Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dino Bajramović; foto: kadar iz filma Lisice K. Papića

Slavko Podgorelec: Adem Ćejvan, Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka, 2015.

 

Kada se pojavio u, mislim petoj, epizodi TV serije Povratak otpisanih, u kojoj je igrao brata jednog od pripadnika zloglasne beogradske specijalne policije i kojem je, doduše ne samo njemu nego i bratu, spaljeno selo, a svi njegovi mještani pobijeni dok je on pukim slučajem preživio, Adem Ćejvan je u sjenu bacio i Stevu Žigona, i Gidru Bojanića, i Stoleta Aranđelovića, i većinu „Otpisanih“, a onog njemačkog generala kojeg je igrao glumac iz DDR-a Hannjo Hasse da i ne spominjem. Jer sva bol svijeta svoje je mjesto našla na blagim liticama lica ovog doajena regionalnog glumišta.

Pokojni Slavko Podgorelec, koji je preminuo prije tri godine, bio je valjda najvažniji hroničar Banje Luke u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i tih petnaestak godina u novom mileniju, novinar i publicista, urednik antologijskog radio-serijala Medaljoni u vremenu, koji se emitovao u programskoj shemi Radija Republike Srpske. Upravo on je napisao knjigu o glumcu za kojeg mislimo da smo ga gledali u svim filmovima i TV serijama produciranim na ovim prostorima – Ademu Ćejvanu. Pričao sam sa dobrim Slavkom 2014., kada mu je falilo još 5.000 KM da bi knjiga bila odštampana, a potom i promovirana. Pa se onda kasnije, neko trznuo i uplatio donaciju. Dakle, tek kada je održana, pazite, pretpromocija knjige za koju se nije znalo ni da li će ikada biti i promovirana.

„Oca sahranih na zagrebačkom Miroševcu 2005., mater Nenu-Katarinu 2012. na banjalučkom Novom groblju. Suze ne pustih. A kad bijaše dženaza našem Ademu, u novembru 1989., kiša pljušti, tabut polažu u vodu mezara, a ja ridam… Eno mi svjedoka Enesa Kiševića“, besjedio mi je Slavko Podgorelec: „Adem, ja ga zvao Dajdža, nešto me je ‘specijalno’ volio i mojoj malenkosti dopuštao što mnogima ne bi ‘halalio’. Napravismo famoznu ‘pretpromociju’ (čitaj – kao ‘pretpremijeru’) Monografije. Adem je to, nikada nije kazao – ali je očekivao, u natuknicama želio… Danas ne mogu dočekati famoznih pet tisuća ‘kema’ da se narečena knjiga odštampa: biva – poplave, pa ovo-ono… a sve se, čudesno!, podudara sa 25 godina biskupovanja dr. Franje Komarice, koji je Adema volio. Danas bijah gost kod generalnog konzula Republike Srbije Vladimira Nikolića i, by the way, on me upozna sa našim glumcem-rediteljem Tihomirom Tihom Stanićem. Vidješe knjigu o Ademu, a onda Tiho ustade, pruži ruku i reče kako moj radio-serijal, ‘Medaljoni u vremenu’, prati pa i po cijenu da – ne izađe iz automobila. Šta bih još kazao o Ademu, zvao sam ga, ponekad, Adam, nije se ljutio, naprotiv, doživljavao je to kao kompliment… Ostade mu neostvarena želja da one magnetofonske snimke pretočim u monodramu koju će On – kad se, inšallah, okuveti – izvesti u mlinu Asima Nosonje. Preselio je u ‘vječna lovišta’, i tako se zahebavao na vlastiti račun, a tu monodramu ćemo, ako Bog da, napraviti i izvesti. Naravno, u interpretaciji nekog mlađeg glumca.“

