Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vahidin Preljević

 

 

Jednu od presudnih uloga u ispisivanju mita o književnom Pragu ima i čehoslovačka germanistika, koja šezdesetih godina 20. stoljeća otkriva kulturno nasljeđe što je koje desetljeće ranije  nastajalo takoreći pred njenim očima. Ovaj proces otkrivanja zaslužuje poseban i poduži osvrt, jer na neobičan, ali znakovit način govori o ideološkom stradanju i otporu književnosti, o političkoj dimenziji ne samo književne riječi kao medija kolektivnog pamćenja, nego i same znanosti o književnosti, o filološkoj subverziji protivu vladajućih ideologija. Istovremeno, slučaj Kafke je simptomatičan za stanje duha u realnom socijalizmu, traumatično i nepovratno obilježenim staljinističkom erom, koja je u kulturalnom imaginariju trajala i nakon Staljinove smrti i privremenog popuštanja stege sredinom pedesetih godina. Treba, dakako, napomenuti da je status Franza Kafke u nekim zemljama Istočnog bloka bio veoma prijeporan. Kafka je u Sovjetskom savezu, a time i u najvećem dijelu Istočnog bloka, smatran kasnoburžujskim, dekadentnim piscem koji je u mračnim vizijama opisao ponore besmisla u svom svijetu, koji – i tu sad dolazi ključna zamjerka iz perspektive dogme – za beznadežni subjekt ne nudi nikakav izlaz, pogotovo ne iskorak u marksističkom smislu povijesti.1 Osim toga, paraboličan karakter Kafkine proze, koja skriva središte smisla, nije odgovarao dogmi socijalističkog realizma. Odnosile su se ideološke invektive i na druge modernističke pisce, ali je posebno u Kafkinom slučaju prešućivanje i potiskivanje književnog djela u istočnom bloku pratila ispolitizirana retorika.2 Posebno brizantne su, dakako, bile okolnosti u Čehoslovačkoj, koja je imala dvojben odnos prema ovom dijelu kulturnog nasljeđa koje je nastajalo na njemačkom jeziku, a čiji su nosioci mahom bili Jevreji iz austrougarskog dijele Češke i Moravske.3 Koliko god dakle specifični za prostor u kojem se odvijala Kafkina rehabilitacija, ovi događaji i procesi imaju potencijal univerzalnog značenja.

Njemački novinski magazin Der Spiegel jedan je od prvih koji je sintagmu „praško proljeće“, koja se dotad  javljala samo u imenu jednog muzičkog festivala, upotrijebio u smislu liberalizacija društvenih i političkih prilika u Čehoslovačkoj, i to u naslovu jednog teksta, objavljenom sredinom 1963.4, dakle puno prije zvaničnog početka Dubčekovih reformi 1968. godine. Članak se bavi jednom, za parametre političkih novina, netipičnom temom: međunarodnom germanističkom i književnoznanstvenom konferencijom održanom 27. i 28. maja 1963 u dvorcu Liblice pored Praga pod ne odveć spektakularnim naslovom: Franz Kafka aus Prager SichtFranz Kafka iz praškog ugla. Praško proljeće za anonimnog autora članka predstavlja proces liberalizacije koji zahvaća intelektualni život u Čehoslovačkoj, koji se ogleda u nekim trendencijama u kulturnom životu, čiji je simptom upravo rehabilitacija Kafke, koju njemački novinar, koji je očito prisustvovao konferenciji, ocjenjuje kao politički događaj prvog reda. Naročitu pažnju mu je privukla rasprava s istočnonjemačkim kolegama koji su, suprotno ostalim sudionicima skupa,  izrazili skepsu spram ideje da se Kafkina sabrana djela objave i u socijalističkim zemljama. Također, dobro obaviješteni pisac članka primjećuje da konferencija nije izoliran pokušaj udomaćenja Franza Kafke u socijalizmu, nego da je u pitanju širi kulturni projekt, i da se u češkim književnim časopisima objavljuju prijevodi Kafkinih pisama, uvodne studije i rasprave o ovom piscu.

Uistinu, dvije godine nakon znanstvene konferencije o Kafki uslijedilo je objavljivanje zbornika na njemačkom jeziku i druga konferencija koja je sad proširila okvire i posvetila se fenomenu praške njemačke književnosti. Obje ove konferencije iz 1963. i 1965., sa zbornicima koji izlaze 1965. i 1967. u struci su stekli legendarni status, a sudbina njenih organizatora i podržavalaca, znakovit je i danas teško zamisliv primjer na koji način humanistika može postati politički relevantna, a, iz ugla političke moći, i opasna. Konferencije, čiji je zvaničan nosilac bila Čehoslovačka akademija znanosti i umjetnosti, bile su ne samo međunarodnog karaktera, nego su očito imale za cilj „intelektualnu razmjenu“ između zapadnih i istočnih znanstvenika, na način koji je onomad bio moguć samo u tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj je grupa Praxis u Dubrovniku i na Korčuli redovno okupljala filozofe iz suprotstavljenih blokova svijeta.5 Inače, u organizaciji konferencija pod okriljem Akademije ključnu ulogu imaju Paul Reimann, direktor Instituta za povijest Komunističke partije Čehoslovačke i Eduard Goldstücker, šef katedre za germanistiku na Karlovom univerzitetu, Obojica, kao što ćemo kasnije vidjeti, su uvjereni predratni komunisti i žrtve staljinističkih čistki.

 

 

Prva konferencija u Liblicama imala je dakle za cilj rehabilitaciju djela Franza Kafke u okvirima socijalizma, i marksističke paradigme. Otuda i struktura sudionika na prvi pogled nije bila izvan okvira očekivanja karakterističnih za realsocijalistički kontekst tog vremena. Naime, usprkos već pomenutom transblokovskom karakteru ovog znanstvenog i kulturnog projekta, sudionici barem prve konferencije svi odreda su bili deklarirani marksisti, bilo po službenoj dužnosti bilo po uvjerenju. Reimann i Goldstücker pišu i uvodne, programatske studije, u kojima je vidno nastojanje da se opravda ovaj poduhvat, i nekako ga se teorijski uklopi u okvire zvaničnog marksističkog nauka, ali i da se postave osnove za nove iskorake. U predgovoru zborniku s prve konferencije stoji suhoparna rečenica: „Na konferenciji su pretežno sudjelovali znanstvenici koji stoje na tlu marksističkog svjetonazora i koji su iz tog stanovišta raspravljali o novom pristupu Kafkinom djelu.“6 No, nešto kasnije već se i u ovom opreznom predgovoru nazire širi značaj događaja, jer slijedi napomena da su se na konferenciji pojavila razmimoilaženja, što je, međutim, „prirodno i razumljivo“, s obzirom na to je riječ „o prvom markističkom skupu posvećenom piscu čije je djelo karakterizirano dubokim proturječjima pa iziskuje razjašnjenje brojnih temeljnih pitanja književne teorije, primjerice, pitanja kritičkog realizma pod uvjetima 20. stoljeća, dekadencije i sl.“ (ibidem) Drugim riječima: za sudionike konferencije se postavlja pitanje da li je Kafkino djelo priključivo na realizam,  odnosno da li može nešto reći o karakteru empirijskog svijeta. U predgovoru se napominje da se, usprkos različitim mišljenjima, može izvesti zaključak „da je Kafka jedna od najznačajnih pojava u književnosti 20.stoljeća i da se u njegovom djelu na osoben način ogledaju proturječja tadašnjeg društva.“ (ibidem, str.8), te da je konferencija u svakom slučaju dala poticaj da se Kafkina djela počnu sistematično objavljivati i u Čehoslovačkoj. Pogovor zaključuje riječima: „Kafkin povratak u svoj rodni grad Prag nije samo proklamiran, nego se uistinu događa.“ Uvođenje Kafke u markistički diskurs i njegovo pozicioniranje unutar njega kao „jednog od najznačajnijih pisaca“, relevantnog dakle i za tadašnja socijalistička društva, je jedan bitan, potencijalno eksplozivan aspekt konferencije. Drugi je sadržan u motivu „povratka Kafke kući“, dakle reintegracije vlastite prošlosti, revitaliziranja jednog potisnutog sloja kulturnog pamćenja. U Reimannovom i naročito Goldstückerovom uvodnom referatu su prisutna oba motiva. Goldstücker konstatira kako je Kafka u socijalističkim zemljama postao žrtva „posljedica onoga što se naziva kult ličnosti“, riječju, staljinizma, koji je zagovarao „crno-bijelu simplifikaciju pogleda na svijet“.7 Pritom Goldstücker pribjegava diferencijaciji i nijansiranju, omiljenim figurama unutarsistemske kritike, pa ističe da su paušalne ocjene o „dekadenciji“ zamagljivale ono što bi mogla biti stvarna vrijednost građanskih pisaca i za komunistički svijet. Slijede zapažanja – koja do danas nisu izgubila na vrijednosti – o tome šta bi mogao biti marksistički ugao gledanja na Kafkino djelo, i u čemu je greška nekih zapadnjačkih interpretacij, npr. egzstencijalističke ili  teološke. Tu Goldstücker naglašava da je Kafkino djelo i rezultat svog vremena i društvenih okolnosti, dakle konteksta, te da se on ne može zanemariti, iako autor studije odmah potrctava da to nikako ne može značiti poništavanje individualnosti autora. Danas bismo rekli da se Goldstücker u svojim razmatranjima trudi naći balans između subjektivno-poetskog i objektivno-historijskog, što u svojoj načelnoj postavci ni do danas nije pogrešan pristup. U to razmatranje konteksta spada istraživanje Kafkinog mjesta u praškoj književnosti, njegovog odnosa s drugim autorima svog vremena, te generalno pozicioniranje Kafke u historijski okvir i kulturne krugove kojima je pripadao. Goldstücker posebno naglašava i osobenu višeznačnost Kafkinog djela koju nijedna interpretacija ne može iscrpiti, ali upravo zbog toga i marskistička kritika može naći svoje mjesto, pa autor teksta daje nekoliko primjera u kojoj je mjeri Kafka, recimo u Ložaču, tretirao i klasne probleme. Kroz Goldstückerov članak, uza sav marksistički pojmovni aparat, provejava duh otvorenosti i diferenciranosti, koji je za mnoge slušatelje u Liblicama sigurno zvučao previše liberalan i previše daleko od utvrđenih ideoloških zasada. No, prava intelektualna diverzija uslijedit će na kraju konferencije (i zbornika), kad Goldstücker ponovo uzima riječ da sažme diskusiju. Na konferenciji se u nekoliko navrata pojavilo pitanje koliko je Kafka releventan, ne samo historijski, nego i za tadašnji socijalistički trenutak. O tome se vodila žustra rasprava. Goldstücker razmatra to pitanje aktualnosti na sljedeći način:

