Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Amila Buturović

 

Skoro na samom početku opsade Sarajeva, 17. maja 1992. godine, srpske snage su uperile svoj agresorski nišan ka Orijentalnom institutu smještenom u centru grada, nanoseći ogromnu štetu arhivskoj gradji iz vremena osmanskog perioda koju su sačinjavali nekih 200,000 dokumenata i oko 7000 rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Ciljanje Orijentalnog instituta nije bilo slučajno. Genocid je išao korak u korak sa kulturocidom – razaranju biblioteka, svetišta i spomenika uzduž i poprijeko BiH. Svi historijski svjedoci, baš kao i učesnici u bosanskom višestoljećnom pluralizmu, postali su meta nacionalističke ksenofobije.

 

Ironija je da srpski agresor vjerovatno nije bio duboko upoznat sa stvarnim sadržajem ove institucije, ali je bio svjestan njene važnosti kao jednog od simbola bosanske multikulturalne historije koja je očito bila prepreka, pa čak i u svojoj arhivskoj šutnji, u ostvarenju čiste nacionalne svijesti i zajednice. I zaista, u pepelu Orijentalnog instituta ležali su pohranjeni neki od najbogatijih primjera književne svjetovnosti koje je Evropa ikada posjedovala, uključujući rijetke primjere rukopisa takozvane makaronske poezije.

 

‘Makaronska poezija’ je naziv za posebnu poetsku vještinu utemeljenu u poliglotskoj prisnosti i kulturnom eklekticizmu karakterističnom za mnoge kulturno-historijske kontekste, uključujući i osmansku Bosnu gdje poprima interesantne osobenosti. Kao kombinacija osmanskih i evropskih modela, ovaj poetski stil u Bosni predstavlja primjer multikulturalizma koji je što geopolitički tako i estetski odražavao i podržavao oba civilizacijska sistema vrijednosti. Iako je raspad Osmanskog carstva obilježio nestanak ove poetske prakse, njeni tragovi se pronalaze u mnogim drugim sferama bosanskohercegovačke kulture koja je nastavila biti višeslojevita uprkos nekolicini pokušaja u modernom periodu – uključujući ovu zadnju agresiju – da se ‘pročisti’ i reformira kao isključivo zapadnjački etos.

 

U smislu svog šireg značenja, makaronska poezija je naziv za specifičnu poetsku kreativnost u kojoj pjesnik koristi nekoliko jezika da bi stvorio višejezički efekat. Riječi koje se koriste iz dva ili više jezika se podredjuju gramatici jednog od njih – a to je obično pjesnikov materinji jezik – i na taj način se ostavlja razumljiv ali i prepoznatljivo burleskan dojam. Kulinarski pojam makaronske poezije potiče od italijanske riječi maccaroni. Jedan od znamenitijih pjesnika koji je koristio ovaj stil, Italijan Teofilo Folengo iz 16. stoljeća, je napisao epski komad “Maccaronae,” porugljivo ga nazivajući nepreradjenom smjesom običnog brašna, sira i putera. U zapadnoevropskoj književnoj baštini, makaronski efekat se najviše postizao kombinacijom latinskog sa pjesnikovim vernakularnim jezikom. Primjeri takvog stvaralaštva su sporadični ali se mogu naći i u francuskoj i njemačkoj poeziji (gdje se nazivao nudelverse), a ima ga i u staroj engleskoj književnosti. U islamskim kulturama, primjeri su raznovrsni s obzirom na poliglotski kontekst mnogih islamskih podneblja. Vjerovatno najpoznatiji su stihovi velikog sufijskog pjesnika Mevlane Jalaluddin Rumija koji je s lakoćom baratao s nekoliko jezika, prvenstveno perzijskim i arapskim, i tankoćudno ih preplitao kroz svoju sakralnu poeziju.

