Je li alhamijado pjesma ‘Hrvatska turćija’ preteča sevdalinke?

turcija
Print Friendly
Share Button

1. Uvodna zapažanja

Pjesma Hirvat(i) türkisi do danas ima status najstarije sačuvana bosanske alhamijado pjesme, iz 1588./1589. godine. Pjesmu je prvi objavio Friedrich von Kraelitz [1] (1911: 613–615) u časopisu Archiv für slavische Philologie.

Kraelitz je, osim transliteracije pjesme, u kratkom komentaru dao i određeni broj historiografskih i filoloških podataka:

“Gore navedena hrvatska pjesma nalazi se u jednoj turskoj zbirci rukopisa Bečke hofbiblioteke[2] (G. Flügel: Arapski, pezijski i turski rukopisi Biblioteke u Beču, 1865–1867, Bd. III, br. 2006, fol. 68). Ona sadrži, pored gore navedene hrvatske pjesme, isto tako, njemačke i mađarske pjesme). U tekstu rukopisa (fol. 78) nalazi se 997. godina po H., pa vjerovatno i ovaj rukopis potječe iz te godine. Vrlo vjerovatno on je za vrijeme vladavine sultana Murada III. (1574–1595) napisan i sakupljen. Ova tvrdnja podupire se time da se u zbirci na fol. 69 i 70 dolazi samo do sultana Murada III tako što su rukopisi hronološki poredani do godine njegova dolaska na vlast (982 po H = 1574). Na osnovu evropskog diktusa [3] turskog jezika, može se zaključiti da ovaj pisac, odnosno sakupljač porijeklom nije bio Turčin. Vrlo vjerovatno bio je prevodilac turskog jezika, čije je porijeklo iz jugozapadne Mađarske ili iz Hrvatske. Rukopisi su se već bili nalazili u posjedstvu Sebastiana Tengnagelsa (umro 1636.), nekadašnjeg bibliotekara i prefektora [4] Hofbiblioteke u Beču.”

2. Problematiziranje i hipoteza

Iako se pjesma Hirvat türkisi može naći u svim važnijim zbirkama bosanske alhamijado književnosti, ta činjenica ne osporava mogućnost da se ova pjesma može proučavati u kontekstu njezine specifične poetike. Tako, historija bošnjačke književnosti do danas nije obrazložila poetiku alhamijado književnojezičkog stvaralaštva, izuzev formalnoga kriterija izdvajanja po tipu pisma – arebičkog, ne uvijek dobro prilagođenog fonetsko-fonološkim i morfološkim osobinama bosanskog jezika – što je međutim irelevantno za poetiku. Istina jeste da je podjela alhamijado pjesništva izvršena prema semantičko-sadržajnom kriteriju, unutar čega se izdvajaju pobožne ili vjersko-religiozne pjesme – mada ovaj pojam ne odgovara terminu ilahija; moralno-didaktične, buntovne; legendarne te ljubavne pjesme – kojima pripada i pjesma Hirvat türkisi (up. Hadžijahić 1974; Huković 1997; Nametak 1981). Poznato je također da se jedan broj alhamijado pjesama prema poetičko-versifikacijskom modelu izdvaja kao produkt usmenog stvaralaštva, kakve su npr. pjesme Umihane Čuvidine, pjesma Fejze Softe (up. Kalajdžija 2004; Kalajdžija 2005), zabilježene narodne pjesme Mula Mustafe Bašeskije (up. Mujezinović 1997), zatim zapisane arebičke pjesme nepoznatog autora iz XIX st., čiji poetički izraz odgovara usmenoj književnosti (up. Nametak 1965), ali i brojne druge alhamijado pjesme čiji tematsko-poetički i metričko-versifikacijski postupak zahtijeva detaljnu književnoteorijsku i književnohistorijsku elaboraciju. Prema tome, proučavanje poetičkog izraza alhamijado pjesništva još uvijek nije definirano u njezinim temeljnim odrednicama.

Jedan od najznačajnijih naučnih autoriteta u proučavanju alhamijado književnosti (Lehfeldt 1969: 30) očito ne priznaje status pjesme Hirvat türkisi u kontekstu već spomenutog problema književne vrste i pripadnosti ove pjesme problematično definiranom korpusu alhamijado književnosti, tvrdeći da je naučni aspekt Kemura–Ćorovićeva djela (1912) bezvrijedan između ostalog i zbog toga što su ovi autori u prvoj zbirci alhamijado pjesama uvrstili i Kraelitzevu verziju “Hrvatske pjesme”. Naime, pjesmu Hirvat türkisi Kemura–Ćorović (1912: 69) naknadno su uvrstili u Dodatku prve zbirke bošnjačke alhamijado književnosti Das Serbokroatische Dichtunger bosnischer Moslims aus dem XVII., XVIII. und XIX. Jahrhundert. Iz ovakvoga Lehfeldtova stava može se zaključiti da ovaj autor smatra kako pjesma Hirvat türkisi ne treba biti uvrštena u korpus navedenih alhamijado pjesama, iako je ova pjesma zabilježena arebicom. Očito je orijentalist Werner Lehfeldt, na tragu Kraelitzova tumačenja, te poznavanja konteksta nastanka i značenja pjesme, bio na tragu postavke da je u pitanju narodna pjesma.

