ponovo, moglo bi se sasvim razložno, postaviti pitanje porijekla i instrumentalizacije tih i takvih tendencija. Kako drukčije objasniti pojavu srbijanskih terorista koji pucaju po ambasadi SAD u Sarajevu, kad SAD imaju ambasadu i u Beogradu?)

Ustvari, istini najpribližnije objašnjenje za gorljivu privrženost islamu – do kojeg nisu mogli doći – je da se radi o odupiranju pokušajima brisanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, ali, prije toga, suprostavljanju fizičkom uništenju. Bilo kakva objektivna – ne nužno dobronamjerna – makar i površna analiza bosanskohercegovačkih patriotskih snaga koje su se oduprle agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ukazala bi na činjenicu da je najveći broj pripadnika samoorganiziranih odbrambenih skupina pripadao isključivo bošnjačkom nacionalnom korpusu, te da je tu, makar u početku, bilo veoma malo prakticirajućih muslimana. Tome izravno u prilog govore i kasnija spočitavanja o “islamizaciji vojske”, dakle, bosanska vojska nije bila dovoljno “islamska”; no, većina uporno odbija vidjeti očevidno. Slijedi, da bi se Bošnjaci “pripitomili” i “civilizirali” iz njih je potrebno, na svaki način, “izbiti bošnjaštvo”, a najpouzdaniji metod od svih je deislamizacija.

Bošnjaci su autohtoni narod koji niti je odakle došao, niti ima gdje otići

Kao osnovni razlozi prihvaćanja islama u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini navode se pohlepa i zabrinutost vladajućih kasti za vlastite privilegije; pri tome se tvrdi da su samo bosanski plemići bespogovorno prihvatili islam, dok je većina puka ostala vjerna prethodnoj religijskoj tradiciji. Iako je posve jasno da je ova teza zasnovana na percepciji i domišljaju zapadnjačkog plemstva koje se tim praktičnim načelom u historiji često koristilo, ova tvrdnja će postati uobičajeno i općeprihvaćeno objašnjenje nedokučivih razloga i uvjeta manje-više masovnog prihvaćanja islama u Bosni u petnaestom i šesnaestom stoljeću, kojemu su i danas privrženi brojni savremeni historičari, ali i sociolozi i ekonomisti. O slabosti ove sociološko-ekonomske teorije govori i činjenica da ne može izdržati ni najjednostavniju analizu temeljem načelnog pitanja: “kako to da su bosanski muslimani ostali privrženi svome islamu čak i kada su zbog njega bili izloženi stalnim i sistematskim progonima i masovnim ubistvima i pogubljenjima?”; nažalost, ta se činjenica uglavnom zaobilazi i zanemaruje.

Ozbiljna analiza procesa širenja i prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini koji, uzgred, uopće nije bio ni trenutan ni masovan kako se to obično predstavlja, od ključnog je značaja za svaku diskusiju o nacionalnom identitetu Bošnjaka, ali i integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine čiji su Bošnjaci autentični, autohtoni i državotvorni narod koji, dakle, niti je odakle došao, niti ima gdje otići. Teorije o rezervnim domovinama u bošnjačkom slučaju padaju u vodu. Kao razlog više funkcionira činjenica da su sva savremena događanja, ustvari, po našem čvrstom uvjerenju, nastavak ili pokušaj dovršenja procesa zaokruženja etno-nacionalnih država na Balkanu započet u devetnaestom stoljeću pri čemu je samo ova zemlja ostavljena bez dovršenog nacionalnog pitanja i riješenog državnog statusa, kako u Berlinu tako i u Dejtonu.

