Dubrovačka Republika između Istoka i Zapada

dubrovnik
Print Friendly
Share Button

Dubrovnik prije osmanskih prodora

Takozvana “dubrovačka komuna” širila je svoje posjede od 13. stoljeća do tridese­tih godina 15. stoljeća. Od 1205. bila je pod mletačkom vlašću, koje se oslobodila 1358. Tada je postala samostalna i našla se pod zaštitom ugarsko-hrvatskih kraljeva. Dubrovčani su im plaćali godišnji danak od 500 dukata. Tijekom prve polovine 16. stoljeća dubrovačka komuna prerasla je u Dubrovačku Republiku.

Republikom su, kroz tri vijeća, upravljali dubrovački plemići. U Veliko vijeće primani su svi punoljetni plemići. Tu su bili birani u preostala dva vijeća: Senat, koji je predstav­ljao vladu, i Malo vijeće koje je bilo izvršna vlast. Svim vijećima predsjedavao je knez. Međutim, uloga mu je bila simbolična a mandat mu je trajao samo mjesec dana. Od 13. stoljeća Dubrovčani su vrlo uspješno razvijali kopnenu trgovinu, trgovačku mornaricu, obrte, naročito tekstilnu manufakturu. Dubrovnik je postao glavna istočnojadranska luka. Dubrovačka Republika razvijala se i postajala sve bogatija, ali u isto vrijeme, s Istoka joj se počela bližiti ozbiljna opasnost, Osmanlije.

Do konca 14. stoljeća Osmanlije su podčinili značajni dio Balkana. Dubrovčani su s osmanskim vlastodršcima u blizini Republike već tada uspostavili dobre odnose, uglav­nom zbog trgovine. Vezu sa središnjom osmanskom vlašću, to jest s Portom, Dubrov­čani su uporno izbjegavali. U to vrijeme još su se uvijek nadali da će kršćanski protuosmanski savezi uspjeti zaustaviti napredovanje osmanske vojske i natjerati je na uzmak. Zapadne europske zemlje zaista jesu dizale halabuku i pozivale na jedinstvo protiv Osmanlija, a zapravo nisu bile sposobne poduzeti uspješne korake. Bile su suviše razjedinjene i vojske im se nisu mogle mjeriti s osmanskom vojnom spremnošću. Osim toga, nekima od njih i nije bilo do ratovanja, jer su našle interese u dobrim odnosima s Osmanskim Carstvom.

Direktno ugrožene zemlje osjećale su se izdano i napušteno. Činile su sve da Zapadu objasne kakva opasnost prijeti od Osmanlija. Pokušavale su ga protresti ciničnim i uvredljivim riječima. Hrvati, na primjer, odapinjali su otrovne strelice:

“Mađar otima na silu, Španjolac pljačka, Nijemac pije, Čeh hrče, Poljak drijema, Talijan se predaje pohotljivima nasladama, Francuz pjeva, Englezu je stalo da se do sita najede, Škotu da se časti i veseli. Vojnika, koji bi svojim čitavim ponašanjem vojnik bio, teško ćeš naći. Vidite s kakvim vam neprijateljem predstoji borba, kakve vojskovođe morate izabrati, kakvu vojsku takvu neprijatelju suprotstaviti. Jer, ako pri imenovanju zapovjednika i izvođenju vojnika u bojne redove budete više držali do sjajnih naslova negoli do hrabrosti, kako se to često događalo, ako budete skupljali vojnike iz bludilišta, koji danima i noćima pijančuju po krčmama, ako pred sva svoja djela ne postavite Boga, što u prvom redu čine pogani, volio bih da se nečim drugim bavimo, kako se općoj nesreći ne bi priključila i sramota.”

