Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Gorčin Dizdar; foto: Azerbejdžansko groblje

Jerevan je ovog puta ostavio bolji utisak na mene. Prije pet-šest godina, prilikom prve posjete, stigao sam noćnim vozom iz Tbilisija, i nakon izlaska iz željezničke stanice pomislio da sam se vratio u period Sovjetskog Saveza. Sada sam doletio iz Istanbula i ostao impresioniran modernim zdanjem Zvarnots međunarodnog aerodroma u podnožju planine Ararat. Planinu, doduše, u tom trenutku nisam vidio jer mi je avion sletio u 2:30 ujutro, što je u Jerevanu dosta uobičajena pojava, zbog, kako mi objasniše, visokih aerodromskih taksi. Na aerodromu me je dočekao vozač instituta DVV International, koji je organizirao radionicu History Bridges, povod moje posjete Armeniji, i pomalo zastrašujućim tempom odvezao me do apartmana u kojem sam bio smješten.

Ujutro sam uživao u kafi na balkonu koji je gledao na prostrani trg u podnožju Kaskade, vjerovatno najpoznatije građevine u Jerevanu. Radi se o megalomanskom projektu, gigantskom stepeništu koje povezuje centralni dio grada sa spomenikom postavljenim povodom proslave 50. godišnjice pristupanja Armenije Sovjetskog saveza u 1970. godine. Ispod stepeništa se nalaze podzemne prostorije na pet nivoa, koje su prvobitno trebale sadržavati izložbe posvećene najznačajnijim fazama armenske historije: prihvatanju kršćanstva, stvaranju armenskog pisma… Padom Sovjetskog Saveza 1991. godine prekinuta je izgradnja Kaskade, a peti nivo, koji je trebao biti posvećen pristupanju Armenije Sovjetskom Savezu, ironijom sudbine nikada nije završen. Godine 2002.  armensko-američki filantrop Gerard Cafesijan finansirao je djelimičnu rekonstrukciju kompleksa i unutar kaskada, kao i na trgu ispred njih, uspostavio muzej u kojem su izložene skulpture istaknutih svjetskih umjetnika poput Fernanda Botera, Barrya Flanagana ili Petera Woyotuka, što sve u svemu djeluje dosta originalno i osvježavajuće.

U Jerevanu sam boravio kraće od jednog dana, a vrijeme sam iskoristio za šetnju centrom grada. Popio sam izvanrednu armensku kafu u pomalo hipsterskom i turističkom kafiću Green Bean i susreo se sa Narine, vlasnicom apartmana u kojem sam odsjeo, interesantnoj djevojci koja je nedavno dipomirala anglo-saksonsku i keltsku historiju i kulturu na Cambridgeu. Centrom Jerevana dominiraju armensko-sovjetska i bezlično-modernistička arhitektura, dok su mnoge historijske građevine srušene u bjesomučnom procesu destrukcije i rekonstrukcije koji je započeo padom Sovjetskom Saveza i još uvijek nije završen. Kasnije ću saznati da je nedavno uništena i građevina koja mi se u Jerevanu prilikom prve posjete najviše svidjela, zatvorena pijaca Pak Shuka. Novi vlasnik građevine, armenski poduzetnik i parlamentarac Samvel Aleksanyan, svoje sugrađane koji su prodavali voće, povrće i druge prehrambene prozivode izbacio je na ulicu, od zgrade zadržao samo fasadu, a u unutrašnjost smjestio jednu ispostavu supermarketa čiji je, također, vlasnik… Ipak, gradom u cjelini vlada pozitivna i opuštena atmosfera, bašte mnogobrojnih kafića i restorana ispunjene su barem naizgled sretnim ljudima, a vozni park znatno je uznapredovao od apsolutne dominacije Lada koja mi je ostala u sjećanju od prošle posjete.

Na Trgu republike sastao sam se sa šarolikom ekipom sa kojom ću idućih dana učestvovati u radionici i krenuo na put prema selu Tsapatagh na istočnoj obali jezera Sevan, u neposrednoj blizini godinama zatvorene granice sa Azerbejdžanom. Usput smo stali na zapadnoj strani jezera i obišli manastirski kompleks Sevanavank, koji je prvobitno sagrađen u 9. stoljeću kao boravište monaha iz Ečmijadzina, središta armenskog kršćanstva, koji su počinili neki grijeh. Sevanavank je smješten na nekadašnjem otoku, koji je regulacijom voda jezera Sevan u sovjetskom periodu pretvoren u poluotok. Stare crkve, manastiri i drugo kršćansko naslijeđe inače predstavljaju najznačajniji element armenskog kulturnog naslijeđa, a bili su i razlogom mog prvog putovanja u ovu zemlju. Malo je poznata činjenica da su Armenci kao jedan od prvih naroda, još prije Rimskog Carstva, kršćanstvo prihvatili kao zvaničnu državnu religiju, i da je Jedna Sveta Univerzalna Apostolska Pravoslavna Armenska Crkva, kako se oficijelno naziva, u raskolu sa Rimokatoličkom i Istočno pravoslavnom Crkvom još od Sabora u Halkedonu 451. godine, te danas oficijelno pripada skupini tzv. orijentalno pravoslavnih crkava.

