Vrsni znalac osmanskog turskog jezika: dubrovački dragoman

dragoman
Print Friendly
Share Button
Kroz dragomanova usta govorimo. Njegove sposobnosti određuju uspjeh svakog našeg posla. Sav novac koji potrošimo na Osmanlije prolazi kroz njegove ruke. On, uglavnom djeluje samostalno, sam rješava sporove, sam nastupa kao diplomat, odvjetnik i poslanik. Sve u svemu, teško je reći tko je za državne poslove važniji, konzul ili dragoman.

Dubrovačka dragomanska škola

Diplomatske vještine dubrovačkih poklisara su bile ključne za odnose Dubrovnika i Porte. Ali, jednako su značajne bile i sposobnosti njihovih prevoditelja – dragomana. Svjesne te činjenice, sve europske zemlje koje su kontaktirale s Osmanlijama, domišljale su se kako doći do vještih i vjernih prevoditelja. Većina se odlučila na školovanje domaćih, tek stasalih mladića. Tako su pokušali učiniti i Dubrovčani, i to već polovinom 16. stoljeća.

Kako je teklo školovanje dubrovačkih dragomana?

Dubrovačke vlasti prvo bi raspisale natječaj: “pozivamo mladiće koji žele učiti za dragomanada se prijave u tajništvo Kneževog dvora.” Zainteresirani mladići dobili bi detaljnije informacije na licu mjesta. Vlasti su im nudile plaćeno školovanje, pomoć, podršku i uzbudljivo radno mjesto.

Mladići su učili prvo u Dubrovniku, a podučavao ih je učitelj, to jest “hodža”. Hodžu bi u Osmanskom Carstvu izabrali i sa sobom doveli dubrovački poklisari harača. Vlasti bi s njim sklopile ugovor na godinu dana i pružile bi mu smještaj u stanu u gradu. Tamo su mladići dolazili svaki dan, učili dva sata ujutro i dva sata poslijepodne pokušavajući svladati arapsko pismo i osnove osmanskog turskog, arapskog i perzijskog jezika. Nažalost, ne znamo ništa ni o pedagoškim metodama hodža, ni o njihovom odnosu prema studentima. Možemo jedino pretpostaviti da je među najuspješnijim i najomiljenijim hodžama bio jedan Omer. Njegova osobnost i mudrost toliko se dojmila Dubrovčana da su ga prozvali “Homer”.

Učenike koji su se tijekom učenja u Dubrovniku pokazali nadarenima, vlasti bi službeno imenovale “mladićima jezika”, odnosno studentima jezika kako bismo to danas rekli. Zatim bi ih uputile na daljnje školovanje u Osmansko Carstvo. U trenutku kad su napuštali Dubrovnik, imali su 15 do 20 godina. Prve godine studija provodili su u Solunu, Jedrenima, Sofiji, Smirni, Plovdivu, gdje su ih i dalje učili pažljivo izabrani hodže. Stjecali su i znanja o osmanskom pravu, povijesti, zemljopisu, književnosti, naročito o vrlo popularnoj perzijskoj poeziji i prozi. Knjiga im nikad nije nedostajalo. Bilo je dovoljno da jave u Dubrovnik koja knjiga im treba i vlasti bi im odmah poslale novac.

Dubrovački mladići jezika završavali su školovanje u Istanbulu, gdje su stjecali prva praktična znanja. Iskusni dubrovački dragomani vodili su ih sa sobom na Portu, gdje su učili kako funkcionira osmanski dvor, svladavali pravila ceremonijala i stvarali prva poznanstva s osmanskim dostojanstvenicima.

Istanbul: grad u kojemu su mladići jezika gubili pamet

Studij dubrovačkih mladića jezika trajao je od pet do dvanaest godina. Trajanje studija je ovisilo o sposobnostima prilagođavanja, nepokolebljivosti, sredotočenosti. Tu se Istanbul pokazao kao najveći izazov. Naime, u ono doba govorilo se da je taj grad poput zlatne posude koja je puna otrova i da bi, živeći u njemu, posrnuli i sami anđeli.

