Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

U ranom srednjem vijeku su razna barbarska plemena iz Azije i sjevero-istočne Evrope, uključujući tu i Južne Slavene, prvo nastojala uništiti Istočno Rimsko Carstvo, odnosno Bizant. Tu rušilačku barbarsku invaziju bizantska vlada je vremenom uspjela obuzdati, uključivanjem velike mase slavenskih plemena u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Pored toga, upornim radom slavenskih misionara postavljeni su temelji slavenske pismenosti, putem koje su Slaveni postepeno kristjanizirani, čime su iz barbarstva prešli u civilizaciju. U posljednjem dijelu svog kapitalnog djela, Gibbon se uglavnom bavi trostrukim konfliktom između pravoslavlja, katoličanstva i islama. Po prilično raširenom mišljenju, kada je o Bosni riječ,1 taj konflikt traje sve do danas.

U tom smislu, Gibbonov humanizam i racionalizam 18. stoljeća služe kao „protivotrov“ savremenim marksističkim i sociološkim školama historije, koje uzalud pokušavaju da događaje u Bosni tumače kroz klasne, plemenske ili čak rasne odnose. Bez obzira na različita tumačenja prošlosti, današnja stvarnost u Bosni i oko nje, dvjesta godina poslije Gibbonove smrti (1794.), sugerira da je on s pravom zaključio, da je historija tek nešto malo više, nego registar zločina, gluposti i opće bijede čovječanstva.

U literaturi je već primjećeno da je „povijest Balkana zapravo povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja“.2 Prvobitna Srbija je bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Raškoj, ona se dalje širila prema jugoistoku. Hrvatska je kao država nastala na Jadranu i Gornjem Pounju, pa je kroz stoljeća svoje geopolitičko težište pomjerila prema sjeverozapadu. Naziv Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u 16. stoljeću i prvobitno se odnosio samo na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Rijeke Crnojevića i Vira Crmnićkog na Skadarskom jezeru. Središte slovenačke ranofeudalne države bilo je u Koruškoj, na Polju Svete Gospe (Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etničko i političko središte Slovenaca pomjera u Kranjsku, kada se u 19. stoljeću javlja termin Slovenija kao geopolitički pojam.

Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se za razliku od okolnih zemalja nije tokom povijesti selila niti cijepala. Bosnu je kao „malu zemlju“ oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke prvi izričito pomenuo bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljeća. Od tada je proteklo nešto više od hiljadu godina tokom kojih je Bosna u kontinuitetu egzistirala kao teritorijalno-politički pojam, bilo u svom užem bilo širem okviru i obimu. Geopolitičko središte Bosne uvijek je bila i ostala sarajevsko-visočko-zenička kotlina.

Tokom mnogih stoljeća Bosna je bila izložena brojnim historijskim gibanjima socijalnog i vjerskog karaktera koja su oblikovala njenu savremenu etničku i političku strukturu. Rezultat svih tih različitih i složenih historijskih procesa bio je da je Bosna ušla u „doba nacionalizma“ kao zemlja nastanjena etnički i jezički istovjetnim, ali vjerski i kulturno različitim stanovništvom. Početak doba nacionalizma, kao „prve ere globalne historije“,3 obično se smješta u razdoblje između napoleonovskih ratova i revolucije 1848. U tom je razdoblju nacionalizam postao dominantnim oblikom javnog mišljenja obrazovnih slojeva, prije svega u Njemačkoj i Italiji, ali i kod drugih srednjoevropskih naroda, uključujući tu i Južne Slavene.

Na početku 19. stoljeća još uvijek su, posebno u Njemačkoj, preovladavala osjećanja kosmopolitizma (Weltbürgertum) i miroljubivosti. Kant i Goethe su im ostali odani cijelog života. Mnogi su njemački intelektualci tada slavili i hvalili Napoleona. Kada su se okrenuli protiv njega, to u prvi mah nije bilo zato što je bio tuđin, nego zato što je iznevjerio svoja obećanja o kosmopolitskom miru. Tako je već na kraju napoleonskih ratova većina njemačkih i drugih srednjoevropskih intelektualaca, principe rase, nacije i historije stavljala ispred kosmopolitskog života i individualnih sloboda.