Oko manastira nalazi se značajan broj hačkara, najkarakterističnijih proizvoda armenske srednjovjekovne umjetnosti, filigrianski isklesanih kamenih ploča sa centralnim motivom križa u bezbroj varijacija. Unutar jedne od crkava nalazi se i jedan od tek nekoliko poznatih primjeraka hačkara na čijem križu je isklesan lik Isusa. Prema nekim tumačenjima, rijetkost ovog motiva, koji se u Armeniji pojavljuje tek u postmedijevalnom periodu, posljedica je tzv. monofizitske ili miafizitske kristologije armenske crkve, koja u većoj mjeri naglašava božansku negoli čovječju prirodu Isusa Krista. Još jedna značajna karakteristika hačkara jeste činjenica da među hiljadama poznatih primjeraka ne postoje dva identično isklesana kamena… Iako se u vizuelnom smislu znatno razlikuju, armenski hačkari dakle dijele neke veoma intrigantne konceptualne paralele sa našim stećcima, što je možda posljedica nedovoljno poznatih srednjovjekovnih kulturnih veza Kavkaza i Balkana.

Konačno smo stigli i do krajnjeg odredišta. Drugi dio puta do Tsapatagha činila je bolno loša cesta puna ogromnih rupa koja je prolazila prelijepim, ali pustim planinskim predjelima istočne Armenije. U selu usred ničega očekivao nas je, međutim, neobično zanimljiv hotel lanca Tufenkian Heritage Hotels. Ovaj lanac stvorio je Amerikanac armenskog porijekla James Tufenkian, osnivač jednog od najznačajnijih američkih proizvođača i trgovaca ručno rađenih tepiha Tufenkian Artisan Rugs, odlučivši da širom Armenije otvori niz hotela koji će biti građeni u skladu sa lokalnim građevinskim tradicijama. U Tsapataghu, građevinom dominira kamen izrazito zelene boje karakterističan za ovaj kraj, a unutrašnjost hotela opremljena je brojnim ručno rađenim predmetima poput tepiha, jastuka, pokrivača, dijelova namještaja… Divio sam se viziji i hrabrosti čovjeka koji je u ovom zapuštenom i infrastrukturno jako loše povezanom kraju odlučio napraviti ovakav hotel, i pri tome veoma siromašnom lokalnom stanovništvu pružiti priliku za zaposlenje.

Lokalno stanovništvo bilo je i glavna tema naše radionice. U ovom kraju Armenije su, naime, do izbijanja armensko-azerbejdžanskih sukoba 1988. godine (koji još uvijek nisu završeni) živjeli Azerbejdžanci. Nekim, s obzirom na kasniji razvoj sukoba, dosta sretnim dogovorom te godine organizirana je razmjena ovdašnjeg stanovništva sa obližnjim krajem Azerbejdžana u kojem su živjeli Armenci. U sklopu radionice posjetili smo nekoliko lokalnih domaćinstava i razgovorali o njihovoj svijesti o nekadašnjim azerbejdžanskim stanovnicima ovog sela i mogućim ostacima njihove kulturne baštine. Najprije smo pozvani u dom načelnika mjesne zajednica, koji nam je u skladu sa ovdašnjim kultom gostoprimstva pripremio obilatu gozbu: svježa peciva i lavaš, nekoliko vrsta sireva, različito začinsko bilje, koje se na Kavkazu obično servira čitavo, uključujući peršun, nezaobilazni korijander i estragon, som upecan u jezeru Sevan, vino, votka i konjak (na naše uporno insistiranje konačno je odustao od planiranog roštilja)… O ovdašnjim Azerbejdžancima nije znao mnogo, ili je barem tako tvrdio. Sve što je rekao na tu temu jeste da je nakon selidbe morao izvršiti mnogo popravke, jer su Azerbejdžanci, navodno, po prirodi nomadski narod i ne znaju graditi kuće.