“Je li Kafka aktualan? Naime, na konferenciji smo mogli čuti da nije. Neko je rekao – Ernst Fischer je na to već reagirao – da je Kafka prestao biti aktualan jer je u našem svijetu prevladano otuđenje. No, zapitajmo se najprije: Je li otuđenje prevladano? To je zakučasta stvar, ne smijemo pojednostavljivati našu sliku svijeta. Svaka simplifikacija vodi u dogmatizam. […] Ne smijemo simplificirati svijet, kao da smo na dan revolucije mogli objema nogama skočiti u gotovu utopiju. Klasici marksizma i lenjinizma nas uče da je potrebno dugo prijelazno vrijeme od kapitalizma do socijalizma; otuda bi bila nedopustiva simplifikacija kad bismo naš svijet, samo zato jer je revolucija iza nas i jer je radnička klasa osvojila vlast, smatrali savršenim ili takvim u kojima su načelni problemi starog svijeta ipso facto već riješeni. U ovom prijelaznom vremenu može se čak dogoditi – i nisu li to dovoljno pokazala iskustva našeg života [ovdje Goldstücker aludira na vlastito iskustvo  staljinističkog progona]– da se u nekim etapama ljudi osjećaju puno više otuđeni nego u kapitalizmu. Ne smijemo gubiti iz vida stvarnost kakva jeste i ne smijemo tu stvarnost zamjenjivati našom predstavom o stvarnosti, kakvu želimo imati. I pošto otuđenje postoji, Kafka je kod nas aktualan.”8

Provokacija Goldstückerove dijagnoze danas se teško može shvatiti, jer diskurzivni okvir unutar dogme je veoma uzak, pa svaka riječ, a pogotovo upotreba važnog termina poput otuđenja, dobija dodatno na značaju.9 Ključni moment je bilo pitanje da li Kafkine slike otuđenja mogu doprinijeti sagledavanju ne samo kapitalističke prošlosti, nego i socijalističke sadašnjosti. Prema vladajućoj dogmi, u realnom socijalizmu nije bilo otuđenja – to stanje je prevladano nakon revolucije. Otuda je svako ko se bavio otuđenjem u socijalističkom svijetu mogao biti izložen sumnji da se upušta u revizionizam. Potencijalna subverzivnost u ideji da Kafkino djelo može nešto kazati i o socijalističkoj stvarnosti krila se i u opisima misterioznih mehanizama represije kojima su izloženi Kafkini likovi. Očito je u socijalističkom bloku postojao strah da bi čitatelji ove slike mogli aplicirati na vlastitu stvarnost koja je u tom segmentu neodoljivo podsjećala na totalitarne aparate komunizma, na staljinističke procese u kojima fenomen prisilnog uvida u vlastitu (nepostojeću) krivicu nameće paralele sa sudbinom Kafkinih likova, naročito Josefa K. u Procesu. Taj strah dogmatskog komunizma od Kafke, koji se ogledao i u reakcijama na konferenciju, doprinio je tome će Kafka postati pojam za subverziju i otpor. Ilustrira to činjenica da je, vjerovatno kao efekat konferencije i diskusije o Kafki, tada u Pragu čuveni pozorišni komad Edwarda Albeea izveden pod izmijenjenim naslovom Ko se boji Franza Kafke?10

Posebno je zanimljiv bio tretman Kafke u Njemačkoj Demokratskoj Republici, kojoj je kao „matičnoj zemlji“ pripala uloga novog kanoniziranja  njemačke književne tradicije u skladu s dogmom. Kafkino djelo je, po uzoru na Sovjetski Savez, u Istočnoj Njemačkoj također sistematično potiskivano, odnosno njegov značaj umanjivan. U tom kontekstu rječita je polemika koja se povela između Hansa Mayera i Alexandera Abuscha koja se odvijala krajem 1956. i početkom 1957. Mayer, porijeklom iz građanske porodice, ali predratni angažirani komunistički intelektualac, u tom trenutku drži profesuru za njemačku književnost u Leipzigu, Abusch je državni sekretar u Ministarstvu kulture, član Centralnog komiteta, i, kako su kasnije otkrili arhivi, doušnik tajne policije za kulture. Mayer je u jednom eseju objavljenom u istočnonjemačkom nedjeljniku Sonntag kritizirao književnu produkciju socijalističkih zemalja predbacujući im da nisu uhvatili priključak s modernim tendencijama, i da se slijepo drže „romaneskne forme Balzaca i Tolstoja, te da se velikim dijelom ponašaju kao da „Kafka i Joyce nisu ništa napisali“. Pritom Mayer pribjegava figuri kritike iznutra, iz same logike revolucionarne dogme, prema kojoj je sve rezultat historijskog procesa. To, argumentira Mayer, vrijedi i za književne forme, pa, prema tome, u 20. stoljeću nije moguće pisati kao da se živi u u 19. stoljeću, „bez poznavanja moderne književnosti“, pri čemu Mayer oprezno naglašava da on ne želi potaknuti „renesansu Kafke ili imitiranje Joycea“, ali da se socijalistička književnost njima mora pozabaviti.11 Uslijedio je „službeni“ odgovor Alexandera Abuscha, u dijelovima odštampan u listu Neues Deutschland, zvaničnom glasilu države, u kojem ovaj Mayera optužuje da je u svom insistiranju na Kafki „skliznuo u kasnograđansko problematiziranje umjetničke forme.“12 Takva optužba utjecajnog funkcionera kulture bila je ravna partijskoj invektivi. Mayer će ubrzo nakon toga pasti u nemilost i nekoliko godina kasnije napustiti Njemačku Demokratsku  Republiku preselivši u Zapadnu Njemačku. U intervjuu koji je 1964. dao Froncoisu Bondyju za časopis Encounter, a koji nosi paradigmatičan naslov Bitka za Kafku i Joycea, Mayer će objasniti da je i on trebao biti pozvan na konferenciju u Liblice, ali da su u vodstvu istočnonjemačkih komunista to spriječili. Inače, Mayer je ranije tog maja 1963. držao predavanje o Kafki na jugoslavenskim univerzitetima, i to, kako on naglašava, na izričitu želju jugoslavenskih kolega: „It is interesting to note that out of all the subjects I had proposed and sent to Sarajevo, Belgrade, Zagreb, Ljubljana, and Novisad, the Yugoslavs selected only Kafka and Brecht! So in Yugoslavia  I spoke only on Kafka …”13 Analizirajući polemike oko Kafke, odbijanje Sovjetskog Saveza da štampa njegova djela, Mayer rezignirano zaključuje da je ovaj pisac postao „oružje u Hladnom ratu“ (ibidem). Ova epizoda pokazuje da je, u neku ruku, Kafka za socijalistički svijet bio šifra za modernitet kao takav, za onu opasnu dimenziju moderne s kojom socijalizam, unatoč svekolikom insistiranju na ideji progres,a ništa nije mogao započeti.

Već je sama ideja da se održi jedna konferencija o Kafki bila subverzija prvog reda, a teza o „otuđenju“,  reintegririranje vlastite kulturne prošlosti iz vremena imperije i kapitalističke međuratne republike, te polemika sa „simplifikacijom“ i zalaganje za „diferencijaciju“ ovu su subverzivnost činili intelektualnom diverzijom koja je, kao što će se vidjeti, destabilizirala diskurzivni sistem blokovske podjele svijeta.