 

Naravno, makaronski način izražavanja se može odnositi na sve druge izraze koji kombiniraju dva ili više jezika. Bez obira na oblik, makaronski izraz zahtijeva odredjenu dozu kulturološke prisnosti izmedju dva poliglotska sugovornika. U tom smislu, razlika izmedju običnog i makaronskog oblika izražavanja je više odnosna nego semantička. Iako oba modaliteta iskaza ciljaju ka istom značenju, makaronski iskaz privatizira jezik, ostavljajući one koji ga ne razumiju van kruga komunikacije, u nekoj vrsti aporije. Sličan proces se dešava, recimo, u navici djeteta koje odrasta u dvojezičkom porodici da odgovara jednim jezikom na nešto što je upitano drugim. Ovakvo odbijanje da se značenje poistovjećuje samo sa jednim lingvističkim sklopom ukazuje na semantičko bogatstvo makaronske komunikacije kao i na procjepe kroz koje jezici mogu da utiču jedni na druge. Korištenje nekoliko semantičkih okvira istovremeno potvrdjuje ali i destabilizira osobenost svakog od prisutnih jezika. Pored toga, makaronska praksa ukazuje na pojam prijevoda i prevodnosti (translatability) u svom originalnom značenju prelaženja s jednog jezika na drugi, tj. prenosa značenja kroz komunikaciju. Onog momenta kada se odlučimo za takvo izražavanje u biti odustajemo od pretpostavke da postoji originalni govor koji je nezavisan od prijevoda. Štoviše, semantičko premještanje s jezika na jezik preispituje vrijednost procesa prevodjenja. Dok svi koji govore samo jedan jezik moraju da se oslanjaju na prijevod i tudje prevodilačke vještine, oni koji vješto barataju makaronskim stilom nemaju potrebe za posredništvom prijevoda i prevodilaca, negirajući tako jednostavnost (ili monotoniju) jednojezičnosti. Tako je u doba osmanske Bosne, naročito u njenim urbanim centrima, impregnacija kulturnog života sa nekoliko jezičkih sistema stvorila kozmopolitsku osnovu za višejezičnost i višeglasje, i tako ponukala bosanske pjesnike da se kreativno oprobaju kroz nekoliko lingvističkih sistema.

 

U kontekstima gdje je jezik svetog pisma dominirao pisanu riječ, napor da se usaglasi nekoliko jezičkih sklopova je snosilo kako praktične tako epistemološke posljedice. U Evropi, kako nam ukazuju historičari Srednjeg vijeka, latinski nije samo bio autoritet u domenu svetosti, nego je imao fleksibilnost i korist za domene diskursa van crkvenog, pa se tako prožimao kroz vernakularno stvaralaštvo na način koji stavlja u pitanje teoriju o dubokom procijepu izmedju ‘visoke’ i ‘niske’ kulture. Slična primjedba se može navesti za arapski, osmanski turski, ili pak engleski. U svim situacijama, veza izmedju pismenosti i usmenosti, službenog jezika i žargona, kao i carskih i lokalnih normi potežu teoretska i historijska pitanja o funkciji prevodjenja kao kulturnog i jezičkog posredništva unutar poliglotskog konteksta.

 

Ovo je naročito bitno za makaronski oblik govora jer se upravo tu razni jezički označitelji miješaju, bez da se medjusobno negiraju. Lingvistička teorija to naziva procesom koji dovodi do heterologizacije značenja, naime, odvajanja značenja izraza od jezičkog označitelja. Ovakvo privatiziranje i relativiziranje lingvističkog sistema samo po sebi ukazuje zbog čega ono može biti trn u oku nacionalističkim puristima koji izjednačavaju naciju sa odvojenim i pročišćenim jezikom. Makaronski stil izražavanja itekako može biti subverzivan, pa čak i podrugljiv utoliko što podliježe visoku kulturu hirovima svakodnevnog i žargonskog govora, do te mjere da bar privremeno mijenja njihov status. Na taj način makaronski govor može da posluži kao političko sredstvo oslobadjanja jezika od stega visoke kulture, iako je istovremeno i sredstvo koje ograničava dijalog jer ovisi o visokoj kulturi, tj. kulturnoj svijesti i izboru po kojem sugovornik razumije i prihvata lingvistička miješanja. U stvari, makaronski izraz daje prioritet inter-tekstualnosti i neformalnosti, a istovremeno preispituje svrhovitost i funkciju prevodjenja.

 

Uz pomoć ovakvih inter-jezickim poigravanja, makaronske slagalice uvlače i pjesnika i čitaoca u intimni lingvistički krug, omogućavajući im da se prepuste bogatstvu semantičkih mogućnosti bez obzira na prostor koji ih razdvaja. Iako neki lingivsti smatraju da se poetski čin i hermeneutički čin nikada ne mogu obavljati istovremeno, makaronska poezija mobilizira poetsku vještinu da traga za značenjem tako što angažira čitalačku publiku u proces istovremenog čitanja i prevodjenja. Ovaj lingvistički ples izmedju govora i značenja zahtijeva i od pjesnika i od njegove publike da se fokusiraju na proces medjusobnog razumijevanja u svakom aspektu komunikacije.