Dubrovčane su morile iste brige i isti osjećaji. Bilo im je sve jasnije da su prepušteni sami sebi i da moraju pronaći vlastiti put preživljavanja. A kad je na vlast stupio sultan Mehmed (1451.) i osvojio Istanbul (1453.), znali su: “Onaj koji je taj grad osvojio, začas će se naći i na našim vratima.” Tu scenu bilo im je lako zamisliti jer su iz Bosne na područje Republike, bježeći pred osmanskom konjicom, već desetljećima stalno pristizali uža­snuti ljudi. Dubrovčani su se zato odmah bacili na dodatno utvrđivanje Grada i cijelog područja Dubrovačke Republike.

Sultan Mehmed Osvajač i začetak osmansko-dubrovačke veze

Strah Dubrovčana bilo je sasvim utemeljen. Mehmed Osvajač ih je zaista htio napa­sti. Srećom, o tome ih je smjesta obavijestio njihov susjed i veliki prijatelj, bosanski sandžakbeg Isa-beg Isaković. Dubrovačka vlada kratko se kolebala a onda sultanu uputila poklisare, dvojicu plemića. Sultan je, naravno, zatražio harač. Htio je 10.000 zlatnika go­dišnje. Dubrovački diplomati već tada su se iskazali kao vješti pregovarači, te su iznos uspjeli sniziti na 1500 zlatnika. Ali, taj uspjeh Republici nije donio mir. Dubrovčani su strepili tijekom cijele Mehmedove vladavine. Naime, sultan im je stalno povećavao iznos harača i tako im iskušavao granice izdržljivosti. U isto vrijeme, preko svojih vazala u Her­cegovini, sugerirao im je da se dobrovoljno podvrgnu osmanskoj vlasti. Znalo se da sanja o osvajanju Rima, a Dubrovnik bi mu u tom slučaju poslužio kao dobro vojno uporište. Znalo se da je položaj države koja osmanskom sultanu plaća harač prelazna faza do pot­punog podvrgavanja osmanskoj vlasti. Sultan Mehmed bio je “specijalist” baš u ukidanju te prelazne faze. Sve ove činjenice govorile su da se premišlja što se više isplati, ostaviti Republiku na životu ili je pretvoriti u osmansku provinciju.

Godine 1481. na vlast je stupio miroljubiviji sultan, Bayezid II., koji je iznos dubro­vačkog harača ustalio na 12.500 zlatnika godišnje. Nestala je opasnost koja se nadvijala nad Dubrovnikom, a ostali su temelji vrlo neobičnih osmansko-dubrovačkih odnosa, zacrtani u Mehmedovo vrijeme. Naime, Dubrovčani su imali puno sreće u vrijeme utvrđivanja odnosa s Osmanlijama. Njihova Republika tada je bila upravo ono što su Osmanlije trebali. Koliko god zvučalo nemoguće, zastrašujući vojni div trebao je uslu­ge maloga mrava.

Osmanlije su trebali vješte i sposobne trgovce, a dubrovački trgovci bili su upravo takvi. Osmanlije su preko dubrovačke neutralne luke mogli trgovati sa zapadnim krš­ćanskim zemljama i u vrijeme kada s njima ratuju. Dubrovačka Republika je imala od­lične političke i trgovačke veze sa zapadnim zemljama. Osmansko Carstvo trebalo je i “procijep” kroz koji će primati informacije o zapadnom svijetu, a dubrovačka obavje­štajna služba o tom je svijetu znala sve.

Očito, Dubrovačka Republika mogla je Osmanlijama puno pružiti, ali pod jednim uvjetom. Morala je ostati neutralna. Drukčije rečeno, trebalo je da je svi, uključujući i Zapad, smatraju neutralnom, što ne bi bilo moguće da su je Osmanlije sputali uobiča­jenim vazalnim ograničenjima. Zato su postupili na neuobičajeni način. Dubrovčani­ma su ostavili slobodu, i tu činjenicu dali zapisati u osmansko-dubrovački međudržav­ni ugovor:

“Dubrovnik ostaje u svojoj slobodi…, u njega može doći tko god želi, bilo s kopna, bilo s mora, bio sultanov prijatelj, bio neprijatelj..”