Poslije 1830. evropski kontinentalni liberali su već u većini mislili i djelovali više kao nacionalisti nego kao liberali. Sve se više naglašavalo nacionalno jedinstvo, slava i moć, uz jednovremeno isticanje zahtjeva za protezanjem vlastite nacionalne države na najveći teritorijalni obim koji je dosegnut nekad u prošlosti. Takvi su se zahtjevi često pozivali na neka navodna historijska prava koja u prošlosti u pravilu nikada nisu ni postojala. Radi opravdanja takvih teritorijalnih zahtjeva iznošeni su razni, kako strateški tako i moralni razlozi nacionalnog opstanka ili nacionalne sigurnosti, kulturne superiornosti i ekonomske produktivnosti. Sve je to razaralo temelje kosmopolitizma, humanizma i racionalizma epohe Prosvjetiteljstva i građanskih revolucija, kao modela odnosa među ljudima i nacionalistima. Taj je proces tekao takvim tempom, da je John Stuart Mill već u aprilu 1849. mogao samo konstatirati, da je nacionalizam učinio ljude indiferentnim prema pravima i interesima onih dijelova „ljudske vrste“ koji nose drugo ime i govore drugim jezikom.4

Svi se ovi procesi očituju na centralnom južnoslavenskom prostoru skoro istovremeno kada i u ostalim dijelovima Evrope. Među Srbima i Hrvatima se već od druge, odnosno četvrte decenije 19. stoljeća javljaju romantičarske nacionalne integracionalne ideologije. Po uvjerenju evropskih nacionalnih ideologa 19. stoljeća, pa prema tome i onih južnoslavenskih, nacija ne može opstati bez državne organizacije, što je značilo da je svaka nacija morala biti homogena i imati vlastitu državu.

Na toj se osnovi u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi razvio model po kojem se nacija i država u jezičkom i političkom smislu podudaraju. Takva nastojanja na južnoslavenskom prostoru nisu uspjela i Bosna je u tom pogledu vjerojatno najindikativniji primjer.

Nacionalne prilike u Bosni prvi je, sredinom 19. stoljeća, u osnovi tačno opisao Ivan Frano Jukić, poznati franjevački javni radnik i prvi bosanski novinar. On je u svojim opisima Bosne sve njene stanovnike vidio kao „Bošnjake“, među kojima je razlikovao „krstjane“, kao sljedbenike zapadne crkve, zatim „hristjane“, kao sljedbenike „iztočne“ crkve, te „Turke“, kao „sljedbenike Muhameda“.5

U radu Zemljo-deržavnopisni pregled turskog carstva u Europi, objavljenom 1850., Jukić je pisao da je „vierozakon“ u evropskom dijelu Osmanskog Carstva isto kao i „narod mnogostručan“. Na prvom su mjestu „Muhamedanci“, koje „mi krivo zovemo Turcima, a oni sebe muslimanima, t.j. pravoviernim nazivlju“. Može se konstatirati da Jukić u svojim geografsko-historijskim radovima o Bosni uglavnom nigdje ne pominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani, hristjani (pravoslavni) i „Turci“ ili „muslimani“. Uprkos tim vjerskim razlikama, „u Bosni je jedan narod i to slavjanski koji je u Europi najveći“. Bošnjaci su samo „ogranak“ tog „velikog stabla“ i spadaju među „pleme ilirsko-južnoslavjensko“. Cijelo to „pleme“, odnosno narod u Bosni, bez obzira na vjerske razlike, govori jednim jezikom ili nariječjem. Jezik kojim se govori u Bosni je najčistiji od svih „ilirskih“ nariječja. Bosna je, prema Jukiću, „jedina turska država“ koja je ostala sasvim čista od turskog jezika. Nigdje se u Bosni, ni po selima, ni po varošima drugih jezika osim bosanskog ne govori. Najveća „turska gospoda“ turski govore samo onda kada su na vijećanju kod vezira. Nasuprot toj etničkoj i jezičkoj istovjetnosti Jukić uočava i razlaže različitosti „vierozakona“ i „izobraženja“.6 Njegova izlaganja o vjerozakonu nisu lišena odbojnosti prema „Turcima“. On pri tome, izražava ustvari popularno narodno shvatanje koje je prihvatila i romantičarska historiografija, da su „Turci“ (muslimani) u Bosni postali „od zločestijeh hristjanah, koji gospodstvo svoje ne znajući drugačije uzdržati poturčiše se“.7

Mnogi su kasniji pisci ovaj metahistorijski stav pokušavali genetski izvesti iz povijesti Bosne, naglašavajući da su islamska kultura i civilizacija imali fatalnu i pogubnu ulogu u općem razvoju duhovnog života u Bosni. Najdosljedniji je u takvoj negativnoj ocjeni uticaja islama u Bosni Ivo Andrić. On je to svoje „naučno“ uvjerenje izložio u doktorskoj disertaciji o razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine,8 koju je odbranio na Univerzitetu u Grazu 1924. godine, a zatim do kraja sproveo u svom obimnom književnom ciklusu o Bosni. 