.

Zbog čega je ovo važno? Zbog čega se ova poezija treba razmotriti kao sastavni dio kulturne historije bez obzira na njenu sporadičnost i nekanoničnost? Na koji način ona doprinosi razumijevanju nacionalističke euforije i uništenju bosanskog kosmpolitanizma, inkluzivnosti i višeglasju protiv koje se uperila srpska nacionalistička mašinerija pri opsadi Sarajeva i drugih gradova? U procesu takozvanog etničkog čišćenja, srpski nacionalizam je morao izbrisati sve kreativne izraze i modalitete društvene prisnosti ne samo zbog njenog kulturološkog značaja nego i njene političke uloge u stvaranju kompleksnog i slojevitog a ne jednoznačnog i homogeniziranog identiteta. Poslijeratna BiH zahtijeva katarzu, a pozivanje na njenu poliglotsku historiju može poslužiti u tu svrhu. Makaronska poezija ima moć da se suprotstavi politici rasparčavanja na nacionalnoj osnovi jer nam predstavlja svijet koji principijelno problematizira koncept homogene kulture i ukazuje na višestoljećno miješanje i preplitanje raznih kultura. To je Bosna i Herzegovina koju nacionalisti ne podnose, ona koja kreativno odgovara na kulturološko preplitanje i svjesno odbija koncept pročišćeng jezika, etnosa i identiteta koji joj se nameću genocidom i kulturocidom. Ona dakle predstavlja možda nedovoljan ali ipak moćan oblik otpora, jer je svjedok jedne pluralističke i otvorene baštine, jer je dio jednog šireg kompleksa kojeg nazivamo kultura, a koji je postao i meta i žrtva nacionalističkog zaboravljanja i pamćenja. U jezičkoj sintezi makaronske poezije leži sama antiteza nacionalističke ideologije.

 

Da se podsjetimo: do rata 1992. godine, BiH je bila konstituivna republika u jugoslovenskoj federaciji i njena politička osobenost će biti značajan kontekst za ono što će se desiti u ratu. Naime, činjenica da je stanovništvo BiH pripadalo nekoliko vjeroispovijesti – od kojih su najbrojnije bili islam, katoličanstvo i pravoslavlje – i da su politički bili konstituirani, te se potom izjašnjavali, kao pripadnici muslimanske, hrvatske i srpske nacionalnosti, što je stvorilo paradoks o teritorijalnoj nepripadnosti naroda Bosne i Herzegovine Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj domovini. Ovakav vjeroispovjedni i politički mozaik je bio rezultat višestoljećne historije pripadanja različitim imperijama, kao i činjenici da nijedna vjerska institucija nije dominirala nad drugim, što je balansiralo kulturnu i vjersku šarolikost Bosne i Hercegovine. Budjenje nacionalne svijesti i stvaranje nacionalnih država po kojim identitet podrazumijevaju homogeniziranost svih sfera života, od jezika do religije, je dovelo kako teoretski tako i prakticno, do raskola kolektivnog političkog identiteta uz značajne posljedice, uključujući eliminaciju poliglotske prošlosti. Kako je modernizacija dovela do uvodjenja modernih književnih kanona i formi, oni stari oblici i modaliteti kreativnog izražavanja nisu više imali funkciju i mjesta osim u arhivskim depoima. Bez obzira na te promjene u visokoj kulturi, razni žanrovi i oblici jezičkog izraza su se nastavljali u svim domenima usmene i pisane kulture u BiH tokom 20. vijeka. Možda upravo zbog toga, sastavljanja tradicionalne sevdalinke sa pop/muzikom, ili dodirima modernog romana sa pripovjedačkom tradicijom ispunjenog turcizmima i specifičnim žargonom, bosanska kultura je zadržala tu subvertivnu drugost pa se ni u savremeno doba nije mogla jednostavno klasificirati ni kao zapadna a ni orijentalna.

