Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Zlatko Dizdarević

Razgovarao: Dino Bajramović

 

Ako izuzmemo televizijske i radijske sportske komentatore, i naravno, sarajevskog TV doajena Mufida Memiju, Zlatko Dizdarević je jedan od prvih novinara za koje sam uopšte čuo u životu. Moj tata je bio pretplaćen na Oslobođenje i još bih kao klinac znao poredati one ogromne, naizmjenično čirilično-latinične dvolisnice jednu do ili jednu ispod druge, čime bi se dobilo nekih 4, 5 kvadrata prostora od ukupno 12 koliko je imao dnevni boravak. Da, Zlatko Dizdarević pisao je direktno iz Kaira i o u atentatu ubijenom Anwaru el-Sadatu i njegovom nasljedniku Hosniju Mubaraku koji danas ima 90 godina, i o piramidama i Sfingi, i o Koptima, i o Sueskom kanalu i Asuanskoj brani, i o drevnoj Aleksandriji i barkama na Nilu, i Svetoj Katarini gdje su najljepši izlasci sunca, i o fudbalskoj legendi Hossamu Hassanu… Zlatko Dizdarević (1949.), bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj i Jordanu, a nerezidencijalno u  Siriji, Iraku i Libanu. Autor je tri knjige o Bliskom istoku, od ukupno osam objavljenih sa njegovim imenom, a u našem fokusu je Hiljadu i druga noć, što je, zapravo, zbirka kolumni koje je za riječki Novi list ispisivao dok je bio u diplomatskoj službi u Ammanu. Dugi niz godina uređivao je legendarne sarajevske novine: Oslobođenje, Svijet i Nedjelja.

 

Gospodine Dizdareviću, da bismo uopšte započeli ovaj razgovor, čuli smo se telefonski pet puta: prvi put ste bili na odmoru, drugi put na putu, treći put ste mi kazali da imate nekoliko vezanih sastanaka u Sarajevu, a četvrti i peti, pak, put opet ste bili na putu. A stambene jedinice udaljene su nam, možda, 70 metara vazdušne linije jedna od druge. S obzirom da ste nekada bili ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, a naša publika je većinom iz te države, vjerujem da će čitatelje interesovati gdje je, uglavnom, i čime se danas, najviše bavi Zlatko Dizdarević?

Nedavno sam se našalio prilikom dodjele nagrade za životno djelo od mojih kolega, bosanskohercegovačkih novinara, da mi to liči na nešto kao oproštaj od posla kojim sam se bavio, nešto kao kraj ili u najmanju ruku, kao tipična “mirovina”, u svakom smislu. I jedino što sam ih zamolio da kažem tom prilikom bilo je: Ako ste to mislili, ne računajte sa tim, neće to tako ići! I jeste tako, pišem vjerovatno i više nego onda kada mi je to bio bezmalo jedini posao. Mnogo je redakcija u svijetu o koje sam se “očešao” u raznim prilikama, i to se sada vraća. Prostor u kojem živim, nažalost, opet je na ružan način u fokusu raznih politika i interesa u svijetu. Javljaju se i oni kojima sam nešto napisao i prije rata, i tokom rata ili kasnije. Ipak, moja novinarska strast bila je i ostala Bliski istok. Poslije bezmalo četiri decenije “hodanja” onuda i bavljenja onim što sam učio, gledao, u čemu sam učestvovao, gdje sam upoznao mnoge zanimljive ljude i obnavljao poznanstva sa starim kolegama, nekada novinarima iz Kaira, Bejruta, Damaska… od kojih su mnogi kasnije postajali značajni u tamošnjoj politici – izazova je iz dana u dan sve više. Nakon povratka sa tih prostora, iz diplomacije,  2012. godine, odlazim najmanje dva puta godišnje redovno u Bejrut i Damask. Da je samo to, bilo bi dovoljno za nastavak opservacija i analiza svega što se tamo dešava. Sve to porodilo je u međuvremenu tri knjige, a sve sam nervozniji što kasnim sa onom četvrtom, do koje mi je posebno stalo. Završnom i cjelovitom iz mog ugla o tome “Kako je Zapad umro na Istoku”. To će joj biti naslov. Uz sve ovo, na raznim sam tribinama kod nas i vani, u projektima nekih NGO-a, instituta, ponekad sa nekim predavanjem na fakultetima. Član sam PEN-a, ali ne i bilo koje političke partije u BiH. Doista mislim da je teško biti politički aktivan i profesionalno, novinarski, potpuno neovisan i samostalan. Da ne kažem da mi se puno onoga što se danas naziva “politikom” u nas i u svijetu iskreno – gadi.

Da li ću pogriješiti, ne znam, ali čini mi se da Vam je arapski svijet, nekako, sudbina. Zbog boljeg razumijevanja ovog teksta, a čini mi se i da je prilično neophodno, možete li nam razjasniti šta ta sintagma arapski svijet uopšte podrazumijeva? Osim onoga što nudi Wikipedia.