U ovom radu polazi se od stanovišta da se alhamijado pjesma Hirvat türkisi može posmatrati u kontekstu usmenoga lirskog stvaralaštva, čime se ne tvrdi da je to apsolutno naučavanje u vezi sa poetikom ove pjesme. Naime, u polasku tumačenja ove književne pojavnosti prisutno je nekoliko elemenata koji otvaraju mogućnost tumačenja ove pjesme u spomenutom kontekstu. Pjesma se, isto tako, ne smatra tipičnim oblikom sevdalinke, posebno ne one koja se jezički, poetički i muzički zaokružuje nešto kasnije, a ponajviše u XIX st., nego se promatra kao njena preteča i nagovještaj u određenim elementima poetičko-versifikacijskih, tematsko-motivskih i muzikoloških postupaka. Takav pristup pjesmi učinjen je i zbog toga što se kulturološko-civilizacijski kontekst XVI st. na Balkanu (kada je zabilježena ova pjesma) u okvirima osmanske kulture i civilizacije nije razvio do te mjere, kakva će se nešto kasnije formirati i ustabiliti. Stoga je posve jasno da sevdalinka svoj najveći uspon doživljava nešto kasnije, ali isto tako to ne znači da se ova vrsta usmenog i muzičkog stvaralaštva ne počinje stvarati u nešto starijem periodu.

Muzički aspekt pjesme mogao bi dodatno potvrditi ili relativizirati spomenutu hipotezu, dok je mogućnost postojanje muzičke podloge za ovu pjesmu posve realna – upravo na osnovu nekih pokazatelja.

Također, moguće je da pjesma sadrži nekoliko tematsko-motivskih elemenata koji se mogu povezivati sa hrvatskim petrarkističkim osobinama, kakva je u alhamijado književnosti pjesma Nuto moje čuda i ljute nevolje iz XVI ili XVII st., za koju Abdurahman Nametak (1981: 60) smatra da u sebi sublimira određene motivske elemente u duhu petrarkizma.

Na osnovu nekoliko činjenica najstarija alhamijado pjesma Hirvat türkisi može se smatrati usmenom lirskom pjesmom u smislu preteče, odnosno nagovještaja sevdalinke, i to prema sljedećim kriterijima: 1. versifikacijski aspekt pjesme utemeljen na usmenom, tzv. epskom osmercu; 2. aspekt zapisivačeva imenovanja pjesme turćijom; 3. (eventualno) eksplikacijom stiha u kojem se u pojedinim transliteracijama leksema čita kao “zagudi”; 4. sličan poetičko-versifikacijski model starijih ljubavnih pjesama: “A ja pođoh i povedoh konja na vodu”, “Nuto moje čudo i ljute nevolje”, Botićeva verzija “Adila i Mare”; 5. muslimansko-bošnjačka provenijencija pjesme; 6. specifičan izraz književnojezične koine te 7. lirski tematsko-motivski sadržaj pjesme.

2.1. Usmena versifikacija

Prvi element koji upućuje na usmenu provenijenciju teksta jeste upotreba usmenog versifikacijskog obrasca u vidu osmerca, koji se sastoji od cezure iza četvrtog sloga te pauze nakon osmog. Ovaj metrički obrazac nesumnjivo ima veze sa usmenim stvaralaštvom, ali je primjetno da ovaj obrazac nije u cijelosti ispoštovan, što međutim nije neobično kada je u pitanju usmeni diskurs (up. npr. Buturović 1976). Odstupanja od osmerca zabilježena su u svega dva slučaja: u trećoj strofi u stihu Nićemo dugomi živi bit te u petoj strofi stih Od žalosti ne znam što činim, koji su zabilježeni u devetercu. Što se tiče stiha Nićemo dugo mi živi bit može se zaključiti da je došlo do zamjene mjesta pojedinim elementima, tako da je iza prve trosložne riječi trebala doći enklitika mi, pa bi ta cjelina ispoštovala cezuru iza četvrtog stiha: Nićemo mi || dugo živi bit. Također, treba napomenuti da je zapisivač ubilježio oblik nićemo, koji su kasniji priređivači i transliteratori ove pjesme objavili kao nećemo (up. Huković 1997: 30; Nametak 1981: 58), dok je Kraelitz (1911: 613) objavio kao nikamo. Iz faksimila je jasno vidljivo da je u pitanju vokal i, a ne vokal e, pa da se u doslovnoj transliteraciji bilježi nićemo. Ovaj primjer može upućivati na neke propuste koji su se desili zapisivaču, pa čak i to da li je bio slavenskog porijekla, što je također tretirano u našoj historigrafiji (up. Balić 1973: 130), a o čemu će biti više govora kasnije.

