Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

U srži antifašističke retorike koju je koristila službena ljevica ležao je jednostavan, binaran pogled na političku pripadnost – mi smo ono što oni nisu. Oni – fašisti, nacisti, frankisti, nacionalisti –  su desnica, mi smo ljevica. Oni su reakcionarni, mi smo napredni. Oni zagovaraju rat, mi se borimo za mir. Oni su sile zla, mi smo na strani dobra. Kako je zapisao Klaus Mann u Parizu, 1935.: što god fašizam bio, to mi nismo i tomu se protivimo. Budući da se većina antifašističkih protivnika opredijelila da vlastitu politiku odredi kao, iznad svega, antikomunističku – time je nacizam, tijekom rata, privlačio konzervativne elite u državama od Danske do Rumunjske – takva je čista simetrija išla u prilog komunistima. Filokomunizam, ili u najmanju ruku anti-antikomunizam, bila je logička bit antifašizma.

SSSR je, naravno, imao sve moguće razloge da se tijekom poslijeratnih godina poziva na svoju antifašističku povijest, osobito kad je SAD zamijenio Njemačku na mjestu neprijatelja broj 1. Antifašistička retorika se tada okreće protiv Amerike, optužujući je da, kao prvo, brani fašističke revanšiste što je, nadalje, čini mogućom proto-fašističkom prijetnjom samu po sebi. Tu komunističku taktiku osobito je učinkovitom činio sveprisutni i stvarni europski strah od obnove samoga fašizma ili, u manjoj mjeri, rođenja neofašističkih simpatija iz ruševina kontinenta.

“Antifašizam” s podtekstom otpora i savezništva također se povezivao s povoljnom slikom ratnog SSSR-a, s iskrenom naklonošću koju su mnogi zapadni Europljani osjećali prema junačkim pobjednicima Kurska i Staljingrada. Kako Simone de Beauvoir piše u svojim memoarima, iznoseći karakteristično sveobuhvatnu tvrdnju: “Naše prijateljstvo sa SSSR-om ne poznaje ograde; žrtve ruskoga naroda dokazale su da su njegovi vođe utjelovljenje njegovih želja”. Staljingrad je, kako tvrdi Edgar Morin, prebrisao sve sumnje, sve kritike. Također je i pomogao da Pariz oslobode zapadni saveznici, čiji su grijesi, u pamćenju lokalnog stanovništva, postali time još veći.

Ipak, u ovom slučaju nije riječ samo o intelektualnoj rusofiliji. Važno je prisjetiti se što se tada zbivalo samo nekoliko milja istočnije. Zapadni intelektualni žar spram komunizma svoj vrhunac nije dosegao u vremenima gulaš-komunizma ili socijalizma s ljudskim likom, nego u trenucima najgorih režimskih okrutnosti: 1935.- 1939. i 1944. – 1956. Pisci, profesori, slikari, učitelji i novinari često su se Staljinu divili ne unatoč, nego upravo zbog njegovih mana. Kada je ubijao na milijune, kada su namještena suđenja sovjetski su komunizam otkrivali u njegovu najmračnijem svjetlu teatarske farse. Muškarce i žene zavodio je kult njegove ličnosti. Dobronamjerni, u potrazi za višim ciljem, nisu se mogli oduprijeti upravo tom bezumno širokom jazu koji je odvajao retoriku od stvarnosti.

