Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Od čega je sastavljena knjiga Devet i po novinara, pjesnika i muzičara Ahmeda Burića? Od vješto montažiranih citata i aluzija na tekstove drugih pisaca, od citata iz neknjiževnih tekstova, istorije arhitekture grada Sarajeva, službenih zabilješki bez emocija i metafora, kako nešto službeno i mora biti.
Od stihova pop i rock muzike sa prostora bivše Jugoslavije. Od dozirano melanholičnih sjećanja na odrastanje u sarajevskom kvartu Džidžikovac. Od spajanja naizgled nespojivog kako bi nastao tekst Dom i zavičaj (13), u kojem otkrivamo kako će njemački umjetnički i tehnički pokret s početka 20. vijeka postati bitan udio autorovog identiteta.
Od mladalačkih, deromantizirajućih doživljaja iz kultne zagrebačke kafane, u priči Kako nas je Isusek ispratio u partizane: „Moglo bi se reći da je to moj prvi propali pokušaj da postanem pjesnik, ako sam uopće i pomišljao na tako nešto. To Blato“ (19). Zapisuje Burić osjećaj nakon scene u kojoj malo otečeni Mišo Kovač šamara ženu i starijeg čovjeka za susjednim stolom u kultnoj zagrebačkoj kafani Blato, gdje je raja iz Sarajeva došla da doživi Zagreb onako kako je o njemu pjevao Džoni Štulić. A sve se svelo na sliku nasilnika koji je kao Morž sa sunčanim naočalima.
Od preciznih opisa sarajevskih ulica:
„Tamnosmeđu boju bljuzgavice smatrao sam najpreciznijom zimskom bojom za ovaj grad“ (27). Citat je iz ironične priče Šehid u kojoj se pripovjedač dvoumi, troumi između opsesije da bude slikar, pisac ili muzičar, ali ga postratna stvarnost određuje da postane neko ko želi retroaktivno biti šehid. Burićeve priče nisu samo puko nabrajanja mladalačkih sjećanja, nego su protkane postratnim osjećajem bosansko-hercegovačke stvarnosti, a to je ona u kojoj je vladajuće licemjerje retroaktivno sve poginule borce proglasilo šehidima, dakako, samo one koji su prema podob- nom imenu i prezimenu mogli biti počastvovani takvom besmislenom titulom.
Od vojničkih uspomena ispričanih u borgesijanskom maniru, u kojem su klaviri noge na kojima stoji sudbina (31),
– nije bez razloga početna priča ove knjige nazvana Borhesovo sljepilo. Jer su Burićeve priče kao izlomljene mape na kojima se ukrštaju putevi karavana kroz neku arapsku pustinju zajedno sa linijama sudbine koja je sjekla kroz ljud- ske živote na području bivše Jugoslavije, one sudbine koja uvijek ima sposobnost spojiti nespojivo. To je jedna od glavnih karakteristika ove knjige, i Burićeve poe- tike uopšteno. Na svakoj tački na kojoj se desi takvo spajanje nastaju sjajne, duhovite i začudne rečenice poput sljedećih:
„(…) iako sam Ahmed moje je glazbeno obrazovanje – zapadno.“
„Njihova izblijedjela sivomaslinasta boja, samo par godina kasnije se, kao neka opaka tečnost, zelena kuga, izlila okolo i krenula ubijati sve nas, one koji su joj dojučer pjesmama dokazivali doživotnu vjernost.“
„(…) i bio je prvi čovjek kojeg sam poznavao a da je živio s psom.“
Od urnebesne satire u priči Fantastična osveta Ruži vjetrova (40), koja je koliko ironična spram naše bizarne tranzicije, toliko je i na momente autoironična, i začinjena jezičkim bravurama i odlično skinutim dijalozima iz kafane gdje se raspredaju sve mudrosti svijeta.
Od sljedećeg kratkog dijaloga iz snova s ocem, iz priče Hit lista snova (50):
– Jes to umro, majke ti?
– Jok, eto ti si umro.
Od nadrealističke, elegične priče Komandant Prokletija (56) u kojoj se potraga za vlastitim identitetom nikad ne završava, nego su odgovori nevidljivi, u izmaglici, daleko od mogućnosti da se dodirnu snagom misli. Ton rečenica je bluzerski kao u sljedećem citatu: „(…) u Sloveniji sam bio izbjeglica. To nije nikakav život, ali je bio moj.“

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by