Ispada nakon svih ovih godina, evo skoro pa četrdeset, kako sam na razne načine – prvo isključivo profesionalno a potom sve više i temeljem emocija i ljudske vezanosti – doista duboko vezan za arapski svijet. Ne vjerujem u sudbinu, ali je tačno da su mi se putevi prema tamo od ranih dana stalno i čudesno otvarali. Počeo sam sa posebnim interesom za Palestinu, pa se stvorila prilika da tamo odem u nekoliko navrata, potom u Egipat, pa Bejrut, Tunis, onda kao novinar u pratnji Tita u Alžir i Libiju… Odluka u ondašnjem Oslobođenju da dosta rano, ’83. odem za stalnog dopisnika sa Bliskog istoka, iz Kaira, bila je presudna. Tada je počelo istinsko i duboko uranjanje u taj svijet. I intimno vezivanje za njega kroz razumijevanje mnogih stvari na koje smo odavde, na “zapadu”, gledali sasvim drugačije. Iz dana u dan shvatao sam koliko tek marginalno znam o svemu tome tamo, spram onoga što jesu i istorija i realnost. Učio sam o njima, ali i o nama iz te prizme, zabadao nos u svaki ćošak, mnogo putovao, družio se sa trgovcima u sukovima i sa novinarima po redakcijama Al Ahrama, Al Akhbara i sl., sa intelektualcima i felasima… Tako je ostalo i kada sam mnogo godina kasnije postao ambasador BiH u Jordanu, Siriji, Libanu i Iraku. I tamo je postojala mala grupa ambasadora izdvojenih poznavalaca tog svijeta, arabista, koja se nije smirivala samo u Amanu, Damasku ili Bejrutu – Bagdad je bio zatvoreniji zbog de facto ratne situacije – već smo bezmalo svakodnevno obilazili mjesta o kojima su i mnogi lokalci malo znali. U stvaranju početnih interesa za Bliski istok, u Oslobođenju mi je silno pomogao Rizo Mehinagić, jedna od novinarskih legendi tog vremena, i svjedok mnogih najznačajnijih zbivanja u tom regionu. Kasnije, u pripremama za odlazak u Kairo, presudnu ulogu u pripremama imao je Nijaz Dizdarević, diplomatski bard, intelektualac, arabista, čovjek koji se doista pobrinuo da razumijem, uz ostalo, kako nikada neću shvatiti taj svijet ukoliko se ne potrudim da dokučim njihov način razmišljanja, drugačiji od “našeg”, i u politici i u svakodnevnom životu. A da bih to mogao, moram živjeti “sa njima”. Tako je i bilo. Otud činjenica da mnogo toga što se ovdje vidi na jedan način o svijetu tamo, vidim često na bitno drugačiji način. Dobro je što ste pomenuli Wikipediju povodom definicije “arapskog svijeta”. I tamo postoji, geografski, više definicija i geografskih “paketa” kojima se taj svijet definiše. Tu se ne držim granica – njih je kroz istoriju “zapad” iscrtavao kako je kome odgovaralo u logici otimanja resursa i prilagođavanja svega drugog tome. Zato mi najčešće pada na pamet sjajna definicija Mediterana koju mi je svojevremeno ispričao Predrag Matvejević u dugim razgovorima o “jugu”. Kaže, uprtio čovjek veslo na leđa pa krenuo od morske obale prema unutrašnjosti, pitajući ljude šta je to što nosi. U početku su uz čuđenje spika kazivali – veslo! Što je išao dublje u kontinent, tako su uz sve više nesigurnosti pominjali veslo. Kada je došao do prvog namjernika koji je glatko kazao za veslo da je “daska”, znao je da se tu završava Mediteran. Tako nekako vidim i odrednicu za arapski svijet, mada, iskreno, nikada o tome ko su i šta su i dokle su nisam razmišljao na kruti “wikipedija način”. Kada ste tamo decenijama, onda i ne razmišljate šta sve definiše taj svijet jer se naviknete i jasno vam je ko su, šta su i šta možete očekivati. Prostor, jezik, ne uvijek ista vjera jer je kršćana i “ostalih” (deficija iz “daytonske” BiH) više nego što ovdje mislimo, navike, dobrohotnost, duša, stalna potreba za nadigravanjem, sve je tu, uz specifičnosti od zemlje do zemlje. Jezik im je “arapski”, ali se u različitim državama skoro i ne razumiju. U Egiptu je vazda “bukra inshaalah” ( “sutra akobogda…”), čaj na vrelini, a ne kada je hladno, a niko ne sakriva ostatke grandiozne i drugačije prošlosti iz političkih razloga. Ogroman je respekt prema vama ako shvate da ste im istinski prijatelj, a ne “rođak kolonijalista…” Orijentišu se prema Mjesecu i zvijezdama, a ne Suncu, ne robuju vremenu, neprekidno trube u saobraćaju ‘nako, a ne iz potrebe… sve je to arapski svijet. A sve to drugačije je u zemljama prastarih civilizacija, Siriji, Iraku, Egiptu i Iranu koji nije “arapska zemlja”, ali jeste taj prostor… od zemalja Zaljeva, nastalih praktično minulog stoljeća iz beduinskih šatora, i ne baš sposobnih mentalno još uvijek da stignu velike istorijske zaostatke za Damaskom, Kairom, Bagdadom ili, recimo, Isfahanom kojeg stoljećima zovu “polovicom svijeta”. Svi ostali zajedno su druga polovica. Ne bez razloga.

