Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Fatima Biličević

Izet Perviz: Stidovi i krivnje. Centar Samouprava, Sarajevo, 2016.

 

Nije neka velika mudrost tvrdnja da je najveći konkurent književnosti, ali i umjetnosti uopće oduvijek zapravo sam život. Otkad postoji, književnost ga pokušava nadmudriti tako što nastoji razumjeti njegovu logiku i preuzeti njegova umjetnička sredstva i postupke. Međutim, najviše što su pojedinci uspijevali učiniti jeste naslutiti varljive forme unutar kojih život smješta vlastite priče, te zagrabiti i ukrotiti nešto od te božanske estetike u nesvakidašnjim trenucima prosvjetljenja. Tako su valjda nastajala vrhunska književna i uopće umjetnička djela – sudbonosnim susretima sadržaja i odgovarajuće forme. O neodvojivosti fome i sadržaja u književnosti prevashodno govori i činjenica da su tokom nekih književnih epoha ili pravaca pojedine forme potpuno zamirale da bi ponovo iskrsnule tokom nekih drugih, a sve u zavisnosti od dominantnih sadržaja, prepokupacija i, naposlijetku, slike svijeta unutar date epohe. S tim u vezi, tema odnosa književnosti i života, te forme i sadržaja, nije slučajna, nego se naprosto nameće kao okvir govora o romanu Stidovi i krivnje, Izeta Perviza (Centar Samouprava, Sarajevo, 2016). Riječ je, naime o djelu koje se bavi delikatnim temama traume, stradanja i straha u kontekstu posljednjeg rata i poraća u Bosni i Hercegovini, te povratka izgnanih u vlastite kuće i zavičaje. Osjetljivost pomenutih tema nije toliko u činjenici da su od rata naovamo obrađivane nebrojeno puta unutar različitih umjetničkih medija, koliko u tome što je količina ludila, stradanja i zla za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini dosegla razinu nadrealnog, dakle, stvarnost je postala fiktivnija od svake fikcije. U skladu s tim, ogroman je izazov umjetničkog oblikovanja takvog sadržaja, te se postavlja pitanje je li Perviz u svome romanu bio na visini zadatka?

Roman Stidovi i krivnje otvara se povratkom djevojke Elvire u rodne Gorčiniće i porodičnu kuću i kafanu, gdje su jedne noći pripadnici srpskih vojnih snaga na čelu s lokalnim kriminalcem Drkanom ubili njenog brata, snahu i njihovo dvoje djece, zajedno s Ćamilom harmonikašem, kojeg su još objesili na drvo zajedno s harmonikom što je još dugo cviljela pod naletima vjetra. Svjesna da je imovina njenog oca zaposjednuta i da će malo toga zateći onakvim kako je zapamtila, Elvira se svejedno vraća u Gorčiniće, te se zaustavlja u kafani koja je nekad pripadala njenom ocu i bila najpoznatije okupljalište ljudi iz sela. Uprkos tome što je imovinu njenog oca zaposjeo Drkan, u kafani su se i dalje okupljali mnogi ljudi iz sela, pa je vijest o Elvirinom povratku brzo prostrujala i digla sveopću uzbunu. Za to vrijeme, Elvira nalazi zaštitu kod Anđe, stare konobarice koja se u njenoj porodici smatrala legitimnim članom, smještene u kući iznad kafane odakle, u znak pobune i bijesa zbog događaja kobne noći, deset godina nije izašla. Taj događaj je mjesto gdje se pokušava kreirati najveća napetost, temeljena na Drkanovoj obavezi da se riješi Elvire, a istovremeno želji da zadrži Anđu, svoju dugogodišnju ljubavnicu i tješiteljicu. Međutim, čak i na razini samog razvoja sižea, a pogotovo na narativnoj razini, ovaj roman doima se kao serija neuspješno realiziranih tehničkih i estetskih zamisli.

Roman nam, naime, posreduje svijest tzv. sveznajućeg ili ekstradijegetičkog pripovijedača, koji pritom i homodijegetički, dakle, sam ne učestvuje u priči. Rečeni pripovjedač vrlo je zanimljiva kombinacija, budući da s jedne strane otjelotvoruje realističkog pripovjedača, što je očigledno u nizanju detalja do jedne uvrnute razine kad ispriča čak i šta su gosti u kafani pili ili šta je Elvira čitala u kobnoj noći, pri čemu su nam te informacije potpuno suvišne, dok s druge strane ima karakteristike romantičarskog pripovjedača, prevashodno kada je riječ o sentimentalističkim pasažima i obraćanjima čitaocu, koji pritom ovdje nemaju ni ironijsku ni autoreferencijalnu funkciju. Gotovo je teško povjerovati da roman koji iza sebe ima čitavu modernističku i postmodernističku književnu tradiciju obraćanje čitaocu koristi isključivo kao manir. Međutim, nije ovaj roman anahron samo kada je riječ o tome. Naime, svijest koja posreduje ovu priču potpuno je monološka, iako je Dostojevski davno pokazao da sveznajući pripovjedač to ne mora biti, naprotiv, on itekako može svojim likovima dati glas koji u romanu postaje ravnopravan njegovom. Iako se doima da pokušava dati glas likovima i prikazati njihovu unutrašnju perspektivu, Pervizov pripovjedač provlači svakog od njih kroz vlastitu svijest i mjeri ih vlastitim aršinima, zbog čega se na koncu suštinski vrlo malo razlikuju jedni od drugih. To je, naravno, šokantno, pogotovo jer je riječ o izjednačavanju žrtava i zločinaca što sasvim sigurno nije bila autorova intencija, međutim, preforsiranost kazivanja o likovima, zadržavanje na deklarativnoj razini, a sve to na račun pri-kazivanja teško da je moglo rezultirati nečim tehnički i estetski uspjelim.