2.2. Terminološka vrijednost pojma “turćija”

Naslov pjesme u gotovo svim nama poznatim zbirkama alhamijado pjesništva nosi naslov Hirvat türkisi (Nametak 1981: 57) ili Hirvati türkisi, prema (pod)naslovu datom na turskom jeziku na samome početku rukopisa pjesme. Inače, Friedrich von Kraelitz (1911: 613) pjesmu je naslovio bez posebnoga konkretnog imenovanja kao Kleine Mitteilungen – Ein kroatisches Lied in türkischer Transkription aus dem Ende des XVI. Jahrhunderts. U novije vrijeme, međutim, u nauci se pojavio i naslov Ah nevista, duša moja (Huković 1997: 30), dat prema početnim stihovima pjesme.

Naziv türkisi u vezi je sa turskom leksemom türkü, što znači narodni, folklorni (up. Tuna 2005), pa bi modificirani prijevod naslova pjesme trebao glasiti hrvatska narodna pjesma, prema uzoru na turski jezik, odnosno Hrvatska turćija, što je slično već bio uradio i Kraelitz (1911: 613), navodeći u fusnoti da turska sintagma chirvat türkisi doslovno znači hrvatska pjesma, bez preciziranja da pridjev türkü u turskom jeziku znači narodna pjesma. Naime, u našoj starijoj književnosti pojavljuje se i naziv turćija, kao što navodi i Đinđić i dr. (1997), ali sa oblikom turčija, što znači narodna, usmena pjesma, za što se potvrda može naći i u rukopisnoj ostavštini iz Hörmannove zbirke bošnjačke epike – o čemu će kasnije biti govora.

Postoji, međutim, još jedna mogućnost tumačenja ovoga pojma, a to je da leksem türkü označava narodnu pjesmu koja se pjeva (up. Đinđić i dr. 1997), što se može naći u rječnicima, i što bi u datome kontekstu označavalo upravo navedeno značenje. Prema tome, pjesma Hirvat türkisi pjevana je kao usmena pjesma, što čak ne isključuju i upotrebu nekih muzičkih instrumenata, ili pjevanja “solo”, pa se njezino zapisivanje može odnositi na određenu situaciju u kojoj ju je, onda, zapisivač zabilježio, slušajući je u izvedbi pjevača. Da bi to uistinu moglo biti istinito, potvrđuje i već spomenuti metrički osnov pjesme koji je dat u epskom osmercu, gdje se iza četvrtog sloga pojavljuje stanka, tzv. cezura: Ah nevista || duša moja / Daj mi se da || obveselim. Dakle, pjesma je bila pjevana pa ju je zapisivač, slušajući je, zabilježio i nagovijestio da je u pitanju pjesma koja se pjeva, navodeći u naslovu da je to turćija, tj. pjesma koja se pjeva. Stoga je upravo ovaj kriterij najznačajniji argument u postavljenoj hipotezi.

Naziv turćija / turčija prisutan je – kako je već spomenuto – i u bošnjačkoj epici. Tako, u rukopisnoj ostavštini iz zbirke Koste Hörmanna u redakciji Đenane Buturović (1966) u pjesmi iz Sarajeva Hankija djevojka vadi Alagić Aliju iz tamnice Zadranina bana u dva navrata spominje se pojam turćije, odnosno turčije, za koju se iz konteksta može vidjeti da se odnosi na pojam pjesme koja se pjeva u određenoj društvenoj situaciji: “Al’ ne prođe čitava nedjelja, / eto moje kite i svatova / (…) / pripucuju turski venedici, / vijaju se zeleni bajraci, / istrkuju na džilit junaci, / a dva i dva turčije pjevaju…” (stih: 287–294). Na drugome mjestu u pjesmi također se spominje ovaj pojam: “izviše se zeleni bajraci – / eto Turci iđu Krajišnici, / sve dva i dva naporedo stoje, / a dva i dva ‘turčije’ pjevaju: ‘Veseli se, Zadranine bane’“ (stih: 753–757).

