Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Azra Nezirić

Zlatko Topčić: zavrsna.rijec@dagmarBuybook, 2016.

 

Knjiga ‘zavrsna.rijec@dagmar‘ je okupila i u sebe upila takoreći sve literarne žanrove. Skoro pa je možemo doživjeti kao konceptualno čudovište koje ledi krv u žilama, a već sljedećeg časa zabasa na staze dječačkog humora. Grotesknost ratne svakodnevice, odnosno razmišljanja unutar njenih okvira, grotesknost položaja glavnog aktera u izrežiranom slučaju presude za ratni zločin, prerasta u dramu koja se pred čitateljevim očima izravno i precizno odvija; kao da to nije pismo već predstava ili pak razvijanje filma dok nam pogled ide s jedne na drugu sličicu. Naposljetku se čitatelju čini da je dijelom performansa i da je odveć kasno za otići, jer bi odlazak posvjedočio manjak etičkog načela.

Ne tražim razumijevanje, ništa, ni od kog – samo oči, samo uši” (8), kaže, na početku, glavni akter kafkijanskog nerazmrsivog istražnog postupka, dok ”lista svoj život kao davne novine” (8), prenoseći nam upečatljivo i prustovski vjerno mirise, osjete, tragove ljubavi i sjećanja na majku, oca i početak ratovanja. Tu je već naslućivao da su za njega priredili posebno mjesto s obzirom da nije ničiji, da svakoj zaraćenoj strani pripada dijelom sebe, ali da ustvari ne pripada nikome izuzev sebi jer je svaka zaraćena strana ”duboko uronila u vijeme da pamćenje ne seže toliko” (17). Stoga je glavni okvir i definicija rata na koju se poziva narator, preuzeta od Ilije Ladina koji je ”opisao bosanski rat između naših i naših, s našima između njih” (32).

Završna riječ upravo progovara o neregularnostima ratnih politika u Bosni i Hercegovini, o dejstvovanjima Armije Bosne i Hercegovine i upitnoj dodijeli ratnih priznanja i Zlatnih ljiljana. Unutar takvih ”marifetluka”, knjiga govori i o početku spisateljske karijere pisca, tadašnjeg studenta komparativne književnosti koji navodi i pokazuje sarajevsku književnu scenu tih godina i način postajanja uvaženim piscem lokalnih razmjera.

Govoreći o montiranom procesu, u svoj svojoj kafkijanskoj nezgrapnosti, pisac se duhovito poigrava metatekstualnošću te unutar romana koji čitamo govori o njegovom pisanju, objavljivanju i kontekstu nastanka. Metatekstualnost je metafora za jednu vrstu samospasa: ”pročitah vam sebe, svoju odbranu – da je moj život samo jedan veliki nesporazum s ljudima” (245). Na koncu, sugestivni autobiografski diskurs se razbija navodom fikcionalnih imena glavnog aktera koji doprinose literarnoj vrijednosti štiva i postavlja pitanje gdje prestaje Umjetnost, a gdje počinje Život i obrnuto; gdje se u našim životima nalazi trag mašte, obris iluzije i fikcije, ili je to odlika samo izuzetno hrabrih?

S tim u vezi je drugi dio knjige sačinjen od razmjene e-mailova sa Vaclavom Havelom, njegovom suprugom Dagmar Veškrnovom Havlovom i Dušanom Karpatsky. Ovim dijelom Topčić pokazuje kako je razmjena e-mailova  jedna forma umjetnosti te da je e-mail ovom knjigom aplicirao da postane literarni žanr, kao što je to nekoć činila fotografija.

Ova fikcionalna autobiografija ili autobiografska fikcija (?) prevazilazi podjelu između mašte i stvarnosti/ zbilje, između kišovskih čudovišnih faction i fiction odjeljaka, kroteći neutabanim putem ka odjeljcima svjetske književnosti. ‘Završna riječ@dagmar’ je znak da mali jezik i mala kultura znače i postoje jedino tamo gdje su literarne kukavice i epigoni, jer dapače, bez male ne bismo mogli saznati što je velika književnost i velika ideja.

A velika književnost i veliki pisci, namjesto da se bore protiv vjetrenjača i da objašnjavaju literarnim kukavicama šta je istorijska činjenica, a što izmišljotina pisca, kažu: ”Zar je, uostalom, važno kako je bilo? Što se mene tiče, nije ni moralo biti ako je dovoljno dobro dočarano da zaista povjerujete u tu fusnotu” (296).

I na koncu, da bi roman bio kompleksniji, no što jest dosada pokazano, njegova okvirna priča nije ništa od prethodno pobrojenoga. Okvirna priča je velika priča o Ljubavi, o svim ženama koje su ušle u naratorov život i svima onima koje je volio. I ponovo, nisu to dnevnički zapisi niti spomenari za spremiti u ladicu noćnog ormarića, već sveprožimajuća ljubav nijansirana svim bojama; ljubav koja glavnom akteru pomaže sačuvati sjećanje i pamćenje svog života, i sebe. Sjećanje naratoru ne da da umre, ne da da posustane nikada. Stoga kaže da su uspomene jedino što ima, što ga čini čovjekom, živim bićem svjesnim sebe, svoje tjelesnosti i disanja. Jer, svako je sjećanje ustvari sjećanje na ljubavi bivše i sadašnje, dozivanje i predosjećanje budućih, jednako kao što je svako pisanje ustvari pisanje o onome koga najbolje poznajemo.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.