Ranije smo više znali o sebi i mnogo više o drugima, napisali ste na početku Vaše knjige Hiljadu i druga noć, a i bili smo bolji, i s tim se potpuno slažem. No, gdje li nam se izgubilo to „znanje“ i ta „boljina“, da li su nam moderne tehnologije dio moždanih jedinica i komadiće duše sa sobom „prenijele“ u software, pa više ni ne znamo ko su i šta su Arapi, i gdje su njihove lokacije?  

Znanje se očigledno pogubilo od raspada Jugoslavije do danas, i gubit će se sve više. Pa samo slijepac ne vidi da je “gubljenje” tih znanja o sebi, ili u odnosu na druge, pa tako i o drugima sastavni dio projekta rušenja onoga što je bila istorijska supstanca ovih prostora – društvo, a ne primarno država. Odlazak u ciljanu društvenu klaustrofobiju u kojoj će se lakše vladati u ime “naše” nacije i vjere suprotstavljene “drugima”, olakšava manipulaciju vladanja. Pamet, širina, tolerancija, poznavanje drugih prepreka je takvom vladanju. Ništa tu nije slučajno. Moderne tehnologije, recimo Internet, doživljavao sam kao jedan od najvećih planetarnih dobitaka dvadesetog vijeka. Zanemarili smo monstruoznu moć tih tehnologija kada se (zlo)upotrijebe u korist “pranja uma”, dirigovanja činjenicama sve do potpunog nepriznavanja istine i fakata. Mediji danas više ne služe za proizvodnju informacija koje moraju odgovoriti na onih pet elementarnih pitanja – ko, kad, gdje, kako i zašto – već, ili isključivo političkom promoviranju nekoga, ili rušenju nekoga ili marketinškim potrebama vlasnika medija. Najnovija faza je i postepeno legaliziranje cenzure društvenih mreža ukoliko ne služe nekom od ovih interesa. Sloboda informacije, sve do objektivnih informacija o nama i drugima kada one ne odgovaraju “sistemu”, u tom je projektu najveća opasnost. Zato i nismo onakvi kakvi smo bili spram istina o svijetu, već onakvi kakvim nas žele interesi vladanja tim svijetom. Tu su se izgubili i Arapi i istina o njima sa svim dobrim i lošim stranama. Taman onoliko koliko je, recimo, takozvano “arapsko proljeće” počelo kao proizvedena  nada i sreća, a završilo onako kako se htjelo, kao najstrašnija “zima” i horor. I opet ne ni uz minimum istine koju sam gledao svojim očima od “pupoljaka” do opalog lišća… tamo, u srcu svega. Uz mnogo informacija koje više od 90 odsto medija nije htjelo ni naslutiti. Ne zato što su ljudi koji rade u tim medijima nespremniji za pošten posao, već zato što su ciljevi i gazde tih “istina” drugi. A priča ide do samih vrhova na kojima se oblikuje interesna drama svijeta. Ako su koljači politička alternativa u Siriji i logistički suportirani od “demokracija” u svijetu, ako se Jeruzalem hladno otima od same planetarne istorije, a “fantomi” odgovaraju na zmajeve i balone u Gazi, ako Saudijci kao vojni cilj pogode raketom školski autobus pun djece pa niko ništa – o kakvoj duši onda pričamo. I objektivnim informacijama. Međunarodni poredak je ciljano srušen, a UN pretvorene u šprdnju da bi se legalizirala sila u otimačini preostalih planetarnih resursa, i to je okvir za današnju realnost. Arapi su tu, u toj priči, na vječito “pogrešnom mjestu”. Nažalost po njih.

Dio arapskog svijeta je, naravno, i Bliski istok. Pišete da je istorija Bliskog istoka, zapravo istorija pokušaja stranaca da im se uredi kuća baš onako kako to oni misle da je jedino moguće: na njihov način. Ali, koji je to način? Ili, da li je to skup načina od kojih onaj glavni zavisi od godišnjeg doba i prilika u svijetu?

Tačno je da sam na otprilike takav način pisao o tome, s tim što ste Vi u svom pitanju nježniji i vjerovatno uviđavniji od mene. Nikada nisam kazao da su stranci pokušavali tek da im “urede kuću”, već da je cijela storija sažeta u tri elementa. Prvi je da je temeljni cilj Zapada – evo da ne idemo dalje od sto godina unazad, od Sykes/Picotovog sporazuma podjele Bliskog istoka nakon pada Otomanskog Carstva, bio i ostao – kako im oteti resurse. Sve je dalje “iscrtavano” u ovisnosti od toga. Drugi elemenat je bio – kako im ne dozvoliti da se emancipuju. Jer ako kao država stanu na vlastite noge sa svim svojim znanjem i mudrošću, neće im se moći otimati barel za nekoliko dolara, i sve drugo na taj način. Treće, panika je kod otimača, ma kako to zvali, nastala kada se u pomenute četiri države počela stvarati solidna srednja klasa, uglavnom ona trgovačka, pa su se te države, uprkos autokraciji i “tvrdoći” sistema, počele otimati i svjetskim korporacijama i bankama. Više puta je ponovljeno da Sirija uoči početka tzv. “proljeća” nije imala ni dolara duga ni u glavnici ni u kamatama ni kod Svjetske banke ni kod MMF-a, ni kod banaka “rokfelerovske provenijencije” kao što su Goldman Sachs, J. P. Morgan ili u Evropi BNP Paribas itd. Za Zapad nedopustivo, uz dodatne socijalne kategorije tipa besplatnog školovanja, liječenja, suportirane cijene stanogradnje, goriva itd. Eto zato “proljeća!” Svaka uporedna analiza stanja u svijetu prije pet decenija i danas pokazuje da je međunarodni poredak ciljano rušen i srušen, a UN pretvorene u puku prevaru da bi se legalizirala sila u otimačni preostalih planetarnih resursa, energenata, vode i hrane uz galopirajuće povećanje broja stanovnika. Obrazloženje za naivne je – sila je opravdana u ime borbe za “ljudska prava” i “demokraciju”. To je, eto, temeljni okvir za današnju realnost, onako kako to vidim nakon četiri decenije osmatranja iz neovisne pozicije. Arapi su tu, na nafti, uglavnom na vječito “pogrešnom mjestu” u svjetskoj geostrategiji energije i prostora. Nažalost po njih.    