Rečenica koja se ponavlja u pjesmi u obliku: “dva i dva zapjevajte” kao specifični produkt poetske formule prisutna je i u nekim drugim epskim pjesmama, npr. u pjesmi Sarajliju iđu na vojsku protiv Srbije Umihane Čuvidine (Nametak 1981: 74): “‘Djeco moja jeničari, / De dva i dva zapjevajte, / Domovinu rasplačite!’ / Zapjevaše jeničari: / ‘Naše majke ne plačite, / Naše seke ne žalte nas, Naše drage ne čekajte, / Naše ljube udajte se. Mi ćemo se iženiti / Pod Loznicom u polju zelenu.’“

Prema motivima koji se u pjesmama sreću, jasno je da se turćija veže za nekoliko različitih tematskih okvira. U kontekstu pjesme Hirvat türkisi najzanimljiviji je detalj vezan za obilježavanje svadbe u prvom navedenom primjeru, što je u kontekstu sadržaja pjesme Hirvat türkisi posebno zanimljivo jer se odnosi na isti motiv. Drugi motivi odnose se ili na motiv neposredne borbe iz stihova Hörmannove pjesme, odnosno odlazak na ratište – u pjesmi Umihane Čuvidine, s tim da ova pjesma sadrži kratku turćiju sa nostalgičnim i emotivno naglašenim motivom očekivanog stradanja – što u datome slučaju predstavlja umetnutu strofu-pjesmu. U spomenutome motivu iz pjesme Hankija djevojka vadi Alagić Aliju iz tamnice Zadranina bana navode se samo početni stihovi spomenute turćije: Veseli se, Zadranine bane. Prema tome, turćija je pjesma koja se u određenom društveno-kulturnom kontekstu izvodi na poseban način. Šta se podrazumijeva pod pojmom “pjevati dva i dva” nije posve jasno. Da li je to samo uobičajeni jezički izraz u usmenom diskursu nastao pod zahtjevima usmene versifikacije, ili je u pitanju specifni način izvedbe pjesme ostaje otvoreno pitanje. Također, iz navedenih stihova vidi se “narodnost”, tj. “usmenost” kao osoben oblik jezičko-muzičkog stvaralaštva, što se na izvjestan način preklapa sa sevdalinkom, ali u jednom dosta širokom opsegu značenja ovoga pojma, kao što je to sevdalinka i bila – ali ne naravno u onome kako se ona danas terminološki precizira.

U vezi sa argumentacijom naziva ne treba zaboraviti, isto tako, da je termin sevdalinka novijeg postanja – iz 1890. god. (Lovrenović 2004: 5), te da dotadašnji naziv za ovakvu vrstu pjesme do danas nije decidiran. To, međutim, ne isključuje pretpostavku da je jedan od naziva ove vrste usmene lirske pjesme bio upravo “turćija”, uz opisne nazive, kakvi su: “poravna pjesma”, “slavjanska pjesma” ili pak “ženska pjesma”.

2.3. Leksem zagudi

U interpretaciji pjesme koju daje Friedrich von Kraelitz (1911: 613-614) glagol na kraju pretposljednjeg stiha pjesme naveden je oblikom “zagudi”: Ovu pesmu Mehmed zagudi, što može biti znakovito u kontekstu muzičke podloge pjesme. Međutim, ovo tumačenje nije relevantno, po tome što se u arebičkoj verziji ne bilježi vokal a, pa bi se eventualno moglo tumačiti “zgudi”, odnosno “zgodi”, kako su naveli drugi istraživači. Inače, ako bi se ovaj leksem čitao kao “zagudi”, on bi odstupao od osmerca.

Kako ovaj kriterij nije konzistentan, on se ne mora uzeti primarno, u kontekstu datoga tumačenja pjesme, budući da nije posve pouzdan pokazatelj da je pjesma ispjevana sa muzičkom podlogom – mada je mogućnost muzičke podloge posve realna s obzirom na značenje pojma “turćija” te drugim aspektima.

2.4. Podudarnost poetičko-versifikacijskog modela starijih ljubavnih pjesama

Pjesma Hirvat türkisi dijeli neke zajedničke formalne osobine sa pjesmom “Nuto moje čuda i ljute nevolje”: isti je broj strofa [5] (koje su odijeljene refrenom) i isti princip ponavljanja refrena sa neznatnim leksičkim izmjenama, budući da se ova pjesma smatra petrarkističkom. Postoji, međutim, još nekoliko faktora koji mogu relativizirati ovaj utjecaj i biti argument u korist usmene lirske pjesme. U znamenitom slučaju Adila Bošnjaka i Bijedne Mare iz XV st., Luka Botić prepjevao je susret nesretno zaljubljenih na osnovu izvještaja splitskoga kneza i njegova bilježenja pjesme u duhu sevdalinke (up. Gunić 2006: 11–12). I, posve očevidno – i u ovoj verziji pjesme redovno se pojavljuje refren, upravo slično kako se dešava i u pjesmi Hirvat türkisi. Tu se, međutim, ne završava sa korpusom naših starih ljubavnih pjesama. Isti je slučaj i sa već navedenom alhamijado pjesmom “Nuto moje čuda i ljute nevolje”, ali i sa još jednom starijom hercegovačkom alhamijado pjesmom: “A ja pođoh i povedoh konja na vodu” iz XVII st., u kojoj se pojavljuje devet strofa i na kraju svake refren: “Nemoj, nemoj, ah bre, nemoj, tako ti Boga” (up. Hasandedić 1970). U novijim sevdalinkama, isto tako, primjetno je da prisustvo refrena ne predstavlja bitnu odrednicu ovoga stvaralaštva. Prema tome, potrebno je jasno razgraničiti spomenute pjesme i ustanoviti šta je to što odlikuje pjesmu o Adilu i Mari u odnosu na ostale navedene. Ako se jedna od njih smatra sevdalinkom, ili pretečom sevdalinke, šta je sa ostalim pjesmama: da li one i dalje moraju ostati samo u kruto i neprecizno definiranim okvirima alhamijado literature.

