Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Abbas Khider, Ohrfeige, 2016.

Preveo: Vahidin Preljević

 

Nijema i ukočena od straha skupila se u svojoj uredskoj stolici, kao da ju je šamar omamio.

„Vi mirni i tiho!“

Posežem za selotejp trakom u džepu moje jakne, vežem joj ruke za naslonjače stolice i nožne zglobove za nogare. Nekoliko traka lijepim joj preko crveno našminkanih usta.

„Ništa neću čujem!“

Sad se lagano počinjem opuštati. Sjedam prekoputa nje u stolicu za posjetioce, uzimam komad papira sa pisaćeg stola, pomiješam malo hašiša u duhan i smotam cigaretu.

Palim je i duboko udišem. Meračim.

Papir ima okus po zgoretini i u jednom trenutku kao da će me ugušiti, ali se prisiljavam da uživam u ovoj posebnoj cigareti. Vučem kao da ću da je isišem, inhaliram dim tako duboko u pluća da se obradujem laganom, gorućem bolu u grudima. Osjećam se živahno, kao što odavno nisam bio.

Ustajem, naginjem se prema njoj, primičem se tik uz nju i nekoliko puta joj pušem dim u lice.

Pošto su joj usta zalijepljena, dim udiše nosom. Pokušava okrenuti glavu i kreće tako hroptati da se selotejp počne nadimati. Duvati u jednoj instituciji, pravo je dobro.

„Gospođo Schulz, pričat ćemo. Ja sam htio uvijek, ali Vi nikad nemati vremena ili volje za mene. E sad može! Hoćete, nećete, sad morate! Ali njemački je težak, moram puno stvari pričati. Moram s Vama pričati arapski, tako mogu slobodno govoriti. Nažalost!“

Ne želim se više mučiti s njemačkim jezikom, probijati kroz tu džunglu padeža i članaka, koje ne mogu zapamtitii. Naravno da je glupost pričati sad s njom arapski, ali, šta je tu je. Sve i da joj je arapski maternji, opet me ne bi razumjela. Mi smo dva različita svijeta. Jedan Zemljanin će sad govoriti s Marsovcem. Ili obrnuto.

Ovo za mene je ovdje više neka vrsta kršćanske ispovijedi čiji smisao su mi jednom objasnili. Tada ljudi sjede na nekoj stolici u jednom odveć malenom prostoru. U svakom slučaju mogu sad pričom olakšati dušu.

Dakle, moje prvo pitanje bi bilo: Kako Vam je ime? Jeste li Sabina ili Anne-Marie? Je li sad tu preda mnom sjedi neka Astrid? Ili da Vas nazovem Inge? Ah, skoro sam zaboravio da mi uopće ne možete odgovoriti. Ali možete klimnuti, jelda? Dakle, klimnite kad sam upravu. Anita, Katharina, Ursula?

Prezimena stvaraju takvu distancu među ljudima. Interesantno je kad se nekome poput Vas odjednom da ime kojim ćemo Vas zvati. To je isto kao kad Bogu dajemo ime. Kad bi Allah imao ime, bio bio manje strašan. Amir Allah ili Wilma Allah već zvuči puno simpatičnije, zar ne?

Vi, gospođo Schulz, spadate u one koji odlučuju o tome na koji način ja smijem ili bi trebalo da postojim. Zamislite da ste sad u obrnutoj situaciji, u mojoj poziciji. Zar ne biste rado znali kako je ime tom liku što je kao Bog? Onoj osobi koji Vaš život, prema vlastitom nahođenju, može učiniti rajom ili paklom na zemlji?

Kad biste sebe sad mogli vidjeti!

Još prije nekoliko minuta sjedili ste uredno tamo, ušančeni za Vašim pisaćim stolom. Ravni ekran računara kao štit pred Vašim licem, a tijelo sakriveno iza hrpe akata. Uvijek ste mahali svojim oštrim nalivperom, kao da bodete muhe. A težinom Vašeg pretjerano velikog štambilja ubijali ste nade kao muhe. Kao čekič nekog sudije udarao je taj štambilj oVaš stol.

