Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vladimir Šagadin

 

Postoji  trenutak u raspravama, svađama i uvjeravanjima naših ljudi, siguran sam da ste ga doživjeli, u kojem onaj koji priča, iznerviran nerazumijevanjem sugovornika, očajnički zavapi i raširenih ruku i očiju zapita, više retorički: “Hoćeš da ti nacrtam!?” Ne postoji ljepša i jednostavnija definicija o ljepoti, jednostavnosti i snazi stripa, slikovne i napisane priče, od te narodne “mudrosti”. Ono što je izrečeno i nacrtano biva vrhuncem jasnoće pričanja. A kad smo kod jasnoće pričanja, teško je naći autora stripova poput Joea Saccoa koji u svom radu otkriva koliko je strip uzbudljiv, jak i – uvijek nov! Također, na našim prostorima umjetnik Sacco je na margini poznatosti; činjenica je to koju bi valjalo ispraviti koliko god je moguće.

Joe Sacco je rođen na Malti 1960. godine i već s jednom godinom seli s roditeljima u Australiju, a kao dvanaestogodišnjak u SAD,  u Los Angeles. Radio je u srednjoškolskim novinama, završio novinarstvo na Univerzitetu u Oregonu, pronašao posao “u struci” i – razočarao se. U intervjuima je Sacco rekao da mu je naprosto bilo predosadno pa je odlučio, što se kaže, presjeći i otputovao na Maltu. Sacco se vratio otoku, toj čaroliji beskonačno konačnih detalja, kao mladić spreman da se posveti nečemu što je dotad smatrao hobijem – bili su to stripovi.

Tamo će Sacco početi crtati stripove, napisati i objaviti jedan od uopće prvih malteških stripova Imnabba Vera, u prijevodu, Prava ljubav. Nakon početnog poleta i četiri godine, kao dvadesetogodišnjak,  Sacco je shvatio da Malta baš i nije mjesto za stripove kakve on želi raditi, tako da se 1985. godine vratio u SAD, u Portland,  gdje pokreće strip-mjesečnik Portland Permanent Press. Izdržao je 17 brojeva, ali Sacco je već stekao znanje i reputaciju pa je godinu poslije počeo raditi kao urednik u velikoj i značajnoj kompaniji Fantagraphics Books  koja je najveći izdavač neameričkih, većinom autorskih, stripova. Rani radovi Joe Saccoa otkrivaju autora koji je pod utjecajem Roberta Crumba, Arta Spiegelmana te magazina Raw i uglavnom je naslonjen na underground izričaj, europskog shvaćanja priče. Sacco je već tad crtao dobre priče, pune detalja, ponekad izvučene u grotesku i karikaturu, ali sa unikatnim autorskim glasom, odnosno pričom.

Bez puno kompromisa, Sacco je od početka rada crtao svoj pogled na svijet, a onda je odlučio taj svijet i upoznati. Zato je pune četiri godine, od 1988. do 1992., putovao globusom i crtao stripove kasnije skupljene u sjajnom albumu Notes from a Defeatist. Krajem 1991. i početkom 1992. otputovao je u Izrael i Palestinu gdje je dva mjeseca putovao okupiranim teritorjem, pisao bilješke i fotografirao. Kad se nakon toga vratio u Portland, Joe Sacco je odlučio napraviti strip o tome što je doživio tijekom putovanja po Bliskom istoku i time je započeo sa stvaranjem “strip-reportaže”, vjerovatno najteže i najljepše novinske priče koju čovjek može napraviti. Kraći i dulji stripovi o Palestini okupljeni u knjigu Palestine, objavljenu 1993. godine (srpsko izdanje: Rende, 2007), čine jedno od najboljih djela o  izraelsko-palestinskom sukobu koje obuhvaća kompleksnost situacije te emotivnu težinu ljudi koji žive rat i okupaciju. Osim što je u pitanju prepoznatljivo teška i značajna priča o ljudima i vremenu, nama s ovih prostora je i zanimljiva iz razloga što su nam te bliskoistočne priče iz ’91. i ’92. uglavnom promakle, jer smo imali vlastite ratove.

Sacco je palestinske priče kreirao zapanjujuće dinamično i duboko. Njegovi stripovi postavili su nove standarde i novinarstva i dokumentarnog stripa, definirajući što bi strip-reportaža trebala biti. Uspjeli dokumentarni filmovi i filmski kadrovi nose vjerodostojnu činjenicu, dok dokumentarni stripovi otkrivaju vjerodostojnu emociju i odnos autora prema zbivanjima. Ispostavlja se da takvom stripu vjerujemo kroz autora. Ono što smo dobili od Joe Saccoa jest međukadar emocija; sve ono što ste vidjeli u novinama ili televiziji je interesno punktirano – strip si, naprotiv, može dopustiti izreći stvari koje “oficijelna”, znači, politična kultura ne želi. To se najbolje vidi u sljedećoj i nama najzanimljivijoj Saccovoj fazi, onoj bosanskoj. Prvi strip, opet dokumentarni, kojeg je objavio nakon Palestine je Božić s Karadžićem,  kratka priča o pokušaju susreta s nedostupnim čovjekom. Strip je objavljen u The New York Timesu, a poslužio je kao uvod za sljedeće kapitalno djelo iz 2000. godine – Safe Area Goražde, ili u Buybookovom prijevodu/ izdanju iz 2007. Zaštićena zona Goražde , s podnaslovom Rat u istočnoj Bosni 1992.-95.