Svoje razmatranje o nacionalnim prilikama u Bosni sredinom 19. stoljeća, Jukić je zaključio konstatacijom, da su tu „Turci“ i kršćani „jednoga roda i podrijetla“, ali što je „narod i narodnost, to kako Turci, tako i kršćani ne znadu“.9

Brojni izvori pokazuju da su se kroz cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu, koji je u različita vremena pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao mnoge okolne teritorije, koristila dva naziva. Prema Turcima-Osmanlijama i prema centralnim vlastima u Carigradu bosanski muslimani slavenskog etničkog porijekla i jezika su sebe u narodnom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci-Osmanlije i sama osmanska administracija u svojim službenim aktima. U tim se aktima bošnjačko ime kao regionalna i narodna oznaka sreće u raznim vidovima. U regionalnom smislu najčešće se koristio termin Bosnalu takimi (bosanski ljudi). Kao narodna oznaka u užem smislu obično su korišteni termini, Bosnaklar (Bošnjaci), ili Bosnak taifesi (bošnjačka klasa ili pleme).10 Isti naziv za muslimane, tj. Bošnjaci ili bosanski narod, upotrebljavo se i u pismima koje je Husein-kapetan Gradaščević upućivao autrijskim vlastima ili knezu Milošu Obrenoviću. Iz konteksta pisma što ih je Husein-kapetan uputio austrijskom caru i njegovom kancelaru knezu Metternichu, 13. marta, odnosno 23. juna 1832.,11 vidi se da je on pod pojmom „bosanski narod“ obuhvatao samo muslimane, i to sve, bez obzira na stalešku pripadnost. Ovaj termin je koristio i Ali-paša Rizvanbegović u komuniciranju sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za muslimane upotrebljavao naziv turčin, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su muslimani „turske“, tj. islamske vjere. Oni su se tako jasno razlikovali od pripadnika ostalih južnoslavenskih naroda bosanskog jezika, ali drugih vjero-ispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin upotrebljavli i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani, kako u Bosni tako i u okolnim zemljama.12

Tek su pred kraj osmanske vladavine činjeni izvjesni pokušaji da se pojmom Bošnjak i bošnjaštvo obuhvati svo stanovništvo Bosanskog ejaleta, bez obzira na vjeroispovijest. Takvu su politiku inicirale centralne osmanske vlasti u sklopu svojih državnih reformi (Tanzimata) inauguriranih Hatišerifom od Gülhane 1839., odnosno Hatti Humajunom 1856. godine. Takvoj osmanskoj nacionalnoj politici u Bosni suprostavila se Austrija podsticanjem panslavističke propagande, koju je Omer-paša Latas početkom pedesetih godina 19. stoljeća nastojao oštrim represivnim mjerama suzbiti i onemogućiti. Prilikom Omer-pašinog odlaska iz Bosne, krajem aprila 1852., dopisnik zagrebačkih Narodnih novina je pisao, da je on umjesto obećanog Tanzimata i ravnopravnosti, „tražeći panslavizam po bosanskim planinama uspostavio stanje gore nego što je bilo prije njegovog dolaska“.13

Posljednji veliki bosanski namjesnik, Osman šerif Topal-paša je šezdesetih godina prošloga stoljeća činio sasvim određne napore da Bosnu izvede na put građanskog razvitka, na osnovama općebosanske nacionalne ideje. On je, u tom smislu, budno pratio nacionalističku literaturu i propagandu u Bosni i proučavao političko raspoloženje i koncepcije franjevaca i srpskog građanstva. Upravo se Osman Topal-paša može smatrati tvorcem integracione nacionalne ideje u vidu interkonfesionalnog bošnjaštva kojim se u načelu imalo obuhvatiti cjelokupno bosansko stanovništvo. 