Osmanlije su se bezbrižno odlučili na ovaj potez, jer im Republika nije predstav­ljala nikakvu prijetnju. Smatrali su da je mogu osvojiti kad god zažele. Od 1482. godi­ne graničila je s Osmanskim Carstvom (Hercegovačkim sandžakom) duž cijele svoje kopnene granice.

Interes Istoka = Interes Zapada

Zapadne kršćanske zemlje osuđivale su vezanost Dubrovčana za Osmanlije. Me­đutim, Dubrovčani se nisu dali zbuniti i otvoreno su tvrdili: “Turčin nas brani u svakoj stvari i od njega ne trpimo nikakvih zuluma, osim onih koji su uobičajeni. A da graničimo s bilo kojim kršćanskim vladarom, taj nam nikad ne bi dao mira. Zato, ne čudite se što se drži­mo Turčina, jer tako čuvamo slobodu” Ove osude bile su licemjerne, jer su kršćanskim zemljama, na isti način kao i Osmanlijama, trebale obavještajne usluge Dubrovčana i njihova neutralna luka.

Za jasni dokaz takvom stanju stvari može poslužiti sveopća zaštita Dubrovačke Republike. Drukčije rečeno, Osmanlije su bili glavni, ali ne i jedini dubrovački zaštitni­ci. Sve do 20-ih godina 16. stoljeća, Dubrovačka Republika imala je dvojicu zaštitnika kojima je plaćala tribut, Osmansko Carstvo i Ugarsko kraljevstvo. Kao što je već reče­no, na temelju ugovora sklopljenog 1358., ugarsko-hrvatskim kraljevima plaćala je 500 dukata godišnje sve do sloma njihova kraljevstva u bitki protiv Osmanlija na Mohaču 1526. godine. Sljednici propalog kraljevstva pozivali su Dubrovčane da im nastave plaćati tribut. Služeći se biranim diplomatskim isprikama, Dubrovčani su odbili. Na taj način izvukli su se iz nepovoljnih spona s državom koja je u to vrijeme bila glavnim ciljem osmanskih napada.

Dubrovčane su štitili i Španjolci. Recimo, 1539. godine, usred rata Svete lige (Pa­pinske države, Španjolske, Venecije, Genove i Napuljskog kraljevstva) protiv Osmanlija, Republici je prijetila opasnost od mletačkog napada. Tada je u Dubrovnik stigao španjolski vojni stručnjak i pomogao Dubrovčanima da bolje utvrde svoj grad. Zašto? Zato što je Španjolska trebala dubrovačke usluge. U 16. stoljeću Dubrovačka Republi­ka bila je jedna od najbogatijih europskih zemalja. Imala je jednu od najjačih sredo­zemnih trgovačkih flota sa 180 brodova velike nosivosti koji su plovili Crnim Morem, Sredozemljem, Atlantikom do engleskih luka. Usluge te goleme trgovačke flote, pod neutralnom zastavom, Španjolci su obilato koristili.

Osim Osmanlija i Španjolaca, Dubrovčane su štitili i pape. Konkretno, tijekom dva rata Svete Lige protiv Osmanlija (1538. – 1540. i 1570. – 1573.), Mlečani su Republi­ku htjeli uvući u ligu, uništiti joj neutralnost i odvući je ravno u propast. Na nagovor Dubrovčana, pape su se oba puta tome suprotstavili. Zašto? Zato što su i oni trebali us­luge Dubrovčana. Od njih su primali vijesti o Osmanlijama. Dubrovčani su na Porti uspješno štitili interese hercegovačkih katolika.

Bilo sami, bilo u sklopu nekog saveza, Mlečani su vodili više ratova protiv Osmanlija. Svaki takav rat pokušavali su iskoristiti za uništenje Dubrovačke Republike. Osmanlijama su na uho šaptali da Dubrovčani surađuju s protuosmanskim ratnim sa­vezima. S druge strane, u protuosmanskim savezima optuživali su ih za izdaju kršćan­stva i zagovarali stav da takav grijeh Dubrovčani mogu okajati jedino sudjelovanjem u borbi protiv Osmanlija. Dakle, svaki protuosmanski rat u kojemu su sudjelovali Mle­čani, predstavljao je potencijalnu opasnost za Republiku. Mlečani su bili najveći du­brovački neprijatelji. Imali su iste gospodarske ciljeve kao i Dubrovčani. Dubrovačka Republika bila im je konkurencija koju su svim sredstvima pokušavali uništiti. Du­brovčani su zato morali i dalje dodatno utvrđivati svoj grad i graditi nove tvrđave.