 

U vrijeme osmanske vlasti, književna riječ bosanskih muslimana je pratila nekoliko jezičkih pravaca koji su prožimali kroz različite žanrove: epistolarne i druge prozaične oblike pisane bosanskim jezikom i bosančicom; poeziju i prozu pisanu na jezicima Carstva – turskim, arapskim, i perzijskim; alhamijado proza i poezija, tj. bosanski pisan arebicom; te usmena epska i lirska poezija opjevana bosanskim jezikom. Ovi modaliteti su bili zastupljeni tokom cijelog perioda osmanske vlasti ali su sazreli i medjusobno se pothranjivali najviše izmedju 17. i 19. vijeka, omogućavajući pjesnicima da se upuste u mnoštvo metričkih i lingvističkih izbora. Nedostatak rigoroznih i formalnih okvira su spriječavali homogeniziranje forme i saržaja, i otvarali putanje ka različitosti kako u izrazu tako i značenju i tumačenju.

 

Od navedenih formi, makaronska poezija je eksploatirala njih nekoliko utoliko što se oslanjala na prisutnost trojezičkog standarda Osmanskog carstva, domaću usmenu književnost i žargon, i arebicu kao pismo. Znači, za razliku od makaronskih izraza u evropskoj književnoj baštini gdje je praksa bila uklopiti lingua francu sa lokalnim jezikom i žargonom, u osmanskoj Bosni izbor je bio raznovrsniji i kompleksniji u toliko što su kompozicije mogle su biti dvo- , tro- a čak i četverojezičke, ali sve su koristile arapsku ortografiju. Tako se već formiran polivalentna osmanska kultura obogatila kroz dodir sa bosanskim poetskim senzibilitetom i njenim makaronskim eksperimentima. Najprostiji ali i najučestaliji oblik jezičkog miješanja je bio izmeu bosanskog i turskog. Insprisani narodnom poezijom, ovakvi stihovi su obično bili najdostojniji bosanskoj sintaksi, imali su stilsku i semantičku fleksibilnost, i često su namijenjeni izvodjenu kroz muzičku pratnju. Na izvjestan način ovakve kompozicije su odražavale bosanstvo, ne u modernom smislu nacionalnog identiteta nego kao regionalne kulturne osobenosti i tradicije.

 

Pogledajmo, na primjer, jednostavan i živahan primjer alhamijado pjesme koju je preradio manje poznat pjesnik iz kraja 18. vijeka, Travničanin Fejzo Softa, kombinirajući turski i bosanski u svojoj pjesmi ‘Ašiklijski elif be.’ Prva strofa, inspirisana arapskim slovom ‘elif’ počinje na turskom a onda prelazi na bosanski, istovremeno se fokusirajući vizuelno na arapsku ortografiju da bi stihovima dalo odredjeni ambijent i efekat. Sve druge strofe se jednako baziraju na arapskim slovima, adapirajući čulne i kognitivne nepoznanice stranog jezika šaljivom bosanskom melosu. Komponiranje stihova inspirisano slovima nije bila neobična poetska praksa u islamskim književnostima – arapske, perzijske, urdu, osmanske pjesničke baštine sve posjeduju što sakralnu tako i laičku poeziju motiviranu skrivenom metaforikom arapskog pisma. I među našim pjesnicima, mnogi su opjevali simboliku slova, kao na primjer poznati Ahmed Vahdetija iz 17. vijeka, ili su crpili njihovu brojčanu vrijednost na osnovu ebdžed sistema koji dešifruje skrivena ezoterična značenja, što je postala i praksa na mnogim epitafima i uopće epigrafskoj praksi. Međutim, stihovi Fejze Softe nemaju nikavu sakralnu vrijednost nego izrazito laičko-didaktičku, nešto kao bukvar, jer je uz njenu pomoć, kako sama pjesma navodi, Fejzo podučavao svoju ljubljenu Fatu arapsko pismo. Koristeći se stilom narodnih pjesama, Softa se upušta u razne morfološke kombinacije da bi vizuelno dočarao oblik arapskih slova kroz poznate asocijacije iz svog okoliša i mašte, i tako i podučio ali i zaveo Fatu uz nadu da ona istovremeno zavoli i njega koliko i arapsko pismo.  

 

Elif

Elif eldi, nijet geldi

primakni se dušo meni

da ja kažem elif tebi

ti si tanka, elif motka

tu je osnov, tu je potka.

 

Be

Be je mjesec, pod njim nokta
ti si mjesec, ja sam nokta.

