Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Tomislav Pletenac

Hariz Halilović: Kako opisati Srebrenicu – zapisi, eseji, polemike; sjećanja. Buybook, Zagreb – Sarajevo, 2017.

 

Naslov ove knjige možda može zavarati čitatelja jer podsjeća na receptu kojim će profesor antropologije, sažeto i s referencama, predstaviti konačni način kako treba pisati o mjestu u kojem se dogodila tragedija koja se neprestano iznova upisuje u naše biografije. Posjedovati u osobnom dokumentu mjesto rođenja s područja na kojem je bjesnio rat nakon raspada SFRJ naprosto znači da je naša biografija označena genocidom, kao nekim potmulim događajem kojeg se nikada nećemo osloboditi, a itekako je upitno hoće li ga se osloboditi naša djeca ili čak unuci. Knjiga Kako opisati Srebrenicu (2017) autora Hariza Halilovića koji je svoj osobni i profesionalni život posvetio istraživanju traume genocida, naoko se doista može pričiniti kao tekst koji će tu potmulu činjenicu zauzdati i premjestiti iz pojedinačnih biografija u knjižnice u kojima će konačno institucionalizirana i pripitomljena postati interesom tek ponekog istraživača.

No, takvo očekivanje je pogrešno. Naslov knjige pomalo podsjeća na raspravu koja se vodila o prijevodu knjige Martina Heideggera, Was heisst Denken: dio filozofske zajednice smatrao je kako je ispravan prijevod Što se zove mišljenje, a dio Što zove k mišljenju. Kao i kod Heideggerovog naslova, tako i u ovom slučaju opis Srebrenice nije recept i čitatelj sigurno neće dobiti na uvid način opisa. Naslov je zapravo autorov očajnički poziv upomoć: Kako opisati Srebrenicu je pitanje, ali  ne odgovor i važno je što čitatelja suočava s neugodnom činjenicom da nitko drugi neće odraditi taj posao umjesto njega, ni povjesničari, ni antropolozi, psiholozi ili sociolozi, ni  znanstvene ni neke druge institucije koje bi “odradile svoj posao”. A kako bi uostalom i mogle to učinit? Genocid nije slučajna prirodna katastrofa, već institucionalno organizirana ubojstva pripadnika neke skupine za koju je neka druga skupina odlučila lišiti prava na život. Naglašavam institucionalizirano i organizirano jer se tu nije radilo o sporadičnom masakru pripitih vojnika nad civilima niti osvetničkom pohodu, niti ratnom zločinu niti kršenju međunarodnih konvencija.

Kad je ubojstvo institucionalizirano i organizirano, onda institucije (kako god se zvale i koji im god  program i područje djelovanja bilo) nemaju ni znanja ni metoda pomoću kojih bi mogle na kraju dati neki ”objektivni”pravorijek. Povjerenje u institucije, a time i u društvo, propadaju u dubinu masovne grobnice. U pokušaju potiskivanja mogli bismo jednostavno reći kako su to počinili “oni” i kako to s nama nema nikakve veze. Mogli bismo, ali to nas svrstava u jednu od pet kategorija koje preostaju nakon genocida, kategoriju promatrača, a promatrač nikada nije nezavisan niti objektivan.

U Bratuncu, pokraj Potočara, jednom od prvih sela u kojem je provedeno etničko čišćenje podrinjskih Bošnjaka, postoji nogometni stadion nasuprot kojem su kasnih osamdesetih izgrađene stambene zgrade i dječje igralište. Nakon pada Srebrenice taj je stadion pretvoren u mjesto na koje su dovedeni bošnjački muškarci iz Srebrenice i  tu bili izloženi maltretiranju i prebijanju, izgladnjivanju i stravičnoj žeđi. Sve se to moglo vidjeti iz stanova ispred stadiona: krici, zapomaganja i poneki pucanj koji je noću odzvanjao Bratuncem.”Nepristrani promatrači” svjedočili su tim događajima i slušali zvukove užasa sa stadiona: danas neki od njih možda i dalje žive u istim stanovima, no pitanje je spavaju li mirno nakon spoznaje o događajima koji su se zbili nakon te noći. Jesu li oni doista promatrači ili ipak kolaboracionisti, dakle pomoćnici u genocidu? Tanka je i iznimno propusna granica između promatrača i pomagača, kao uostalom i između promatrača i buntovnika. Uvjeren sam kako je u toj zgradi bilo i građana koji su gadljivo promatrali što se događa, ali ipak nisu bili  dovoljno hrabri da se suprotstave i možda zbog toga danas još uvijek o svemu šute. Možda su neki od muškaraca iz te zgrade stražarili na stadionu, a možda je neki od tih stanova pripadao uhićeniku koji je sa stadiona promatrao vlastite prozore. Simbolički, svi postajemo stanari te zgrade ”nepristranih promatrača” i u različitim kontekstima preskačemo iz jedne u drugu skupinu. LaCapra ih je naveo pet, no ja dodajem i šestu skupinu “nesvjesnih sudionika”. Tog “nesvjesnog sudionika” prepoznao je u sebi i Ivica Đikić u uvodu romana Beara: Srebrenica je prošla nekako mimo njega, i on joj se vratio tek kad je shvatio koliko se taj događaj tiče i njega i čitavog hrvatskog društva.