Neutralnost i sloboda bile su vrlo skupe…

Sloboda zvana “harač”

Posebni status Dubrovačke Republike u odnosu na Osmanlije bio je vidljiv i u po­vlasticama koje su dubrovački trgovci uživali na osmanskom tlu. Dok su strani trgovci tamo plaćali 5% carine, osmanski podanici nemuslimani 4%, muslimani[1] 3%, Dubrov­čani su davali samo 2%. Osmanski carinici bili su zbog toga potpuno zbunjeni. Neki od njih dubrovačke su trgovce smatrali strancima i od njih tražili 5% carine. Drugi su ih smatrali osmanskim podanicima nemuslimanima, jer su sultanu plaćali harač, pa su im pokušavali naplatiti 4%. Ali, nisu samo carinici bili u nedoumici. Ni osmanski pravni stručnjaci nisu bili si­gurni kojoj bi kategoriji, u skladu s islamskim pravom, Dubrovčani trebali pripadati. Generalno gledajući, Osmanlije uopće nisu imali jasan odgovor na to pitanje, i nije ih bilo briga. Osmansko Carstvo bilo je država, koja je, kao i svaka druga država na svije­tu, postupala u skladu sa svojim političkim i gospodarskim interesima.

Plaćanje harača na vrijeme i vjernost Carstvu bile su jedine dvije obveze Dubro­včana prema Osmanlijama. S plaćanjem su često kasnili, a nisu bili ni vjerni jer su se bavili dvostrukom špijunažom. Sultani su im ipak sve opraštali. Očito su zakašnjele uplate i nevjera bile nevažne u usporedbi s korišću koju su Osmanlije imali od Du­brovčana. Harač Osmanlijama bio je jedna od najboljih investicija u povijesti Dubrovačke Republike. Zbog harača, sultani su prisezali da će Dubrovčanima pružati zaštitu koja se nije odnosila samo na Mlečane i druge dubrovačke neprijatelje. Dubrovački poklisari tražili su i sultanovu zaštitu od gladi, a osmanske vlasti dopuštale su im da po Carstvu kupuju ogromne količine žitarica. Dubrovački mesari redovito su odlazili u Bosnu i tamo slobodno kupovali neograničene količine stoke. Preko dubrovačke luke prolazile su ogromne količine trgovačke robe. Kad god bi se pojavila konkurencija, recimo kad bi Mlečani pokušali otvoriti luku u blizini Repu­blike, dubrovački poklisari na Porti i u tom su slučaju tražili, i dobivali zaštitu. Dubrovačka Republika je iz svog jedinstvenog položaja stoljećima izvlačila veliku korist. Ali, da bi taj položaj održala, morala je neprekidno balansirati i uvjeravati i Istok i Zapad u nužnost svojeg postojanja. To je stvarno bilo iscrpljujuće. Članovi dubro­vačkog Senata zasjedali su skoro svaki dan, dugo vijećali, dugo raspravljali, do pucanja napinjali moždane vijuge, pažljivo vagali svaki istup, svaki potez. Bilo im je jasno da ne­jake mišiće mogu nadomjestiti jedino dobro promišljenim diplomatskim metodama.