Inače, učesnici konferencije stigli su iz bratskih socijalističkih zemalja, prvenstveno iz Mađarske i Njemačke Demokratske Republike, i Poljske; iz Austrije je došao pisac i komunistički političar Ernst Fischer, iz Francuske filozof i također komunistički aktivista Roger Garaudy – oba ova zapadna komunista, živopisne biografije, koji su se na konferenciji usrdno i emfatično zalagali  za prijem Kafke u socijalistički svijet, upravo će nekoliko godina kasnije, zbog okupacije Čehoslovačke 1968., okrenuti leđa svojim partijama i komunističkoj ideologiji. Jugoslaviju je pak predstavljao slovenski pjesnik, prevodilac i germanist Dušan Ludvik, čiji se referat posvetio recepciji Kafkinog djela u jugoslavenskoj federaciji. U tom izlaganju Ludvik, ne bez određene doze ponosa, ističe da je Kafkino djelo odavno prisutno u jugoslavenskim zemljama, da je „organski uklopljeno u tokove književnog i kulturnog života“14, da nema nikakvih zabrana niti ideja o sputavanju širenja djela ovoga pisca, ilustrirajući tu ocjenu nizom podataka o prevedenim Kafkinim djelima (čak i na jezike jugoslavenskih manjina), o njihovoj neograničenoj dostupnosti („mogu se kupiti i u jeftinim izdanjima na kioscima“), o člancima i raspravama različitih škola tumačenja i ideoloških usmjerenja, koje su objavljene u Jugoslaviji, da je Kafka, naravno, obavezno štivo na germanističkim katedrima i sl., da, istina, još nema razvijene marksistički usmjerene „kafkologije“, ali da počeci i u tom pravcu obećavaju. Skiciranje statusa Kafkinog djela, a time i opis jugoslavenske kulturne politike u Ludvikovom izlaganju nekim sudionicima konferencije, prije svega, iz Njemačke Demokratske Republike, morao je zazvučati provokativno, ali je samim čehoslovačkim organizatorima konferencije to zasigurno djelovalo kao ideal kojem su sami stremili.

 

 

Konferencija je za jedan znanstveni skup imala veliku rezonanciju, prije svega, u zapadnim medijima; pomenuti Spiegelov izvještaj, koji je u konferenciji prepoznao gest otvaranja, nije bio izoliran slučaj. Reakcije u socijalističkom bloku bile su suprotno intonirane. Najdalje je otišao Alfred Kurella, književnik i dugogodišnji partijski aktivista koji je tridesetih godina bio lični sekretar Georgija Dimitrofa, od sredine pedesetih godina utjecajni istočnonjemački kulturni funkcioner zadužen za ideološka pitanja. Kurella se obrušio na tezu zastupanu na skupu u Liblicama da je Kafka u suštini realist i kao takav itekako pogodan kao uzor za socijalističke pisce; Za Kurellu Kafkin „književno-umjetnički način oblikovanja“, to jest parabolični modus pripovijedanja, „pripada arsenalu raspada umjetničkih izražajnih sredstava čiji je zajednički imenitelj dekadencija.“ Kurella odbija mogućnost da Kafkino djelo može biti sredstvo spoznaje i poentira neobičnom metaforom: „Šišmiš ostaje šišmiš, i ne bismo se trebali ustručavati da ga takvim nazovemo“, zaključujući da „Kafkin opus nije podesan da posluži kao nadilaženje dekadencije, izvor proširenja ili obogaćivanja realizma.“15 Kritika je bila i neka vrsta upozorenja, koje će svoj pravi značaj dobiti u slamanju Praškog proljeća, u kome će, kao što ćemo vidjeti, vijećanja o Kafki u Liblicama biti predstavljena kao ideološka priprema za kontrarevoluciju.

Uprkos takvoj kritici Goldstücker i Reimann organiziraju i drugu konferenciju u Liblicama, koja sad fokus stavlja na Kafkino književno okruženje i predstavlja prvi pokušaj znanstvene rekonstrukcije praškog književnog kruga. Ovdje je već raspored snaga nešto drugačiji, a krug sudionika širi: iz Zapadne  Njemačke došla su čak trojica profesora, iz Austrije pisac i publicista Bruno Frei, iz Sjedinjenih Američkih Država germanist George Avery, iz Oxforda Malcolm Pasley. Izuzev Freia, niko od zapadnih sudionika nije imao dodirnih tačaka s komunizmom niti je slovio kao autoritet u marksizmu, što je predstavljalo još jedan kulturnopolitički iskorak. Osim toga, zbornik s konferencije objavljen je u kooperaciji sa zapadnonjemačkim izdavačom Luchterhand. Konferencija je sadržavala više (pozitivističkih) referata u kojima se pokušalo odrediti književnohistorijski status praške i češko-njemačke književnosti,  nekoliko izlaganja je opet bilo posvećeno Kafki, a u ostalim prilozima u središtu pozornosti su bili Rainer Maria Rilke, Franz Werfel, Egon Erwin Kisch, Paul Leppin, Ernst Sommer.

Sve ovo se događa u specifičnom političkom momentumu, u godinama pred Praško proljeće; otvaranje na polju estetike i novi odnos prema jednom dijelu kulturnog nasljeđa iz današnje perspektive uistinu djeluje kao svojevrsna priprema za političko otvaranje koje će nekoliko godina kasnije poduzeti novo rukovodstvo čehoslovačke komunističke partije na čelu sa Aleksandrom Dubčekom. No, efekt nije bio samo nadilaženje dogmatskih okvira socijalističkog realizma, nego i uskogrudne nacionalne perspektive. Sami organizatori konferencije, kako izričito stoji u pogovoru, naglašavaju da „čehoslovačka germanistika prvi put u svojoj historiji tretira pitanja iz svoje struke bez nacionalističkih resantimana i u strahopoštovanju prema djelima njemačke kulture koja obogaćuju život i očovječuju čovjeka.“16

Iako današnji kritičari s razlogom ističu da znanstveni rezultat ovih konferencija s aspekta suvremene znanosti nije toliko velik i da se većina priloga, usprkos stanovitom otvaranju, kreće unutar pozitivističkih i marksističkih interpretativnih okvira, ipak valja ustvrditi kako su obje konferencije imale prvorazredni znanstveni i kulturnopolitički efekt: Franz Kafka je, barem nakratko, postao dio kanona u socijalističkom svijetu, a njemačka književnost Praga i Češke verficirana je, prvi put uopće, kao relevantno polje istraživanja. Već smo rekli da je komunistički strah od Franza Kafke bio gotovo poslovičan: većina režimskih kritičara u istočnom bloku smatrala je da Kafkina vizija otuđenja i neprozirnih i represivnih mehanizama svijeta u kojem moderni subjekt živi može samo biti aplicirana na zapad, jer je otuđenje pojedinca dokinuto u realnom socijalizmu. Činjenica da Kafkini fiktivni svjetovi podsjećaju na totalitarne oblike vladavine u tadašnjem komunističkom bloku činila je djelo ovog autora u očima čuvara režimskih istina veoma opasnim. Kad se sve to ima u vidu postaje razvidno u kojoj mjeri je organizacija prve konferencije i uvođenje Kafke u socijalistički kanon predstavljao suptilan, ali krajnje suberzivan čin razgrtanja željezne zavjese. To vrijedi i za drugu konferenciju, s tim da se na njoj pojavljuju i novi momenti. S jedne strane, postiže se to da produbljuju i normaliziraju znanstveno bavljenje Franzom Kafkom (jer nekoliko referata opet tematizira djelo samog Kafke), a s druge strane postavlja se okvir za opis cijele jedne književne tradicije koja je dotad tretirana fragmentirano, jer bi formiranje kompaktnije naracije o njoj nužno proizvelo povezivanje onoga što je tada iz ideološke vizure bilo nepovezivo: istoka i zapada. Upravo taj integrativni pristup, opet, dakako, uz nužne retoričke ograde koje su crpile iz arsenala važeće dogme, demonstrirali su organizatori ovog skupa. Prethodni citat, u kojem stoji da se čehoslovačka germanistika na ovaj način oslobađa „nacionalističkih resantimana“ koji ju je pratio, može se i mora tumačiti dvojako: oštrica je, s jedne strane, dakako uperena protiv dijela predratne germanistike na praškom njemačkom univerzitetu, koja je prihvatila nacionalsocijalističku ideologiju17, ali možda još više protiv isključivosti u tadašnjoj češkoj germanistici. Osim toga, i protjerivanje Nijemaca ,u skopu Benešovih dekreta nakon 1945., odjekuje u sintagmi „nacionalisički resantiman“. No, pritom je jedan drugi aspekt od možda i većeg značaja: interesovanje za prašku njemačku književnost i formiranje naracije o ovom književnopovijesnom fenomenu temelji se, kao što smo vidjeli u citatu iz pogovora, na humanističkom efektu književnih djela, ali ono što posebno zanima i fascinira organizatore i što, u konačnici, motivira njihov antišovinistički stav, jeste transkulturalni kontekst u kojem je nastajala, prostor miješanja češke, njemačke i jevrejske komponente i to unutar, i ovaj škakljivi moment nije  zanemariv, austrougarskog (a kasnije i čehoslovačkog) državnopravnog okvira. Vidjet ćemo nešto podrobnije na koji način ova konferencija prihvaća i potvrđuje naraciju o transkulturalnoj konstelaciji u Pragu prve polovice dvadesetog stoljeća, o gradu šarolikosti i izmiješanosti, koja se već nazirala u autobiografijama i svjedočanstvima samih sudionika tog vremena.

