Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Amila Buturović

 

Među mnogim implikacijama ovog političkog čina za osjećaje pripadanja i način na koji Bosnu i Hercegovinu tretiraju njeni susjedi, najrelevantnija je, u ovom slučaju, teritorijalna komponenta. Dok je zemlja nastanjena Srbima i Hrvatima odavno nacionalizirana kao Srbija odnosno Hrvatska, na taj način dodjeljujući ovim zajednicama moć politizacije svoje veze sa zemljom, Bosni i Hercegovini je, ironično, oduzeta mogućnost samorazumijevanja i shvatanja kao prostorne jedinice. Iako je pod pritiskom i muslimanskih i nemuslimanskih intelektualaca i širih masa jugoslavenska vlada 1971. godine u novom ustavu garantirala teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, praktično nije učinjeno ništa da bi se spriječili divizionistički planovi Srbije i Hrvatske za ideološkom dominacijom nad njom.1 Bosanskohercegovački teritorij postao je depolitiziran kao posljedica njegovog tretmana kao regije, a ne nacionalne domovine. Ona je, zapravo, postala nacionalna „zemlja duhova“: njeno stanovništvo, nacionalizirano po religioznim crtama koje su pretvorene u nacionalne (kao Srbi, Hrvati i Muslimani), izgubilo je vlasništvo nad nacionalnim pravima nad zemljom. Stvarajući politički okvir za potencijalnu apsorbciju bosanskih Srba i Hrvata u Srbiju i Hrvatsku – okvir koji je aktiviran od 1992. do 1995. godine u pokušaju da se oduzimanjem bosanskohercegovačke teritorije stvore Velika Srbija i Velika Hrvatska – politika bivše Jugoslavije raspršila je fokuse nacionalnog pripadanja ovih zajednica. Bez bosanstva kao nacionalne kategorije, Bosna i Hercegovina postala je svačija domovina, ali i zemlja koja ne pripada niti jednom od njenih naroda. Najtragičnije je to što je ovakva politika osiročila muslimansko stanovništvo, prekidajući njegovu političku vezu sa zemljom. Bosna i Hercegovina time je postala ideološki nenastanjena, ispražnjena od društvenog sadržaja, i otuđena od historijskog iskustva političke teritorije. Adrian Hasting ovaj kritični trenutak opisuje ovako:

Kako jugoslavenski ustav Bosni nije dozvolio paralelnu bosansku kategoriju nacionalnosti, već samo „muslimansku“, koja je automatski isključivala građane sa kršćanskom pozadinom, bilo je neizbježno da kroz ustavnu dvosmislenost postane žrtva nacionalizama svojih susjeda. Kako Bosna nije imala vlastitu „naciju“, njena egzistenicija se mogla okarakterisati „umjetnom“, posljedicom Osmanskog Carstva i vjerskih preobražaja, dok su Hrvatska i Srbija smatrane „prirodnim“. Samo prepozavanje muslimanske nacije zapravo je doprinijelo dekonstrukciji legitimnog identiteta u korist specifično muslimanske nacije koja nije niti postojala, niti je mogla postojati. Ono što je postojalo bio je teritorijalni identitet koji je uključivao sve vjerske tradicije, ali to je bio identitet koji je postao gotovo nevidljiv zbog nacionalizama njenih susjeda i dodatnom zbrkom jugoslavenskog ustava.2

Ovaj proces ideološke deteritorijalizacije, koji je doveo do uništenja same veze između bosanskog religioznog pluralizma i teritorijalnog integriteta, dokazao se pogibeljnim: veza koja je historijski bila u samoj srži bosanskog demografskog i kulturnog integriteta pretvorena je u platformu za njeno uništenje. Čak i prije nego što je nacionalna taksonomija formalizirana, progresivna bosanska inteligencija, koja je zastupala zadržavanje bosanske raznolikosti kroz etnoteritorijalno jedinstvo, shvatala je na kakvu je sklisku putanju smještena Bosna i Hercegovina. Sam Mak Dizdar to je pronicljivo i jezgrovito implicirao u jednoj od svojih pjesama:

Al u domu tvome

Kad će domovina?