2.5. Autorstvo pjesme

Autorstvo pjesme, prema Balićevu tumačenju zasnovanom na opreci mišljenju spomenutim mađarskim znanstvenicima, a na osnovu eksplikacije autorova imena u posljednjoj strofi, pripisano je izvjesnome Mehmedu. U nauci još uvijek nije poznato da li je pisac, odnosno zapisivač pjesme istovremeno bio i njezin autor, ili se naprosto radi o slučaju zabilješke nečije, već postojeće pjesme u medžmui. Postoje dvije mogućnosti u vezi s time. Jedna je da je isti njezin autor Mehmed, koji ju zapisuje, i druga, da je zapisivač ili prepisivač pjesme neka druga osoba, koja bi mogla biti nejužnoslavenskoga porijekla. Već je Friedrich von Kraelitz (1911: 615) pretpostavio da pisac medžmue nije Turčin, već da je porijeklom iz mađarskog ili hrvatskog prostora, dajući taj zaključak na osnovu diktusa, tj. vlastitog stila i načina pisanju u vlastitom rukopisu, zabilježenog u zbirci. Uvažavajući Kraelitzev stav o geografskom porijeklu pisca, odnosno zapisivača, jasno je da on nije implicirao prostor Erdelja, kako je to uradio Smail Balić (1973: 130). Osim toga, Erdeljac, kako je kod nas u literaturi navedeno, treba uzimati u strogo konvencionalnom i pseudonimskom smislu, sve dok se tačno ne ustanovi da li je pisac ili prepisivač Erdeljac, Sedmograđanin, Transilvanac (pa bismo ga mogli slobodno nazvati i Mehmedom Sedmograđaninom ili Mehmedom Transilvancem, a to zbog toga što se dani prostor naziva Sedmograđem i Transilvanijom). Stoga, Erdelj, po svemu sudeći, nema bitnije veze s mjestom nastanka pjesme. Pjesma je najvjerovatnije nastala kao posljedica pristizanja bošnjačkih vojnih odreda na mađarsko područje. Oni su, inače, bili angažirani u brojnim pograničnim vojnim akcijama na strani Osmanlija, koji na šire područje današnje Mađarske, Vlaške, Slavonije, Like, Dalmacije dolaze nakon 1580. godine (up. Sućeska 1998: 130-131), nakon što Bosna, odnosno Bosanski ejalet postaje krajina i glavno vojno-logističko područje Osmanske carevina u njezinim kretanjima ka zapadu i sjeveru, kao i pokušaju očuvanja svoje krajnje zapadne oblasti – krajine. Prema tome, pjesma je (i zbirka uopće) najvjerovatnije nastala na današnjem mađarskom prostoru (kako je to već bio naglasio i Kraelitz!), koji je svojevremeno bio krajnji domet Osmanske države ka srednjoj Evropi iz pravca Balkana, sa budimsko-kanjiškom oblašću, gdje je bio angažiran nemali broj bošnjačkoga vojnog korpusa, prelazeći u prekosavski teritorij – kako to potvrđuju historiografski podaci (up. npr. Sućeska 1998; Imamović 1996 i dr.) te npr. pogibija jednog od najznačajnijh vojno-političkih i vjerskih bošnjačkih prvaka iz XVI i XVII st. – Derviš-paše Bajezidagića, i književnojezički dokumenti koji svjedoče o prisustvu bošnjačkog političko-vojnog elementa na prostoru današnje Mađarske (up. npr. ep “Ženidba Smailagić Meha” Avde Međedovića).