Pisao je Slavko o Ademu, zapravo, još od sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je u Banjoj Luci sniman film Dan duži od godine, blaženopočivšeg reditelja Torija Jankovića. Tada je Kvak (Adem) bio partner Bori Begoviću, velikom crnogorskom glumcu. U pauzi snimanja (bijaše to na Tržnici – ili Kastelu?), dok je šminkerka popravljala „rane“ na Ademovu čelu, Slavko je upitao Adema sjeća li se njegovog oca, nekadašnjeg sekretara Narodnog pozorišta banjalučkog, i matere – glumice Katarine Bussinger? Naravno da se sjećao – i to je ‘pročepilo’ kanale za veliki intervju… Druženje je nastavljeno (sa intervalima – poradi Ademova angažmana u drugim teatrima i na filmu), a definitivno postaje kontinuirano početkom osamdesetih godina. I službeno – i privatno. Adem je tada pokrenuo kazališnu smotru S glumcima u maju, a Slavko je bio angažovan u organizaciji. O tome je Slavko i pisao u uvodu Monografije o Ademu, Adamu ili Kvaku.

Adem Ćejvan je rođen 1927. u Banjoj Luci. Studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i to, ni manje ni više, kod dr. Branka Gavelle. Igrao je u banjalučkom, sarajevskom, zagrebačkom i beogradskom teatru. To, Lisice, Družba Pere Kvržice, Seljačka buna, Ljubav i bijes, Nepokoreni grad, Osma ofanziva, spomenuti Povratak otpisanih… samo su neki od filmova i TV drama i serija u kojima je Ćejvan ostvario uloge. Preminuo je 5. novembra 1989., u Ljubljani. „Sjećanja su nepouzdana, a pisani tragovi zatureni ili izgubljeni. Molim oproštaj od onih koje nisam pomenuo (kojih se ne sjetih), a da bi nabrojali imena osoba koje su poznavale Adema i divile mu se – posigurno bi nam trebala još jedna ovolika knjiga. Bez pretjerivanja. S druge strane – ovoj monografiji nisam, tek tako, dodao atribut ‘atipična’. Možda ovo i nije monografija? Ovo je, zapravo, zbirka sjećanja, impresija, reminiscencija, događaja, razgovora, anegdota (i fotografija)… Dvoumim se i oko naslova: možda sam trebao dodati ‘Adem o sebi i drugi o Ademu’? Zato naglašavam ono ‘atipična’. Naime, pisci, kritičari i uopšte – nazovimo ih ‘puritanci pisane riječi’ pronaći će hiljadu i jedan ‘propust’“.

Ipak, uopće nije važno da li je knjiga „tipična“ ili „atipična“. Ni da li su sjećanja pouzdana ili nepouzdana. Bitno jeste da je knjiga pouzdano kvalitetna, interesantna i maštovito napisana. Jer… „Adem je bio i legenda i običan čovjek, iskren do bola, iznad svega je prezirao (jer nije umio mrziti) dvoličnost, laž, hipokriziju. Dakle – čovjek od onih za koje kažemo ‘što na umu – to na drumu’, čovjek sa ljudskim bremenom (glad, žeđ, tuga, radost, brige, ljubavi, ushićenja, radoznalost, saosjećanje, dobročinstvo), umjetnik koji je – tako govore njegove kolege i prijatelji – živio kada je glumio. Svoje ‘mane’ (da bi se nabrojale – premalo je prsta na jednom dlanu) nikada nije krio. A ako je nekada (i nehotice) pogriješio – onda bi to (sa krunom na glavi) javno priznao. Takvih je, uistinu, premalo“, pričao mi je i ovo Slavko Podgorelec.