A sad? Eto Vas sad. Bespomoćna. Zavezana kao paket. U Vašoj skupoj kožnoj fotelji. Bili ste boginja. Prirodna sila, koja ima moć nad ljudima. Bio sam Vam prepušten na milost i nemilost. Ali poput nekog mitskog junaka sam se uzdigao i osvojio Olimp. I uskoro ću Vas ostaviti, u vašoj maloj činovničkoj izbi. Onda ćete sjediti ovdje, usamljena kao Stvoritelj kojeg su vlastita stvorenja zaboravila. Bog u kojeg niko ne vjeruje ne postoji. To vrijedi i za boginje. Ostavit ću Vas ovdje i otići u jednu daleku zemlju.

Znate vi dobro ko sam ja. Ja sam jedan od mnogih čije ste akte čitali i obradili da bi ih opet odložili.

Karim Mensy mi je ime. Zdravo, šta ima?

Opet jedno od onih stranih imena koja je teško upamtiti. Za Vas sam sigurno bio azilant 3873 ili tako nešto. Vrijedan jedva koliko brojke koje izvlačim da bih čekao red. Bilo je to uzaludno čekanje koje sam trpio jer sam imao nadu da ću naići na razumijevanje i dobiti šansu. Umjesto toga, uvijek iznova biste me poslali natrag. Napamet znam Vaše izreke, da, eto, nađem još neki dokaz. I uvijek sam morao čekati, čak i u mojim snovima koje imam noću. Čak sam i u njima uzimao brojeve za čekanje u redu. Evo, vidite, imam čak jedan listić u džepu.

Vidio sam po Vama da se niste sjećali ko sam kad bih ušao kod Vas. Ali, nije to neko veliko čudo, jer promijenio sam se puno posljednjih godina. Prije sam bio punačak i nisam brijao bradu. A sad vidite da nemam više bradu. Nakon 11. septembra bilo bi glupo hodati okolo onako bradat kao Osama bin Laden. Od tada svi arapski muškarci okolo hodaju s obrijanim licima, glatkim kao bebina guza. I pogledajte kako mi je velika odjeća. Težak rad na baušteli je najbolja metoda da smršate.

Danas sam kod Vas došao s namjerom da s Vama na miru i ljudski porazgovaram. O čemu? Ne znam ni ja tačno. Zapravo, htio sam doći kod Vas još prije tri sedmice. Još jedan, posljednji put sam se htio voziti od Münchena do Niederhofena na Dunavu, prije nego zauvijek napustim Njemačku. Da se oprostim od prijatelja – i od Vas, gospođo Schulz. Bilo je to u neki petak. Policajci su po običaju kružili na minhenskom kolodvoru kao lešinari koji traže pokvareno meso. U svojim bež-zelenim uniformama marširali su tamo-amo i ispitivački se zagledali u lica prolaznika

Dugo je moj prijattelj Salim stajao pred velikim ekranom u glavnoj kolodvorskoj dvorani, motrio muriju i stalno me telefonom izvještavao o aktualnoj situaciji na peronima. Vrijeme je letjelo, i moj voz je trebao voziti već za petnaest minuta. Ne znam koji je strah bio veći, da ću propustiti voz ili strah da će me uhapsiti prije nego stignem do voza.

No, moj položaj je, u svakom slučaju, bio savršeno odabran. Bavarski restoran Mongdratzerl nalazi se tačno u sredini kolodvorske sale i na sjevernoj strani ima izlaz prema Arnulfstraße. Mogao sam tako istovremeno promatrati i salu i ulicu pred kolodvorom. U slučaju nadolazeće opasnosti mogao sam odmah zbrisati. Ponovno zvonjenje mog mobitela me je trgnulo iz misli.

„Ja sam“, reče Salim. „Bože dragi, kao da ovi murjaci znaju da si ovdje. Ne pomišljalju na to da napuste peron. Hodaju tamo-amo ko navijeni roboti.“

Ispred mene na stolu stajala je kartonska šoljica kafe i dopola napunjena časa vode. Ruksak mi je bio ispod stola. Dekoncentrirano sam listao Süddeutsche Zeitung, tek tu i tamo zagledajući se u neki masno otiskan naslov. Pritom sam novine, kao u nekom špijunskom trileru, držao visoko da mi potpuno prekrije lice, da bih ih, kao slučajno, u redovnim razmacima spuštao ispod razine očije kako bih preko ruba mogao pogledati šta se događa. Morao sam okolinu neprestano držati na oku kako mi se neko ne bi približio. Uplašio sam se svaki put kad bi mi se odjednom prišuljala konobarica da me pita imam li neku želju.