Šta je krasilo arapski svijet u prvoj polovini osamdesetih, kada ste bili dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Kaira, a šta je od toga danas ostalo, jesu li i tamo ljudi postali „gori“?

Ne samo iz prirodno nostalgičarskih razloga i sjećanja na “ona vremena” i kod nas i kod njih – mnogo je razloga za tvrdnju da jeste gore. I to neuporedivo. Dio arapskog svijeta u kojem sam proveo najviše vremena – zemlje sjeverne Afrike i istočnog Mediterana – iz pomenutih razloga vraćen je barem pola stoljeća unazad. Kairo i Egipat se u najobičnijem turističkom obilasku ne mogu prepoznati. Ni u elementarnom bezbjednosnom i kulturološkom smislu, na ulici, u turističkim centrima, u njihovim internim odnosima, posebno međureligijskim. Kopti odatle odlaze sve masovnije, a “Muslimanska braća” i ostali im sve upornije daju povoda. Čini mi se da se, i pored razornog uništavanja, Damask (mada nije primjer fizičkog razaranja u Siriji) “duhovno” i tradicijski još uvijek bolje drži od Kaira. Vjerujem da će stati na noge uz sve muke prepoznatljivije kod mnogih drugih, pa i kod nas, ma koliko bili barem geografski dio Evrope. Rat donosi i razorno postratno zlo. Bagdad nije ni sjena onoga grada prije nego što su ga Amerikanci sa saveznicima “oslobodili” falsifikovanim povodom rijetko viđenim u novijoj istoriji, i nikada sankcioniranim. Cilj današnje strategije tamo i jeste da nikada više ne bude ni približno stabilan kao nekada, uz “diktatora” Saddama. O Libiji je apsurdno govoriti u ovom kontekstu. Nije čudo što je “demokrata” Hillary sretno pljeskala rukicama na vijest o zvjerskom načinu likvidacije Gadafija. A njegova se poruka “svjetskim budalama” iz zadnjih časova života obistinila: milioni izbjeglica, sada se to zove “migranata”, preplavilo je Evropu sve do političke destabilizacije Starog kontinenta. Naravno da ni tamošnji stanovnici, pritisnuti razmišljanjima o goloj egzistenciji, dodatno ciljano napaljeni  fanatizmom i mržnjom nisu ni blizu onima onda, ma koliko bili isti. Jesmo li mi, evo iz iste generacije, isti kao nekada. Značajan dio baze za formiranje kolektivnog karaktera naroda je u projektu državne politike. A on je kod svih potpuno drugačiji, jer je “arapska zima” dala otrovne plodove.

Čitajući Vašu knjigu, uočavam da ste fascinirani Bejrutom i Damaskom. Koje to karakteristike izdvajaju ove gradove od nekih, mnogih drugih?