Figura kulturne mješovitosti ili „multikulturalnosti“, koju organizatori konferencije afirmativno koriste, danas se možda čini samorazumljivom frazom, izlizanom od inflatorne upotrebe u lijevo-liberalnim krugovima, no u to vrijeme ona je imala izrazito subverzivnu funkciju. Ovdje je  potrebno podsjetiti da realni komunizam sovjetskog tipa usprkos samoproklamiranom internacionalizmu i idealu bratstva i jednakosti socijalističkih naroda nije bio osobito zainteresiran za paradigmu etničke kulturne mješovitosti. Naprotiv, sve što danas znamo o projektima prisilnog preseljavanja narodâ težilo je uspostavljanju kompaktnih homogenih nacionalnih država pod sovjetskom egidom.18 Etnička čišćenja cijelih gradova i regija od njemačkog stanovništva nisu bile samo osvetničke akcije zbog kolaboracije ove etničke grupe s nacionalsocijalizmom, nego su bila mješavina rigidnog principa nacionalne države, ustanovljenog nakon razbijanja imperija, i sovjetske logike vladavine koja je forsirala razmjenu stanovništva između bratskih socijalističkih naroda u cilju stabiliziranja vlastite prevlasti.  Ideal nacionalne homogenosti više je i odgovarao principu brisanja razlika; (etnički, kulturni i religijski) diverzitet iz staljinističke vizure nezgodno je podsjećalo na prošlost u okviru starih imperija. Dakle, pohvala različitosti, pa makar bila i umjerena kao na konferencijama u Liblicama, zazivala je i sablast imperijalne prošlosti, u ovom konkretnom slučaju nasljeđa Austrougarske. Imperije starog tipa kao što je to bila Podunavska Monarhija, podrazumijevale su u svom liberalnom izdanju od sredine 19.stoljeća, nastajanje urbanih centara koji su se isticali kulturnom heterogenošću uz pretpostavku zajedničkog okvira, jake administracije (opširnije smo o ovome govorili u uvodnom poglavlju knjige). I konačno, na jednoj generalnoj povijesno-filozofskoj razini, oživljavanje imperijalne tradicije koja se u primisli pojavljivala kao bolja prošlost, bilo je izravno upereno protiv futurističkog koncepta realnog socijalizma koji se gradio na suprotnom polu, dakle ne na boljoj prošlosti, nego na boljoj budućnosti. Prezir prema kulturnoj tradiciji sovjetski komunizam demonstrirao je u novim arhitektonskim konceptima koji su favorizirali devastaciju starogradskih (mahom imperijalnih) gradskih jezgra u srednjoj Evropi i na Balkanu u korist izgradnje velikih trgova i funkcionalističkih zdanja, stvarajući jednu novu estetiku prostora, za koju se u poslovičnim opisima uvriježila metafora sivila. Opširnije je o tome pisao historičar Karl Schlögel u mnogim svojim knjigama.19

Sve u svemu, ovi germanistički projekti bili su primjer otvaranja kulture u uvjetima monolitizma. Najvažniju ulogu u organiziranju konferencije imali su, rekli smo, praški znanstvenici Eduard Goldstücker i Paul Reimann, iz čijih se  životopisa iščitavaju sve proturječnosti ljevičarskih intelektualaca, koji su, kao rani uvjereni komunisti, postajali tragične žrtve vlastite ideologije. Paul ili Pavel Reimann spada u onaj tip ljevičara koji ima jaku građansku pozadinu jer potiče iz relativno bogate obitelji (što je uvijek iznova bio povod za ideološka sumnjičenja): njegov otac je bio vlasnik tvornice cementa u Brnu. Nakon Prvog svjetskog rata studira germanistiku u Leipzigu, ali je istodobno izuzetno aktivan u komunističkim krugovima; već od sredine dvadesetih uređuje različite partijske časopise i publikacije, i obnaša važne funkcije u čehoslovačkom i internacionalnom komunističkom pokretu, ali uvijek iznova biva sumnjičen za desna skretanja. On ranih pedesetih godina pada u nemilost i biva, nakon rehabilitacije u fazi otopljavanja političke atmosfere nakon Staljinove smrti, postavljen za direktora Instituta za historiju komunističke partije Čehoslovačke. Iako ni do danas nije sasvim razjašnjeno ko je uistinu pokrenuo inicijativu za održavanje konferencije20, sve govori tome u prilog da je on uz Goldstückera bio spiritus movens ovog projekta.

Goldstücker je za našu temu još zanimljivija figura, a bio je i znatno više eksponiran i za vrijeme konferencije i u jeku Praškog proljeća te njegovog slamanja. Rođen 1913., porijeklom iz jevrejske porodice, još za vrijeme studija tridesetih godina pristupio je čehoslovačkoj komunističkoj partiji, da bi nakon razbijanja čehoslovačke države emigrirao u Veliku Britaniju i doktorirao na Oxfordu. Aktivan u egzilantskim krugovima, nakon rata je u diplomatskoj službi obnovljene Čehoslovačke, između ostalog, i prvi čehoslovački ambasador u Izraelu, da bi početkom pedesetih u okviru čuvene „afere Slánský“ došao na udar staljinističkih čistki, te je osuđen na doživotnu robiju završio u zatvoru i na prinudnom radu. Inače, ova afera iz 1952. godine je nastala fabriciranjem optužbi protiv generalnog sekretara čehoslovačkog KP-a Rudolfa Slánskog i još trinaest visokopozicioniranih članova partije, među njima jedanaest Jevreja koji su navodno planirali urotu. Slučaj je konstruiran  po sovjetskom modelu optužbi protiv jevrejskih ljekara u SSSR-u koji su navodno planirali izvršiti atentat na Staljina. I u jednom i u drugom slučaju kampanja je imala izrazitu antisemitsku notu, a takvi tonovi će se pojaviti i tokom gušenja Praškog proljeća, gdje će Jevreji, a među njima i Goldstücker, biti optužen kao stvarni pokretači ovog reformskog i kontrarevolucionarnog procesa. Nekoliko godina kasnije biva rehabilitiran i od 1958. Vodi katedru za germanistiku na Karlovom Univerzitetu u Pragu. Iz te pozicije organizira konferencije o Kafki, objavljuje nekoliko knjiga u kojima Kafku oslobađa stigme buržoaskog dekadetnog autora, te postavlja osnove za izučavanje potisnute književne tradicije na njemačkom jeziku, osobito praškog književnog kruga. Godine 1968., ponovno je žrtva tvrdolinijaškog obračuna, jer se kao predsjednik Čehoslovačkog društva književnika ističe kao pobornik reformskog kursa, nastupajući često s te pozicije i u zapadnim medijima. Opet emigrira u Veliku Britaniju u kojoj će nastaviti profesorsku karijeru, da bi se nakon epohalnog obrata 1990. konačno vratio u Prag i tu proveo posljednje desetljeće svog života, ne sasvim sretan s političkim razvitkom nakon obrata 1989. Do kraja svog života borio se za to da Kafka dobije neko počasno mjesto u gradu, lobirajući  kod svih praških gradonačelnika, koji su i dalje imali problema da prihvate Kafku kao dio vlastite tradicije. Pred samu smrt je konačno uspio: Kafka je dobio mali trg Námstí Franze Kafky, na rubu bivšeg jevrejskog geta, pred Kafkinom rodnom kućom.21 Prema svjedočenju Thomasa Mayera, Goldstücker je neposredno prije smrti, koja je uslijedila u oktobru 2000., jednom bečkom antikvaru prodao svoju ogromnu biblioteku na njemačkom jeziku. Na Mayerovo pitanje zašto je to učinio, rekao je da je nema kome ostaviti, da njegova djeca ne govore njemački, te da će na taj način biblioteka makar završiti  u dobrim rukama.22

Godine 1967. Goldstücker je izabran za predsjednika Čehoslovačkog društva pisaca, koje je u tom periodu postajalo sve važniji forum za demokratizaciju društva. U tom svojstvu Goldstücker drži i predavanja za studente o slobodi, postaje medijski eksponirana osoba i prepoznatljivo lice reformske politike. U intervju za Spiegel u proljeće 1968. na tvrdnju novinara  da on osobno i Čehoslovačko udruženje književnika imaju znatan udio u političkom prevratu koje se događa, on odgovara da je u svakom slučaju tačno da je uloga intelektualaca bila iznimna, ali da su oni samo „katalizatori procesa koji je već bio tu i koji ima dublje korijene.“ Aludirajući na to da je u predratnoj čehoslovačkoj politici, počev od Masaryka, utjecaj pisaca i intelektualaca uvijek bio izniman, Goldstücker zaključuje kako su pisci samo popunili vakum koji je nastao zbog nedjelovanja politike. Formulirajući ideju onoga što bi trebao biti socijalizam s ljudskim licem, on reformsku agendu opisuje kao reformu i revoluciju u isti mah: neće se dozvoliti „sloboda vlasništva nad sredstvima proizvodnje“, ali će se zato svih restrikcija osloboditi sloboda mišljenja i sloboda političkog organiziranja, uključujući i osnivanje novih političkih stranaka koje bi već najesen nastupile na izborima. Pretpostavka za to je dosljedna demokratizacija unutar Komunističke partije. Na pitanje novinara šta ako se reforme nasilno zaustave, Goldstücker odgovara: ni povijest ni ljudski život ne nude apsolutnu sigurnost, već samo prilike. A te prilike treba iskoristiti. A naša prilika je u tome da ove reforme u najgorem slučaju mogu pretrpjeti udarce, ali da se nikad ne mogu poništiti. One se iz povijesti ne mogu izbrisati.“23

 

 

Mogućnosti i granice nasilnog „brisanja“ pokazali su tenkovi Sovjetskog Saveza i bratskih socijalističkih zemalja  koji su u noći između 20. i 21. augusta upali u Čehoslovačku. Oko 300 000 vojnika Varšavskog pakta je sudjelovalo u invaziji, reformsko vodstvo Komunističke partije Čehoslovačke je uhapšeno i odvedeno na nepoznato mjesto te prisiljeno na proces „normalizacije“, koji je ubrzo uslijedio, a koji je značio ponovno uvođenje cenzure, ukidanje sloboda i vraćanje na strogi, neostaljinistički kurs pedesetih godina.