Odbijajući sve mirne i ratne pokušaje podjele teritorija – i naroda – i integriranja dijelova u dominantne nacionalne države, istodobno suočavajući se sa manje-više otvorenim osporavanjem mogućnosti definiranja i potvrđivanja vlastite državnosti i samoopstojnosti – uprkos svim deklarativnim suprotnim izjavama zvaničnika “međunarodne zajednice” – Bošnjaci su u opasnosti da postanu narod bez zemlje! Upravo zato im se osporava i negira autohtonost i autentičnost (tvrdeći da su relikt osmanske prošlosti), ali i suverenost (tvrdeći da se trebaju “vratiti korijenima” ili “biti vraćeni odakle su došli”). U tom kontekstu, islam se smatra uvezenom ili posljednjom uvezenom religijskom tradicijom na Balkanu i u Bosni i Hercegovini, iako, ustvari, historijski pokazatelji potvrđuju da pojava bilo koje forme kršćanstva među južnim Slavenima uopće nije starija od pojave islama. Međutim, islam i muslimani Bošnjaci, iz prethodno navedenih razloga, nikada nisu prihvaćeni punopravnim stanovnicima vlastite zemlje.

*

Sve gore navedeno, naravno, ima i svoje ekonomsko objašnjenje. Bosna i Hercegovina je oduvijek svim istražiteljima i putopiscima poznata kao ekonomski najisplativiji dio Europe, u kojemu se na jednom mjestu nalaze plodne ravnice i različitim rudama bogate planine; kojom teku rijeke pitke vode, usjevi su iznimnog kvaliteta, zdravi i obilati. Doseljenicima i osvajačima bogata historija ove zemlje dovaljan je dokaz za ovu tvrdnju. Zašto ne uživamo u tim prirodnim bogatstvima, odnosno zašto na njima ne podignemo bosansku ekonomiju, te ko je, kako i zašto sve to zakrio i rasprodao, i kome, pitanja su za slijedeću generaciju Bošnjaka.

Industrijski razvoj Europe devetnaestog stoljeća ovisio je o izvorima industrijskih sirovina, prije svega o drvetu i željezu, kojih je u Bosni bilo u izobilju. To je jedan od razloga zbog kojih su europske sile s oduševljenjem pozdravile uvođenje tanzimatskih reformi jer se njima, među ostalim, omogućavalo i jamčilo koncesijsko pravo na prirodna bogatstva stranim kompanijama, a istovremeno onemogućavale bilo kakve domaće aktivnosti u tom smislu; tako je Englezima omogućen pristup bosanskom bakru i željezu, a Austrijancima i Francuzima drvo. Zauzvrat, nekadašnje “Osmanlije” su preimenovani u “Turke”, o kojima se počinje govoriti u potpuno drukčijem tonu, kao tolerantnim – najtolerantnijim – od svih ljudskih bića(!), koji nikada nisu ispoljavali bilo koju vrstu fanatizma prema osvojenim kršćanskim narodima, ničim ih ne prisiljavajući da promijene vjeru, naprotiv, dopuštajući najviši stupanj vjerske i svake druge slobode uporediv sa idealima francuske filozofije i američkog građanskog društva. Konačno govoreći istinu o manifestacionim oblicima osmanske vladavine na cijelom teritoriju Sultanata, ostvarivao se cijeli niz strateških ciljeva. Prije svega, Turci su nacionalno izdvajani iz nekadašnjeg muslimanskog okruženja, a “nacionaliziranjem” Turaka opravdavalo se formiranje nacionalnih država u nekadašnjoj “turskoj Europi”, te homogeniziranje po vjerskom osnovu i novo geo-strateško preformuliranje odnosa snaga. Pomilovana Turska spremno je prihvatila sve muslimane protjerane iz Europe – naročito sa Balkana – odnosno sa teritorija na koje su se spremno uselili kako europski kolonizatori tako i netom nastale nacionalne državice.

Za diplomatskom i ekonomskom prethodnicom uslijedila je navala avanturista i putopisaca koji su svoje čitaoce, spremne prihvatiti sve što im se servira, snadbijevali izvještajima iz “tamnih vijaleta”, jednog posebno. Na toj razini uspostavljena veza između političkih aktivnosti, ekonomskih interesa i literarne propagande značajano će utjecti na narodnu/nacionalnu svijest Bošnjaka o sebi.