Stupovi dubrovačke diplomacije

“Novac za harač cijedimo iz vlastite krvi”

Dubrovčani su imali nešto ratnih brodova i vrlo dobre zalihe oružja i streljiva, ali samo za slučajeve krajnje nužde. Glavnu ratnu strategiju Republike predstavljala je njena diplomacija. Dubrovčani nisu ratovali. Oni su zarađivali na ratovima drugih. Pri­mjerice, kad su Mlečani i Osmanlije ratovali jedni protiv drugih, u isto su vrijeme me­đusobno trgovali preko neutralne dubrovačke luke. Preko Dubrovnika su tada prola­zile ogromne količine trgovačke robe, a dubrovačka carinarnica zarađivala je petero­struko više nego u mirnim vremenima. Podaci o zaradi carinarnice bili su strogo povjerljivi. Dubrovčani su ih krili kao zmija noge. I inače, nikada se nisu bahatili, ni obijesno rasipali novac. Dokaz tome je svaka gradska kuća i palača. Nijedna ne strši, nijedna nije neumjereno raskošna, a ni si­romašna. Dubrovčani su pogodili pravu mjeru i stvorili grad sklada. Dubrovčani su znali da se jedino tako mogu zaštititi od osvajačkih apetita koji su na njih vrebali sa svih strana. Zato je skrivanje bogatstva iskazivanjem tobožnjeg siro­maštva bilo jedan od glavnih stupova dubrovačke diplomacije.

Kad se radilo o odnosu prema Osmanlijama, najbolji primjer za takvu diplomat­sku metodu bilo je plaćanje harača. Harač su u Istanbul nosila dvojica dubrovačkih plemića, takozvani “poklisari ha­rača”. Oni su ujedno imali i ulogu diplomata koji su na svojim plećima nosili lavovski dio odgovornosti za dobre odnose Dubrovnika i Porte. Odlazak poklisara harača na put u Istanbul bio je javni obred s jasnim porukama: poklisari jašu u pratnji tumača za osmanski jezik – “dragomana”, liječnika brijača, sveće­nika, dvojice janjičara i odreda svečano odjevenih dubrovačkih vojnika. Prolaze ispred Kneževog dvora pod čijem trijemom sjedi knez i članovi Malog vijeća. Načas zastaju i klanjaju im se. Zastaju i ispred crkve sv. Vlaha, dubrovačkog zaštitnika, gdje se pomole za uspjeh misije. Dolaze do istočnog izlaza iz Grada, opet se nakratko zaustavljaju, okreću i šalju posljednji pogled prema crkvi sv. Vlaha.

Obred odlaska iz Grada promatra dubrovački puk i osjeća se zaštićeno. Plemići su gospodari Republike i baš zato snose najveću odgovornost i izlažu se najvećim rizici­ma. Sada idu na teški, opasni i daleki put kupiti slobodu, sigurnost i miran život za sva­kog Dubrovčanina. Putovanje poklisara u Istanbul obično je trajalo oko dva mjeseca jer su putem obi­lazili dubrovačke trgovačke kolonije i krišom mijenjali novac za harač. Naime, tečajevi novca u Dubrovniku i u raznim osmanskim gradovima nisu bili isti. Kako maksimal­no uštedjeti na haraču najbolje su znali dubrovački rizničari, čuvari državne riznice koja se nalazila u katedrali. Točno su znali koju će vrstu novca dati poklisarima i izda­vali im precizne upute gdje će ga i kako mijenjati. Zahvaljujući dobro planiranom mi­jenjanju novaca, ušteda na haraču u 17. stoljeću iznosila je oko 10%, a kasnije i do 40%. “Za harač od 12.500 zlatnika i uobičajene troškove i darove na Porti, dajemo vam vri­jednost od 10.000 zlatnika” – duhovita je rečenica zapisana u državnim uputama mno­gim poklisarima iz 18. stoljeća.