Gušenje Dubčekovih reformskih nastojanja označio je i kraj književnih sloboda i eksperimenata na književnoznanstvenom polju. Najvažniji akteri konferencija o Kafki, premda mahom zaslužni predratni komunisti, gube svoje katedre, a neki od njih i emigriraju. I Kurt Krolop, germanist iz Njemačke Demokratske Republike, također aktivni učesnik konferencija i tada jedan od rijetkih stručnjaka za češko-njemačku književnost, također pada u nemilost i umjesto da svoju akademsku karijeru nastavi u Češkoj, odakle potiče, biva deportiran natrag u Istočnu Njemačku, gdje će kao sumnjivi element biti pod budnom prismotrom tajne službe.

U narativnim konstrukcijama koje su trebale objasniti Praško proljeće i u zapadnoj i u štampi zemalja Varšavskog bloka, konferencija o Kafki u Liblicama iz 1963. se imaginira kao početak tog procesa. U jednoj svojoj reportaži Spiegel će opet ustvrditi:

Na početku bijaše Kafka. Na Liblicama, na nekadašnjem dvorcu Lobkowitza, u blizini češkog Melnika u julu 1963. okupilo se oko stotinu markaističkih filozofa i književika u cilju rehabilitiranja njemačkog Jevreja iz Praga koji je kod komunista dotad bio prokazan kao epigon buržujske dekadencije. Na Liblicama komunistički mislioce ranga Rogera Garaudyja i Enrsta Fischera su otkrili da Franz Kafka, autor Procesa i Zamka, i komunistima ima što za reći – naročito njima. Kafka, govorio je Bečlija Fischer, je pjesnik koji se tiče svih nas. Otuđenje koje je on najvećim intenzitetom doživio zasigurno nije konačno prevladano u socijalističkom svijetu. Fischer je zatražio: Dajte Kafki trajnu vizu. Neopazice, konferencija o Kafki se pretvorila u marksistički intelektualni tribunal protiv staljinističkog ugnjetavanja duha.

Redakcija Spiegela napravila je omašku; konferencija je održana u maju, ne u julu, i premda je ovdje pretjerano naglašena uloga zapadnih predstavnika na konferenciji, jer, kako smo vidjeli, ključni značaj imali su ipak suptilni referati čehoslovačkih organizatora, opis atmosfere uglavnom se u grubim crtama slaže sa svjedočanstvima ostalih sudionika i gostiju. U nastavku uspostavlja se direktna veza između konferencije i kasnijeg Dubčekove reformske politike:

“Na Liblicama je marksistička elita u ljeto (sic!) 1963. prvi put formulirala buntovničke ideje o slobodi duha u socijalizmu koje su u ljeto 1968. konačno dovele do ulaska crvenih armija u Čehoslovačku – ideje koje su bile i temeljna zamisao praškog reformskog komunizma pod vodstvom Alexandra Dubčeka: sjedinjenje socijalizma i demokratije.”24

Zanimljivo je da se ova teza pojavljuje i u zapadnom političkom diskursu. Walter Scheel, tada utjecajan zastupnik liberala u zapadnonjemačkom parlamentu, a godinu dana kasnije ministar vanjskih poslova i budući predsjednik Savezne Republike Njemačke, u svom će govoru u Bundestagu 26.septembra 1968. pokušati dati odgovor na pitanje zbog čega je Sovjetski Savez umarširao u Čehoslovačku, koja se, istina, iznutra liberalizirala, ali ničim nije odavala namjeru da želi istupiti iz socijalističkog bloka ili iz Varšavskog pakta. Scheel objašnjava da su Kremlj i njegovi sateliti pravu opasnost vidjeli u upravo „bakcilu ideološkog umekšavanja“, koji su registrirali u Čehoslovačkoj, nastavljajući: „A počelo je neobično, književno, s jednom konferencijom o Kafki, konferencijom komunističkih literata o Kafki, koja se posvetila pitanja da li Kafka može biti svrstan u grupu komunističkih pisaca. Došlo se do uvjerenja da može. Onaj ko poznaje Kafku reći će: to je bio senzacionalan rezultat misaonog procesa komunističkih književnika. Time je počelo; i to je bila prava linija koja je vodila do Manifesta 2000 riječi25, koji je bio stvarni uzrok za šok u Sovjetskom Savezu.“26 Moguće je, dakako, da je Scheel ovu tezu preuzeo upravo iz Spiegela, koji je članak objavio nekoliko sedmica ranije, ali je malo vjerovatno da je visokorangirani i iskusni političar u svom programatskom govoru ovu naraciju preuzeo bez provjere.

Do istog zaključka dolaze i na protivničkoj strani, dakako uz suprotan vrijednosni predznak: Kafka je bio početak sveg zla, koje smo morali ugušiti tenkovima. Taj narativ se pojavljuje na najvišim mjestima u političkoj hijerarhiji Istočne Njemačke, čije se rukovodstvo na čelu s Walterom Ulbrichtom u okviru Istočnog bloka posebno zalagalo za tvrd pristup reformistima iz Čehoslovačke, očito u strahu da bi se uspješna provedba reformi mogla preliti i u NJDR te ugroziti i stabilnost u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Posebno je za stabiliziranje službenog narativa o zbivanjima u ČSSRu znakovita 13. sjednica Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike, održana 18. 10. 2018., zatim 9. sjednica  Centralnog komiteta SEDa (Socijalističke partije jedinstva, kako se zvala državna komunistička partija u istočnoj Njemačkoj), održana nekoliko godina kasnije. Govor je koji Ulbricht održao pred Državnim vijećem nosio je naslov „Socijalistička nacionalna kultura je naše zajedničko djelo“, a u njemu se Ulbricht posebno osvrnuo na štetnost utjecaja sa zapada: „Temeljna pretpostavka za književno i umjetničko rješenje problema je ljubav i nesalomljiva vjernost prema Njemačkoj Demokratskoj Republici. Svaki utjecaj zapadne građanske dekadencije ometa stvaranje umjetničkih djela socijalističkog realizma.“ U nastavku Ulbricht kao protuprimjer navodi stanje u Čehoslovačkoj prije okupacije: „Kriza Čehoslovačke Socijalističke Republike pripremljena je u ideološkoj koegzistenciji brojnih umjetnika i znanstvenika, njihovoj izolaciji od radničke klase i pogrešnoj prosudbi zapadnonjemačkog kasnog kapitalizma.“ Optužujući čehoslovačke intelektualce da su željeli vratiti „građansku demokraciju“ predratnog perioda, te pozivajući se na tezu Plehanova o nekim umjetnicima revolucionarima koji revoluciju sprovode samo formalno, a čvrsto su usidreni u građanskom društvu, on zaključuje da su upravo ti intelektualci pokazali da „ideološka koegzistencija nije ništa drugo do oruđe psihološkog rata zapadnog monopolističkog kapitalizma.“27 Plehanovljeva teza o formalnoj revoluciji koju sprovode intelektualci dok suštinski, dakle u svojoj svijesti, i dalje robuju građanskom društvu, zapravo je, ex negativo, strah od dugog trajanja predrevolucionarnih tradicija, koje te intelektualce dovode u šizofren položaj i tjera ih u sindrom ketmanstva koji je u svojim različitim varijantama još početkom pedesetih godina opisao Czeslav Milosz u studiji Zarobljeni um.  Otuda „ideološka koegzistencija“, odnosno ukidanje blokovskog sistema, i naporedno cirkuliranje različitih idejnih i kulturnih modela, koja nastaje uslijed liberalizacije neumitno vodi  ka aktiviranju i konačnom prevladavanju onog starijeg sloja u kulturnom pamćenju, koji uprkos sprovedenoj revoluciji i dalje dominira u svijesti postrevolucionarnog subjekta. Drugim riječima, komunistički ideolog strahuje od toga da sjećanje na bolju prošlost, kad se oslobodii vanjskih stega, dovodi do restauracije i revizije. Zbog toga je insistiranje na nepropusnoj željeznoj zavjesi jedino rješenje, barem dok se ne promijeni struktura svijesti. U tom smislu je „borba  na području kulture“, književnosti i humanističkih znanosti, u kojoj se ta svijest oblikuje, od presudnog značaja.