Stoga je i knjiga Hariza Halilovića neki poziv na posvješćivanje što Srebrenica znači za nas i kako se suočiti s tim posvješćivanjem. Halilović nam nudi vlastite javne polemike i rasprave: u tim tekstovima pronalazimo raznovrsne pokušaje opisivanja Srebrenice. Autor nas upoznaje sa svojom rodbinom, od kojih je sedamdesetak  nestalo u genocidu; vodi nas na obalu Drine u svoj rodni Klotjevac, upoznaje nas s likovima koje smo možda znali, a onda zaboravili. I neumorno polemizira s vladajućim elitama Republike Srpske, premda u njegovim tekstovima nema ni mržnje ni generalizacija.

Novu knjigu Hariza Halilovića moguće je podijeliti u dva dijela. Prvi se odnosi na osobnu i kolektivnu tragediju te obračun s onima koji tu tragediju koriste u različite svrhe. U ovom slučaju nije pošteđen ni diskurs bošnjačkog nacionalizma koji parazitira na žrtvama genocida i pretvara ljude s imenom i prezimenom u «šehide» i mjesta pripremljena za osvetu, no glavna meta ostaju diskursi koji dominiraju ”eresom”, a Halilović ih prokazuje i argumentirano i emotivno.

Drugi dio knjige počinje tekstom u povodu smrti Levi-Straussa, antropologa i tvorca strukturalizma čiji je utjecaj prešao granice antropologije i postao intelektualna građa suvremene humanistike i društvenih znanosti. Naravno, autor će pažnju usmjeriti na Levi-Straussovu bitku za dokidanje europocentričnih i etnocentričnih stavova koji su dominirali kako antropologijom, tako i politikom 20. stoljeća, pronalazeći u njemu temelj za tezu kako se u ratu nije radilo o etnoreligijskom sukobu, već o sukobu demokracije i fašizma.

Prešavši tako s publicističke u znanstvenu argumentaciju, Hariz Halilović niže tekstove u kojima polemizira s Paulom Millerom koji koristeći diskurs žrtve, koji je i tako na Balkanu vrsta političkog užitka (vidi odličnu etnografiju Martine Schauble o Sinju), pokušava izjednačiti počinitelje i žrtve genocida. Halilović ispravno prepoznaje orijentalizam i balkanizam u takvim tezama, a koji preživljavaju već više od trideset godina unatoč razornim kritikama. A da te teze nisu sasvim nevine dovoljno pokazuje reakcija vojnika nizozemskog bataljona i njihove vlade kada je trebalo spašavati živote. Za njih su to bili životi ”drugih”, životi egzotičnih Balkanaca za koje se nije trebalo zalagati. Ili kako je to opisao anonimni grafit u obliku pitalice koji i dan danas stoji ispisan na zidu jedne od spavaonica UN vojnika: ”No teeth….? A mustache….? Smel like shit…? Bosnian girl!”

Uvodni i završni esej izlaze iz ove grube podjele. Prvi je tekst gotovo revizija onog što je danas Srebrenica, gotovo  tabu(t) tema, drugim riječima, ono o čemu se ne može govoriti jer je svaki govor o Srebrenici nedostatan. Iz njega nestaju žrtve kao što su fizički nestale u tragičnim srpanjskim danima 1995. godine: one su tek puke metafore, nikad više ljudska bića, a ipak živi ljudi, gotovo kao od krvi i mesa u životima majki Srebrenice koje su svoje živote podredile kako bi sačuvale fragmente svojih ubijenih najmilijih. I možda u zadnjem poglavlju knjige (N)i tamo (n)i ovdje, Hariz Halilović nudi svoj odgovor na pitanje iz naslova knjige i taj je odgovor autoetnografski, ne gdje između književnosti i znanosti.. I taj je odgovor nakon niza etnogradskih slika možda najbolje sažet u svojevrsnom epitafu u kojem se autor oprašta od vlastite traume, sjećanja i borbi. I to nije kraj knjige kakav bismo očekivali. I Hariz, poput srebreničkih majki, vlastitu smrt prihvaća tek da bi mrtve prizvao u život. Ta se benjaminovska reanimacija teksta samodokida kako bi dopustila novi život u drugom jeziku. A taj novi život teksta razgolićuje stari i prepoznaje u njemu sve njegove mane. Stid i sramota prvi je korak prema razumijevanju genocida.

”Putniče ako nekada zalutaš među potočarske mezare i osjetiš stid jednog nišana sa strane, bit će to stid Senadov, stid što je živio u vremenima bestidnim. Postidi se i ti.”

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.