Bošnjaci: jedini europski narod bez zemlje?

Putopisna i avanturistička literatura iz devetnaestog stoljeća predstavlja vid razrade političkog manifesta, odnosno, apologetskih pamfleta onovremenih kolonizatorskih aktivnosti i agresivnih teritorijalnih aranžmana u Europi tokom posljednje etape rješavanja Istočne krize. Strukturalno ta literatura se zasnivala na manjku znanja, prihvatljivoj predrasudi i uspaljenoj mašti, ali prije svega na mitu, iznimno funkcionalnom sredstvu neovisnom, a opet podložnom i prilagodljivom i vremenu i ideologiji. Uvjetovana socijalnim i historijskim okolnostima i situacijom ova putopisna i avanturistička literatura umnogome je oblikovala javno mnijenje utječući i na formiranje i potporu vanjskoj politici prema Bosni i Hercegovini podstičući proeuropski način razmišljanja, istodobno proglašavajući sve drugo i drukčije nazadnim i retrogradnim, odnosno protivnim “europskom putu”.

Naporedo s tim nudila se nimalo pohvalna slika prosječnog Bošnjaka koja je kasnije razrađivana i dorađivana i u savremenoj jugoslovenskoj literaturi, prema kojoj je prosječan Bošnjak: nečisti i nepismeni poludivljak, spreman na sve radi očuvanja vlastitog imanja i zvanja; to je nemilosrdni sakupljač harača, otimatelj maloljetne djece, surovi vojnik, zaostali orijentalac zainteresiran za prošlost, sadašnjost i budućnost samo ako on postoji u njima. A o simbiozi putopisaca-obavještajaca-propagandista i zvanične politike govori i činjenica da je predgovor za knjigu hvaljene Adeline Irby (Miss Irby, koja ima i svoju ulicu u Sarajevu), Travels in the Slavonic Provinces of Turkey in Europe napisao osobno britanski premijer William Gladstone.

Osim navedenoga, ova literatura je doprinosila produbljivanju protu-islamske propagande, što je odgovaralo i zagovornicima tanzimatskih reformi u Turskoj koji su po svaku cijenu islamsko zaleđe naslijeđene države nastojali zamijeniti turskim. Stoga su podržavali svaku aktivnost koja je išla i prilog “turskom”, a nauštrb “islamskog”, s namjerom “turkifikacije” umjesto “islamizacije” Bošnjaka. No, činjenica je da u srpskim i hrvatskim nacionalnim mitovima pojam “Turčin” još funkcionira više kao drugo ime za bosanskog muslimana nego za stanovnike Turske.

Uloga nacionalno osviještenog dijela bosanske uleme u svim ovim događanjima nipošto se ne smije zanemariti. Na njihovo protivljenje iseljavanju Bošnjaka iz svoje zemlje, insistirajući na praksi Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.), a temeljeći to na predaji koja se prenosi od njega, da je “ljubav prema domovini dio iskrenog imana” (Hubbu’l-vatan mine’l-iman), tražeći od najznačajnijih učenjaka Sultanata da promoviraju pravo značenje hadisa i sunneta, pozitivno je reagirao samo mladoturski pisac, Namik Kemal, promovirajući i popularizirajući isti hadis, ali u drugom kontekstu; paradoksalno napose, borbu bošnjačke uleme u cilju zaustavljanja emigracije iz Bosne, u Turskoj je iskorištena u smislu promoviranja turskih nacionalnih interesa. Dijelom i zbog opiranja povinovanju naloga i očekivanja Istanbula Bošnjaci su etiketirani kao neposlušni nepokorni muslimani. Bilo je to namjerno pogrešno tumačenje i izvrtanje činjenica o višestoljetnoj bosanskoj tradicionalnoj toleranciji potvrđenoj zajedničkim suživotom različitih vjera s namjerom opravdavanja insistiranja na iseljavanju. Ali i povlačenje jasne linije razgraničenja između neposlušnih Bošnjaka i kooperativnih muslimana, pri čemu Bošnjaci počinju sloviti i kao ugnjetači vlastitog naroda, a njihova loša slika postaje još gora.