Prema tvrdnjama dubrovačkog dragomana i konzula u Istanbulu Đura Curića, u drugoj polovini 18. stoljeća tri su najpogubnija poroka bila vino, karte i blud, iza čega je neizbježno slijedilo zapadanje u dugove. Potkrepljujući svoju tvrdnju, Curić je u jednom od svojih pisama ukratko opisao sudbinu dubrovačkog mladića jezika Iva Mitrovića, kojega su dubrovačke vlasti izbacile iz službe zbog nepodnošljivog ponašanja i agresivne naravi:

Mitrović se dušom i tijelom predao vinu, kartanju i razuzdanosti. Našavši se bez novca za skitnju i poroke, u trenutku beznađa prešao je na islamsku vjeru. Ovdje žive i mnogi drugi raspojasani i besposleni mladi Dubrovčani i ne daj Bože da se ikome od njih dogodi ovo što se zbilo Mitroviću. Ja činim sve što mogu da ih odavde otpremim. Oni, međutim, izmišljaju razne izgovore i tvrdoglavo namjeravaju ostati i besposleno skitati.

Vlasti su često raspravljale o problematičnim mladićima, pa su bogati podaci o njima ostali zabilježeni u raznim arhivskim spisima. Uzorni mladići jezika trudili su se, učili i pristojno ponašali. Zato su nam pojedinosti iz studentskog života takvih mladića nepoznate, osim kratkih komentara: “Mladi Luko Lučić već sad čudesno vješto prevodi na turski”.

Tri radna mjesta dubrovačkih dragomana: Dubrovnik, Bosna, Istanbul

Dubrovački dragomani provodili su dio svog radnog vijeka u Turskoj kancelariji koja se, zajedno s ostalim državnim uredima, nalazila u Kneževom dvoru. Tu su svakodnevno pristizali razni osmanski spisi koje je trebalo prevesti i arhivirati. U kancelariju su stalno pristizala i pisma dubrovačkih vlasti Osmanlijama koja je trebalo prevesti na osmanski turski jezik.

Dubrovački poklisari vrlo su često išli u susjednu Bosnu. Iako je u Bosni prevladavalo domaće stanovništvo, a i sami namjesnici Bosanskog ejaleta katkad su bili bosanskog podrijetla, službeni jezik bio je osmanski turski pa je dragoman i tamo bio potreban.

Treće važno područje djelovanja dubrovačkih dragomana bila su poslanstva poklisara harača u Istanbul.

Od 1688. godine poklisari harača imali su na raspolaganju još jednog dragomana koji je obavljao dužnost dubrovačkog konzula u Istanbulu. Po svemu sudeći, Dubrovačka Republika bila je jedina zemlja koja je za konzule u Istanbulu postavljala dragomane, što je bio vrlo mudar potez. Jer, dok su dubrovački konzuli na osmanskom turskom opušteno ćaskali s Osmanlijama, konzuli drugih zemalja gušili su se u frustracijama: “Kroz dragomanova usta govorimo. Njegove sposobnosti određuju uspjeh svakog našeg posla. Sav novac koji potrošimo na Osmanlije prolazi kroz njegove ruke. On, uglavnom djeluje samostalno, sam rješava sporove, sam nastupa kao diplomat, odvjetnik i poslanik. Sve u svemu, teško je reći tko je za državne poslove važniji, konzul ili dragoman.

Za Dubrovčane je posebno važan bio dubrovački konzul u Istanbulu Luka Chirico. Činjenica da je Chirico u isto vrijeme vršio i dužnost engleskog dragomana donijela je Dubrovačkoj Republici veliku korist. Naime, tijekom rata 1714/18, Mlečani su Osmanlijama preoteli područje duž cijele dubrovačke granice. Kad je rat prošao, Dubrovčani su Mlečane htjeli po svaku cijenu ukloniti i opet graničiti samo s Osmanlijama. Ali, na mirovnim pregovorima u Požarevcu nisu imali pravo na zastupnika. Posrednici između zaraćenih strana (Osmanlija, te Austrijanca i Mlečana) bili su Englezi i Nizozemci. Za dubrovačke interese uspješno se zalagao Luko Chirico kao dragoman engleskog posrednika. Mlečani su se morali povući s dubrovačkih granica.