Riječ je o različitim pričama na prostoru koji je po mnogočemu jedinstven. Istorija, posebno novija, odvojila ih je prema specifičnostima, podjednako fascinantnim, ali u mnogočemu i bliskim. Damask je kroz hiljade godina veličanstvenog  postojanja opečatio istoriju regiona pa i planete. Grad je čudo gorde starosti, slatke arhaičnosti, nasmiješene mudrosti uz specifičnu drčnost i lukavu šutnju. Kroz sve to čvrsto je zadržao poziciju mentaliteta iz Hiljadu i jedne noći. Neraskidive su mu veze sa starim tradicijama, mitskim istorijskim, biblijskim i Kur’anskim uporištima uključujući specifični modernizam uz sve “šejtanluke” arapskog svijeta. To današnji silnici sa Zapada ne mogu da shvate, i zato tamo neće pobijediti. Puno je legendi vezanih za ovaj grad, ali će vam Sirijci možda najrađe ispričati onu o Isusu Kristu kojeg je Bog zaustavio na jednoj od sedam kapija starog Damaska jer mu je određeno da završi u istinskom raju na nebu, a ne u raju na zemlji… Karakteri ljudi, njihove sposobnosti, snalažljivost, trgovačka lukavost, ali i širina, spremnost na suživot s razlogom sa kršćanima,  Kurdima, Jevrejima, fasciniraju došljaka čak i sada, u ratu. Sve što im je Zapad spremao kao kaznu za “neposluh” spram imperijalnih interesa i apetita, prihvatali su i prihvataju danas kao prolaznost koja za “skorojeviće” znači epohu, a za njih tek usputnu prolaznost. Bejrut je, u isto vrijeme, zlatna nit trgovačke Fenicije i svih snalažljivosti istočnjačkog “avangardizma” koje taj kod nosi, bez obzira na to što su – zahvaljujući raznim okupatorima i tuđim apetitima – postali simbol vječitih unutrašnjih ratova i sukoba. A zapravo obračuna provociranih i dirigiranih vazda izvana. Ono što ih je odvajalo od drugih, jeste čudesna, rekao bih hedonistička lakoća kojom su i usred najgorih unutrašnjih sukoba uređivali svoje živote i odnose među sobom i sa drugima. Proveo sam puno vremena u Bejrutu u vrijeme raznih sukoba minulih tridesetak godina i znam kako su u svakom času umjeli živjeti sa tim događanjima i iz toga izvlačiti ono što je mogao biti dobitak ne padajući u depresije koje nosi muka poraza. Sve ono što su bile ugodne karakteristike Zapada znali su da prisvoje, opirući se psihologiji poraza i pesimizma. Donijeli su sa Zapada, prije svega iz Evrope i Francuske, a sa Istoka, iz Sirije i Irana, ono što je znanje, ugodnost pa i šik, uključujući modu, umjetnost, kulturu uz tradicionalne ljepote gurmanluka, muzike i svih meraka za dušu i tijelo. Primitivni “tipovi” mržnje koji su zahvatali ova dva grada u raznim periodima nisu bili primarno njihovi i odande, već uglavnom uvezeni sa strane iz raznih razloga koje istorija uz “nove medije” uglavnom prešućuje ili ciljano zaobilazi. Jeste, tačno je, najljepše uspomene iz dužih ili kraćih boravaka na Bliskom istoku nosim iz Damaska i Bejruta, tamo i danas najrađe odlazim, ma koliko Kairo, recimo, bio najveći i po mnogo čemu istorijski dominantan. Jednostavno, Kairo i pored velike ljubavi rođene u godinama boravka tamo – ili baš zato – danas doživljavam kao na neki način poraženi grad. Damask i Bejrut ne.

A, na kojoj poziciji je Bagdad, u Vašoj emotivnoj sehari sjećanja?

Bagdad jeste, uz Kairo, Damask i Teheran jedan od najvećih i najznačajnijih na Bliskom istoku. Ipak, uz ogroman respekt koji čovjek mora imati za taj grad prema kojem je novi “civilizacijski” teror iskalio sav svoj jad i dekadenciju u provođenju groteskne “demokratizacije”, Irak je za mene uvijek bio za nijansu, da tako kažem, karakterno tvrđi i manje duhovno nestašan od Damaska i Kaira, da Bejrut ne upoređujemo jer je to potpuno druga krvna grupa. U svakom slučaju, ono što je njegovo američko i savezničko “oslobađanje” uz razne postratne projekte tamo učinilo, po meni je zločin bez presedana u novijoj istoriji. O tome svjetska javnost danas ne zna ni približno dovoljno.

Po čemu se razlikuje rat u Sarajevu, u kojem ste bili tokom opsade, od ratova u gradovima koje već spomenusmo?

Kada se krene odozgo u analizi zbivanja s kraja minulog i početka ovog vijeka, sličnosti ima dosta. Mimo toga, u odnosu na pojedinačne države na površinu izbijaju značajne razlike. Danas nemam, nakon svih godina provedenih u novinarstvu kod kuće i u svijetu, i posebno nakon godina u diplomaciji, nikakvih dilema da je svekoliko rasturanje svijeta koji se podizao na noge učinjeno na zajedničkoj ideji: srušiti poredak koji je omogućavao egzistenciju samostalnima, pospremljenima, manje ili više prosperitetnima, samodovoljnima i neovisnima. Time i konkurentnima onima što nezavisnost od njihove “milosti” ne trpe. Najpovršnija anliza onoga što su imali, a gdje su danas, kod onih što su uvučeni u rat sa ovakvim ili onakvim objašnjenjem, to će jasno pokazati. Prije rata je kod nas, recimo, snaga samo jednog “Energoinvesta” bila dovoljna da pokrije sve penzije u BiH, a danas ni “Energoinvesta” ni penzija bez svjetskih kredita, raznih… U skladu sa svojim specifičnostima, arapske zemlje su na tom fonu urnisane jedna po jedna. Tim prostorima danas siše ostatke krvi imperijalni kapital. Ljudska prava su izgovor, a proizvodnja uzajamne mržnje motiv za dalje ratovanje. Sarajevo je bilo blokirano tri godine pa jednoga dana otvoreno uz par naleta američkih aviona… Zašto nije to isto učinjeno tri godine prije? Damask nije bio blokiran ni dana i zato je život u njemu bio drugačiji. Tripoli nije srušen ali je čovjek – ključ države zvjerski likvidiran na samom početku operacije “demokratiziranja” Libije. U Iraku se još uvijek igraju igre i priča drži kao rezerva za cijeli region. U Siriji su se preračunali i sa Assadom i sa gasovodom i sa apetitima komšija, ali to ne žele da priznaju. Teško će odustati i napadači i branitelji… Ipak, kompletna politička degeneracija planete daje jasne rezultate. Nakon rata u Sarajevu, danas vidimo, puno toga što je obećano ne samo da je postalo laž, već se jasno prepoznaje i kao projekat blokade koja nas svakim danom sve dublje gura u potpuni poraz za narod, a profit za lokalne poslušnike u tom projektu. Kratko kazano, pristali smo na sve što su izvana tražili od nas, i dobili smo to što imamo. Sirijci sa Assadom nisu pristali ni na šta od sličnih zahtjeva i sigurno koračaju u pobjedu, uz ogromne žrtve kao nametnuti uslov i cijenu neposluha. Istorija će to valorizirati kako to i čini.   