Komunizam je intelektualce ushićivao do mjere koju ni Hitler, a osobito liberalne demokracije nisu mogli ni sanjati. Komunizam je bio egzotičan lokalno, i herojski u svojim razmjerima. Raymond Aron primijetio je 1950. kako upravo smiješno iznenađuje da je europska ljevica za svoga Boga izabrala graditelja piramida. No, zar to uistinu iznenađuje? Primjerice, Jeana-Paula Sartrea komunisti su privukli upravo u trenutku kad je graditelj piramida ostvarivao svoje posljednje, luđačke projekte. Pomisao da se SSSR nalazi u potrazi divovskih razmjera, čija sama stremljenja opravdavaju i služe kao isprika za za  sve nedostatke, bila je jedinstveno privlačna svim racionalnim intelektualcima. Vječni grijeh fašizma bio je uskog opsega. Komunizam se okretao prema univerzalnim i transcendentnim ciljevima. Njegove zločine opravdavali su mnogi nekomunistički promatrači plaćajući to, kako bi se reklo, općenjem s Povijesti.

Usprkos tomu, u prvim godinama Hladnoga rata u zapadnoj Europi bilo je mnogo njih koji su mogli daleko otvorenije kritizirati Staljina i SSSR, samo da njihove lokalne komuniste nije priječila strepnja da time pomažu i umiruju vlastite političke protivnike. I to je, također, bilo naslijeđe “antifašizma”, to ustrajavanje u tvrdnji kako “nema neprijatelja na ljevici”, na koju j  čak i sam Staljin obraćao malo pozornosti. Ili, kako je progresivni Abbé Boulier objasnio Françoisu Fejtöu trudeći se spriječiti ga da piše o suđenju Rajku – privlačiti pozornost na grijehe komunizma znači igrati imperijalističku igru.

Strah od služenja antisovjetskim interesima nije bio nikakva novost. Ipak, početkom pedesetih pretvara se u važan čimbenik unutar europskih intelektualnih rasprava, iznad svega u Francuskoj. Čak i nakon što su istočnoeuropska namještena suđenja naposljetku natjerala Emmanuela Mouniera i mnoge iz njegove skupine oko Esprita da opovrgnu svaku pojedinu glasinu kako su se pretvorili u “antikomuniste” – ili gore od toga –  da su prestali biti “antiamerički nastrojeni”. Anti-antikomunizam je polako postajao politička i kulturna svrha samom sebi.

 

Na jednoj strani europske kulturne razdjelnice stajali su komunisti, njihovi prijatelji i branitelji – progresivci i antifašisti. S druge strane, daleko brojniji (izvan sovjetskoga bloka) ali jednako tako raznorodni, nalazili su se antikomunisti. Budući da se antikomunistička lepeza prostirala od trockista do neofašista, kritičari SSSR-a često su otkrivali kako i sami dijele stajališta ili stavove s nekima čije su se politike u svakom drugom slučaju doslovno gnušali. Takve bezbožne alijanse bile su najveća meta sovjetskih polemika, i ponekad je bilo teško liberalne kritičare komunizma uvjeriti da javno izlože svoja mišljenja – strahovali su da ih ne ocrne kao reakcionarne. Arthur Koestler objašnjavao je brojnoj publici u njujorškom Carnegie Hallu, godine 1948.: ”Ne možete ispraviti pojavu što su neki u pravu zbog pogrešnih razloga … Strah od otkrivanja samoga sebe u lošem društvu nije izraz političke čistoće – to je izraz manjka samopouzdanja.”

U prvom poslijeratnom desetljeću istinski reakcionarne intelektualce moglo se nabrojati na prste. Čak su i pojedinci, poput Jacquesa Laurenta ili Rogera Nimiera, koji su se u Francuskoj  besramno i otvoreno priklanjali desnici, pomalo uživali u vlastitoj  beznadnosti  – stvarajući vrstu neoboemske nostalgije za osramoćenom prošlošću i pretvarajući vlastitu političku nevažnost u vrstu počasti. Ako je ljevica imala vjetar u jedrima i Povijest na svojoj strani, u tom slučaju se nova generacija desničarskih literata ponosila činjenicom što su prkosni gubitnici.  Istinsku dekadenciju i samoubilački solipsizam međuratnih pisaca poput Drieua la Rochellea i Ernsta Jüngera u društveni i modni stil, pretkazao je  dolazak mladih prdonja  u Britaniji gospođe Tatcher.