Joe Sacco je u Goražde stigao sa kolegama s televizije koji su svoj posao obavili za par sati i otišli. Sacco je ostao, i to četiri mjeseca. Pretjerano bi bilo reći da je Sacco dijelio sudbinu stanovnika Goražda i Sarajeva;  kao inozemni novinar imao je određene povlastice. No, Sacco je iz drugog plana, ne iz prikrajka – bilo bi to predaleko – pratio što se događa sa Goraždom i njegovih gotovo šezdeset tisuća stanovnika. Umjesto dociranja i objašnjavanja Sacco se odlučio da situaciju predstavi na najpošteniji mogući način – kroz ljude i njihove živote. Galerija likova koje nam Sacco približava u Zaštićenoj zoni Goražde je najbolji pokazatelj Saccova umijeća. Umjesto ideologija i “velikih” priča, mi saznajemo ono najbitnije, a to su u ovom slučaju – ljudi i ono kroz što su doživjeli. Nema tu patetike niti pretencioznosti, stvari su objašnjene pošteno i direktno, miješajući tragične i stravične scene žrtava sa često komičnim pokušajima da se u tom ludilu ostane, koliko-toliko, normalan. Saccov vodič je Edin, učitelj matematike koji je trebao biti inženjer strojarstva da ga nije prekinuo rat, a život u ratu upoznajemo kroz brojna svjedočanstva ljudi koje sreće Joe Sacco. Priče nemaju klasičnu linearnu strukturu, već poput mozaika pričaju tragediju ne upadajući u senzacionalizam.

Poput one izreke s početka teksta “hoćeš da ti nacrtam?”, Sacco će u Zaštićenoj zoni Goražde  učiniti stvar potpuno jasnom – sve je nacrtano, sve je objašnjeno; što god mislili, Sacco će vas razoružati; u idejnom smislu, Sacco u toj “potpunoj točnosti” za čitatelja zatvara krug svog djelovanja. Doista, logično zvuči da antiratni strip čitatelja – razoruža. U svojim stripovima Sacco progovara o nezamislivoj ljudskoj boli i krajnjem umoru, primjerice u epizodi o dječjoj bolnici, no valja primijetiti još jednu osobinu stripa koja ga izdvaja od ostalih medija – trauma ispričana kroz strip zadržava diskreciju prema čitatelju. Strahota, tragedija, trauma, u stripu su, zbog karaktera medija, dozirane prema čitateljevoj mjeri. Zato strip zadržava poštovanje prema tragediji, eliminirajući ono što Susan Sontag naziva “pornografijom smrti”. U stripu, pogotovo u Saccovom stripu, boli je dopušteno zadržati svoj ponos.

U crtačkom smislu, Joe Sacco je izgrađen autor i nerijetko se na njegov stil valja priviknuti. Ako ste uživali u stripovima Harveyja Pekara ili Roberta Crumba, nećete imati problema sa Saccovim stilom; ostali će morati prihvatiti izravnost, izvjesnu zaprljanost (estetiku ružnog), karikaturalnost u prikazu likova, ali i nevjerojatnu dosljednost i preciznost kad se radi o ostalim detaljima u kojima se upravo da spoznati tragedija bosanskog rata. Zaštićena zona Goražde ostat će jedno od najboljih djela o ratu u BiH, i to ne samo u stripu. Primjerice, Saccoov uradak je za nekoliko kopalja bolji od Hermannovog  Sarajevo Tango i  Kubertovog  stripa “Fax from Sarajevo”. To nipošto ne znači da Hermann i Kubert ne znaju što rade – naprosto, Saccovo Goražde  je remek djelo.

Osim Goražda, za koju je dobio cijeli niz važnih nagrada, uključujući onu najveću Eisner  za Best Original Graphic Novel u 2001., Sacco je objavio i strip album The Fixer, strip o čovjeku koji je u Sarajevu “sređivao” moguće i nemoguće stvari u doba najgore opsade. Svi stripovi iz bosanske faze, Sacco je objedinio u knjizi  War’s End čime zaslužuje da o njemu i njegovim djelima više znamo. U svojim intervjuima, Sacco ističe da je u Bosnu otputovao slijedeći instinkt i priznaje da kao rođeni Europljanin nije mogao prihvatiti činjenicu da se u Europi, na kraju milenija, događaju takve tragedije.

Nakon bosanske faze, Sacco je ostao dosljedan sebi i temama koje ga zanimaju – tako je 2009. objavio strip album Footnotes in Gaza, u kojem istražuje “zaboravljene” ratne zločine nad Palestincima u Khan Yunisu i Rafahu 1956. Godine  2013. Sacco je objavio i knjigu The Great War, povodom obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata, u kojoj je na neuobičajen i grafički superioran način dočarao prvi dan bitke na Sommi. Dvadeset i četiri stranice neprekinutog crteža savijenih u “harmonika” prijelom izgledaju poput ilustratorskog, grafičkog spomenika jednoj od najvećih strahota koje su pogodile čovječanstvo. Nema sumnje da će Joe Sacco u budućnosti privući našu pažnju novim djelima, a njegovi “bosanski stripovi” čine ga važnim umjetnikom za cijelu bivšu državu. Ukoliko niste čitali Joe Saccoa, učinite to – autor ovih redaka može samo iskazati zavist što ćete se prvi puta susresti s takvim autorom kakav je Joe Sacco.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.