Mjesec noktu obasjava,
nokta mjesec zagrijava.

 

Naravno, iako je ova pjesma namijenjena usmenom iskazu, njeno pisano obilježje arebicom dočarava na izrazito višeslojan ali i šaljiv način važnu vezu izmedju ortografije i raznolikosti značenja slova, znači ne samo linearne semantike koja se postigne direktnim prijenosom-prijevodom riječi sa jednog jezika na drugi. Original uvjetuje mimetički proces: konfesionalno pripadanje, erotski naboj, srodne razlike, narodni etos i njegov dodir sa drugosti, pedagoški potencijal ortografije, i još mnogo toga utaknog u hermeneutički sklop. Ovi jednostavni i veseli stihovi na taj način omogućavaju spoj komunikacije i tumačenja, bez kojeg pjesma gubi svoju bodrost i svježinu, koliko god da je značenje zadržano. Važnost performativnog konteksta za razumijevanje pjesme je naglašenije nego važnost unutarnje kompozicije, čime moć poliglotskog razumijevanja omogućava polivalentno iskustvo pjesme. Sinktaktičke i morfološke različitosti koje se sastaju kroz poetsko miješanja više jezika kreiraju novi modus medjusobnog razumijevanja izmedju pjesnika i publike tako što se tekst istovremeno tretira kao inter-tekst čija se krug značenja otvara, a ne zatvara u procesu čitanja/tumačenja. Ova vrsta prisnosti koja uvlači u sebe ne samo neposredni kulturološki kontekst nego i onaj mnogo širi je moguća zbog toga što je historijska sredina u kojoj su se susreli pjesnik i čitalac simultano održavala nekoliko kulturoloških kodova i sistema, kao i jedan kozmopolitski duh koji ih je istovremeno centripentalno ujedinjavao ali i centrifugalno rasčlanivao razne komponente.  

 

Treba naglasiti da Softini stihovi nisu produkt ‘visoke’ kulture, pa su bili namijenjeni manje pismenim krugovima koliko i obrazovanim. U trojezičkim ili kvadrijezičkim poetskim djelima ovaj proces tumačenja je bio neminovno kompleksniji i višesmjerniji, ali i elitniji. Bez obzira da li obradjuju sakralne ili laičke teme, takve kompozicije stavljaju u upit argument Waltera Benjamina da prijevod istovremeno objelodanjuje međujezičke sličnosti i stimulira kristaliziranje “čistog” jezika. Naravno, kabalistička pozadina Benjaminovog argumenta podsjeća na neke aspekte islamskog etosa kojoj je Bosna u tom periodu pripadala: objava je utjelovljena/upisana kroz logos, a kur’anski pojam umm al-kitab, prototipno sveto pismo, sugerira postojanje primordijalnog jezika putem kojeg Stvoritelj iskazuje, konsekutivno kroz specifične svete objave, spoznaju o Istini. U slučaju makaronske poezije, miješanje i različitost jezika ne sprečavaju spoznaju istovjetnog značenja. Čak štaviše, ovakva poezija naglašava različitost ljudskih zajednica – stvorenja – i kompleksnosti kontakta medju kulturama, nešto što je Martin Buber definisao kao neprestana borba unutar svakog od nas izmedju shvatanja sebe i svijeta oko nas.

 

Iako je nizak stadij pismenosti u pred-modernoj Bosni dozvoljavao da se makaronska poezija čita samo u malim krugovima društva, otvaranje ka i čak ograničenom poetskom horizontu je indirektno otvorilo dijalog izmedju bosanske pisane riječi i arapskih, perzijskih i turskih pisanih kultura. Približavanje drugim i drugosti je bilo od kritične važnosti za proces i način na koji se jezik koristio. Kao polje susretanja lokalnih i imperijalnih poetskih stilova, makaronski stih je služio kao spona pomoću koje su se kristalizirali osjećaji i granice pripadnosti.

Veza između pjesnika i čitalačke publiku je tako animirala poliglotske vještine i ohrabrivala povezivanje kluturnih normi koje su inače mogle postojati kroz suživot ali ne i interakciju. Makraonski izraz je prinudjivao i pjesnika i publiku da računa na prijevod kao osnovu razumijevanja stiha. Dijalektika istovremenog čitanja i prevodjenja je bar u tom aktu premostila jaz izmedju lokalnog i imperijalnog etosa koji se nametnuo kao dominantni narativ. Medjutim, taj se jaz istovremeno produbljivao jer je jasno ovisio od umijeća prevodjenja, što nije bila sposobnost i kvalifikacija svih imperijalnih subjekata.  