Bili ste ambasador Bosne i Hercegovine i u Jordanu, u vrijeme kada je, krajem 2010., u Tunisu počelo „Arapsko proljeće“. Je li iko na dobitku, odnosno šta je ono donijelo, a šta odnijelo sa sobom?

U konkretnim slučajevima, priče su se odvijale na specifične načine, ali je zajednički imenitelj da su svugdje u prvom planu ruševine i izgubljeni životi pomenuti na način kako kome odgovara, a skoro niko nema potrebu da pogleda u ono što je suštinski bio dugoročni cilj. Uništena društva koja će se mnogo, mnogo teže oporavljati od fizičke obnove kao, uostalom, novog biznisa rušuteljima. Slobodno kazano, vladajući interesi zlih vladara planetom za cilj su imali retardaciju čovječanstva kako bi se njime lakše vladalo, znači od njega otimalo. Sve ostalo je tehnika.

Zašto val „Arapskog proljeća“, ovo me baš interesuje, nije zahvatio kraljevine, kakve su Jordan ili Maroko? Da sad ne spominjemo Saudijsku Arabiju, koja je svakako neka druga, ultrakonzervativna priča. Jer, „Arapskog proljeća“ je u sjevernoj Africi bilo i u Egiptu, i u Libiji, i u Tunisu, Alžir je „trusno područje“ još od početka devedesetih, a jedino je Maroko ostao na margini.

Takozvanog “proljeća” nije bilo u Jordanu i Maroku, da o Saudijskoj Arabiji ne govorimo jednostavno zato što se u ovim zemljama nisu dešavale one opasnosti po Zapad koje su bile upaljač za zemlje u kojima se inicijatorima “buđenja” stvar otimala kontroli. Ili u eksploataciji energenata i drugih resursa, ili u promjenama sistema na način da ga se sutra više neće moći kontrolirati. Jordan je relativno stabilna monarhija koja je ovisna od Amerike i partnera i zbog nedostataka vlastitih izvora vode, energije i drugih egzistencijalnih dobara. Alžir i Maroko nisu presudni kao izvori nafte i plina, a uz to su i pod interesnim “kišobranom” Francuske pa su njihove brige u okviru zapadne alijanse. Saudijska Arabija je od početka na doista smiješan način tretirana kao ključni motor te alijanse na terenu, pa i presudno bitan logističar i finansijer  tzv. “proljeća”. Naravno, svakome ko se iole bavi istorijom zbivanja na Bliskom istoku jasno je kakav promotor “sloboda i ljudskih prava” bilo gdje može biti Rijad. Groteske takve vrste, nažalost, odavno već prolaze u svijetu uz pomoć “novih” medija što peru um čovječanstvu u skladu sa ciljevima onih koji ih stvaraju i kanaliziraju.

O dvije osobe ste posebno nadahnuto pisali u knjizi Hiljadu i druga noć, mada tu ima još mnogo fascinantnih likova: to su jordanska kraljica Rania i Mahmoud Darwish, palestinski pjesnik. Zbog čega su oni posebni?  

Njih dvoje doista su mi bili na poseban način interesantni, naravno, iz potpuno drugačijih razloga. Kraljica Rania, naprosto spada u red onih žena na Bliskom istoku koje su svojim ukupnim modernizmom, stavovima, borbom za ljudska prava, a posebno žena ostavljale i ostavljaju duboki trag u tamošnjim društvima, uprkos činjenici da im ta pozicija i takva uloga nipšto nisu nimalo lagane. Naprotiv. Kraljicu Raniju, kao takvu, djevojke i mlade žene u Jordanu – bez obzira na status i poziciju – naprosto vole, ma koliko u puno slučajeva njihovim očevima, braći ili muževima to baš i nije uvijek pravo. Ona predano, bez velike pompe, uporno, pomjera statusne granice žena u Jordanu, uprkos okolnostima koje u tom pogledu ne idu baš na ruku. Uz dodatni otpor koji se doduše ne pokazuje otvoreno i grubo, ali je poznat – Rania je, naime, porijeklom Palestinka iz obrazovane familije, i sama sa univerzitetskom diplomom, što sve skupa baš nije poželjna biografija još uvijek moćnim i utjecajnim plemenskim vođama pa i mladim beduinima koji su do nosa u prošlosti i tradicijama, a obrvama nebo dodiruju. I voljeli bi, ukratko, da je takve, na tom mjestu, nema. Mahmoud Darwish je na poseban način, naprosto palestinski simbol svega najboljeg, ljudskog, borbenog, intelektualnog, dosljednog, beskompromisnog i lirskog u isto vrijeme. Sreo sam ga više puta i ti su mi susreti ostali u nezaboravnom sjećanju. Neke od njih opisao sam u Hiljadu i drugoj noći. Hanan Ashrawi, velika palestinska borkinja i liderica iz “stare generacije”, kazala je svojevremeno: “Darwish je za nas prvo bio pjesnik otpora, a onda smo shvatili da je postao iznad svega pjesnik naše savjesti…” I bila je u pravu, Darwišu na ljudskom i posebno moralnom planu niko nije mogao ništa. Nisu ga mogli potkupiti ni mrtvi ni živi, ni neprijatelji ni nazovi prijatelji, onakvog lutalicu sa ključem od kuće koje nema, a imao je. U Ammanu sam kroz četiri godine života odlazio uvijek kod istog brice, Palestinca, u čijoj je radnji na zidu visila velika slika  Darwishova. Ni Arafatova, Ni Abu Džihadova, ni Abu Abbasova, ni Abu Ijadova… već Darwishova. I svaki put bi mi, šišajući me, ispričao po neku novu epizodu ili anegdotu iz njegovog života, završavajući: “Znate ekselencijo, svi na jednu stranu, a Mahmoud na drugu.” Bio je i ostao simbol svega za što su istinski dosljednji Palestinci uvijek vjerovali da je mjerilo njihovog dostojanstva. Ma šta bilo.