Jedan dubrovački harač u 17. stoljeću vrijedio je oko 42 kilograma zlata. U 18. sto­ljeću za njega se moglo kupiti 12.500 krava. Nije malo, zar ne? Ipak, Dubrovčanima harač nikad nije bio preveliko opterećenje. I ta činjenica bila je strogo povjerljiva. Uz svaku predaju harača, poklisari su izgovarali uvijek istu jadikovku: “Ništa nemamo. No­vac za harač iscijedili smo iz vlastite krvi”. Početkom 18. stoljeća Dubrovčani su podsjećali ministre Porte na nevolje koje su pogodile Republiku i bacile je na koljena. Spominjali su snažni potres 1667., ratove u kojima su Mlečani blokirali cijelu dubrovačku granicu, skupi sukob s velikim vezirom Kara-Mustafom 1676./82. Lažno su tvrdili: “možemo jedino priklati sami sebi grlo da na­šom krvlju platimo ono što ne možemo platiti novcem!” Silno su se trudili i na kraju uspjeli izboriti sultanovu milost da harač plaćaju svake treće godine “dok god se vrlo loša mate­rijalna situacija u Dubrovniku ne popravi”. Nedugo potom uspjeli su isposlovati čak i pla­ćanje harača u srebrnjacima, umjesto u zlatnicima.

Poklisari harača vješto su lagali i glumili, ali to je bio tek dio njihovog diplomatskog zadatka. Vlasti su od njih tražile da i vlastitim primjerom na svakom koraku pokazuju koliko su navodno siromašni. Recimo, Istanbulom nisu smjeli jahati skupocjene ko­nje: “Naši preci uvijek su pazili da se ni tu ni drugdje ne ohole sa skupocjenim konjima i konjskim ukrasima. Pazili su da se ne ističu na bilo koji drugi način. Uvijek im se prikazivala bijeda i tvrdilo da smo za harač jedva skupili od onoga što imamo. Zato, kad budete išli po Istanbulu ili na Portu, nemojte koristiti uočljive i skupocjene konje i konjske ukrase. Budite skromni da izbjegnete govorkanja i neugodnosti.” Ovo nije bila tek preporuka, nego pravi zakon za čije se kršenje plaćala kazna od 500 cekina. I stvarno, poklisar Šimun Beneša morao ju je platiti jer su vlasti otkrile da se 1563. godine po Istanbulu šepirio sa skupocjenim konjima.

Iz istog razloga dubrovačke vlasti nikada nisu htjele izgraditi rezidenciju u Istanbu­lu. Poklisari su stanovali u unajmljenim kućama, koje su u pravilu bile bijedne i prema­lene. Dubrovačke vlasti jedino su pristale “investirati” u namještaj za opremanje unaj­mljene kuće. Riječ je bila o tri duga stola, dvije velike svijeće, rotundi za svijeće, dva veća i dva manja mangala (žeravnika), žari, vrču za umivanje, 8 demižana, 18 zavjesa od bijelog platna, 32 sanduka, 12 dasaka za tri postelje.

Vino i naočale

Poklisari su u Istanbul stizali ne samo s haračem već i s povećom količinom služ­benih poklona, skupocjenih tkanina i srebrnih plitica za sultana i dostojanstvenike Porte. Donosili su još i mnoštvo drugih darova. Najčešće je bila riječ o rijetkostima ili pomodnim predmetima kao što je umjetno cvijeće, lijekovi, čuveno dubrovačko vino malvasija, satovi, lornjoni, naočale, a naročito koraljni tespisi (brojanice islamskih vjer­nika). Kad god su predavali takav dar, poklisari bi istaknuli da daju “zeleni list.” Taj izraz u turskom jeziku označava dar čovjeka, koji je toliko siromašan da može darovati jedi­no sa stabla netom ubrani list. Dubrovački darovi zaista jesu bili “zeleni listovi” u uspo­redbi s darovima drugih zemalja. Ali, bili su dobro promišljeni. Dubrovački diplomati trudili su se saznati što koji osmanski dostojanstvenik priželjkuje. Ako su saznali da, naprimjer, želi dubrovački tespih od koralja, bilo je lako moguće da će mu on značiti više od skupocjenih tkanika, koje će dobiti od poklisara neke velike europske zemlje. A bit će i svjestan navodnog dubrovačkog siromaštva.