U Francuskoj i Britaniji bolji su primjer intelektualni konzervativci čija se odbojnost prema komunizmu malo promijenila u posljednjih trideset godina. U obje države, kao i u Italiji,  aktivni katolički intelektualci igrali su značajnu ulogu u antikomunističkim polemikama. Evelyn Waugh i Graham Greene naslijedili su Hilaire Belloc i G. K. Chestertona na mjestima, u engleskom kulturnom životu rezerviranima za nadarene i iritantne katoličke tradicionaliste. No, dok su engleski konzervativci mogli ili bjesniti zbog ispraznosti suvremenoga života, ili se u potpunosti povući, francuski katolici poput Françoisa Mauriaca posve su prirodno ušli u polemičke rasprave s političkom ljevicom.

Tijekom cijelog razdoblja javnog djelovanja Mauriac je svojim argumentima uvijek pridavao  etički oslonac  – prvo u raspravi koju je vodio s Albertom Camusom o ispravnosti poslijeratnih čistki, zatim u raspravama s vlastitom konzervativnom subraćom o ratu u Alžiru – kojega nije nimalo odobravao – i uvijek s komunistima, kojih se istinski gnušao. Kao što čitateljima Le Figaroa objašnjava u svojem tekstu, 24. listopada 1949., opravdanje budimpeštanskog namještenog procesa koje iznose francuski komunisti – suđenje je tada upravo bilo u tijeku – jest une obscénité de l’ésprit. Ipak, Mauriacovu moralnu jasnoću kojom govori o  komunističkim zločinima  tih godina prati jednako moralizirajuće gađenje spram svih “stranih vrednota” američkoga društva – poput mnogih europskih konzervativaca uvijek je osjećao nelagodu zbog zbližavanja s Amerikom, koja je od Francuske zahtjevala ulazak u hladnoratovke odnose.

Što nije bio problem liberalnim realistima kakav je bio Raymond Aron. Poput mnogih drugih “hladnoratovskih ratnika” europskog političkog centra, Aron je prema Sjedinjenim Državama gajio ograničene simpatije: “ američka ekonomija ne čini mi se podobnim modelom ni za čovječanstvo, niti za Zapa”’. Ali je Aron shvaćao onu temeljnu istinu poslijeratne europske politike – unutarnji i vanjski sukobi nakon rata postali su isprepleteni. U srpnju 1947. on piše: “U našem vremenu, pojedincima, jednako kao i nacijama, izbor koji određuje sve ostalo globalni je, točnije, geografski izbor. Ili se živi u univerzumu slobodnih zemalja, ili u zemljama koje su skončale pod okrutnom sovjetskom vladavinom. Odsad će svatko u Francuskoj morati objaviti što je izabrao”. Ili, kako je napisao u drugoj prilici: “Nije to boj između dobra i zla, nego između prihvatljivosti i odbojnosti”.

Tadašnji liberalni intelektualci, bili oni kontinentalci poput Arona ili Luigija Einaudija, ili, otočni poput Isaiaha Berlina, daleko su se lakše od većine konzervativaca nosili s povezanošću s Amerikom koju im je nametnula povijest. Isto vrijedi, iako zvuči pomalo neobično, i za socijaldemokrate. Dijelom zato što je njihovo sjećanje na Saveznu Republiku Njemačku  bilo još svježe, i zato što su mnogi američki diplomati i tvorci politike s kojima su Europljani surađivali tih godina bili pripadnici struje New Deala zagovarali aktivnu ulogu države u ekonomskoj i socijalnoj politici i čije su političke simpatije ležale lijevo od centra.