Prema toj koncepciji, postoji bosanski narod koji je povijesno vezan za osmansku državu, ali, koji je i unutar te države sačuvao svoje narodne osobenosti, odnosno svoju narodnost. Ta narodnost nije samo genetička nego je i historijski vezana za Bosnu, njene državne i pokrajinske tradicije, pa je ostala nepovrijeđena različitošću vejroispovijesti. Najbolji izraz te narodnosti su autonomističke težnje Bosne, koje su u skladu sa sistemom koji se uprao putem Tanizmata uvodi u Osmanskom Carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta u načelu odgovara političkoj autonomiji i daje mogućnost njenog proširenja. Bosna je uvijek imala neku vrstu autonomije koja se zasnivala na njenoj prošlosti, kao izraz njene historijske tradicije i prava. Tu je autonomiju u novim prilikama potrebno samo po sadržaju i smislu dovesti u sklad sa racionalističkopravnom teorijom. Prema tome, bošnjaštvo u novim građanskim uslovima predstavlja naciju kojom je obuhvaćeno svo ono stanovništvo Bosne, a ne kao do tada samo muslimani, kao privilegirani element, odnosno vladajuća konfesija.14

Tu ideja bošnjaštva kao međuvjerskog nacionalnog zemaljskog pripadništva prihvatila je kasnija austro-ugarska uprava te je najeksponiraniji nosilac postao Benjamin Kállay kao zajednički ministar financija i vrhovni administrator Bosne i Hercegovine. Austro-ugarska uprava će, pod Kállayevim vođstvom, decenijama pokušavati da na tom konceptu bošnjaštva gradi svoju nacionalnu politiku u Bosni, kako bi je izolirala od nacionalno-političkih tokova u Srbiji i Hrvatskoj, a na unutrašnjem planu posebno onemogućila s tim vezanu nacionalno-političku evoluciju muslimanskog stanovništva. 

Ovi su pokušaji ostali potpuno uzaludni. Srpska nacionalna ideja širena propagandom iz Srbije i Monarhije bila je već prihvaćena od ogromne većine srpskog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku i ilirsku ideologiju, utoliko lakše što one uopće nisu imale korijena kod katoličkog seljaštva. Rezultat je takve politike bio da je krajem stoljeća među pripadnicima islama u Bosni ukorijenjeno ime musliman, umjesto Bošnjak.15

Sva kompleksnost te inverzije pojma bošnjaštvo najdrastičnije se i najjasnije prelomila kroz dvadesetogodišnje izlaženje lista Bošnjak, koji je sredinom 1891. godine pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, kao nosilac ideje Prosvjetiteljstva među Bošnjacima.16 Pokretanje ovoga lista odobrila je Zemaljska vlada za BiH, riječima da „duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sadašnjim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati“.17

Težište programa lista Bošnjak bilo je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o muslimanima, širenje svijesti o njihovom slavenskom biću i približavanje evropskoj civilizaciji. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine Bošnjak je iznio u svom drugom broju, 9. jula 1891., kroz pjesmu Bošnjak koju je napisao Safvet-beg Bašagić, tada još đak gimnazije. Obraćajući se Bošnjacima, odnosno Bosancima, Bašagić im poručuje da „nije davno bilo/ Sveg mi svijeta nema petnest ljeta/ Kad u našoj Bosni ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj/ Od Trebinja do brodskijeh vrata/ Nije bilo Srba ni Hrvata/ A danas se kroza svoje hire/ Oba stranca k’o u svome šire/ Oba su nas gosta saletila/ Da nam otmu najsvetije blago/ Naše ime ponosno i drago“. 

Ovi stihovi su kasnije često, posebno od strane srpske nacionalističke propagande, zloupotrebljavani i tendenciozno tumačeni. Tim se stihovima u stvari aludiralo na činjenicu da je do šezdesetih godina 19. stoljeća Bosna nacionalno bila neizdiferencirana i da se tek vanjskim uticajima, tj. srpskom i hrvatskom nacionalnom propagandom formira kod pravoslavnih i katolik, srpska, odnosno hrvatska narodna svijest. Bošnjak Bašagićevim stihovima ne kaže da u Bosni nije u fizičkom smislu riječi bilo katolika i pravoslavnih. Naprotiv, oni su tu u većem ili manjem broju skupa sa muslimanima od starine živjeli, ali nisu znali za hrvatsko, odnosno srpsko nacionalno ime.

Oba imena prodiru u Bosnu zahvaljujući organiziranoj nacionalnoj propagandi. Tako je kaluđer Teofil Petranović, rodom iz Dalmacije, po dolasku u Sarajevo u ljeto 1863. za učitelja srpske realke, osnovao društvo za propagandu i uvođenje imena Srbin. Uz njega su najživlje pristajali Stevo Jelić i braća Risto i Kosta Hadžiristić. Članovi društva su izlazili na sarajevske carine (malte), „pa dočekivali seljake, kojima su govorili, da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi“.18 Društvo se povezalo sa sličnim odborima u drugim krajevima Bosne, te sa društvom Ujedinjena omladina srpska u Novom Sadu. Potajno je upućena i jedna adresa knezu Mihailu Obrenoviću, koja je pala u ruke osmanskim vlastima, pa je Petranović u jesen 1869. morao napustiti Sarajevo. 