Krinka čitatelja novina funkcionirala je već na više kolodvora. U normalnom slučaju me policajci onda ne primjećuju. Očito misle da ilegalac iz neke od onih nerazvijenih zemalja sigurno ne umije čitati. Kao čitatelj Süddeutsche Zeitunga u ruci ilegalac u Bavarskoj ima takoreći prikrivne boje. Ah, gospođo Schulz, to me dovodi do mog jezičkog tečaja u Niederhofenu. Naša nastavnica Frau Müllerschön nam je savjetovala da svakodnevno čitamo novine. Prvo bismo trebali krenuti s BILDom, jer su rečenice proste, a čim u tim novinama počnemo primjećivati brojne gramatičke greške, onda bismo trebali početi s lektirom Süddeutschea. Nikada nisam našao nijednu jezičku omašku u BILDu, smatrao sam te novine savršenim za učenje njemačkog. Usprkos tome, nekad sam silom prilika prešao na SZ, iako njihove članke do danas jedva razumijem. S jedne strane me je bilo stid da sa sobom nosim BILD, posebno zbog njegovog jadnog ugleda. S druge strane, primijetio sam da ljudi iz mog kruga poznanika, na poslu ili u kafanama, ne čitaju novine kao što su Süddeutsche. Oni radije listaju BILD-Zeitung, u kojim ima malo teksta ali zato puno fotografija golih žena i muškaraca koje su napravljene da privlače poglede.

Navikao sam se dakle na SZ, ili, u najmanju ruku, na to da se sakrivam iza njega kao da gutam slova. Igram ulogu građanina željnog znanja i izgleda da to radim dobro. Murjaci nikada neće uznemiravati gosta koji u jednoj kafani ili gostionici čita neke čestite novine. Nijednom od bezbrojnih policajaca koje sam sretao posljednjih godina nije palo na pamet da me u takvoj situaciji pita da pokažem legitimaciju. Dokle god čuvamo privid i odgovaramo očekivanjima ljudi u Münchenu apsolutno smo sigurni.

U nekom trenutku sam kroz staklena vrata restorana u predvorju kolodvora ugledao navijače Bayerna, odjevene u crvene trikoe. Djelovali su opijeni i trčali su urlajući i smijući se u pravcu stanica podzemne i gradske željeznice. Dvojica policajaca su krenuli za tom trupom kao vukovi koji se prikradaju plijenu

No, umjesto da interveniraju, jedno od službenih lice je svratilo u prodavnicu duhana. Njegov kolega pak usmjerio je svoju je pažnju na neokolicinu dugokosih momaka i djevojaka koji su se u izderanim farmerkama i majicama s anarhističkim znakom ispred jedne knjižare izležavali između ruksaka i muzičkih instrumenata.

Do mog lokala se čulo kako se policajac izdire na njih:

„Smjesta da ste ustali! Idite u čekaonicu! Kao pristojni ljudi. Nemojte se ovdje izležavati.“

Opet je povorka navijača Bayerna protutnjala salom, vičući još jače nego maloprije. Grupa pankera se uz veliki napor podiže. Jedna od djevojaka se unervozila i užurbano pokupila svoje stvari nakon što je maločas djelovala pomalo pretjerano samouvjereno i nezainteresirano. S nje je visio raznolik nakit, kosa joj se sjajila u najmanje pet različitih boja, i izgledala je kao raščerupana božićna jelka. Kad je ustala, policajac ju je u jednom potezu uhvatio za ručni zglob povlačeći je prema sebi. Djevojka je grčevito stiskala pesnicu, no policajac joj je malo-pomalo savijao prste dok nije popustila. Očito je nešto bila sakrivala u ruci, jer odmah zatim su je odveli. Kad su sve to vidjeli fudbalski navijači, počeli su joj nešto dobacivati mahajući svojim konzervama piva.

Drugi policajac se u međuvremenu vratio iz prodavnice duhana i stao ispred navijača, kao kad se pravi koridon na demonstracijama, da bi ih potisnuo natrag. No kad su se ovi dali u dreku, murjak je uzeo svoj toki-voki i očito pozvao pojačanje. Taj trenutak zbrke iskoristila je mala pankerica da se otrgne i pobjegne. Jedan policajac je psovajući potrčao za njom dok je drugi imao i dalje pune ruke posla s navijačima Bayerna.