Portom su iz sjene vladale moćne žene, koje su svi strani diplomati, osim Dubrov­čana, obilno darivali. Odnos dubrovačkih diplomata prema tim ženama bio je u naj­manju ruku čudan. Naime, darivali su samo one sultanove sestre i kćeri koje su bile udane za vezire. I ne samo to. Davali su im upadljivo skroman dar koji se sastojao od nešto svijeća, slatkiša i malo tkanina. Štoviše, tijekom prve polovine 17. stoljeća poku­šali su ih pridobiti da, umjesto mletačkih, prihvate firentinske tkanine koje su manje cijenile i uvrijeđeno odbijale. To je bila opće poznata činjenica. Drukčije rečeno, po­kušali su uštedjeti baš u doba najvećeg ženskog utjecaja na Porti.

Sultanija Kosem, jedna od najutjecajnijih žena u povijesti Carstva, vodila je na Porti glavnu riječ od 20-ih do 40-ih godina 17. stoljeća. Ipak, dubrovački poklisari nisu joj ništa htjeli pokloniti. Tek nakon što ih je veliki vezir jedva natjerao, dali su joj 12 ko­mada skupocjenih tkanina, dvije velike svijeće i nekoliko kutija slatkiša, i to u samo dva navrata. Izgleda da Dubrovčani, koliko god lukavi bili, nisu mogli pojmiti da i žene mogu biti vrlo utjecajne.

Dubrovačka banka informacija

Tijekom 16. stoljeća na Sredozemlju je bilo pedesetak dubrovačkih konzularnih predstavništava. Broj im je vremenom stalno rastao, tako da ih je sredinom 18. stoljeća bilo više od 80. Dubrovački brodovi pristajali su u sve značajnije sredozemne i atlant­ske luke. Dakle, i dubrovački konzuli i dubrovački pomorci imali su priliku doći do najrazličitijih novosti i vijesti. Osim njih, vijesti su po svijetu skupljali i diplomati i tr­govci i svi drugi Dubrovčani koji bi se našli na stranom tlu i procijenili da će ono što su čuli i vidjeli koristiti vlastima u Dubrovniku. Knežev dvor bio je banka informacija, ko­jima su dubrovački plemići rukovali kao pravi bankari.

Ta banka, istaknimo opet, bila je jedan od glavnih razloga zašto Osmanlije nisu doveli u pitanje opstanak Republike. Dubrovačke informacije bile su toliko dragocje­ne, da su ih na znanje primali sultani i najviši dostojanstvenici Porte osobno. Postupak je bio isti kao onaj s haračem. Nakon predaje harača, Dubrovčani bi dobili priznanicu u obliku sultanovog fermana. I nakon predaje vijesti dobili bi priznanicu u kojoj je, re­cimo 1571. godine, u ime sultana Selima II., stajalo napisano:

“Ponosima kršćanskih vladara, dubrovačkim begovima: kad vam stigne uzvišeni carski znak, znajte da sam primio podatke koje ste poslali o 65 manjih mletačkih galija, 10 velikih galija i još 10 brodova, koji su prošli pored Dubrovnika, te o još 30 galija koje su otplovile pre­ma Kandiji. U skladu s vašom odanošću mojem slavnom prijestolju, i dalje šaljite sposobne špi­june među neprijatelje, spoznajte koje su im zle misli i neostvarive želje, što je s njihovom flotom i obavještavajte precizno o svemu što doznate…”

Osmanlije su stalno računali na dubrovačke vijesti o zbivanjima u zapadnom svije­tu. Na Porti se podrazumijevalo da će poklisari harača imati sve podatke o zbivanjima na Zapadu. Primjerice, 1619. godine veliki vezir ih je dočekao s pitanjima: “koliko je snažna i velika španjolska flota, kakva je mletačka, postoji li mogućnost da se ujedine, sprema­ju li Francuska i Flandrija svoje flote, koliko bi brodova Flandrija mogla naoružati..” Dubrovčani su svaku takvu priliku koristili da istaknu svoju vjernost Porti: “Mi ne plaćamo jedan, već dva harača, jer stalno i puno trošimo držeći ljude posvuda u svijetu da doznamo što se zbiva i o tome obavijestimo blagoslovljenu Portu.”