Potom smo se razdvojili u manje grupe i posjetili po još jedan dom u Tsapataghu. Moju grupu zapao je stariji muškarac krupnih ruku, naborana lica i svijetlozelenih očiju. Šokiralo me je siromaštvo ovog doma koje je bilo vidljivo u svakom detalju: jadna, mršava krava zavezana u baštici ispred kuće, pod od utabane zemlje, improvizirana, sklepana sprava za grijanje vode u unutrašnjosti… Ipak, čovjek nam je mirno i dostojanstveno, sa malo riječi i gotovo bez emocija pripovijedao svoju sudbinu. Rođen je u selu u Azerbejdžanu, nedaleko od granice pokrajine Nagorno-Karabagh, koja se i dan-danas tek nominalno nalazi unutar Azerbejdžana, ali je de facto pod armenskom vlašću. Nakon što je sa suprugom protjeran iz svog sela, neko vrijeme živio je u izbjegličko domu u Jerevanu, da bi se potom, na poziv nekog daljeg rođaka, skrasio ovdje, u Tsapataghu. Postavili smo mu nekoliko pitanja: da li išta zna o Azerbejdžancima koji su nekada živjeli u ovoj kući? Ne, kuću je kupio od nekog Armenca koji je u njoj živio nekoliko godina nakon razmjene stanovništva. Gdje se, po njegovom mišljenju, nalazi njegov dom? U rodnom selu u Azerbejdžanu, odgovorio je bez razmišljanja. Da li ima nade da će stvari biti bolje u budućnosti? On je star čovjek, neka o tome razmišljaju mladi…

Saznali smo da u selu postoji napušteno azerbejdžansko groblje. Vodič nam je bio načelnik mjesne zajednice kojeg smo prethodno upoznali. Najprije smo se, uz dosta muke, popeli na obližnje brdo, sa kojeg se pružao fantastičan pogled, ali na kojem nije bilo nikakvih spomenika. Vodič nam je objasnio da je, po legendama, ovdje nekada bila smještena tvrđava. Onda je insistirao da nam pokaže nekoliko hačkara na imanju u podnožju brda. Usput sam naišao na jedan usamljeni ororots zarastao u travu, tj. rijedak oblik armenskog nadgrobnog spomenika koji neodoljivo podsjeća na bosanskohercegovačke stećke, a koje sam viđao i u drugim krajevima zemlje. Potom, zaista, nekoliko impresivnih hačkara unutar ograda jednog lokalnog imanja, među njima i jedan od najvećih koje sam ikada vidio, zahvaljujući natpisu, datiran u 16. stoljeće. Iako nisu znali mnogo o njima, jasno je da su lokalni Armenci hačkare doživljavali kao obilježja svog identiteta i dokaze da oni, a ne Azerbejdžanci predstavljaju autohtono stanovništvo ovog kraja. Obilazak hačkara stoga je predstavljao smišljen uvod u obilazak napuštenog azerbejdžanskog groblja.

Sama činjenica da ovo groblje i dalje postoji vrijedna je pažnje. Treba samo spomenuti najtragičniju kulturno-historijsku žrtvu armensko-azerbejdžanskog sukoba: Džulfu (Julfa), nekada najveću nekropolu hačkara uopće, koje se nalazila u azerbejdžanskoj eksklavi Nahičevan, na samoj granici sa Iranom. Prije nekoliko godina, azerbejdžanski vojnici opremljeni maljevima u potpunosti su je uništili, što je dokumentirano fotografijama snimljenim iz Irana. Pitoreskno groblje ili mezarje u Tsapataghu, koje se sastoji od nekih stotinjak nadgrobnih spomenika, smješteno je na proplanku sa kojeg se pružao prelijep pogled na okolinu i jezero Sevan. Nekoliko epitafa isklesano je arapskim pismom, ali na najvećem broju korištena je ćirilica. Na vrhu groblja naišli smo sa na slomljeni spomenik vjerovatno posljednjeg ovdje zakopanog Azerbejdžanca, Askaraova M, koji je preminuo 10. augusta 1988. godine, nekoliko mjeseci prije razmjene stanovništva… Trudim se da o ovom groblju sročim neku zaključnu misao, ali mi u sjećanje dolazi samo mir i spokoj ovog mjesta, dok u podsvijesti, poput kostiju, leži stotinu pitanja o ulozi i značaju preminulih u našim životima.