Dizdarova opservacija nije jedinstvena. Iako u njegovoj poeziji teritorij dobiva novi politički momenat, njegovo prisustvo u kolektivnoj svijesti uvijek je bilo istaknuto. Dok se u Dizdarovoj poeziji konstrukcija bosanskog ambijenta kreće oko srednjovjekovnih nekropola, te prema tome i odražava društvenu intervenciju unutar prirode tokom određenog historijskog perioda, u velikom dijelu bosanske književne kulture „zemlja“ je uobičajen temat. Uprkos političkoj fragmentaciji stvorenoj nacionalizacijom Bosne i Hercegovine, stalno prizivanje geografije bilo je zapravo ključno u održavanju snage jedinstvenog bosanskog identiteta. Kako je sam opis „bosansko i hercegovačko“ po karakteru teritorijalan, nasuprot „srpskom“ i „hrvatskom“, koji izvode nacionalne konotacije iz plemenskih etimologija, prostornost prožima samu srž bosanske autopercepcije uprkos prihvaćenim nacionalnim obilježjima.3 U tom smislu, mjesto Bosne i Hercegovine na karti otvara pitanje zona, stvarnih i imaginarnih, i posredništva, koje dopušta da te zone budu održavane, prelažene ili dovođene u pitanje. Književni izrazi kulturnih odnosa prema prostoru u kolektivnoj imaginaciji nikada nisu izgubile vrijednost, čak i kada je teritorijalna komponenta otklonjena iz političkog diskursa. Zbog svoje geografije, Bosna i Hercegovina bila je tretirana kao raskrižje imperijalizma i komunizma, istočnih i zapadnih sistema značenja. Zahvaljujući lokaciji Bosne i Hercegovine na raskrižju ispunjenom sukobljenim zahtjevima i sudarima značenja, osjećaj zajedničke sudbine ostavio je dubok utisak na bosansku svijest putem pojačane svijesti teritorijalne autoidentifikacije.

Pri istraživanju dva oblika pripadanja u Bosni i Hercegovini, teritorijalnog i nacionalnog, veoma je bitno uzeti u obzir činjenicu da oba imaju i političke i kulturne posljedice; oba su predmet narativnih modifikacija, uprkos povremenom tretmana jednog ili drugog kao primordijalnog; i oba stvaraju nestalan skup kontradikcija koje niti jedna teorija identiteta ne može samostalno obuhvatiti. Dinamika među njima uvijek je bila karakterizirana tenzijama, ali njihovo prisustvo kao dva međuovisna kraja identiteta signalizira paradigmu koja otvara mnogo kompleksnih pitanja, a daje malo zadovoljavajućih odgovora. Problem slijepe primjene inače pronicljivih teorija nacionalnog identiteta na slučaj Bosne jeste to što one ne prepoznaju ovu dijalektiku. Najčešće se slučaj Bosne tretira ili kao slučaj etničkog nacionalizma koji je podivljao kao reakcija na prastare etničke mržnje, ili pak kao napad na zajedničko kulturno naslijeđe protiv volje samih Bosanaca. Mnoge recentne publikacije o Bosni, popularne ili akademske, padaju u jednu od ove dvije kategorije. Dok i na jednoj i na drugoj strani ima istine, zagovaranje jedne nauštrb druge zasjenjuje iskustvenu i psihološku stvarnost većine savremenih Bosanaca i analitički zamućuje politiku i poetiku etničkih odnosa. Kako se, inače, može objasniti činjenica da je sam rat proizveo najdirljivije primjere ljudske solidarnosti među toliko mnogo Bosanaca različitih nacionalnosti, ali i najodvratnijih činova nasilja među mnogim drugim? Proširujući sugestiju Rogersa Brubakera da je nacionalizam proizveden u političkim domenama, a ne u svojstvima određenih kolektiva,4 moguće je tvrditi da je nedavna erupcija nacionalističkog nasilja u Bosni i Hercegovini nastala upravo kao orkestriran, a ne spontan poremećaj ravnoteže između dva oblika pripadanja. Razumijevanje interakcija ova dva oblika i utjecaj proteklog rata na njih zahtijeva mnogo truda. Ali niti pitanja kulturnog kontinuiteta i preživljavanja, niti diskontinuiteta i propadanja ne mogu biti pravilno istražena bez spominjanja njihove interakcije tokom cjelokupne savremene bosanske historije.