S tim u vezi vrijedi zapaziti još nekoliko fakata koji se tiču dosadašnjeg istraživanja i analize ove pjesme. Muhamed Huković (1997: 54) bio je prvi koji je upozorio na kajkavske elemente u pjesmi, dok je Balić (1973: 130) ustanovio da je pisac “…neki Mađar njemačkog porijekla, koji je bio prešao na islam”. Balić ne navodi preciznije otkuda dolazi do ovoga zaključka, ali se iz nastavka njegova tumačenja može razumjeti da je do njega došao na osnovu rukopisa i nerazlikovanja vokala o i a, što je protumačio očitim utjecajem mađarske fonetike. Ono što u ovome tumačenju ima osnova jeste najprije činjenica da je moguće da prepisivač nije bio Slaven[6] i da je stoga pjesmu naslovio na turskom jeziku kao Hirvat(i) türkisi tj. Hrvatska turćija (hrvatska narodna pjesma) da bi poslije prešao na pisanje te pjesme na njezinu izvornom jeziku. To se posebno uklapa u historiografski kontekst budući da je pjesma zapisana u turskoj rukopisnoj medžmui, za koju je von Kraelitz smatrao da njezin prepisivač nije Turčin. U prilog mogućnosti neslavenskog porijekla prepisivača moglo bi upućivati to što autor u nekim supstantivnim i verbalnim sintagmama ne bilježi kongruenciju: Šovo svit; izišlo dušaĆ te piše morfološki oblik negiranoga glagola htjeti za 3. lice množine: ŠnićemoĆ, te da je njezin općeniti naslov napisan na turskom jeziku Hirvat(i) türkisi. To istovremeno ide u prilog pretpostavci da Mehmed nije pjevač već zapisivač pjesme, što može biti dodatni razlog da se ova pjesma smatra pretečom sevdalinke, odnosno da ima elemente sevdalinke. Prema tome, zapisivač pjesme slušao je njezinu muzičku izvedbu te ju je kao takvu zabilježio, nazvavši je turćijom, tj. narodnom pjesmom izvedenom sa muzičkom podlogom, za što se u ondašnjem kontekstu može pretpostaviti tambura ili šargija, ili da je eventualno ispjevana uz gusle, ako je pouzdano transliterirati leksem zgodi u zgudi ili zagudi. Ovaj aspekt mogao bi imati svoju težinu upravo u vezi sa ovdje datom pretpostavkom o usmenoj provenijenciji pjesme.

2.6. Izraz književnojezičke koine

U nekim je radovima obrađen aspekt književnojezičkog izraza ove pjesme (Kalajdžija 2009), u kojima se navodi da pjesma sadrži pojedine jezičke elemente koji su mogu smatrati kajkavskim – prvenstveno lekseme “izgubil”, “prosim” i “pesma”. Međutim, kako pjesma posjeduje više tipičnijih štokavskih osobina u fonologiji i morfologiji, polazi se od stanovišta da se u pjesmi interferiraju dva tipa štokavskih osobina: zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih. Prema dostupnom jezičkom materijalu, prisustvo zapadnoštokavskih osobina dominantnija je osobina pjesme, zbog čega se književnojezička koine pjesme posmatra sa stanovišta prestižnijeg fonda zapadnoštokavske fizionomije. Takvi su rezultati i u vezi sa drugim tumačenjima pjesme, kakvo se odnosi na bošnjačku provenijenciju teksta, kako po eksplikaciji imena, tako i po poetičkim osobitostima pjesme, te po elementima (zapadno)štokavske književnojezičke koine, koja je bila specifičan oblik bosanskoga predstandardnog idioma za vrijeme osmanske vladavine Bosnom u XVI st. (up. Kalajdžija 2009).

2.7. Tematsko-motivski sadržaj pjesme

Prema pokazateljima u analizi, jasna je tematsko-motivska osnova pjesme, koja se odnosi na poziv momka djevojci za sklapanje braka (up. Kalajdžija 2009: 259–260). Takav sadržaj pjesme očit je signal lirske provenijencije pjesme, što je u znatnoj mjeri, uz ostale spomenute kriterije, dodatni razlog za njezino svrstavanje u kontekst preteče sevdalinke.

3. Imenovanje pjesme hrvatskim atributom

Što se tiče samoga imenovanja i kvalifikacije pjesme hrvatskim atributom, u ovom slučaju vjerovatno je u pitanju regionalni karakter imenovanja, mada je neobičan razlog zašto je autor tako naziva, budući da nema bitnije veze između hrvatskog i erdeljskog prostora – mada je i sama erdeljska postojbina pjesme opravdano upitna. Pored toga, ukoliko se radi o prepisivaču pjesme koji je neslavenskog porijekla, moguće je da je pjesmu naslovio po jeziku koji mu je bio poznat kao hrvatski jezik, bez obzira druge mogućnosti imenovanja jezika u tome periodu. Također, ono što bi eventualno moglo ići u prilog činjenici da je pjesma na neki način bliska Mađarskoj, tj. da je nastala na mađarskom prostoru ili da je eventualno njezin autor Mađar [7] – kako su to tvrdili Gevay i Toldy – jeste činjenica da je stara, povijesna Hrvatska, predstavljala uži geografski, pa može se kazati i kajkavski prostor sa Zagrebom kao kulturno-političkim centrom toga prostora, koji je već duži vremenski period bio podređen i kao takav poznat Mađarima. Stoga je zapisivač pjesme, za koga možemo pretpostaviti da nije bio slavenskog porijekla, ovu narodnu pjesmu nazvao hrvatskom u skladu sa njegovim poznavanjem imenovanja toga slavenskog jezika.