*

Tanzimatske reforme, buđenje nacionalne svijeti kod balkanskih naroda i formiranje čisto nacionalnih država, kolonizatorski apetiti europskih zemalja te posljedično iseljavanje muslimana, prije svih Bošnjaka, iz Bosne i Europe, uz propagandističku literarturu kojom su se novostečene autonomije i osviještene nacije pripremale na mogući i lahki povratak muslimana (Bošnjaka) “kao što su njihovi preci došli i prvi put” – s jedne strane sva ova događanja imala su iznimno negativan učinak na Bošnjake, a sa druge zapanjujuće ističu njihov značaj za europsku budućnost Balkana, ali i Europe u cjelini. Odabirući život u nimalo prijateljski nastrojenoj sredini i potpuno neprijateljskom okruženju, odbijajući promijeniti vjeru i nacionalni identitet, Bošnjaci i ostale muslimanske manjine u novonastalim balkanskim zemljama nikada nisu od svojih novih vladara dobile svoju ahdnamu, nego su postali predmetom najsurovijih progona i svakovrsnih pokušaja fizičkog uništenja. Međutim, upravo svojim opstojanjem, fizičkim i duhovnim, Bošnjaci su tada, krajem devetnaestog stoljeća, ali i sada početkom dvadeset i prvog, nerazlučivi dio europske slike Europe.

Bošnjacima nikada nije omogućeno ni dopušteno integriranje u familiju autentičnih i autohtonih europskih naroda pod uvjetima na koje bi oni bili spremni pristati, niti im je dopušteno da izgrade državu i naciju kako je to ne samo dopušteno, nego na šta su i podsticani ostali europski narodi. Islam i muslimani – kao da je to nešto loše(!?) – dvije su daščice okvira unutar kojega Europa i danas sagledava sliku Bošnjaka, namečući istu sliku i njima samima, istodobno ne dopuštajući nam da definiramo i druge dvije daščice, Bosanci i Europljani.

Kapsuliranje Bosanaca, Bošnjaka i bosanskih muslimana, ne dopuštajući im da budu sve to ujedno, već je izazvalo različite reakcije. Bošnjaci se stide priznati da su Bošnjaci jer to onda podrazumijeva da su muslimani, a to je nešto protueuropski i loše. Bošnjaci osjećaju krivicu zbog svoga porijekla i vjere te se odriču i poriču i vjeru i nacionalnost, pljujući po svojim najvećim svetinjama, tradiciji i toleranciji. Od Bošnjaka se neprestano i opetovano očekuje da dokazuju vlastitu spremnost na kompromise i ustupke na svoju štetu. I tako dalje… S druge strane, svima ostalim, prije svih susjedima i komšijama, date su odriješene ruke da ovaj “problem” koji nije riješen u devetnaestom stoljeću, u ime Europe i europskog puta, riješe sada kako znaju i umiju. Pa i popisom.

Dakle!

I iz ovog kratkog i šturog pregleda tek nekih događanja u i oko Bosne i Hercegovine i to u ne tako davnoj prošlosti, jasno je da je proces izgradnje ili izrastanja Bošnjaka iz naroda sa zemljom u državotvornu naciju duboko opterećen događanjima na međunarodnoj sceni, religijskom i nacionalnom homogenizacijom balkanskih država nakon povlačenja Osmanskog sultanata, teritorijalnim aspiracijama susjeda i komšija, asimilacijama i progonima. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće za Bošnjake teško da su nešto više od progona i pokolja, intenzivne borbe za političko, vjersko i nacionalno priznanje, stalno umanjivanje broja stanovnika i životnog prostora i uništavanje kulturnog i civilizacijskog naslijeđa. Svi problemi, sa kojima su se Bošnjaci u skorijoj prošlosti suočavali, projektirani su izvana u skladu sa ekonomnskim i političkim interesima zaogrnutim plaštom međunarodne skrbi za opću dobrobit svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Isto tako, od Berlinskog kongresa naovamo, nijedan međunarodni mirovni i/ili bilo koji drugi sporazum nije, doista, ostavljao prostora za formiranje međunarodno priznate bosanske države.