U tom smislu, uprkos nacionalnim razlikama u Bosni i Hercegovini, uprkos brutalnosti najnovijeg sukoba ideja i tijela oko osjećaja pripadanja, kolektivni osjećaji su obično pripisivani objema dimenzijama identiteta: nacionalnoj i teritorijalnoj. Biti bosanski Srbin, Hrvat, Musliman/Bošnjak ili Jevrej implicira kompleksna presijecanja nekoliko uređenja kojima je regija historijski organizirana i kulturno animirana. Bosanski esejista Ivan Lovrenović o tome kaže sljedeće:

Za prepoznavanje kulturnoga identiteta Bosne i Hercegovine od presudne je važnosti uvažavanje njegove kompozitne integralnosti. Dijakronijski gledano, posljednjih pet stoljeća kulture (i literature) u Bosni i Hercegovini ukazuje se kao stalno polagano premještanje akcenta sa prve na drugu odrednicu u ovoj dijalektičkoj sintagmi. No, neobično je važna činjenica — trajnost jedne i druge: niti je u stoljećima prividno pune izolacije bio posve izbrisan duh integrativnosti, niti se u moderno doba, na fonu sve snažnije izražene integrativnosti, potire kompozitnost.5

Lovrenovićeva izjava, iako nije jednistvena, dobro sažima vertikalne i horizontalne putanje koje kontinuirano stvaraju ono što je prethodno nazvano podvojenom stvarnošću bosanskog identiteta. Kako Lovrenović raspravlja o tom identitetu, on podržava argument da interakcija između dvije struje Bosni daje specifičan status u studijama i stvarnostima nacionalizma. Samo obje komponente u kombinaciji mogu biti smatrane temeljom ujedinjene bosanske nacionalnosti. Istovremeno pobijanje i afirmacija jedinstvene bosanske nacionalnosti, nekada izraženo tenzijama a nekada harmonijom, jeste sine qua non za potpuno razumijevanje Bosne i Hercegovine. Uz to, Lovrenović uspješno stavlja naglasak na aktivnu ulogu kulture, posebno književne, u stvaranju ravnoteže između ove dvije putanje. Književna kultura ih zapravo kontinuirano uobličava i biva njima uobličena. Na književnom simpoziju održanom u Sarajevu 1970. godine (održanom, to treba naglasiti, za ras­pravljanja o muslimanskom nacionalnom pitanju na ustavnom nivou), književni kritičar Miodrag Bogićević o takvim literarnim angažmanima govorio je ovako:

Postojanje više nacionalnosti u Bosni i Hercegovini istinskim književnicima nikada nije predstavljalo prepreku za doživljavanje i shvatanje bosanske realnosti…Nacionalne razlike nisu prepreka; one ne bi trebale biti posmatrane kao izolirani blokovi unutar kojih autori pišu ili ih predstavljaju. Oficijelne nacionalne kategorije sugerišu neprekinuto iskustvo domovine i međuovisnost bez kojih Bosna i Hercegovina ne bi bila moguća. Stoga, uprkos historijskim, političkim, nacionalnim i konfesionalnim razlikama koje su institucionalno propagirane, putem medija i ponekad i književnosti, glas svakog pisca uvijek je održavao jedinstvenu, integriranu, humanističku, a ne trodijelnu Bosnu i Hercegovinu. Samo autori bez vizije i talenta su se oslanjali na nacionalne razlike na deterministički način, najvjerovatnije da bi prikrili vlastitu književnu nesposobnost i kompleks inferiornosti… Dok je većina autora iz Bosne i Hercegovine pristajala uz jedan od instutucionalno određenih nacionalnih kategorija, njihova putanja je mnogo dublje ukorijenjena i njihova poruka mnogo dalje proširena nego što bi to zahtijevali njihovi nacionalni konteksti. Ustvari, kreativni duh u Bosni i Hercegovini – kojeg predstavljaju Ćorović, Andrić i Selimović – negira barijere i suprotstavlja se tendencijama mistifikacije i manipulacije nacionalnosti. To je priroda istinske umjetnosti; u suprotnom, nikada ne bi bilo moguće prevazići svjetovne brige i prolazne emocije. To jeste veliko naslijeđe naroda Bosne i Hercegovine, koje se nikada ne smije izdati.“6