No, to je bila izravna posljedica američke politike. AFL-CIO, američke obavještajne službe i američko Ministarstvo vanjskih poslova su umjerenjake, socijaldemokrate povezane sa sindikatima i radničkim strankama smatrali najboljom zaprekom komunističkom napredovanju osobito u Francuskoj i Belgiji (u Italiji, gdje je politički ustroj bio drugačiji, oni su svoje nade i većinu sredstava polagali u kršćanske demokrate . Sve do sredine 1947. godine taj bi rizik bio iznimno opasan. No nakon izbacivanja komunističkih partija iz vladajućih krugova u Francuskoj, Italiji i Belgiji tog proljeća, a osobito nakon praškog puča u veljači 1948., zapadnoeuropski socijalisti i komunisti otišli su svaki na svoju stranu. Nasilni sukobi između socijalističkih i komunističkih radničkih sindikata, kao i sukobi štrajkaša pod komunističkim vodstvom s policijom koju su na njih slali socijalistički ministri, mnoge su zapadne socijaldemokrate pretvorili u potvrđene neprijatelje sovjetskoga bloka, otvoreno spremne da prihvate američku gotovinu.

Socijalistima, kakvi su bili Léon Blum u Francuskoj ili Kurt Schumacher u Njemačkoj, Hladni rat nametnuo je političke izbore koji su bili  poznati – odavna su već poznavali komuniste i živjeli su dovoljno dugo da dobro pamte ogorčene bratoubilačke sukobe u onim mračnim godinama koje su prethodile alijansama Narodnih frontova. Mlađim naraštajima nedostajala je njihova mirnoća. Albert Camus – koji se nakratko pridružio i ubrzo napustio komunističku partiju u Alžiru tijekom tridesetih – iz rata izlazi s istinskom vjerom, poput mnogih njegovih suvremenika, u ratnu koaliciju komunista, socijalista i radikalnih reformatora svih boja. “Antikomunizam je,” napisao je u Alžiru, u ožujku 1944., “početak diktature”.

Prve sumnje u komunizam u Camusu se rađaju tijekom francuskih poratnih suđenja i čistki, kad su komunisti krenuli tvrdom linijom, kao jedina partija Pokreta otpora, i zahtijevali isključivanja iz javnog života, zatvaranja i smrtne kazne za tisuće stvarnih ili izmišljenih kolaboracionista. Nakon toga, kako su arterije političkih i intelektualnih pripadnosti počele otvrdnjavati nakon 1947., Camus je otkrivao kako sve češće propituje dobru vjeru svojih političkih saveznika – isprva je te sumnje suzbijao iz navike i u ime jedinstva. Odrekao se nadzora nad novinama Combat u lipnju 1947. – nije više bio toliko politički uvjeren i optimističan kao prije tri godine. U sjajnom romanu La Peste (Kuga), kojega je objavio iste godine, posve je jasno da Camusu više nimalo ne odgovara okorjeli politički realizam njegove političke subraće. Kao što kaže, progovarajući ustima jednog od svojih likova, Tarroua: Odlučio sam odbaciti sve zbog čega, izravno ili neizravno, umiru ljudi, ili ono čime drugi opravdavaju ta umorstva.

Unatoč tomu, Camus je i dalje oklijevao izaći u javnost i presjeći veze s bivšim prijateljima. U javnosti se i dalje trudio uravnotežiti poštenu kritiku staljinizma s uravnoteženim objektivnim stavovima o američkom rasizmu i drugim zločinima koje se činilo u kapitalističkom taboru. Suđenje Roussetu i istočnoeuropski namješteni procesi dotukli su sve iluzije koje je tada još gajio. Povjerio se svojim osobnim zapisima:” Žalim što sam se u prevelikoj mjeri oslanjao na objektivnost. Objektivnost je, povremeno, pogodnost. Danas je situacija jasna i ako je nešto koncentracijsko onda to moramo nazvati tim imenom – čak i ako postoji unutar socijalizma. U neku ruku, nikad više neću biti uljudan”.