I još nešto. Da nije bilo Luka Chirica, Dubrovačka Republika nikad ne bi imala zgradu konzulata u Istanbulu. Naime, Chirico je u Peri, u ulici Polonye, koja se sada zove Nuri Ziya Sokağı, dao izgraditi obiteljsku kuću. Godine 1709, kada je proglašen dubrovačkim konzulom, ta je kuća automatski postala dubrovački konzulat. Chirico je na njeno pročelje postavio ploču sa svojim imenom i dužnostima koje je obnašao. U toj kući živjeli su i radili njegov sin Đuro i unuk Frederik, koji su također bili dubrovački konzuli. Tog neobičnog dubrovačkog konzulata danas više nema. Ostala je tek ploča s imenom Luka Chirica, izložena u dvorištu Arheološkog muzeja u Istanbulu.

Sudbina dragomana kukavice

Dubrovačke vlasti su poduzimale sve da svoje dragomane što bolje osposobe. Zauzvrat, od njih su očekivale da savršeno vladaju osmanskim turskim jezikom, da budu sposobni pronicljivo raspravljati i nadmudrivati se, te da svojim nastupom bude simpatije Osmanlija. Vlasti nisu imale ni trunke milosti prema neznalicama i kukavicama, što pokazuje primjer Andrije Andriascija. Andriasci je bio dragoman dubrovačkih poklisara u vrijeme sukoba s velikim vezirom Kara-Mustafom. Krv mu se sledila u žilama kad mu je Kara-Mustafa zaprijetio da će ga okovati na galiji ako mu se još jednom pojavi pred očima. Pobjegao je u smrtnom strahu i poklisare zatočene u tamnici u Silistriji ostavio na cjedilu. Dubrovačkim vlastima je poručio da se teško razbolio i da više ne može raditi. Vlasti su ga pokušale primiriti i urazumiti. Bezuspješno. Zato su ga proglasile izdajnikom i osudile ga na smrt. Raspisale su visoku novčanu nagradu onome koji ga pronađe i ubije. Međutim, Andriasci se tako dobro skrio da ga više nitko nikad nije vidio.

Miho Zarini: kruna među dragomanima

Miho Zarini rodio se u Dubrovniku početkom 18. stoljeća. Proglašen je mladićem jezika u dobi od 25 godina. Školovanje je završio u rekordnom roku, proboravivši u Plovdivu svega tri godine. Kao dubrovački dragoman radio je skoro puna četiri desetljeća (1727/65).

Tijekom dugog radnog vijeka Zarini je bezbroj puta bio u Bosni. Išao je kadijama kada je trebalo riješiti kakav sukob između osmanskih i dubrovačkih podanika. Išao je hercegovačkim sandžakbezima i bosanskim namjesnicima raspravljati o političkim i trgovačkim problemima. Katkad je pratio dubrovačkog poklisara, češće je odlazio

sam. Imao je prijatelje posvuda, a posebno na bosanskom dvoru, gdje su ga smatrali “iskrenim čovjekom koji uvijek radi na dobrobit obiju strana.” Mnogi su mu pisali topla i srdačna pisma: “Poštovani i iskreni moj prijatelju, otkako smo se sprijateljili svaki dan se nadam se da si dobro i zdravo i čekam tvoje pismo. Danas je konačno stiglo, a s njim i dar koji si mi poslao. Ne mogu ti opisati koliko sam se obradovao…

Zarini je vrlo uspješno radio i u Turskoj kancelariji u Dubrovniku. Kad je umro, vlasti su posebnu pažnju posvetile njegovim prijevodima osmanskih spisa, tako da su mnogi i do danas sačuvani. U njegovoj ostavštini našlo se i 25 stručnih knjiga, rječnika, priručnika, gramatika, zbirki poezija, djela iz zemljopisa, astronomije i povijesti Perzijanaca, Arapa i Osmanlija. Vlasti su ih otkupile i predale Turskoj kancelariji.