Naglašavajući ulogu književnosti u procesu kolektivne autodefinicije i autoafirmacije, Bogićevićev donekle evanđeoski ton književnosti dodjeljuje funkciju održavanja tenzije između dvije podstruje kolektivne identifikacije. „Stvarna“ ili „istinita“ književnost, kako on smatra, stoji u službi ujedinjene kulture. Autentičnost se, dakle, suprotstavlja duhu podjele nacionalnog diskursa i „loše“ umjetnosti koju on proizvodi. Funkcija književnosti se, prema tome, sastoji u tome da ne bude „nacionalna“ već metanacionalna, autenticirajći, takoreći, različita iskustva bosanskog identiteta. Ona nije subverzivna prema političkoj agendi, već je nadopunjuje, kao subjekat i objekat. Bogićevićev stav dakle odražava ideju aktivne literature, čija uloga se sastoji u očuvanju delikatne kulturne ravnoteže i posredovanju između javnog i privatnog, između politički „objektivnih“ i psihološki „subjektivnih“ strana života u Bosni. To nije nikakvo iznenađenje: kao što je jednom primijetila Ramet, umjetnost i muzika, pogotovo pop, bili su ključni pokretači alternativnog političkog izražaja u bivšoj Jugoslaviji, s obzirom da je Komunistička partija zabranjivala alternativne političke poglede u javnom diskursu.7 Literatura nosi i etičku i paradigmatičku vrijednost. Zbog miješanja diskursa i iskustava, „bosanska“ literatura, međutim, ne može biti, niti jeste formalizirana kao stabilna kategorija neovisna o drugim srpskohrvatskim sferama uticaja. Književni kritičari su, zapravo, rijetko zastupali jedinstvenu definicionu kategoriju za književnu produkciju u Bosni.8 U tom kontekstu, na istom simpoziju jedan drugi kritičar, Risto Trifković, izjavio je:


„Književnost Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačka književnost — kako god je nazvali, šta god bilo prikladnije, praktičnije, pravilnije, to zaista nije važno jer se stvarnost ne mijenja ako je drugačije nazovemo — zaista postoji. Njeni autori dolaze iz različitih nacionalnih grupacija i upravo to čini posebnost i jedinstvenost ove književnosti koje je, donedavno, tretirana kao isključivo regionalna i uskogrudna… Ali u svojim najboljim primjerima, u najkreativnijim trenucima, ova književnost dokazuje se kao suprotnost: ona je angažirana i univerzalna.“9

Ponovno je primjetno da pozicija književnosti kao uzora u javnoj kulturi, bez obzira na definicione pojmove, sugerira njenu centralnost u uspostavljanju i afirmaciji kolektivnog identiteta i konceptualizaciji Bosne i Hercegovine. Književnost, dakle, stoji kao svjedočanstvo i empirijski odraz živog iskustva, a prema tome i kao paradigma bosanskog kulturnog naslijeđa. Ona je odgovorna, kao što bi to Bahtin utvrdio, jer je ona ujedno i umjetnost i život.

Književnost je, zaista, na različite načine odigrala bitnu ulogu u konstrukciji identiteta, međunacionalnim odnosima i formaciji kolektivne odgovornosti prema zajedničkom naslijeđu u Bosni. Parataktički stil usmenog naslijeđa u pričama Svetozara Ćorovića, lirske rapsodije Hamze Hume, detaljne hronike Ive Andrića, ili socijalni patos stihova Alekse Šantića – sva ova književnost oblikovala je slojeviti okvir unutar kojeg se bosanski identitet simbolički i društveno konstruirao, i povremeno uništvao. U većini radova, interakcija moderne i tradicije je, međutim, doživljavana kao tenzija primordijalnih nacionalnih entiteta i njihove kolektivne odgovornosti prema moderni. Ta tenzija je opisivana iz mnogih književnih i tematskih uglova, ali je u većini slučajeva prihvatana kao data, upravo zahvaljujući teksturi bosanskog etosa. Jedinstveni uspjeh Maka Dizdara sastoji se, međutim, u smanjivanju tenzija fokusiranjem na historijski ambijent, koji je stariji od mitova uspostavljanja nacionalnih zajednica, te otvaranja harmoničnijeg prostora za kolektivno-kulturnu participaciju.