Slično društvo je skoro istovremeno među sarajevskim katolicima osnovao Klement Božić, dragoman (tumač) pruskog konzulata, kome su u širenju hrvatskog imena pomagali uglavnom mlađi franjevci. Kako je društvo postalo vlastima sumnjivo, to je konzul dr. Otto Blau otpustio Božića 1867. godine.19

Nacionalna je propaganda, s obje strane, i devedesetih godina bila još vrlo intenzivna i obuhvatala je i muslimane, kojima se nudilo i naturalo bilo hrvatsko bilo srpsko ime. List Bošnjak je odlučno odbijao ta svojatanja, ističući u svom četvrtom broju, od 23. jula 1891., da „mi njihovu narodnost ne preziremo“ i da „nikad ne ćemo zanijekati da nismo od jugoslavenskog plemena, ali da ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo“.

Bez obzira na oštre napade na ideju bošnjaštva i na hrvatskoj i na srpskoj strani se pri svakoj ozbiljnijoj analizi moralo priznati da je nacionalna propaganda imala znatnog udjela u formiranju hrvatskog i srpskog nacionalnog osjećanja u Bosni, naročito u godinama pred okupaciju i neposredno poslije nje. Tako je dubrovačka Crvena Hrvatska pisala 26. maja 1892., da se „narodnosno pitanje razmahalo“ u Bosni i Hercegovini „isto od zaposjednuća ovih zemalja po Austriji“. „Inače narod pravoslavni, ili pravije govoreći hrišćanski u ovijem zemljama nije ništa znao o kakvoj srpskoj narodnosti, kao što katolici ili pravije kršćani također nijesu imali pojma o narodnosti, isto i muhamedovci ili pravije po tadanjem nazivu Turci. Narod nije znao narodnost nego se razlikovao po vjeroispovijestima.“20

Sa druge strane, hrvatska i srpska štampa je često pretjerano i neosnovano znala poricati i ignorirati svaku tradiciju bosanstva, jednostavno tvrdeći da je to izum okupacione uprave radi dijeljenja i zavađanja naroda. Različiti su listovi na slavenskom Jugu tako neosnovano pisali da se ne može nači nijedan naučnik, historičar ili etnograf koji je nešto posebno pisao o bosanskom narodu i njegovom jeziku.

To, međutim, nije odgovaralo stvarnosti, jer se naziv bosanski jezik sreće u pisanim spomenicima još od četvrte decenije 15. stoljeća. O tome svjedoče brojni pisci, uglavnom franjevci, Kotorani i Dubrovčani. Sredinom 15. stoljeća naziv bosanski jezik koristila je i bosanska dvorska kancelarija.21 Kasnije je bosanski jezik, upravo pod tim nazivom, bio jedan od diplomatskih jezika na Porti, pa je kao takav širenjem osmanske vlasti ulazio u upotrebu u raznim balkanskim slavenskim zemljama.

U javnosti su u vrijeme austrougraske uprave najžučnije rasprave vođene upravo oko naziva jezika, što je i razumljivo, jer je u pitanju bio osnovni element i kriterij nacionalne pripadnosti. Posebno je u tome pogledu oštro reagirala srpska štampa. Tako je, primjera radi, Bosanska vila u svom osmom broju od 15. aprila 1889. (28. april po novom kalendaru), napala sintagme „naš narod“ i „naš jezik“ upotrijebljene u prvom broju Glasnika Zemaljskog muzeja, pa je onda razumljivo da je još oštrije reagirala na naziv bosanski jezik. Nasuprot tome, list Bošnjak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog književnog jezika uzeli bosanski jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. Odatle se list u broju od 23. jula 1891. čudi da „naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nam po što, po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda“.22