Pored lokalnih tema, u skopu radionice, učesnici su predstavili i vlastite projekte. Meni najzanimljivu prezentaciju održao je Raffi, sirijski Armenac koji se bavi pitanjima zaštite i uništenja armenskog kulturnog naslijeđa u širem regionu. Kao i ostali stanovnici Sirije, oko 1.5 miliona Armenaca koji su mahom stigli nakon osmansko-turskog egzodusa početkom dvadesetog vijeka proživavljavaju teška vremena, a mnoge bogomolje i drugi historijske građevine su im sistematski uništene, uglavnom od strane pobunjeničkih snaga. U privatnom razgovoru, pitao sam Raffija šta misli o sukobima u Siriji. Po njegovom mišljenju, iako je Assad, naravno, diktator koji ne dopušta istinski razvoj demokracije, njegov režim bio je bolji od bilo koje alternative, pogotovo po pitanju odnosa prema nacionalnim i vjerskim manjinama. Sunitski pobunjenici su, naprotiv, od samog početka djelovali u skladu sa sloganom “kršćani u Beirut, Aleviti pod zemlju”. Moja prezentacija bavila se uništenjem kulturnog naslijeđa u Stocu, gdje su tokom rata u Bosni i Hercegovini snage HVO-a sistematski uništile gotovo kompletan grad, ne ograničavajući se samo na naslijeđe iz osmanskog perioda. Prezentacija je imala i jednu “nuspojavu”: očarani prirodnim i kulturno-historijskim ljepotama Stoca, učesnici radionice su na kraju odlučili da se idući susret dogodi upravo u Hercegovini.

Pri povratku iz Tsapatagha, još jedno smo navratili u Sevanavank. Ovog puta, međutim, nismo obilazili manastir, već oronulu građevinu nekadašnjeg ljetnikovca armenskog društva pisaca. Radi se o zdanju koje je izvorno sagrađeno 1920. godine, ali je najpoznatije po nadogradnji iz 1960.-ih godina, koje se smatra jednim od ključnih ostvarenja sovjetskog modernizma u arhitekturi. U sklopu radionice smo, između ostalog, i čuli veoma zanimljivo predavanje o ovoj građevini i njenoj skorašnjoj rekonstrukciji, koju će finansirati američka fondacija Getty. Iako su domaćini kao najznačajniju referencu ovog doma spominjali gostovanje Jean-Paul Sartrea, mene su više zanimale priče o armenskim pjesnicima koji su entuzijastično prihvatili tokove sovjetske revolucije, da bi nekoliko godina kasnije završili u Staljinovim gulazima… Najpoznatiji među njima bio je Yeghishe Charents, koji se smatra najznačajnijim armenskim pjesnikom 20. stoljeća. U mom sekundarnom prevodu sa engleskog jezika, njegova pjesma “Serenada za moju majku” zvuči ovako:

Prisjećam se tvog starog lica

Draga i slatka majko

Blagih crta i bora

Draga i slatka majko

Sjediš na trijemu

Pod smokvom što raste

I sjenu na tvoje lice baca

Draga i slatka majko

Sjediš tužno i tiho

Misleć’ na prošlost

Što dođe i prođe

Draga i slatka majko

I sjećaš se svog sina

Što napusti te i daleko ode

“Gdje li je otišao?”, pitaš se

Draga i slatka majko

“Gdje li je sada?”, pitaš se

“Je li živ ili mrtav?

I na čija li vrata kuca?”

Draga i slatka majko

I pitaš se je li umoran

I razočaran u ljubav

I u čijem li sad krilu sjedi?

Draga i slatka majko

Tužno se prisjećaš

Dok smokva se njiše

A tvoja žalost je beskrajna

Draga i slatka majko

A gorke suze tad

Jedna po jedna

Padaju na umorne ruke

Draga i slatka majko

Pri povratku sam proveo još jedan dan u Jerevanu. Susreo sam se sa poznanikom koji je insistirao da me odvede u novootvoreni kolumbijski kafić daleko od turističkog centra grada. Razgovarali smo o trenutnoj situaciji i budućnosti Armenije, o nedavnom izbijanju sukoba u Nagorno-Karabaghu. Iako inače veoma liberalnog svjetonazora, po ovom pitanju zauzeo je veoma kategoričan stav, insistirajući da kontrola nad Nagorno-Karabaghom ili Artsakhom, kako tu regiju nazivaju Armenci, nikada ne smije biti predata Azerbejdžanu. Zatvorene granice sa Turskom i Azerbejdžanom nije smatrao previsokom cijenom za ovu kategoričnost… Rješenje armensko-azerbejdžanskog sukoba trenutno se, dakle, ne nazire, a pitanje je koliko dugo će se održati krhko primirje lokalnih aktera i velikih regionalnih sila – Turske, Irana i Rusije. Armenija, ili barem Jerevan i njegova okolina u međuvremenu vidno napreduju i pri tome sami uništavaju značajan dio svog historijskog bića. Peti nivo jerevanske kaskade, posvećen konačnom historijskom trijumfu armenske nacije, još uvijek čeka na izgradnju.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.