No, Ulbrichtov ministar kulture Klaus Gysi je bio još konkretniji. On primjećuje da „umekšavanje“ i liberalizacija socijalističke ideologije, umjetnosti i kulture u ČSSR, treba sagledati u njihovoj povezanosti s imperijalističkom taktikom nove politike prema istoku i izgradnje mostova – termini kojim je Zapadna Njemačka, odnosno socijaldemokrati na čelu s Willyjem Brandtom, opisivala svoj novi pristup Istočnom bloku. Gysi podsjeća na istup Jean-Paula Sartra na Svjetskom mirovnom kongresu u Moskvi 1962. u kojem je on zatražio ponovno uspostavljanje jedinstva znanosti, ideja i umjetnosti koje je izgubljeno u jeku Hladnog rata, tražeći veće slobode i „razoružavanje kulture“. Kao prvi primjer tog razoružavanja u kulturnoj sferi Gysi navodi konferenciju o Kafki: „Međunarodna konferencija o Kafki od 1963. u Liblicama koja je prakticirala ovu ideju postala je pogubna ne samo za razvoj u ČSSR-u. S njom počinje – da tako kažem – internacionalizacija antisocijalističkog djelovanja na zajedničkim temeljima razoružanog marksizma, odnosno revizionizma.“28 Gysi napominje kako su čuvari komunističke dogme itekako primijetili značaj ove konferencije za „antisocijalističko djelovanje“, te su, unutar Njemačke Demokratske Republike, smjesta poduzeli mjere opreza: „Mi smo nakon konferencije o Kafki i nakon nje ušli u borbu, i u pojedinačnim slučajevima, tu borbu vodili i javno“, izolirajući, kako ministar navodi, elemente poput Wolfa Biermanna i Roberta Havemanna29, kojima je trebala pripasti ključna uloga u intelektualnoj antisocijalističkoj agitaciji na polju kulture. Zapravo, tvrdi Gysi, taj specijalni rat, koji se vodi pod firmom ideološke koegzistencije, treba dovesti do „deideologizacije“ kulturnog polja, a time i „smrti ideologija“. U tom odstranjivanju ideologije iz kulture, miješanju ideja i svjetonazora, dakle u razvoju dijaloške kulture, krije se prema Gysiju prava opasnost koju treba suzbiti po svaku cijenu, jer slabljenje ideološkog substrata u kulturi bez izuzetka vodi u kontrarevoluciju, kao što pokazuje primjer Čehoslovačke. Gysi razlaže da je kulturna borba zapravo borba za ispravno „duhovno i kulturno nasljeđe“, zapravo ispravnu selekciju unutar kulturalnog imaginarijuma. To podrazumijeva „borbu za tradicijske linije“ koje mogu uspostaviti naracijski niz prema revoluciji, a to je za Gysija  (i kulturnu politiku NJDR-a) „klasična humanistička tradicija“: „Mi nismo nikad i nećemo biti spremni da našu nacionalnu humanističku tradiciju žrtvujemo u korist importa stranih i neprijateljskih uzora u umjetnosti. Izdaja klasike u kasnograđanskom društvu znači unižavanje humanističkog kvaliteta umjetnosti, a time ujedno i nacionalnog fundamenta.“30 Drugim riječima, buržoasko kapitalističko društvo je izdalo klasično humanističko nasljeđe u korist dekadentne moderne umjetnosti i književnosti, te time pospješilo proces dehumaniziranja. To socijalistička kultura sebi ne smije dopustiti. Šta to konkretno znači, isti ministar je slikovito dočarao u jednom drugom govoru, održanom sedmicu dana nakon okupacije Čehoslovačke, i to prilkom dvadesetogodišnjice ponovnog otvaranja Njemačkog nacionalnog teatra u Weimaru. Prema izvještaju istočnonjemačkog lista Berliner Zeitung Gysi se i tu pozabavio pitanjem koje je nasljeđe je pogodno za NJDR, jer je to pitanje, kako pokazuju događaji u Čehoslovačkoj, zapravo životno pitanje revolucije: „Koje nasljeđe nam je primjereno? Faust ili Gregor Samsa? Faust, čovjek koji se ovjekovječuje u svom djelu (…) ili nam je primjeren Kafkin Gregor Samsa koji se jednog jutra probudi iz nemirnih snova u svom krevetu i shvati da se pretvorio u jedan čudovišni insekt?“ Gysi se i ovdje obrušava na konferenciju o Kafki u Liblicama i njenog glavnog organizatora, citirajući ono famozno mjesto iz njegovog sažetka diskusije: „Već tada, godine 1963., Eduard Goldstücker je nedvosmisleno rekao za svakog ko je htio čuti: ‘Bila bi to nedopustiva simplifikacija, kad bismo naš svijet, samo zato jer je revolucija iza nas, smatrali savršenim ili takvim kao da su u njemu načelni problemi starog svijeta ipso facto već riješeni. U tom prijelaznom vremenu može se čak dogoditi … da se u ponekim etapama (socijalističke revolucije, V.P.) ljudi osjećaju još više otuđeni nego u kapitalizmu… i jer otuđenje postoji, Kafka je kod nas aktuelan.’“ Ovaj inkriminirajući citat, u kojem Goldstücker fenomen otuđenja prepoznaje i u socijalističkom društvu, zbog čega je Kafka i za to društvo itekako relevantan pisac, za Gysija je izvorište duhovne kontrarevolucije koja će se materijalizirati pet godina kasnije u Praškom proljeću. Gysi dolazi do zaključka da je „borba za Kafku“ zapravo bio dio psihološkog rata imperijalista; Goldstücker je, primjećuje oštroumno Gysi, predstavio Kafku kao autora čije se djelo opire ideološkim obrascima. Upravo postuliranje teze o „razočarenju“ u ideologije, otjelovljenom u Kafkinom djelu, jeste baza za sve teorije „trećeg puta“ koji nezobilazno vodi u podrivanje vjere u snagu radničke klase. Gysi zaključuje da je „takozvana borba za Kafku slijedila tri glavna cilja“: raskid sa „velikim humanističkim i revolucionarnim tradicijama i klasičnom te realističkoj i revolucionarnom književnošću i umjetnošću“, nadalje, „propagiranje otuđenja kao ljudske sudbine i u socijalizmu“ i treće: „zavođenje književnosti ka umjetničkim metodama i izražajnim sredstvima koje bi je odveli s puta socijalističkog realizma.“31

Još niz političara u svojim govorima na sjednici Centralnog komiteta SED-a preuzet će ovaj narativ: Kafka će postati strašno ime kontrarevolucije. Dakako, neće u tom nizu nedostajati ni glas nezaobilaznog Alfreda Kurelle, koji je, kao što smo vidjeli, još 1963. godine, netom nakon održavanja konferencije, upozorio na pogubnost takvih tendencija. Podsjećajući na to koliko je bio tada u pravu, rano prepoznavši „antimarksističku i antisocijalističku teoriju“ u Liblicama,  Kurella napominje na to da su na toj konferenciji bili prisutni i književni znanstvenici iz NJDR-a, „koji su svim snagama zastupali naše stajalište o toj prijepornoj ličnosti njemačke buržoaske književnosti Praga.“32 Kurella u svom govoru kolportira da su inicijatori konferencije u Liblicama imali ideju da u Pragu osnuju neku vrstu „centra“ za obnovu socijalizma, u kojem bi se pored Goldstückera, Jana Svitaka33, Ernsta Fischera i Rogera Garaudyja, našao i niko drugi nego sam Jean Paul Sartre. Nakon što je skicirao opasne ideje koje su iz Liblica počele širiti socijalističkim svijetom, Kurella cinično zaključuje: „Možemo pretpostaviti da su konzekvence do kojih su ideje iz Liblica u konačnici dovele [hoće reći: tenkovi Varšavskog pakta u Pragu, nap. V. P.] otvorile oči nekim od njihovih prvobitnih pristalica. Ali teorijska zbrka koju su počinili još nije prevladana.”34

 

 

Konačno, osim neposrednih sudionika konferencije, i sami su politički akteri Praškog proljeća u užem smislu, dakle najbliži Dubčekovi saradnici, u svojim memoarima rehabilitaciju Kafke i njemačke književnosti na konferencijama u Liblicama ocijenili kao temeljni politički događaj koji je predstavljao uvod u Praško proljeće. Izdvojimo za ovu priliku svjedočanstva Otu Šika, zamjenika premijera i glavnog koordinatora za ekonomske reforme, te Jiřija Hájeka, čehoslovačkog ministra vanjskih poslova.