U vezi sa ovim problemom, u nekim je radovima osporena autentičnost naziva pjesme, u kojima se tvrdi da je naslov pjesme Hirvat(i) türkisi naknadno upisan. Ovdje se odbacuje takvo stajalište iz prostog razloga što faksimil rukopisa koji su u svojim zbirkama uvrstili Abdurahman Nametak (1981: 6) te Muhamed Huković (1997: 32) ne upućuje ni u kojem smislu na takav postupak. Istina, to se moglo posumnjati u Kraelitzovoj (1911: 613) verziji u kojoj je arebički sadržaj pjesme dat isječeno po stihovima, ali u faksimilu to se jasno vidi pa se sasvim realno i bez ikakva povoda odbacuje takvo mišljenje.

4. Zaključak

U pjesmi postoji nekoliko elemenata koji upućuju na usmeno porijeklo pjesme Hirvat(i) türkisi. U skladu sa datom postavkom, pjesma se može tumačiti pretečom bosanske sevdalinke, ali naravno ne one koja se jezički, poetički i muzički konstituira znatno kasnije u obliku kakav danas poznajemo u odnosu na ovu pjesmu iz XVI st.. Argumenti koji upućuju na datu hipotezu jesu sljedeći: metrički osnov pjesme; terminološko određenje pojma turćija – kao jedan od najvažnijih činjenica; tumačenje izraza leksema “zagudi”, tematsko-motivski aspekt pjesme; sličnost versifikacijskog postupka u starijim bošnjačkim ljubavnim pjesmama; bošnjačko-muslimansko porijeklo autora; specifičan jezički izraz zapadnoštokavskog tipa.

PRILOG transkripcije i transliteracije pjesme

Hirvat türkisi
(Hrvatska turćija)

Ah nevista, duša moja
Daj mi se da obveselim
Doklem ne izišlo duša
Daj mi se da poveselim

Kad te vidi, oči moje,
Veseli se sirce moje
Ja sam tvoje, ti si moje
Daj mi se da obveselim

Ovo svit je kako no cvit
Nićemo dugo mi živi bit
Ne bud’ svagde tako sirdit
Daj mi se da poveselim

Ne mori me, prosim tebe
Izgubil sam ja sam sebe
Obden obnoć molim tebe
Daj mi se da obveselim

Iz sirca ja tebe jubim
Hoć’ li bit jošt da te girlim
Od žalosti ne znam što činim
Daj mi se da poveselim

Gizdava si, gizdav budi
Što ću istom, zdrav mi budi
Ovu pesmu Mehmed zgodi
Daj mi se da obveselim

(Djelimično prilagođena transliteracija: A. K.)

BIBLIOGRAFIJA

Izvor:
Nametak, Abdurahman (1981): Hrestomatija alhamijado književnost, Svjetlost, Sarajevo (faksimil rukopisa – 6. str.)
Kraelitz, von Friedrich (1911): “Kleine Mitteilungen”, Archiv für slavische Philologie, band XXXII, Berlin