Geografski fokus posebno je relevantan za različite dimenzije bosanskog identiteta. Poezija Alekse Šantića, Hamze Hume, Antuna Šimića; romani Ive Andrića i Meše Selimovića; kratke priče Ćamila Sijarića, Eriha Koša i Isaka Samokovlije; eseji Alije Isakovića i mnogih drugih – svi oni otkrivaju kompleksnu, ali trajnu retoriku zemlje. Iako je pozivanje na teritorij u bosanskoj književnosti često nepravedno opisivano kao bolest uskogrudnosti,10 tema je neizbježno imala političke posljedice unutar Jugoslavije, te stoga teško može biti smatrana provincijalnom. S jedne strane, motiv zemlje otkriva zajednički teritorijalni fokus koji preispituje teoriju književne izolacije sve tri bosanske nacionalne literature. S ironijom ili bez nje, takvi književni prikazi zemlje razvijaju se u dominatan temat povezan s Bosnom: njena liminalnost, kako geografska tako i kulturna. Slojevita mješavina geografije i identiteta u tom tematu ukazuje na važnost teritorijalnog pripadanja, čak i u političkoj kulturi koja nije gajila tu vezu. Skovana kroz različite historijske uvjete Bosne – osmanlijska i austro-ugarska potlačenost, stalna ekonomska nemoć, ratovi, kolektivna volja za nastavljanjem – temat liminalnosti, geografske i druge, postao je uobičajen u narativnim i poetskim osvrtima na Bosnu. Kako je temat ključan i u Dizdarovoj konstrukciji bosanske sredine, korisno je istražiti višestruke implikacije koje su u barem proteklih stotinu godina uobličavali lokalne i inostrane opise Bosne.

 

Bilješke:

1 Banac, National Question, 375–377.

2 Hastings, Constructions of Nationhood, 141–142.

3 Ibid., 124–147; Banac, National Question, 31–35.

4 Rogers Brubaker, Nationalism Reframed: Nationhood and the National Question in the New Europe (Cambridge: Cambridge University Press, 1996), 17.

5 Ivan Lovrenović, „Stare osnove i nove vertikale“, u I. Lovrenović, V. Maksimović, i K. Prohić (ur.), Savremena književnost naroda i narodnosti u BiH u književnoj kritici, 36.

6 Miodrag Bogićević, izlaganje u: Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo: Svjetlost, 1971), 93. (Napomena prevodioca: zbog nedostupnosti originalnog teksta, citat je preveden s engleskog jezika).

7 Sabrina Ramet, Balkan Babel: Politics, Religion, and Culture in Yugoslavia Boulder: Westview Press, 1992), 165–167.

8 Vojislav Maksimović je, na primjer, u svom djelu Nekad i sad (Sarajevo: Svjetlost, 1973), 31, zagovarao naziv „bosanska književnost“, za razliku od većine drugih kritičara koji su preferirali razlikovanje barem tri književna trenda u skladu s nacionalnim pripadnostima.

9 Risto Trifković, „Jedan pogled na bosansko-hercegovačku književnost, ponovo“, Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, 102.

10 Kao što to Trifković tvrdi, “posebno je u Bosni i Hercegovini razvijen kult regionalnog, izvjesnog autonomizma, koji vuče korijene iz specifične istorijske situacije ove regije. Dugo zaostajanje, zatim već usađen, ukorijenjen duh provincijalnosti, lokalizam, a ponekad i inferiornost, pogodovali su i pogoduju širenju i razmnožavanju tih sitnih, uskih i neliterarnih mjerila, koja su štetila ovdašnjoj literaturi kao cjelini, objektivno je unazađujući i smanjujući njene potencijalne vrijednosti. Da je taj duh kratkovidnog i kratkoumnog regionalnog kulta mogao da potraje i da je trajao, može se zahvaliti i neaktivnosti kritike koja je dugo vremena i sama bila pasivna i nije se obarala na takve pojave, ili je pored njih prolazila sa ravnodušjem, ili je na tekuće pojave gledala iz suviše familijarnog ugla. Tek u posljednjem razdoblju osjećaju se prisniji kontakti kritike sa ovdašnjom literaturom, i to češće u afirmaciji dobrog a rjeđe u negaciji lošeg, ali poredno i takvo djelovanje već ima pozitivnog efekta”. U: Trifković, Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, (Sarajevo: Svjetlost, 1986), 194.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.