Realno, premali je prostor u ovim novinama da bi, pak, autor ovog teksta imao šansu da se „istakne“. Tako da je, naravno, svrsishodnije dati šansu pokojem odlomku iz knjige Adem Ćejvan. „Bijaše On ‘rusofil’. Onaj teški – par excellence. Oduvijek. Sejo Sadić mi je pričao kako su on i njegov jaran prof. dr. Ibro Aganović najmanje dvadeset puta gledali ruski film ‘Pastir Kostja’. I ne samo to: osim songova (koje su pjevali) na pamet su znali sve dijaloge i monologe iz ovog filma. A sad nešto drugo. Stari Banjalučani mi pričali kako se, jedno vrijeme, Adem šepurio sa pištoljčinom zataknutim za opasač, u čizmama, i s dugom kožnom kaputom kao poručnik – prvo Ozne. U partizane se otputio 1943. godine. ‘Ma, pravo da ti kažem – puno sam gledao kaubojske filmove!’, reče mi jedared Adem, u povjerenju. Naravno, bilo ga je i na poslijeratnim radnim akcijama, a za sobom je uvijek vukao jarana Šemsu Sitnicu, kasnijeg dugogodišnjeg suflera u Teatru“, pročitali smo i ovo u toj knjizi.

U poglavlju Šover i Kvak uživali smo u Podgorelčevom (ne)pouzdanom sjećanju: „Bijaše zima 1987. Te godine smo posljednji put održali susrete ‘S glumcima u maju’. Lunjamo zasniježenim gradom, a onda svrnemo u Dom kulture gdje Gertruda Munitić završava uspješan solistički nastup. Poslije koncerta, u svečanom salonu, koktel. Tu je i nezaobilazni Josip Miroslav Jović – Šover, ugledni ginekolog i Ademov veliki pajdaš. Suprotnosti se privlače: Adem je neposredan, otvoren, boem, šarmantan na izvjesno ‘sirov’ način, dok je Šover uglađen, elegantan u odijevanju i izražavanju, profinjen – delikatan moglo bi se reći… Gertruda sjedi i pije đus, a Adem sjedi na podu pored njenih nogu, naslonio ruku na bedro primadoni, i (ignorišući Šoverov nadahnuti monolog o muzičkoj umjetnosti) čeznutljivo gleda Gertrudu u oči i nešto poluglasno govori… Operska diva je u nezavidnoj situaciji: slušala bi Šovera, a ne može ignorisati Adema koji priča o njenim očima, mekoj i baršunastoj ručici (koju malo-malo pa prinese usnama)… Na kraju, Šover rezignirano promrsi: ‘Ademe – jebu ti se misli!’ Ovo je bilo za pamćenje jer se Šover užasavao psovki i primitivizma.“

Evo i dijela knjige, a u ovoj knjizi ispričana je najljepša priča o velikanu dramske umjetnosti, koji je naslovljen: Gazda Mladen. „Snima se serija Vuk Karadžić, Adem tumači lik ‘gazda Mladena’ – izvanredna epizoda. No, postoji problem: ‘gazda Mladen’ mora rekonstruisati dio zubala u estetskoj zoni – dentisti znaju o čemu govorim. Radi se preko ‘veza’, troškovi su i za ono vrijeme značajni, no sve uspijeva i Adem blista sa novim zubima. Jedne večeri, nakon što je zubalo ‘uglavljeno’, sjedimo pod kruškom uz piće, mezu i tihu pjesmu. Adem je otišao u ‘toalet’; kroz otvoren prozor čujemo kašljanje. Potom šumi mlaz iz vodokotlića, a onda Adem dojuri i uspaničeno saopštava da je, dok se iskašljavao, vještačka vilica završila u wc-šolji, a on – pustio vodu!!! Naime, tek kada je povukao ‘sajlu’ vodokotlića shvatio je da zuba – nema. Tješimo ga, naravno, sve uz salve smijeha. Na kraju se i on smije. I šuškajući se tješi: ‘Šreša što imam šeptišku jamu – šutra šu ja naši žube!’ (Sreća što imam septičku jamu – sutra ću ja naći zube). ‘Ma nećeš valjda?!’ ‘Moram!!!’ Taj spektakl se nije smio propustiti. U ranu zoru okupilo se društvo pod kruškom. To je publika. Onda iz kuće izlazi Adem u ribarskim čizmama i dugim gumenim rukavicama. Podiže poklopac septičke jame, ulazi i – uskoro ga ne vidimo. Samo se čuju psovke i ono njegovo: ‘Ma đe ši še šakrila?! Dođi babi, dođi, dobišeš rum-plošišu (rum-pločicu)!’ Nakon dvadesetak minuta začu se slavodobitno: ‘Heureka!!!’ Pomalja se ispružena ruka sa vještačkim zubalom i ogromna, nasmijana Ademova glava. Publika aplaudira i skandira: ‘Bravo Majstore!!!’ Tog dana se, do večeri, proslavljalo pronalaženje zubala“.