U takvom, nametnutom i tijesnom životnom i političkom prostoru, Bošnjaci su živjeli – i žive – u sredini i okruženju u kojem su bili prisiljeni razviti razlikovni osjećaj etničke pripadnosti. Mnoštvo interesa koji su se prelamali – i još se prelamaju – preko ovog komadića zemlje i malobrojnog naroda, tiskajući ih u isključivo konfesionalnu skupinu, Bošnjacima nikada nisu dopustili da prepoznaju vlastito etničko tkivo, a kamoli da se formalno i suštinski definiraju kao nacionalni entitet. S jedne strane, to je doista opterečujuće, a sa druge, Bošnjacima bi trebalo da služi na čast i ponos, jer upravo to – sva sila destruktivnih izvanjskih/rastvarajućih i unutarnjih/razjedinjujućih pritisaka – ukazuje na ogroman značaj ovoga naroda za ovaj prostor (i šire).

S tim u vezi, a i kao razlog više, samo se treba sjetiti inkvizitorskih posjeta i križarskih pohoda na Bosnu i Bošnjane da bi se shvatilo da su pritisci na Bošnjake da zaborave sebe i svoje znakovito stariji od prosvijetljenih Europljana i reformiranih Turaka. No, ova dva naporeda i uzročno-posljedična slijeda događanja skrbe političke utjecaje čije posljedice traju do danas, odnosno, radije, predstavljaju sam korijen bošnjačke nacionalne krize identiteta. Pojava nacionalizma i nacionalnih država rezultat su programa buđenja nacionalne svijesti, inicijative koju Bošnjaci nikada nisu imali. Drugim riječima, Bošnjacima nije nedostajalo svijesti o različitosti vlastitog nacionalnog identiteta, nego nikada nisu imali priliku, a ni sredstva potrebna za izgradnju moderne nacije. Čak i kada su dovedeni u priliku da – braneći živote – pokušaju steći međunarodno priznanje svi njihovi napori osujećeni su u korijenu. Iste velike sile koje su učestvovale u dizajniranju, projektiranju, potpisivanju i provođenju svih mirovnih i inih međunarodnih sporazuma i ugovora ponovo su se okupile da spase susjede i komšije od osviještenih Bošnjaka.

Potpisnici berlinskog ugovora jednoglasno su zaključili da Bošnjaci neće biti nacija, a Bosna i Hercegovina država, nego protektorat, a eho tog ugovora odjekuje Bosnom i Hercegovinom i danas. Sve ostale bivše jugoslovenske republike stekle su neovisnost, funkcioniraju kao samostalne države, navodno imaju manje problema, a stvarno samo više prava od Bosne i Hercegovine. U političkom mešetarenju koje je uslijedilo nakon raspada Jugoslavije, pristup međunarodne zajednice – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – teško da se uopće razlikuje od onoga iz vremena Berlinskog kongresa, te ga stoga i treba posmatrati u kontekstu nastavka ili produžetka etno-nacionalističke politike iz devetnaestog stoljeća koja Bošnjake nikada nije ni željela uključiti u sistem i potencijalne neovisnosti. Posljedično, Bošnjaci se – danas i među sobom – još bore za vlastitu narodnu/nacionalnu identifikaciju.

Mi smo Bošnjaci. I Bosanci. A među nama ima i muslimana.