 

Raspad Carstva je donio sa sobom promjenu u etici i politici kulture o jeziku koja se odrekla imperijalne poliglosije u ime nacionalne homogenizacije. Uz to, nakon uvrštavanja BiH u evropski socio-ekonomski i geo-politički domen – tačnije, u njegovoj margini – te nastankom Jugoslavije kroz koju su se prerezali kulturne i mnemoničke veze sa poetskom baštinom pisanom na osmanskim jezicima, makaronska poezija je postala zaboravljena prošlost. Odbačna kao nerazumljiva i nevažna, a ideološki nepoželjna za modernizaciju identiteta i nacionalne kulture, pisana zaostavština je našla mjesto u arhivima i bibliotekama. Ironija je tako htjela da ono što je nekad bila bosanska stvarnost i svakodnevnica sada postane ezoterična tema unutar Orijentalistike, evropske nauke posvećene studijama ne-evropskih kultura Srednjeg i Dalekog istoka. Decenijama prije rata 1992. godine, naši vrsni orijentalisti, jezički izuzetno sposobni ali društvenopolitički neohrabljeni da naglašavaju suštinske spone izmedju suvremenog bosanskog etosa i onog utkanog u rukopise Orijentalnog instituta i drugih biblioteka, nudili su  prijevode na srpsko-hrvatski jezik, ali su isti na žalost rijetko promovirani van užih krugova i stručne publike. Široka javnost nije imala interes niti uvjete da se vrati ovoj poetskoj baštini kao nečemu ‘svom’ nego ju je tretirala kao prisustvo i odjek daleke i uglavnom nepoželjne drugosti. Uostalom, ukazivanje na domaće tekstove pisanih arapskim pismom, koliko god da su bili tematski laički, jugoslovenskom sekulariziranom senzibilitetu je stvaralo nelagodu s obzirom na asocijaciju s muslimanskim Svetim pismom. Ipak, bez obzira na taj odbačen status, ovi tekstovi su predstavljali materijalni trag koji je svjedočio kompleksnom bosanske kulture i njenoj sposobnosti da prihvata i transformira tuđe i drugačije modalitete izraza. Takav jedan duh, neopterećen purističkim porivima, nije bio u skladu sa normama modernih nacionalnih tvorevina i identiteta, i zbog toga je bio osudjen na zaborav.

 

Kada je Orijentalni institut podlegao plamenu nacionalističke mržnje, bosanski poliglotski duh, utkan u bogatu zbirku rukopisa, ipak se nije ugasio u pepelu ruševine. Njegovi tragovi su se već odavno osjećali i ispoljavali u raznim oblicima estetskog stvaralaštva, kao i u svakodnevnici i običajima diljem BiH. Filtiran kroz ove razne modalitete kluturnog izražaja, od muzike do filma, kulinarstva i mode, arhitekture i umjetnosti, BiH nije mogla, i ne smije odustati od svoje kompleksne prošlosti i tradicije koja može da služi kao izvanredan i jedinstven primjer mnogim podnebljima koji cijene i njeguju kozmopolitski duh. Oni koji su izgubili živote braneći takvu Bosnu i njeno naslijedje su pokazali pasivnim međunarodnim posmatračima da etničko čišćenje i genocid nisu opcija koja se ovdje može prihvatiti, u ime budućnosti koliko i u ime prošlosti. Bez obzira na stalno medijsko predstavljanje rata u BiH i na teritoriji bivše Jugoslavije kao sukoba između učesnika jednako zaluđenih nacionalističkom i vjerskom mržnjom, svim analitičarima koji su poznavali situaciju je bilo jasno da je u pitanju napad onih koji ne podržavaju različitost protiv onih koje je prihvataju kao suštinu svog identiteta i vizije svijeta. Tri godine su trebale proći prije nego što je međunarodna zajednica shvatila da odbraniti BiH od nacionalističkog iživljavanja može imati kataklizmične posljedice za širu regiju i svijet, te da obustaviti agresorski rat u BiH nalaže etičku odgovornost prema pluralističkom principu gdje god on da postoji.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.