Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Uvijek sam bila protivnica proganjanja slobode (kritičke) misli i izričaja raznih crkvenih i svjetovnih centralnih komiteta i njihovih agitp(r)opova. Milovan Đilas, agitp(r)op, progonitelj kritičke misli kao funkcionar staljinizirane KPJ, njezina udarna pest, nije ni sanjao da će i sam doći pod njezin udar.. Staljin umire u martu 1953., a borba KPJ protiv birokracije i birokratskog državnog socijalizma dobiva novi zamah. Đilasove članke publika prihvaća u skladu sa svojim interesima i nadanjima. O tomu još nema relevantnih, dobro utemeljenih istraživanja u povijesnom kontekstu, već se iz Đilasove kasnije karijere miljenika Zapada i žrtve komunističke diktature, tumače njegovi konfuzni tekstovi i u njih učitava njemu kasnije pripisan liberalizam. No, ti članci bili su na liniji Partije. 

Ključna za Đilasov pad bila je pripovijetka u ključu, Anatomija jednog morala (Nova misao, januar 1954.). Đilas je, usput, bio i član redakcije: da li su tad znali za slijepu duplu recenziju? U pripovijetci su se mnogi kumovi i rodijaci mogli prepoznati, a Đilas je, i sam korisnik blagodati nomenklature, uneređivao vlastito gnijezdo. Dok je zainteresirana publika mjesecima gutala Đilasove članke u Borbi, odmah je, nakon pojave Anatomije i novogodišnjih svečanosti, sazvan plenum CK, na kojemu se Đilas zaklinjao na vjernost Partiji i komunističkim idealima, ali je ipak razriješen sviju funkcija. Kasnije se kajao zbog posipanja pepelom, ali kad se posipao, još nije znao što potom slijedi. Nadao se dobrom završetku? Ali, Partija ne prašta na tako kratak rok. Treba slijediti period iskušeništva. Đilas nije imao strpljenja.    

U očekivanju (nadam se) objektivnog pristupa mladih kolega materiji, za sad mogu zaključiti da su nepromišljenom osvetničkom izolacijom njegovi drugovi iz CK-a Đilasa gurnuli u impulzivne, također osvetničke, pothvate. Kada je kao član vrhuške, ako ne direktno, sudjelovao u formuliranju revolucionarnog zakonodavstva koje je ograničavalo slobodu javne misli i riječi, Đilas nije znao da će sam doći pod giljotinu. Trebalo je misliti univerzalistički i na dugi rok. Da mu drugovi nisu osujetili objavljivanje Besudne zemlje (1958), po mom mišljenju njegova najboljeg djela, i tako mu omogućili da postane full-time književnik što je navodno oduvijek želio, ne bi se upustio u pustolovine s inozemstvom. Tamo je poslao rukopis odbijene knjige, da bi u SAD-a takav rukopis također bio odbijen. Nije ni na koji način upućivao na političke lomove unutar realsocijalističkog bloka, niti na politički prijelom na domaćem terenu i njegove međunarodne hladnoratovske reperkusije. Potom je nastala Nova klasa, njegovo najpoznatije djelo, a njome mu je bio otvoren put za lavinu drugih publikacija u inozemstvu.1 

Đilas ima vrlo uzbudljivu biografiju, a važan njezin sastojak je devetogodišnje robijanje zbog knjiga Nova klasa i Razgovori sa Staljinom. Iz zatvora je pušten prije dosluženja nezaslužene kazne, a J. B. Tito pomilovao ga je na samom kraju 1966. Restriktivno zakonodavstvo bilo je jače od Đilasa, ali on je moralni pobjednik. Ne bih se upuštala u analizu njegovih političkih spisa. Sukladno konfuziji u njegovoj glavi, on je mnogo i neartikulirano lutao, ali mu se sada u dijelu javnosti pripisuje dosljedno liberalni stav. Đilas bi bio posve zaboravljen jer kao disident pripada tradiciji antikomunističke propagande u hladnom ratu, da nije njegova sina, koji se brine o očuvanju baštine. Dok je stari Đilas bio žrtva zakonodavstva na polju slobode izričaja, mladi Đilas je na suprotnoj strani. Jedno je vrijeme u Srbiji bio strah i trepet i sudski proganjao svakoga tko bi objavio nešto što sinu ne bi bilo po ćudi. Bilo bi naravno bolje da su Đilasov lik i djelo zakonski zaštićeni, pa bi pravosudni sustav svojim instrumentima reagirao. Ovako je stvar prepuštena privatnoj inicijativi.