To je bila šansa za mene. I upravo u tom trenutku opet zazvoni moj mobilni. Salimov glas je preskakao:

„Voz ti je stigao na peron! Hajde, požuri! Peron dvadesetčetiri!“

Pošto sam kelnerici, koja je nosila dirndl, račun platio odmah nakon porudžbe, mogao sam odmah skočiti i potrčati. Na svakom drugom mjestu stranac u trku djeluje sumnjivo, ali na kolodvoru svi jure negdje kao da ih neko proganja. Pored mene je prošlo more ljudskih lica: bijelih, crvenkastih, smeđih, crnih, žutih, nasmiješenih, zbunjenih, iščekivajućih, duguljastih, oblih, bradatih, glatkih, blijedih, krvavih… Sva su ona meni djelovala prijeteće, čak i lica stranaca koji su na brojnim štandovima prodavali sendviče i pića. Osjećao sam kao da me promatraju i bio sam siguran da će mi svakog trena neko skočiti na leđa i oboriti me na beton. Konačno sam otkrio Salima koji nakon smrti svoje majke prošle godine stalno nosi crnu odjeću žalosti.

Stajao je na peronu. Međutim, nije bio sam. Dvojica muškaraca u civilu su upravo provjeravali njegove papire. Usred šprinta sam promijenio pravac, protrčavši pored perona tako brzo odajući dojam da se bojim propustiti svoj metro. Nisam se usuđivao pogledati natrag sa stepenika pokretnih stepenica koje su me lagano nosile u dubinu.

Gospođo Schulz, htio sam Vas ranije posjetiti, ali uvijek bi se nešto ispriječilo. Sad, kad pogledam unatrag, možda je ovako i bolje. Da sam uspio ući u voz, možda nikada ne bih postigao svoj cilj. Ti regionalni vozovi stoje u skoro svakoj selendri. Često uđu i policajci, i niti jednom kad kontroliraju takav voz ne pitaju nekog od lijepih plavokosih putnika za iskaznicu. Uvijek krenu pravo prema meni, odnosno prema crnokosim ili putnicima koji na neki drugi način djeluju strano. U principu, stranci bi trebali izbjegavati vozove Njemačke željeznice. Samo je prva klasa u ICEu sigurno rješenje. Tamo su policajci prava rijetkost. Nažalost, ta mjesta su beskrajno skupa. Kao i košulja firme Hugo Boss za prerušavanje.

U regionalnim vozima stalno neko ulazi ili izlazi. Na početku sam htio upoznati domaće ljude pa sam se uvijek obradovao kad bi mi se neko pridružio. Često bih i sam u autobusima ili vozovima sjeo pored nekog plavokosog bića pokušavajući ući u razgovor. Smatrao sam to kulturalnom razmjenom i učio da tako koristim jezik. No, u posljednje vrijeme sve više izbjegavam kontakt i radije želim ostati sam sa sobom. Dosta mi je da pričam o stvarima koji više nemaju veze s mojim sadašnjim životom. Permanentno raspitavanje o prošlosti me uništava. Već mjesecima se trudim da izbjegnem vijesti iz domovine, slušam ih i čitam najviše jedanput sedmično, a i to što je moguće više površno. U najboljem slučaju samo naslove da me ne uhvati tuga. Ali njemački putnici sa mnom ne žele razgovarati ni o čemu drugom. Pitanja su uvijek ista.

Odakle ste?

Kad se vraćate u svoju domovinu?

Jedanesti septembar je bio užasan, ne smatrate li i Vi tako?

Mogu li Arapi uopće misliti na demokratski način?

Jeste li musliman?

Kako razmišljate o tome što su Amerikanci učinili u Vašoj zemlji? Vidite li to kao oslobođenje ili okupaciju?

Je li život sad bolji bez diktature?

Šta mislite, da li će to tamo funkcionirati s demokratijom?

Niko nikad ne potroši nijednu misao na moj sadašnji život. O problemima s boravišnom dozvolom, mučenju i uredu za strance, šikaniranju Savezne kriminalističke službe, o mučnim provjerama Savezne izvještajne službe BND ili banalnostima Službe za zaštitu ustavnog poretka. I zašto nikome ne pada na um činjenica da postoji policijski rasizam? Šta to znači za mene kad ne smijem živjeti ni u domovini ni u tuđini? Gospođo Schulz?

Nisam ranije bio tako ogorčen. Iskustva posljednjih godina su me ipak promijenila. Posebno mi policija kvari raspoloženje. Jebeni murjaci! Samo još nekoliko sati i nadam se da ta bagra više nikada neće vidjeti moje lice. Bježim iz ove države!

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.