Naziv bosanski podržao je i poznati filolog i slavista, profesor Bečkog univerziteta, Vatroslav Jagić, jednim govorom u Carevinskom vijeću (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Jagić je istakao da je zbog mogućih srpsko-hrvatskih sporova dobro da jezik odgovara nazivu zemlje. Taj naziv nije izmislio Kállay, pošto je termin bosanski jezik bio u najširoj upotrebi još od 17. stoljeća. Mada se u školskim knjigama i drugim publikacijama u Bosni jezik naziva bosanskim, u njemu nema ni najmanje težnje da se stvori jezički partikularizam ili posebna ortografija. To je isti onaj jezik“što ga Srbi zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim“. („U Moravskoj ima ljudi koji vele da govore moravskim, a drugi taj jezik nazivaju češkim.“) Bitno je da u jeziku nema razlika i Kállay „potpuno pravo radi, što da prepriječi raspravu službeno svuda“ upotrebljava „na nuždu“ izraz bosanski jezik.23

Zbog ovog govora Jagić je bio napadan sa svih strana i izložen oštroj kritici i u Beogradu i u Zagrebu. On je četrdeset godina kasnije pisao da je njegov cilj bio da naglasi „jedinstvo jezika između Beograda, Sarajeva i Zagreba“, a ne da ugodi Kállayu. Tu njegovu namjeru da istakne na relaciji Beograd-Sarajevo-Zagreb „vlada jedan literaturni jezik“ odmah su shvatili Nijemci kao „umni slušači“ njegov govor. Nasuprot tome, naši „kratkovidni reprezentanti javnog mišljenja“ odmah su ga stali napadati da je „u službi Austrije“, „pomićenik Kalajev“, „neprijatelj čas svoje domovine“, čas Srbije itd. To sve prije nego što se iko upustio u suštinu njegovih riječi ili sačekao stenografski izvještaj, nego sve „udri po čoveku, koji je od svojih mladih dana jednako preporučao, hvalio i zagovarao jedinstvo srpsko-hrvatsko u jeziku i literaturi“.24

U Bosni i Hercegovini zvanično je već 1883. godine uveden Vuk-Daničićev fonetski pravopis. Kako je jezik zvanično nazivan bosanskim, to je i gramatika koja je izdata 1890. nosila isto obilježje. Gramatika bosanskog jezika doživjela je više izdanja latinicom i ćirilicom i sve se do pred Prvi svjetski rat upotrebljavala u školama.25 

Bošnjaštvo je kao interkonfesionalna nacionalna ideja imalo je u vrijeme režima Benjamina Kállaya izvjesni dvostruki karakter. Njegov je cilj prije svega bio učvršćenje položaja Monarhije u okupiranoj zemlji. Cjelokupni Kállayev program u Bosni bi se mogao svesti na riječi francuskog maršala Patricea Mac Mahona, da je tu i tu ostaje (J’y mis et j’y rest)26. Sa druge strane, to je izraz napora da se domaće muslimansko stanovništvo veže za Austriju, koja mu prvi put u historiji osmanskog povlačenja iz Evrope garantira opstanak na njegovom rodnom tlu.

S obzirom na šira nacionalna kretanja na južnoslavenskom prostoru, bošnjaštvo se u praksi svelo na jedan uski krug muslimanskog begovata i građanstva koji je prvi shvatio dalekosežnost novih prilika, te potrebu i neminovnost usvajanja evropske kulture i načina života, ali i činjenicu da su mu pod Austro-Ugarskom zaštićeni njegovi imovinski interesi. Odatle je taj krug prihvatio austrougarsku upravu kao nosioca nove zapadne civilizacije, ali i kao zaštitnika vlastitog materijalnog položaja. Vodećim ljudima tog muslimanskog zemljoposjedničko-građanskog kruga već je početkom devedesetih godina bilo jasno da se pod bošnjačkom odrednicom više ne mogu ujediniti i okupiti sve konfesionalne zajednice u Bosni. U to je vrijeme linija kulturno-etničkog razgraničenja među Srbima i Hrvatima bila već jasno povučena, pa je list Bošnjak pisao 3. marta 1892., da je dobro što u Bosni postoji „muslimanska stihija, koja znade obuzdati strasti, te posreduje i odlučuje“. Određeni su muslimanski krugovi u Bosni upravo u toj mogućnosti posredovanja, pa time i arbitriranja, vidjeli svoj povijesni položaj i svoju političku ulogu.27

U samoj Monarhiji, prije svega u ne-posrednom susjedstvu Bosne, bilo je dosta protivmuslimanskog raspoloženja i tvrdnji o trajnom neprijateljstvu Bošnjaka kao muslimana prema Austriji i njihovom nemirenju sa novim prilikama u okupiranoj zemlji. Tako je u Leipzigu 1886. štampan antimuslimanski pamflet Bosniens Gegenwarth und nächste Zukunft, koji je jednovremeno u nastavcima „Sadašnjost i najbliža budućnost Bosne“, objavio i zagrebački „Obzor“ u brojevima od 16. do 23. siječnja 1886. Tu se otvoreno tražilo da se u interesu Monarhije muslimansko stanovništvo prisilno iseli iz Bosne. Taj se zahtjev obrazlagao navodnom nesposobnošću tog elementa da prihvati evropsku kulturu i civilizaciju. Na to je iste godine oštro reagirao Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak brošurom „Što misle Muhamedanci u Bosni“, koja je jednovremeno objavljena i na njemačkom („Wie denken di Muhammedaner in Bosnien“).