Eto, takav je bio naš Adem. A takav je bio i naš Slavko.

O Ademu Ćejvanu i njegovom i umjetničkom i ljudskom umijeću i bivstvovanju kazivali su neki od najvećih glumaca sa područja bivše Jugoslavije, što je i uvršteno u knjigu, kao što su: Mira Stupica, Svetlana Ceca Bojković, Pero Kvrgić, Semka Sokolović Bertok, Relja Bašić, Ivica Vidović, Rade Šerbedžija, Izet Hajdarhodžić, Josip Pejaković, Miša Janketić, Mira Banjac… Neki od njih, nažalost, nisu više među nama, baš kao što nije ni Krsto Papić, reditelj kultnog filma Lisice, u kojem je briljirao Adem Ćejvan. „Dobili smo za film ‘Lisice’ ‘Zlatnu arenu’ u Puli za režiju, a glavni ‘muški’ lik, uz Fabijana Šovagovića, bio je Adem Ćejvan. U pulskoj ‘Areni’ – nervoza: kako će Tito reagovati. Nakon projekcije – tišina. Svi gledaju u Starog. On aplaudira – onda i masa. Jedan (iz tadašnjeg najbližeg okruženja) diskretno kaže: ‘Ali druže Tito, vidite li Vi kako je prikazana naša politika i služba bezbjednosti?’ Tito odgovara: ‘Nije to ništa – radili smo mi i gore stvari’, govorio je Krsto Papić.

Kažu da u životu ništa nije slučajno. Pa vjerovatno nije slučajno ni da su Adem Ćejvan i još jedan ogromni, u svim značenjima, bosanskohercegovački glumac, Zaim Muzaferija, preminuli 5. novembra. Zaim 2003., Adem, znači, četrnaest godina ranije. „Kad Sudbina (kismet) hoće – onda i uradi. Ova dvojica konstantno se ‘sudaraju’ (u filmovima, tv-serijama), uzajamno poštuju i uvažavaju. Suprotnosti se neminovno privlače. Adem, gorostasan, vrletan, temperamentan, glasan… Zaim – sušta suprotnost: tih, odmjeren, skroman, nenametljiv. Prvi put doživjeh taj ‘duo’ kada je Tori Janković u Banjaluci snimao film ‘Dan duži od godine’. Uzgred – i Tori je završio ‘nasilnom smrću’ – kao Branko Ćopić, ali to je već neka druga priča. O njihovom druženju (Adema i Zaima) pričalo se uveliko, a u ovome pisanju zabilježeno je i ono pri snimanju tv-serije Odbornici (u kazivanju Josipa Pejakovića). Helem, došao je i taj (prokleti!) 5. novembar 1989. godine kada je Adem-Alem naprasno preminuo u Ljubljani, očekujući kirurški tretman. U kući žalosti (kod Ademove sestre i zeta Rešada), uoči dženaze, slijevaju se brojni poštovaoci. Iz Visokog je doputovao Zaim. Sjećam se: sjedi na nekakvom ‘peškunu’, smiren kao derviš. Kiša pljušti. Zaim riječ ne progovara. Nakon sahrane, tiho se iskrao iz Banje Luke – da u’vati prevoz za Visoko. Volio je Adema (osjećaj je bio uzajamni!), a kismet zapovjedi da i naš Zaim, preseli u ‘Vječni teatar’. Kao i Adem, istoga 5. novembra, ali 2003. godine, otišao Zaim iz Visokog“, napisao je i ovo u svojoj knjizi Slavko Podgorelec.

Dajdža Adem. Legenda i običan čovjek. Ne u isto vrijeme. Nego u nevrijeme.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.