Što je možda nesvjesni odjek govora u kojemu je, na međunarodnoj konferenciji PEN kluba dvije godine ranije, u lipnju 1947., Ignazio Silone – govoreći o  La Dignité de l’Intelligence et l’Indignité des Intellectuels javno požalio zbog vlastite šutnje kao i šutnje njegovih intelektualnih drugova s ljevice: “Pospremili smo na police, kao da tenkove spremamo u hangar, načela slobode za sve, ljudsko dostojanstvo i sve ostalo”. Poput Silonea koji će 1950. godine napisati jedan od boljih eseja za zbirku The God That Failed Richarda Crossmana, i Camus postaje daleko oštrijim kritičarom progresivističkih iluzija – vrhunac dosiže svojom osudom revolucionarnog nasilja u svojem eseju L’Homme révolté iz 1951., kojim izaziva konačni raskid sa svojim davnašnjim prijateljima s pariške intelektualne ljevice. Sartre je tvrdio kako je najvažnija dužnost radikalnog intelektualca ne izdati radništvo. Camusu je, poput Silonea, najvažnije bilo ne izdati samoga sebe. Crte bojišnice Kulturnog hladnog rata bivale su sve jasnije.

Teško je, gledajući desetljećima unazad, u punini uhvatiti oštre kontraste i retoriku koja je vladala prvih godina Hladnoga rata. Staljin još nije postao sramota već upravo suprotno. Kao što je rekao Maurice Thorez u lipnju 1948.: “Ljudi misle da komuniste mogu uvrijediti nazivajući ih staljinistima. Nama je taj naziv čast koju se svim silama trudimo zaslužiti do kraja”. Kao što smo vidjeli, mnogi nadareni nekomunisti jednako su tako oklijevali osuditi sovjetskoga vođu, tragajući za načinima kojima bi na najmanju mjeru sveli njegove zločine ili ga od njih u potpunosti oprali. Takve svijetle iluzije o sovjetskom carstvu pratile su najcrnje slike – i gore od toga – Amerike.

Sjedinjene Američke Države zajedno sa Saveznom Republikom Njemačkom podnijele su najveće breme komunističkog retoričkog nasilja. Taktika je bila pomno smišljena. SAD nije bio previše omiljen u zapadnoj Europi, usprkos, a ponegdje i upravo zbog širokogrudne pomoći europskoj ekonomskoj obnovi. U srpnju 1947. samo 38 posto punoljetnih Francuza uvjereno je kako Marshallova pomoć ne predstavlja izravnu prijetnju francuskoj neovisnosti – a sumnjičavost spram američkih poriva još više podjaruju ratne prijetnje tijekom 1948. i rat u Koreji koji je buknuo dvije godine kasnije. Lažne komunističke optužbe da se američka armija u Koreji koristi biološkim oružjem pronašle su plodno tlo.

U kulturnim pitanjima komunisti se nisu morali ni potruditi preuzeti inicijativu. Strah od američke prevlasti, gubitka nacionalne neovisnosti i inicijative, u progresivni je tabor privukao sve politične i nepolitične muškarce i žene. U usporedbi s osiromašenim zapadnoeuropskim “kolonijama”, Amerika je djelovala kao ekonomski mesožder i kulturno zaostala zemlja, što je bio smrtonosan spoj. U listopadu 1949. – tijekom druge godine provedbe Marshallovoga plana i u trenutku dovršavanja planova za stvaranje NATO-a – francuski kulturni kritičar Pierre Emmanuel čitatelje Le Mondea izvijestio je kako je glavni američki dar poslijeratnoj Europi falus – čak je  i u Stendahlovoj domovini “falus na najboljem putu da se pretvori u Boga”. Tri godine kasnije, kršćanski urednici Esprita podsjetili su svoje čitatelje “kako smo od  početka, upozoravali na opasnosti koje našem nacionalnom blagostanju predstavlja američka kultura, koja napada samu srž mentalne i moralne kohezije europskih naroda”.

 

Tony Judt

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.