Problem svijesti koja posreduje ovaj roman direktno je povezan s problemom karakterizacije likova. Pitanje je, naime, kako će likovi progovoriti svojim autentičnim glasom, bilo posredstvom upravnog govora ili pak slobodnog neupravnog govora, kad oni naprosto nisu dovoljno uvjerljivi i autentični sami po sebi. Upravo zbog toga, oni progovaraju samo u rijetkim trenucima i to obično onda kada to nije bilo toliko neophodno, dok slobodnog neupravnog govora nema, niti ga zapravo može biti, jer da bismo ga mogli prepoznati, likovi moraju biti uvjerljivi i imati svoj autentičan glas. Kako to ovdje nije slučaj, cijeli siže romana klati se između predvidivosti, te neuvjerljivosti i nemotiviranosti; dakle, dok su neki događaji potpuno očekivani, drugi se dešavaju iznebuha. Primjerice, činjenica da Elviru od Drkanove rulje koja se okupi u kafani spasi jedan čovjek i to ponukan viješću da će ona poslati na liječenje jednu bolesnu djevojčicu iz sela, naprosto je neuvjerljiva. S druge strane, Anđina bolest i smrt pojavljuju se tako iznenada da čitaocu ostavljaju utisak kako je ispunila funkciju koju joj je autor odredio, pa kako više ne služi njegovoj zamisli i daljem razvoju romana, on je se odlučuje riješiti. Jedna od nevjerovatnih pojava u romanu je i supruga nekadašnjeg sudije i Anđinog ljubavnika koja revnosno izvršava muževljevu posmrtnu želju da se pobrine za njegovu ljubavnicu u trenutku kada joj to bude potrebno. Nespretnost i naivnost u izrazu te nesklad i mehaničko ustrojstvo likova i situacija, u ovom romanu proizvode komiku koja nije primjerena datom sadržaju, a zasigurno nije ni u skladu s autorovim intencijama. Šta su, međutim, uopće autorove intencije kada je riječ o ovom romanu i koju ideju pokušava prezentirati cjelinom njegove strukture?

Već ime,  asocira prevashodno na emociju izazvanu razočarenjem ili raspadom iluzija, tačnije, na emociju koja predstavlja talog svih drugih negativnih emocija. Svrha Elvirinog povratka trebala bi biti suočavanje s prošlošću i sa sobom samom, te pročišćenje od negativnih emocija i svojevrsno ponovno rađanje. U posljednjoj sceni romana, koja pripada njegovu epilogu, zatičemo trudnu Elviru na multietničkom, multireligijskom i multikulturnom gorčinićkom groblju kako polaže cvijeće na grobove svoje porodice i prijatelja. Može se pretpostaviti kako je Pervizova ideja bila da od priče o Gorčinićima načini alegoriju Bosne u kojoj je ipak moguće živjeti, iako uz nuspojavu taloga gorčine koji nastaje uslijed suočavanja s prošlošću, „stidovima i krivnjama“, grijehom i oprostom. Rezultat realizacije te ideje nažalost je mnogo bliži travestiji, nego ozbiljnom romanu, naprosto zbog ogromnog jaza između sadržaja i forme. Uprkos tome što pokušava progovoriti o relevantnim i još uvijek gorućim temama na našim prostorima, svojom formom, modusom u kojem je postavljen, svijetom koji je plošan i neuvjerljiv i likovima koji ne progovaraju u svojoj ljudskoj kompleksnosti, ovaj roman ne govori ništa savremenom čitaocu, štaviše, pokazuje prema njemu jedan potpuno ignorantski stav. Iako u načelu potaknut vjerovatno plemenitom idejom, Pervizov pokušaj pisanja romana o ratu i poraću u Bosni i Hercegovini ostao je u krajnjoj liniji neuspješan, što naposlijetku ne znači da je ova tema iscrpljena, već samo da čeka nekog neustrašivog krotitelja vjetrenjača.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.