Literatura:
Balić, Smail (1973): Kultura Bošnjaka – Muslimanska komponeneta, Wien
Buturović, Đenana (1976): Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo
Đinđić, Slavoljub; Teodosijević, Mirjana; Tanasković, Darko (1997): Türkce-sirpca sözlük, Ataturk kültür, Dil ve Tarih Yüksek Kürümü, Türk Dil Kürümü, Ankara
Gunić, Vehid (2006): Najbolje sevdalinke, Bosnia Ars, Tuzla
Hadžijahić, Muhamed (1974), “Neke karakteristike stare bosansko-muslimanske književnosti”, Starija književnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo
Hasandedić, Hivzija (1970): “Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI–XVII / 1966–1967, Sarajevo
HER (2004) – Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi liber, Zagreb
Huković, Muhamed (1997): Zbornik alhamijado književnosti, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, knj. 11, Preporod, Sarajevo
Imamović, Mustafa (1996): Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2004): “Lingvistički karakter pjesme ‘Ašiklijski elif ba’ u kontekstu novoštokavske folklorne koine i redigiranja njezine jezičke izvornosti”, Pismo, časopis za jezik i književnost, Bosansko filološko društvo, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2005): “Usmeno jezičko stvaralaštvo Umihane Čuvidine”, Pismo, časopis za jezik i književnost, Bosansko filološko društvo, Sarajevo
Kalajdžija, Alen (2009): “Elementi književnojezičke koine u najstarijoj alhamijado pjesmi Hirvat türkisi (1588/1589.)”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. XXIX–XXX, Sarajevo
Kemura, Sejfudin – Ćorović, Vladimir (1912): Das Serbokroatische Dichtunger bosnischer Moslims aus dem XVII., XVIII. und XIX. Jahrhundert, Zur Kunde der Balkanhalbinsel, II, Quellen und Forschungen, Sarajevo
Kraelitz, von Friedrich (1911): “Kleine Mitteilungen”, Archiv für slavische Philologie, band XXXII, Berlin
Lehfeldt, Werner (1969): Das Serbokroatische Aljamiado-Schrifttum der Bosnisch-Hercegovinischen Muslime, München
Lovrenović, Ivan (2004): Za gradom jabuka. 200 najljepših sevdalinki, Biblioteka Dani, Sarajevo
Maglajlić, Munib (2006): Usmena lirika Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo
Mujezinović, Mehmed (1997): Mula Mustafa Bašeskija, Ljetopis, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo
Međedović, Avdo (2007): Ženidba Smailagić Meha, Almanah, Podgorica; priređivač: Zlatan Čolaković
Nametak, Abdurahman (1981), Hrestomatija alhamijado književnost, Svjetlost, Sarajevo
Nametak, Alija (1965), “Nov prilog bosanskoj aljamiado literaturi”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XII – XIII / 1962-1963, Sarajevo
Österreisches Biographisches Lexikon 1815–1950: 185, Verlag der Österreischen Akademie der Wissenschaften, Band 4, 1969.
Sućeska, Avdo (1998): “Historijski korijeni genocida”, Bošnjaci i islam, Visoki saudijski komitet, Sarajevo
Tuna, Enes (2005): Tursko-srpski srpsko-turski rečnik, Jasen
Život, djelo i vrijeme Derviš-paše Bajezidagića (2005): Naučni skup u Mostaru 10. i 11. oktobra 2003; Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Mostar
www.wikipedia.org – 24. 11. 2008.
www.wikipedia.de – 09. 12. 2009.


  1. Friedrich Johann von Kraelitz Graeifenhorst, austrijski orijentalist i prvi profesor turkologije na Institutu za orijentalistiku Univerziteta u Beču, rođen je 12. 07. 1876. u Beču, a umro u rodnom gradu 25. 02. 1932. Obradom 24 originalne povelje iz druge polovine XV st. smatra se osnivačem nauke o osmanskoj diplomatici. Godine 1936. ulica Kraelitz u Beču – Hietzing dobila je po njemu ime. Više podataka o Kraelitzu: (Österreisches Biographisches Lexikon 1815–1950: 185).
  2. Hofbiblioteka je biblioteka u užem sklopu prinčevskih rezidencija. Nakon Prvog svjetskog rata hofbiblioteke pretvorene su u državne ili pokrajinske biblioteke, {to je slučaj i sa Bečkom Hofbibliotekom (www.wikipedia.org – na njemačkom jeziku; datum: 24. 11. 2008.)
  3. U rukopisima se ova riječ odnosi na pokrete ruke kojom se piše i time se misli na njegov stil karakteristike ličnog pisanja (www.wikipedia.org – na njemačkom jeziku; kategorija: Stilistika; datum: 24. 11. 2008.).
  4. Naziv za administrativnu službu u značenju upravnika, voditelja, načelnika,šefa.
  5. Kada se govori o strofama u ovoj alhamijado pjesmi, ali i o alhamijado pjesmama koje su većspomenute ili će se spomenuti, treba napomenuti da prilikom pisanja ne postoji formalno izdvajanje strofa, nego se to izdvajanje može vršiti upravo na temelju refrena, koji predstavlja zaokruženje jedne cjeline, kao signal kompletiranosti jednoga ciklosa.
  6. U datome slučaju pod pojmom balkanskoga Slavena misli se na osobu koja se služi nekim slavenskim jezikom kao svojim maternjim, bez obzira na njegovo etničko porijeklo.
  7. U prilog takvoj pretpostavci mogli bi ući i morfo-sintaksiki oblici koji bi se mogli opravdano smatrati neslavenskim, dok s druge strane, neki drugi oblici upravo potvrđuju specifikum bosanskog jezičkog koine pretežnog štokavskog tipa objedinjenog u jednoj relativno kratkoj narodnoj pjesmi ljubavne provenijencije.
Preuzimanje sadržaja dozvoljeno je isključivo uz navođenje izvora www.behar.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Current day month ye@r *