Ota Šik, ključni ekonomist Dubčekovog tima, koji je htio sprovesti dalekosežne reforme koje  bi podrazumijevale manje centralizma, a veći značaj samoupravljanja i tržišnog principa, napisao je u svojim memoarima: „Analiza djela Kafke u kojima je neponovljivo prikazano kako je birokratski sistem postajao sve besmisleniji i kako je, usmjeren protiv čovjeka, postajao sam sebi svrha, predstavljala je jedinstvenu priliku da se indirektno osudi birokratizacija ‘socijalističkog’ društva i otuđenje čovjeka u njemu.“35 Prema Šikovom svjedočenju, čehoslovački intelektualci su odmah po održavanju konferencije i diskusije koja je uslijedila, shvatili koliko su teze koje su zastupali Goldstücker i drugi, bile eksplozivne ne samo na kulturnom, nego i na širem, društvenom i političkom planu. Inače Šik je postao jedna od najvažnijih meta antireformske kampanje u sovjetskim i istočnonjemačkim medijima koja je prethodila ulasku trupa Varšavskog pakta i koja se pojačala nakon okupacije. Budući da je bio jevrejskog porijekla, i on je projiciran, uz Goldstückera i neke druge, kao glava cionističke zavjere protiv socijalizma.36

Šik se u noći okupacije zatekao u Jugoslaviji, kao i Jiři Hájek, tadašnji ministar vanjskih poslova. Prema svjedočenju Raifa Dizdarevića, oni su uživali povlašteni državnički status sve do njihovog povratka  u Čehoslovačku, kad su bili prinuđeni podnijeti ostavke.37 Hájek u svojim memoarima također ističe značaj konferencije u Liblicama, ali daje jedno drugo, veoma signifikantno objašnjenje. Naime, otkrivanje „njemačke praške književnosti i kulture, koja je nakon iseljavanja Nijemaca pala u zaborav“, slijedio je model osvješćivanja potisnutog i kulturno podsvjesnog, pa je otuda to bio akt reintegracije dijela vlastitog kulturnog nasljeđa, koji je, kako navodi Hájek, trebao doprinijeti da se „bolje shvati i vlastiti nacionalni identitet“, pri čemu je „diskusija o Franzu Kafki, njegovoj ukorijenjenosti u Pragu, i djelovanju njegovog djela u cijelom svijetu“, dala značajan doprinos.38 U tom segmentu autor ne zaboravlja, uza sav oprez i svu diplomatičnost, napomenuti da je dogmatizam i naročito staljinistička politika pedesetih godina tu prošlost „izbrisala iz pamćenja ljudi, potamnila do neprepoznatljivosti ili deformirala“39, te da su projekti kao što su konferencije u Liblicama imali namjeru da – iz marksističkih pozicija – isprave te nedostatke. Radilo se dakle o jednom temeljnom zaokretu u dotadašnjoj kulturi pamćenja, odnosno, iz perspektive onih koji su taj obrat forsirali, o borbi za pamćenje. Književni lik Mirek u romanu Knjiga o smijehu i zaboravu Milana Kundere, prvobitno objavljenom u Parisu 1979., čija radnja pak počinje 1971., u rezignativnoj klimi tzv. „normalizacije“, nakon gušenja Praškog proljeća, reći će: „Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.“40 Inače, osim ove Mirekove sentencije, već uvodna scena Kunderinog romana u sebi kondenzira onu opsesivnost brisanja tragova u „alijansi zaborava i vlasti“41 u staljinističkom modelu vladavine, na koju aludira Hájek. Roman počinje s podsjećanjem na jedan historijski falsifikat, koji se nalazi u samim temeljima komunističke Čehoslovačke:  „U veljači 1948. izašao je na balkon praške barokne palače komunistički vođa Klement Gottwald da održi govor stotinama tisuća građana okupljenim na Starogradskom trgu, bio je to prijelomni trenutak u povijesti Češke. Sudbonosni trenutak kakvih je jednom-dvaput na tisućljeće.“42 Nastaje fotografija na balkonu na kojoj Klement Gottwald stoji pored komunističkih suboraca, među kojima je i Vladimir Clementis, koji će Gottwaldu pozajmiti svoju šubaru. U jeku fabricirane afere i procesa Rudolfu Slánskom, koju smo već pomenuli, Clementis pada u nemilost, te biva osuđen na smrt i pogubljen. Clementis se briše iz povijesti, a i sa svih fotografija: „Otada Gottwald stoji na balkonu sam. Tamo gdje je bio Clementis je ostala samo šubara na Gottwaldovoj glavi.“ (ibidem). Ista metoda poništavanja tragova aktualna je i nakon Praškog proljeća.  Njemački novinar i antologista Jürgen Serke objavit će na početku svoje knjige Češka sela, inače jedne od najvažnijih studija o češko-njemačkoj književnosti (o kojoj ćemo kasnije nešto opširnije govoriti)43, dvije fotografije na kojoj je zabilježena svečanost sa izbora Ludvika Svobode za predsjednika Čehoslovačke, čime je označen službeni početak Praškog proljeća. U središtu fotografije na lijevoj strani nalaze se Svoboda, Dubček i tadašnji premijer Jozef Lenárt, pripadnik konzervativnog i prosovjetskog krila u Partiji, koji će uskoro biti smijenjen i zamijenjen reformskim premijerom. Desna fotografija je naoko identična prvoj, no na njoj više nema Dubčeka, koji je nakon 1968. također izbrisan iz zvaničneog povijesnog narativa; predsjednik Svoboda, u toku Praškog proljeća pobornik reformskog kursa, konačno se aranžirao s novim vlastodršcima i ostao predsjednik do 1975. Kako zapaža Jan Assmann, u uvjetima organiziranog potiskivanja prošlosti i proizvodnje „strukturalne amnezije“ pod uvjetima totalitarizma, sjećanje, kao kod Kunderinog lika, može postati oblik otpora.44

U konačnici, naznačimo i to (a opširnije ćemo o tome na drugom mjestu) da revitalizacija diskusije o Srednjoj Europi sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, koja je značajno doprinijela rušenju željezne zavjese, vuče svoje i tematske, a djelimično i biografske korijene iz Praškog proljeća i diskusije o Franzu Kafki. I kod Kundere i kod Konrada, integriranje imperijalnog, tj. austrougarskog nasljeđa u figuri kontrasjećanja, vodi oživljavanju svijesti o srednjoeuropskom prostoru. Posebno je bitna srodnost u pretpostavci da je taj prostor zapravo prostor kulture, a time i prostor diverziteta. Kafka je u tom smislu možda ipak na kraju pobijedio komunizam.

Stoga završimo ova razmatranja evokacijom još jednog bizarnog događaja koji vezuje Kafku i Praško proljeće, ali i jezgrovito govori o srazu kulture i političke sile. Scenu je zabilježio niko drugo do Heinrich Böll, koji se u noći okupacije (i nekoliko narednih dana), zajedno sa sinom Renéom, zatekao  u Pragu, jer je tamo otišao na poziv Čehoslovačkog udruženja književnika (kojim je, da podsjetimo, predsjedavao Goldstücker). Böll je tako iz prve ruke doživio urušavanje utopije o socijalizmu s ljudskim licem, na koju su njemački autori lijevoliberalne orijentacije, kao i evropski socijalisti u cjelini, veoma blagonaklono gledali.  U nekoliko tekstova i intervjua Böll je sažeo svoje dojmove iz prvih dana zaposjedanja Čehoslovačke i Praga, opisujući kreativni otpor građana Praga nadmoćnim snagama Varšavskog pakta. U intervjuu Spiegelu, čin okupacije nazvao je i „ubistvom i samoubistvom“ u isti mah, jer se čehoslovački narod ovim činom ugnjetavanja dovodi u „samoubilačku situaciju“, smatrajući da je jedino rješenje da „Sovjeti  odustanu od Čehoslovačke“45. U jednoj reportaži, prvobitno objavljenoj 30. 09. iste godine, također u Spiegelu, Böll opisuje jednu scenu u kojoj se neponovljivo zgušnjava ova priča o Kafki i Praškom proljeću: „Ispred Kafkine rodne kuće stajao je tenk, cijevi okrenute na Kafkinu bistu. U toj slici su se poklopili simbol i stvarnost.“46

Iz rukopisa knjige Nakon imperije, koja krajem 2018. izlazi u dvostrukom izdanju Preporoda (Zagreb) i IK Vrijeme (Zenica).

Bilješke:

1 Roman S. Struc: Franz Kafka in the Soviet Union: A Report. Monatshefte, Vol. 57, No. 4 (Apr. – May, 1965), str. 193–197.

2 Vidi Geschichte der Kafka-Rezeption u Kafka-Handbuch Hartmuta Bindera (Band 2, Stuttgart: Kröner 1979, 583–784);  članak o recepciji u istočnom bloku potpisuje Härry Jarv (str.762–775).

3 Objavljeno je više istraživanja o recepciji Kafkinog djela u Čehoslovačkoj (i Češkoj), vidi na ovom mjestu stariji rad Josefa Čermáka: Die tschechische Kultur und Franz Kafka: Die Kafka-Rezeption in Böhmen 1920. – 1948. U: Monatshefte 6/4 (Winter, 1969), str. 361-355. Vidi odgovarajuće odjeljke u Binderovom Handbuchu, te više priloga u zbornicima konferencija Liblicama.