Tijekom četrdeset godina Zarinijeva rada, dubrovački poklisari 13 su puta nosili harač sultanu (jer su ga tada plaćali svake treće godine). Zarini ih je pratio svaki put, što znači da je u Istanbulu proveo četvrtinu svog radnog vijeka. I tamo je uživao nepodijeljene simpatije Osmanlija. Zabilježeno je da se jednoga dana 1744. godine uputio na Portu u društvu dubrovačkog konzula. Tamo su ga srdačno i toplo dočekali. Reisefendija (ministar vanjskih poslova) kazao mu je: “Dobro, moj dragomane, i tako ste nam opet došli? Čini se da ne možete bez Istanbula i istanbulskih prijatelja?” Zarini mu je odvratio: “Najveća je moja utjeha i sreća što Vaše Gospodstvo nalazim na istom položaju. To znači da ste se oporavili od bolesti. Previšnjemu sam se molio za vaše zdravlje, sreću i blagostanje.” Konzul je uskočio i dodao: “Gospodaru, stalno se za vas raspitivao!” “Siguran sam u to”, rekao je reis-efendija ozarena lica, i dodao: “Vrlo sam zadovoljan što ga vidim, jer on je kruna među dragomanima na Porti.” A kada je Zarini biranim riječima čestitao na nedavnoj pobjedi u Perziji, nazočni su bili oduševljeni: “Jeste li vidjeli rječitost ovoga dragomana? Blagoslovljen bio! Svi na Porti znaju da se od srca raduje našim pobjedama i rastu sultanove slave!

Raspravljalo se i o haraču koji su Dubrovčani u 18. stoljeću plaćali u srebrnjacima, umjesto u zlatnicima, uvjeravajući Osmanlije da drukčije ne mogu jer su silno osiromašili. Istina je bila potpuno drukčija. Poklisari su iz Dubrovnika odlazili s bisagama punim zlatnika, koje su putem krišom i po vrlo povoljnim tečajevima mijenjali u srebrnjake.

A kada je reis-efendija zatražio zlatnike, Zarini mu je odvratio: “Vaša visosti, nama je zlatnik isto što i Feniks, za njega smo čuli ali ga nikad nismo vidjeli.” “Vi ste pravi erudit”, zadivljeno je zaključio reis-efendija. Zlatnike više nije spominjao. Znalo se da su Dubrovčani snalažljivi lukavci, koji su sve samo ne siromašni. Reis-efendija bio je svjestan da Zarini radi svoj posao, pa je lako prešao preko njegove laži i odlučio uživati u ugodnom razgovoru.

Premoren od stalnih putovanja, 1763. godine Miho Zarini htio se povući iz službe.

Vlastima je uputio molbu:
Poštovana gospodo, već je skoro četrdeset godina da imam čast služiti vam kao dragoman. Prešao sam šezdesetu, onemoćao sam i izmučen od dugih i teških putovanja. Više ne mogu putovati i nositi se s golemim teretom dragomanskog posla. Uz najveće poštovanje koje vam mogu iskazati, živo vas molim da mi se smilujete i oslobodite me dragomanske dužnosti. Život mi je pri kraju, a cijeloga sam ga posvetio služeći domovini. Htio bih sada ovo malo preostalih dana posvetiti pripremi za susret sa smrću…

Na svoju nesreću, Zarini je bio previše dragocjen da bi ga se vlasti tek tako odrekle. Dvije godine kasnije, opet su ga imenovale za dragomana poklisara harača. Nije se pobunio. Nije se naljutio. Ništa nije rekao. Napisao je oporuku i spakirao se. U Istanbul je stigao toliko slab da se odmah srušio u krevet. Umro je par mjeseci kasnije, točno onako kako je predosjetio da će mu se dogoditi.

Knjiga „Mudrost na razmeđu“ izašla je u nakladi Udruge za promicanje multikulturalnih vrijednosti KARTOLINA u Dubrovniku

Vezani članci:

Preuzimanje sadržaja dozvoljeno je isključivo uz navođenje izvora www.behar.hr

Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Current month ye@r day *