Dubrovački diplomati trgovali su vijestima i novostima kao s pravom trgovačkom robom: godine 1655. veliki vezir im je odbio dati dozvolu za kupovinu osmanskih ži­tarica koje su tada Dubrovniku bile vrlo potrebne. Predomislio se čim su mu ponudili detaljne podatke o kretanju francuske flote. Slično tome, u kolovozu 1714. godine sta­novnici Bosne tražili su od bosanskog namjesnika Numan-paše Koprulu da Dubrov­čanima zabrani kupovinu stoke. Dubrovačke su vlasti paši smjesta poslale dragomana Luka Lučića “da spriječi propast koja je zaprijetila Republici”. Luko je zatražio tajnu audi­jenciju u kojoj je pašu potanko izvijestio o kretanju mletačkih galija, broju mušketa, količini streljiva, čak i dvopeka. Zauzvrat, smjesta je dobio pašinu pismenu dozvolu za slobodnu kupovinu stoke na području Bosne.

Vijesti o Zapadu u Istanbul su donosili poklisari harača, a iz Istanbula odnosili vije­sti o Osmanlijama. U prikupljanju podataka imali su više pomagača. Dubrovački dragomani točno su znali gdje će i kako doći do novosti. Poklisari su vijesti čak i kupovali, katkad od domaćih ljudi, katkad od osoba dubrovačkog podrijetla, recimo vanbračnog sina dubrovačkog plemića Pavla Caboge koji je živio u Istanbulu gdje je prihvatio islamsku vjeru. Poklisari harača pisali su dubrovačkim vlastima o svemu: o zbivanjima na Porti, in­trigama, ženidbama i udajama, o naravi, sklonostima i planovima sultana i njegovih ministara, o zbivanjima u osmanskim pokrajinama, o trgovini i monetarnim tečajevi­ma, o urodu i cijenama žitarica, o bolestima, smrtima, požarima, o kretanjima osman­ske flote i vojske, ratovima i bunama. Ukratko, u dubrovačkom arhivu sačuvano je toli­ko vijesti iz Istanbula da bi se od njih mogla skrojiti jedna sasvim posebna povijest Osmanskog Carstva. Naravno, te se vijesti mogu naći i u arhivima Vatikana, Austrije, Španjolske – zemalja, kojima su Dubrovčani slali novosti o osmanskom svijetu.

I Istok i Zapad znali su da su Dubrovčani dvostruki obavještajci, pa bi ih ponekad zasuli bijesnim i ljutitim prijetnjama, ali ništa više od toga. Bili su svjesni da im dubro­vačka špijunaža, pa neka je i dvostruka, pruža više koristi nego štete. Treba istaknuti da dubrovačke informacije nisu bile isključivo špijunske. Često su to bile novosti kojima su Dubrovčani, kao preteče reportera s radija i televizije, ispu­njavali prazni medijski prostor u ovom dijelu svijeta. Stotinama godina razni su se kritičari rugali ovoj vještini Dubrovačke Republike, optuživali je za prevrtljivost, neiskrenost i spremnost da bilo kome pruži špijunsku uslugu. Stari dubrovački povjesničar Lujo Vojnović odvratio im je duhovito i precizno: “nisu oni krivi što su nevjerni, kriva je geografija”. Na krpici tla između dva svijeta, Dubrov­čani su se borili za goli opstanak.

Knjiga „Mudrost na razmeđu“ izašla je u nakladi Udruge za promicanje multikulturalnih vrijednosti KARTOLINA u Dubrovniku


* Osmanske podanike, muslimane i nemuslimane, suvremenim bismo jezikom zvali državljanima Osmanskog Carstva. Ako nije drukčije navedeno, spomen osmanskog podanika u ovom radu podrazumijeva islamskog vjernika.

Vezani članci:

Preuzimanje sadržaja dozvoljeno je isključivo uz navođenje izvora www.behar.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Current day month ye@r *