4 Kafka. Prager Frühling.u: Spiegel 30/1963, str.66–68.

5 Inače, još nije, mimo anegdotalnih osvrta, obrađeno i u svom značaju sagledano ovo bitno poglavlje ex-jugoslavenske diskurzivne povijesti.

6 Vorwort u: Eduad Goldstücker/Paul Reiman et al. (ed): Franz Kafka aus Prager Sicht. Prag: Verlag der Tschechoslowakischen Akademie der Wissenschaften 1965., str. 7.

7 Eduard Goldstücker: Über Franz Kafka aus der Prager Perspektive 1963. U: Kafka aus Prager Sicht, op.cit, str. 23-43.

8 Eduard Goldstücker: Zusammenfassung der Diskussion, str. 277–288, ovdje str. 281–282.

9 Vidi o kompleksnoj povijesti ovog pojma od Hegela, preko Marxa do Lukacsa u: Historisches Wörterbuch der Philosophie. Bd.2, str. 509–525.

10 Vidi Time Magazin, 17.04.1964.

11 Citirano prema Hans Mayer: Wandlungen der Literatur. Neue Zeit br. 287, 08.12. 1956, str.4.

12 Alexander Abusch: Realistische Literatur im sozialistischen Geist. U: Neues Deutschland. 16.02.1957, str. 4.

13 Hans Mayer/François Bondy: Struggle for Kafka and Joyce. U: Encounter 22/5, may 1964, str. 83–90, ovdje str. 83.

14 Dušan Ludvik: Kafka bei den Jugoslawen, U: Kafka aus Prager Sicht, str.229–235, ovdje str. 229.

15 Alfred Kurella: Kafka und der Marxismus. U: Neue Zeit, 18.08.1963, str.6.

16 Eduard Goldstücker (ed): Weltfreunde. Konferenz über die Prager deutsche Literatur. Prag; Berlin; Neuwied: Verlag der Tschechoslowakischen Akademie der Wissenschaften und Luchterhand 1967, str. 391.

17 Vidi Steffen Höhne: Germanistik in den Böhmischen Ländern. U: Handbuch der deutschen Literatur Prags und der Böhmischen Länder. Peter Becher et al. (ed.).Stuttgart: Metzler, str.19–23, ovdje str. 21.

18 Usp. zapažanja Czeslawa Milosza u knjizi Zarobljeni um. Drugo izdanje. Preveo s Poljskog Petar Vujičić. Beograd: BIGZ 1987, str. 240–241.

19 Vidi, između ostalog, Die Mitte lieght ostwärts: Europa im Übergang. München: Hanser 2002, i Terror umd Traum. Moskau 1937. München: hanser 2008.

20 Vidi Manfred Weinberg: Die beiden Konferenzen von Liblice. U: Handbuch der deutschen Literatur Prags und der Böhmischen Länder. Peter Becher et al. (ed.).Stuttgart: Metzler 24–29.

21 Vidi: Katarina Holländer: Ein Plätzchen für Kafka. Prag gibt senem Dichter endlich einen Ort. U: Neue Zürcher Zeitung, 29.04.2000, str. 66.

22 Thomas Mayer: Abschied von einem Jahrhundertzeugen. Zum Tod von Eduard Goldstücker. Leipziger Volkszeitung, 26.10.2000, str. 19.

23 Vom falschen auf den rechten Weg. Spiegel-Interview mit Professor Goldstücker, dem Chef des tschechoslowakischen Schriftstellerverbands. U: Der Spiegel 12/1968.

24 Tschechoslowakei. Okkupation. Bedingt entlassen. U: Der Spiegel 36/1968, str. 67–76, ovdje str. 67.

25 Manifest 2000 riječi je tekst koji je napisao češki pisac Ludvik Vaculik, a potpisali mnogi važniji čehoslovački intelektualci. Tekst u kome se tražio nastavak i radikalizacija reformi koje je otpočelo Dubčekovo rukovodstvo objavljen je 27.06.1968. u književnom listu Literární listy, onda i u raznim novinama u Čehoslovačkoj, a kasnije je poslužio kao povod u sovjetskim centrima moći da ocijene kako je situacija u Čehoslovačkoj postala nesnošljiva, a vojna intervencija neminovna. Vidi  Martin Schulze Wessel: Der Prager Frühling. Aufbruch in eine neue Welt. Stuttgart: Reclam 2018, str. 331 i dalje.

26 Deutscher Bundestag. 5 Wahlperiode – 186.Sitzung, Bonn, Donnerstag 26. September 1968. Stenogram sjednice, str. 10099.

27 Walter Ulbricht: Die sozialistische Nationalkultur ist unser gemeinsames Werk. Eröffnungsansprache des Vorsitzenden des Staatsrats Walter Ulbricht. U: Neues Deutschland, 19.10.1968, str. 3.

28 Klaus Gysi: Die Kunst im Kampf für die sozialistische Gemeinschaft. Aus der Rede des Ministers für Kultur Klaus Gysi. U: Neues Deutschland, 19.10.1968, str. 34, ovdje str. 4.

29 Wolf Biermann (rođen 1936.), višestruko nagrađivani pjesnik i popularan kantautor, od 1965. je zbog kritičkog odnosa prema režimu imao zabranu objavljivanja, a 1976. mu je za vrijeme turneje u Zapadnoj Njemačkoj, oduzeto državljanstvo. Robert Havemann (1910. – 1982.), vodeći hemičar na Humboldtovom univerzitetu, nakon predavanja koje držao u zimskom semestru 1963./1964., u kojem je po ocjeni cenzora odstupio od dogme, biva otjeran s univerziteta i izbačen iz partije.

30 Gysi: Die Kunst im Kampf, op.cit., str. 4.

31 Prema izvještaju u Berliner Zeitung, 30.08.1968, str. 6, pod naslovom Goethes Faust oder Kafkas Samsa? Aus einer Rede des Ministers für Kultur, Klaus Gysi, auf dem Festakt des Nationaltheaters Weimar.

32 Alfred Kurella: Reichtum der Ideen von Marx, Engels und Lenin ist unerschöpflich. Aus der Diskussionsrede des Genossen Alfred Kurella, Mitglied des ZK, U: Neues Deutschland, 24. 10. 1968, str. 3.

33 Ivan Svitak (1925. – 1994.), češki filozof, istaknuti predstavnik intelektualnog krila Praškog proljeća. Izbjegao u SAD i tamo dobio profesuru.

34 Kurella, Reichtum der Ideen, op.cit.

35 Ota Šik: Frühlingserwachen in Prag, str. 157, citirano prema: Martin Schulze Wessel: Der Prager Frühling, op.cit, str.80.

36 Osim njih dvojice za cionističku zavjeru optuženi su još i članovi vlade Pavel i Hájek, te niz drugih Dubčekovih saradnika. Vidi reportažu Andreasa Grafa Razumovskog u Franfkurter Allgemeine Zeitungu: „Und wenn es einen Dritten Weltkrieg gäbe“  Sowjetpropaganda und Antisemitismus im Laufe der letzten zwölf Monate. FAZ, 29. 07. 1968.  Vidi, nadalje, i izvještaj u Spiegelu: “Tschechoslowakei. Antisemitismus. Zwischen Barrikaden”. 07/1971. Vidi i American Jewish Committe:  Czechoslovakia. The American Jewish Year Book, Vol. 72 (1971), pp. 415–419.

37 Raif Dizdarević: Sjećanja Jugoslavenskog diplomate u Čehoslovačkoj. U: Oslobođenje, 18. 08. 2018, str. 34–43.

38 Jiři Hájek: Begegnungen und Zusammenstöße. Erinnerungen des ehemaligen tschechoslowakischen Außenministers. Mit einem Vorwort von Zdenék Mlynář. Übersetzt aus dem Tschechischen von Bedřich Uttitz. Freiburg im Breisgau 1987., str. 167.

39 Hájek, op.cit, str. 168.

40 Milan Kundera: Knjiga o smijehu i zaboravu. Zagreb. GZH 1982, str. 7.

41 Vidi Jan Assmann: Das kulturelle Gedächtnis. Schrift; Erinnerung und politische Identität in frühe Hochkulturen. München: Beck 1992, str. 71–73.

42 Kundera: Knjiga o smijehu i zaboravu, str.7.

43 Jürgen Serke Böhmische Dörfer. Wanderungen durch eine verlassene literarische Landschaft. Hamburg; Wien: Zsolnay 1987, str.7.

44 Asmann: Das kulturelle Gedächtnis, op.cit, str. 73.

45 Mörderisch und selbstmörderisch. Spiegel-Interview mit Heinrich Böll. U: Der Spiegel 36/1968 od 02. 09. 1968.

46 Heinrich Böll: Der Panzer zielte auf Kafka. U: Spiegel 40/1968, 30. 09. 1968, str.153. Nekoliko dana, a prije nastanka ovog rukopisa, tačno pred pedesetu godišnjicu okupacije Čehoslovačke, iz štampe je izašla knjiga koja je sabrala sve tekstove koje je Böll napisao o tom događaju i intervjue koje je dao. Naslov knjige je Tenk je ciljao na Kafku. (Heinrich Böll: Der Panzer zielte auf Kafka. Heinrich Böll und der Prager Frühling. Ur.  Köln: Kiepenheuer & Witsch 2018.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.