  1. Temeljem ranije iniciranih reformi nazvanih Lale Devri iz 1718.-1730., period tanzimatskih reformi počeo je 1839. godine javnom objavom proglasa Gulhane Hatt-ı Humejun, okončavši se formiranjem prvog osmanskog parlamenta 1876. godine.
  2. Istočno pitanje javlja se u vrijeme i kao posljedica pada moći Osmanskog sultanata, a odnosi se na proces u kojemu je začet koncept nacionalne države. Najprecizniju definiciju Istočnog pitanja ponudio je Anthony Guernsey (1877.), koji je ustvrdio da je to “odgonetanje zagonetke kako rasporediti bogatstvo ‘umirućeg starca’, oko čije su samrtničke postelje okupljene sve ostale velike sile, svaka riješena da nijednoj drugoj ne prepusti veći udio”.
  3. Teoriju o bogumilskom zaleđu Bošnjaka odavno su napustili i njeni najvjerniji zagovornici, jer je neupitno utvrđeno da u sačuvanim dokumentarnim dokazima nema ni traga bogumilskom dualizmu; savremena historiografska i teološka znanost trenutno se spori da li su “Bošnjani”, odnosno pripadnici Crkve bosanske bili bliži arijanskoj ili pavlikanskoj takozvanoj herezi.
Preuzimanje sadržaja dozvoljeno je isključivo uz navođenje izvora www.behar.hr
Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica rođen je 1967. godine u Sarajevu. Sejjid šejh Mesud-ef. Hadžimejlić 2008. promovira ga u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje. 2009. prima hilafet tarikat-i rifa'ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža'fera Tajjara. Edin Urjan Kukavica je književnik, historičar, publicista, urednik, autor tri romana, velikog broja autorskih knjiga, tekstova i knjiga prijevoda, mahom sufijske literature. Kao scenarist i autor dokumentarnih emisija aktivno surađuje sa nekoliko TV kuća u Sarajevu. Kolumnista je Dnevnog avaza. Živi i radi u Sarajevu. Objavio je romane: Provorođeni Dun’ja, Sedam, Sarajevo, 2001.; Beš, Bosanska riječ, Tuzla, 2005.; Vjernik, KDBH Preporod, Zagreb, 2012. Autor je znanstvenih radova: Bajramijje-melamijje – Hamzevijje, historiografski eseji, Sedam, Sarajevo, 2009.; Antropologija tesavvufa - tesavvuf iznutra, samostalno izdanje, 2011.; Antropologija futuvveta - futuvvet iznutra (sa prijevodima Sulejmi, Kitabu’l-Futuvvet i Husejn Va’iz Kašifi Sebzevari, Futuvetname-ji sultani), samostalno izdanje, 2011.; Islam na Balkanu, KDBH Preporod, Zagreb, 2012. Priredio je knjigu Historijski putopis kroz Bosnu i Hercegovinu, grupa autora, KDBH Preporod, Zagreb, 2012. Preveo je knjige: Seyyed Hossein Nasr, Živi sufizam – Ogledi o sufizmu, (sa prof. dr. E. Karićem), Naučnoistraživački institut ‘Ibn Sina’, Sarajevo, 2004.; Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.; Titus Burckhardt, Alhemija, znanost o kosmosu znanost o duši, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.; Šejh ‘Abbas Qumi, Kerbela - zemlja tuge i bola, Tekija “Mesudija”, Kaćuni, 2006.; Titus Burckhardt, Sveta umjetnost na Istoku i na Zapadu, Tugra, Sarajevo, 2007.; Seyyed Hossein Nasr, Uvod u islamske kozmološke doktrine, (sa prof. dr. E. Karićem), Tugra, Sarajevo, 2007.; Kathleen Seidel, Sufijski kuhar, kako dočekati i ugostiti musafira, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008.; Bahauddin Muhammad Hossain Khatibi Balkhi, Ma’arif – ekstatički zapisi Bahauddina, oca Mevlane Rumija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008., grupa autora; Islamska umjetnost i arhitektura (sa skupinom prevodilaca), Libris, Sarajevo, 2010.

Jedan komentar na “Bosanci, Bošnjaci ili bosanski muslimani

  1. Pa sta smo sada, Bosnjaci ili Bosanci? Naj lakse je bilo upamtiti kada smo bili Muslimani.

Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Current month ye@r day *