Za vrijeme Vašeg diplomatskog boravka u Ammanu, bili ste na mnogo prijema povodom mnogih nacionalnih praznika u mnogim ambasadama. Jedino Vi diplomate niste mogli pozivati na prijem povodom nacionalnog praznika Bosne i Hercegovine, pošto on nije „usaglašen“. Ipak, uvijek se povodom 25. novembra i 1. marta organizovao neki roštilj u bašti Vaše rezidencije. Koliki je bio odaziv, jer nije baš svima bilo najjasnije šta se dešava, a nije ni diplomatski bilo doći?

Tačno je da je bilo tako. Oni iz diplomatskog kora u Ammanu i u Siriji, Iraku i Libanu gdje sam bio posebno akreditovan kao ambasador, koji su znali zašto mi nemamo svoj nacionalni praznik to su, manje ili više razumijevali. Zapravo onoliko koliko su razumijevali našu ukupnu unutarpolitičku i ustavnu šizofreniju. I nisu postavljali previše pitanja o tome, da ne prisjedaju na muku tim povodom. Oni što nisu imali pojma o čemu se radi, uvijek su bivali zabezeknuti podatkom da nemamo, poput cijelog normalnog svijeta, naš zvanični zajednički državni praznik. Čuj država, a bez državnog praznika. Ipak, svi su veoma rado dolazili na našu “vrtnu zabavu” u Ammanu redovno organiziranu 1. marta i 25. novembra, iako se to nije nazivalo državnim praznikom u pozivnicama koje smo slali. U pozdravnom obraćanju gostima nikoga ništa nisam slagao, ali sam bez okolišanja dao do znanja da su pozvani da se radujemo obilježivši dan kada je nastajala Bosna i Hercegovina, u novijoj istoriji dva puta. Iskreno, lično nisam ni krio uvjerenje da su principi utvrđeni onog poodavnog, ratnog 25. novembra u Mrkonjić Gradu, jedini istinski validni pa i mogući ako nam je do cjelovite i zajedničke Bosne i Hercegovine ravnopravnih naroda i građana doista stalo. Nikada, ali doista nikada niko od pozvanih gostiju nije odbio da dođe na takva “druženja”, ne praveći nikakav problem od toga što u pozivnici nedostaje ona forma, uobičajena svugdje, osim kod nas. Bio je to i ostao naš, a ne njihov problem. Ne znam da li je to tako nastavljeno. Čujem da je puno toga u onom vrtu ambasade sada drugačije. I uvenulo.  

U ovakvoj vrsti razgovora, nemoguće je ne spomenuti Izrael, državu za koju ne vrijede ni sankcije ni međunarodno pravo. Oni brane svoju poziciju, pišete i o tome, koju nikada javno nisu obznanili: „Imamo ekskluzivno pravo na tu teritoriju, jer mi smo ovdje 4.000 godina.“ A rješenja palestinskoj agoniji nema nigdje, čak ni na horizontu…

Izrael je, ovakav kakav je danas, za mene završena priča. Nakon svega što sam vidio i doživio, naučio i naslušao se tamo i unaokolo po svijetu vjerujući da tamošnje zlo nije bit Izraela, razumijevajući prošlost, sentimente pa i “taktiku i strategiju opstanka”, imajući kao i danas prijatelje tamo. Suština je strategijska odluka o ne stvaranju Palestine iz razloga koji je doktrinaran: zemlju Palestinu treba oteti, a stanovnike odatle protjerati. To je logika aparthejda koja je čak i zvanično zakovana, nakon sedam decenija laži i prevara uz pristanak međunarodne zajednice – nedavno u Knesetu usvojenim “Zakonom o nacionalnosti”. Po njemu, suštinski i de facto, tamo ne postoji ništa osim Jevreja, njihove države i njihovih građanskih prava. Granice su istorija, temelji mit, a realnost sila. Decenijama ponavljana priča o “najdemokratskijoj zemlji na Bliskom istoku” postala je farsa. Glupost u svemu je posebna: samo s Palestinom u okvirima Osla, pa i Rezolucije 242 i 338, Izrael je mogao dugoročno opstati i imati sigurnost. Nažalost, porazila ih je mitologija uz međunarodnu realnost: sila je realnost koja stvara i poništava države, granice i suverenitete, a mržnja ono što totalitaristima i terorizmom ako treba obezbjeđuje vlast. Svijet ih je priznao, i Palestinci su ih indirektno priznali u Alžiru ’88. i kasnije u Oslu, ali nije bilo dovoljno. Njihov “bingo” je Hamas za kojeg sam odande, iz Gaze 1988. napisao da je to projekat Amerike, operativna organizacija Izraela, a novac Rijada. Cilj – svaki put kada se tzv. “mirovni proces” pokaže mogućim, eto Hamasa da uz nekoliko raketa prema naseljima uz granicu sa Izraelom da pravo krvavim protivnicima Palestine da kažu: “S teroristima se ne može pregovarati!” I tako decenijama. Ako je Izrael 1956. okružen agresivnim Arapima i imao razloga za nuklearni reaktor u Dimoni i tragom toga proizvodnju atomske bombe, iz kakvog im “prava” danas proističe čisti aparthejd spram Palestinaca. Mizerno i jadno impotentni i potkupljeni svijet planetarne politike, sa UN-om na čelu, u toj priči mazohistički uništava i posljednju nadu u održanje elementarnog svjetskog sistema i kakvog takvog digniteta. Tema je za stotine knjiga, a zapravo bi bila dovoljna i samo jedna, prava i poštena. No, očigledno nije vrijeme ni za pravdu ni za poštenje kada su Izrael i Palestina u pitanju.   