Knjiga Pisma iz zatvora obuhvaća izbor iz korespondencije, koje je sin objavio usprkos očevoj „zavetnoj molbi“, „amanetu“, a sam sin piše da su pisma „namenjena samo Štefici i Aleksi“, supruzi i sinu. Unatoč priređivačevoj pretenziji i ambiciji, ovdje se ne radi o kritičkom izdanju korespondencije, jer su pisma ne samo probrana, već i mnogostruko kraćena. U osnovi je ostala zašećerena, repetitivna, dosadna ljubavna proza urešena razmjenom filozofskih misli o dobru i zlu i popisu stvari koje su Đilasu olakšavale tegobne dane robije. Izgleda da je Milovan Đilas bio kritičniji od svog nasljednika kad je tražio da se pisma ne objavljuju. Ponekad je pametno slušati starije. Bračni život Đilasovih cijelih se devet godina odvijao u za njih osobno tragičnim uvjetima. Bračni život obično ostaje između četiri zida i najčešće je, srećom, skriven od očiju javnosti. Zašto bi to moralo biti drugačije u slučaju Đilasovih? Da su Đilasovi drugovi bili pametniji, ostala bi nam uskraćena ova nepotrebna knjiga jer nikad ne bi bila sastavljena. Također, lovorike Josipu Brozu Titu, koji nam je pomilovanjem Đilasa uskratio još tri godine ove epistolarne proze.

Knjiga sadrži i niz fotografija od kojih izdvajam samo dvije: jednu zbog komike, a drugu zbog bizarnosti i morbidnosti. Prva predstavlja kicoški nakinđurenog Milovana Đilasa nakon vjenčanja. U gornjem lijevom džepu sakoa bijelog odijela, s lenjinskim, također bijelim kačketom na glavi, nalaze se čak dvije penkale. Statusni simbol i/ili jedna penkala za književnost, a druga za cenzuru. Na drugoj fotografiji predstavljene su tri muške generacije Đilasovih: Milovan, Aleksa i lubanja (oca) djeda Nikole Đilasa.

U uvodu knjige priređivač ističe da bi Milovan Đilas bio „nesrećan“ zbog priređivanja njegovih i Štefičinih pisama. Moram reći da sam nesretna i ja. Pravi doprinos i zasluga Alekse Đilasa, spomenik uspomeni na oca, bilo bi ustupanje rukopisne zaostavštine postojećim ustanovama koje brinu za povijesnu baštinu. Tamo bi bilo mjesto i ovim pismima u integralnoj verziji. Ali je još značajnije pohranjivanje originalnog rukopisa Nove klase na sigurno mjesto, dostupno istraživačima. U izdanju Nove klase (Feniks, Zagreb 2010.) stoji da je ono iz „izravnog autorovog teksta“ (str. 192). Da li to znači da je američka verzija, raspačavana širom svijeta u milijunskim tiražama i prevedena na brojne jezike kao ubojito antikomunističko oružje, iz nekog drugog teksta? Samo bi originalni rukopis razriješio ovu prividnu misteriju. Na potezu je Aleksa Đilas. 


Bilješke

1 Usporedi moj članak o sumnjivom očinstvu Nove klase, http://www.acipss.org/old/newsletter_archiv/JIPSS_extract_2.pdf. Prijevod i dopune za domaćeg čitatelja pretiskani u Mira Bogdanović: Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa, CIS, Beograd 2013.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.