A kada će ISIL konačno biti pobijeđen? Čitamo i gledamo da će sve to još kratko trajati, a stalno se vode nove bitke, ili se pripremaju, do „konačnog oslobođenja“?

Kako stvari stoje temeljem svega što znam i što sam vidio – neće zadugo. ISIL nije vojna formacija, ISIL je rašireni mit i psiho-socijalna, patološka kategorija koja se rasula po planeti postižući suštinske, dugoročne ciljeve: destabilizovati, razoriti, dezorganizovati na temeljima straha i frustracija postojeći svijet “zapada”, uništiti demokratske institucije i vrijednosti na kojima su zasnovane, privući u toj stvorenoj psihologiji straha i nesigurnosti mnoge iz mlade generacije koji ne znaju šta će sa sobom i lažnim uvjerenjima na kojima su odrasli… ISIL jeste vojno-formacijski naizgled poražen u Siriji, Iraku, tako će biti sutra u Jemenu itd., malo kasnije i u Africi, ali on nije stvoren sam iz sebe, već na interesima kojima služi. A ti se interesi dalje razvijaju, jačaju i multipliciraju. Nema dana kada ne saznamo za atentat, bombu, pokolj lokalnih razmjera itd. U ciframa, to nije ni blizu najgorem. Najgore je što sve to sve više diktira rađanje novih ekstremista, realiziranih po državama i parlamentima, pobjednika na izborima  koji iznutra postaju nositelji ubijanja vrijednosti humanizma, ravnopravnosti, slobode, ljudskih prava, sekularizma, demokracije… Države kolijevke svega toga danas predu od zadovoljstva uvodeći vanredna stanja, borna kola i policiju u brigadama po ulicama, legalizaciju oružja i represije itd., itd.

Na kraju prvog izdanja Vaše knjige Hiljadu i druga noć pišete da je Vaš „bliskoistočni krug zatvoren“. To je i kraj Vaše kolumne u riječkom Novom listu od 15. januara 2012. godine. Ipak, knjiga se, neka nova izdanja, nastavlja Vašom kolumnom datiranom na 27. maj 2016. godine. Znači li to da se, kao što ne možeš samo tri ili 30 godina biti novinar, ni Bliskim istokom ne možeš baviti akutno, već naprotiv, hronično, hronološki i hrestomatski?

Bliski istok je za mene danas nedovršena priča koja predstavlja u svakom pogledu, ljudskom, profesionalnom, vrijednosnom, pa ako hoćete i moralnom, bitan dio života. Uz ostalo, tamo je, u Kairu, rođen i moj mlađi sin. Puno sam toga tamo naučio i shvatio o današnjem i bivšem svijetu, o politici i ljudima, o znanjima i neznanjima, o tome kako se istorija na silu mijenjala i još nas se pritiskuje u tome golim interesima, lažima, tzv. geostrategijama. Upoznao sam tamo sjajne ljude sa kojima održavam vezu, naučio koliko nisam znao o svijetu, a mislio sam da jesam, osjetio miris istinskih starih civilizacija od kojih je mnogo toga počelo, a danas se to ne priznaje i ne želi priznati. Konačno, tamo sam puno naučio i o nama samima i našim “gabaritima” čijih stvarnih formata nismo svjesni, vještački se identifikujući sa onim što bi htjeli biti, i mislimo da jesmo, a snishodljivi spram mnogih svjetskih gazda. Nikome ne namećem ni u primisli moja razmišljanja i odnos spram tih prostora, ali mi ne pada na pamet da u ime bilo kakvog lokal-pragmatizma ili dnevno-političke ambicije odustanem od svega onoga do čega sam došao baveći se, evo skoro četiri decenije, tim prostorom i ljudima tamo, duže od decenije i živeći tamo. Radi svega toga, taj prostor, podneblje i stvarnost ne mogu biti u mom slučaju samo nešto prolazno i vezano uz posao, bio on novinarski, spisateljski ili diplomatski. Duša formirana tamo prodavati se ne može.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.