Iz tog provladinog bošnjačkog kruga proistekla je u drugoj generaciji mlada muslimanska inteligencija koja se postepeno i različitim putevima uključuje u opća nacionalno-politička kretanja na slavenskom Jugu. Ta inteligencija osjeća potrebu za proširenjem polja svog kulturno-političkog djelovanja. Tako se postepeno oblikovala jedna neformalna i prilično heterogena grupa intelektualaca i građana, koji su u političkom pogledu sami sebi nazivali „naprednim muslimanima“. Njihovom inicijativom pokrenut je 1900. godine prvi muslimanski književni i kulturni časopis Behar. Tri godine kasnije osnovano je kulturno-prosvjetno i potporno društvo Gajret, zatim sportsko društvo El-Kamer, zanatlijsko društvo Hurijet, Muslimansko akademsko društvo Zvijezda u Beču, Islamska dioničarska štamparija, prva muslimanska zemljoradnička zadruga u Šljama (kotar Tešanj), prva muslimanska Trgovačka i poljodjelska banka, list Ogledalo, te više čitaonica, klubova i trezvenjačkih društava. Sve su njihove pomenute i druge akcije nosile muslimanski konfesionalno-politički predznak. Prema službenim podacima u Bosni i Hercegovini su 1908. godine bila registrirana 124 različita društva i institucije sa muslimanskim obilježjem u svom nazivu.28 Jednom se riječju može kazati da je jedan mali broj muslimana intelektualaca u vremenu od 1900. do 1910. godine obavio niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda nazivaju kulturnim ili nacionalnim preporodom.29 Bila je to smjela akcija nekoliko samosvjesnih ljudi u kojima se krila velika energija.30

Bošnjaštvo je u datim prilikama imalo veoma usku socijalnu bazu. Njegovi prononsirani nosioci su bili ljudi izrazito konzervativne političke orijentacije. Oni su u svakom prilici naglašavali da vodeću ulogu u društvu ima „plemstvo“ koje je navodno čuvar narodnih tradicija. Povijesno iskustvo, nasuprot tome, uči da je u pravilu seljaštvo čuvar narodnih tradicija, te da je selo „večito vrelo nacije“.31 Potisnuti iz muslimanskog kulturnog pokreta, nosioci bošnjaštva su na kraju ostali i izvan muslimanskog političkog pokreta, tj. borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju32, koja je bila izraz šireg narodnog nezadovoljstva austrougraskom upravom. Oni su se tako na prelomu dva stoljeća, 1899/1900. godine, našli na marginama političkih i drugih javnih zbivanja među muslimanima u Bosni.

Tačno procjenjujući nacionalno-političke prilike u Bosni u prvoj deceniji 20. stoljeća Kállayev nasljednik na položaju zajedničkog ministra finansija, István (Stjepan) Burián je, kao vrhovni administrator okupirane zemlje, odlučno prekinuo sa politkom bošnjaštva svog prethodnika. U prvom izvještaju o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, što ga je poslije skoro trideset godina okupacije njegovo ministarstvo podnijelo 1906. godine Delegacijama austrijskog Carevinskog vijeća i Ugarskog sabora naglašeno je da su se u Bosni „pojmovi o narodnosti i konfesiji“ stopili još u predokupaciono doba. Granica između pojedinih skupina stanovništva je i istovremeno i konfesionalna i nacionalna. Tri glavne nacionalno-vjerske zajednice su muslimani, pravoslavni (Srbi) i katolici (Hrvati). Stupanj njihove nacionalne svijesti je različit. Muslimani su „po svojoj narodnosti isto tako Slaveni kao kršćani“, te se ne osjećaju „Turcima“, „premda se obično tako nazivaju (osobito u narodu). U njihovoj posebnosti naročito je izražen „religiozni momenat“.33

U skladu sa napuštanjem politike bošnjaštva i priznavanjem nacionalno-političke realnosti, zemaljska vlada je 4. oktobra 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se „zemaljski jezik“ ima svuda službeno nazivati „srpsko-hrvatskim“. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik.34 Kako je među muslimanima taj naziv bio duboko ukorijenjen, to je njima posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. dozvoljeno da u okviru svojih samoupravnih i autonomnih institucija i škola jezik mogu i dalje označavati bosanskim imenom,35 što je u praksi rijetko korišteno.

Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro-Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju politke interkonfesionalnog bošnjaštva koja je već mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikada iskreno vjerovao. On je tako još 1884. godine izrazio sumnju povodom tvrdnje u jednom izvještaju Zemaljske vlade da je velika većina bosanskog stanovništva odlučno protiv srpskog i hrvatskog nacionalnog opredjeljenja.36 Čitava je politika interkonfesionalnog bošnjaštva u biti imala karakter jednog provizornog koncepta, kako bi se na granicama Bosne zaustavili srpski i hrvatski nacionalistički uplivi i time politička razgradnja ustrojstva Osmanske i kasnije Habsburške Carevine.

Bošnjaštvo se može posmatrati i kao mogućnost da se prevaziđe konfesionalna sadržina nacije u Bosni. U stvarnosti mu nijedan od njihovih nosilaca nije davao to značenje. Kod svih je to šire značenje bošnjaštva bilo uglavnom, privid i odraz zvanične osmanske i kasnije austrijske politike, nego izraz vlastitog uvjerenja. U praksi se bošnjaštvo devedesetih godina 19. stoljeća svelo na mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana. Ali, i to je kao politika i praksa u datim okolnostima kratko trajalo. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bošnjaštvo je kao pokušaj nacionalne integracione ideologije u biti odigralo tu historijsku ulogu. Bošnjaštvo u praksi jednostavno nije moglo ići izvan već oformljenih tokova političko-kulturnog života na etničko-konfesionalnim osnovama, a u okviru tradiocionalnih vjerskih i prosvjetnih institucija.

U međuvremenu su na tlu Bosne neuspjeh pretrpjele, kako hrvatske tako i srpske nacionalne intergracione ideologije. Sticajem historijskih okolnosti u Bosni je kao centralnoj južnoslavenskoj zemlji najočitije došlo do izjednačavanja pojmova vjere i nacije. Izvorno Starčevićevo pravaško učenje je, kao integraciona nacionalna ideologija,37 pretrpjelo neuspjeh upravo u Bosni. 

U hrvatskom političkom pokretu u Bosni su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća jasno ispoljile dvije struje, građansko-liberalna i klerikalna, obje u načelu naslonjene na starčevićanstvo. Kako bi se u tim uslovima održalo nacionalno jedinstvo, to je hrvatski politički pokret sporo i oprezno pristupao svom formalnom organiziranju. Inicijativu je u tom pogledu preuzela građansko-liberalna struja kojoj su se pridružili i franjevci. Tako je poslije dužih priprema februara 1908. osnovana Hrvatska narodna zajednica (HNZ), čiji je glavni pokretač teoretičar i ideolog bio tuzlanski advokat dr. Ivo Pilar. U središtu programa HNZ-a bila je Starčevićeva ideja da je Bosna po „plemenu starosjedilaca“ i po „državnom pravu“ hrvatska zemlja, pa je logično da se priključi Hrvatskoj. U osnovi političke strategije HNZ-a bilo je saznanje da su Hrvati u Bosni najmalobrojniji dio stanovništva. Pošto je u to vrijeme u BiH živio relativno velik broj doseljenih stranaca katolika (Nijemaca i drugih), to je konfesionalnost kao kriterij nacionalnosti daleko više mogla koristiti pravoslavnim (Srbima) i muslimanima (Bošnjacima) nego li Hrvatima. Odatle je vođstvo HNZ smatralo da svaka hrvatska politička organizacija mora imati nadkonfesionalni karakter. 

Upravo u toj tačci, da konfesionalnost ne treba uplitati u narodnu organizaciju, vođstvo HNZ je došlo u sukob sa vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u Bosni da okupi sve katolike bez obzira na jezik i narodnost. Pošto je uzalud nastojao na tom programu preuzeti vođstvo HNZ-a, Stadler je januara 1910. osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatsku katoličku udrugu za BiH.38 Stadlera su u njegovoj ekskluzivnoj katoličkoj politici odmah podržali austrijski kršćani socijalisti Krala Luegera i slovenački klerikalci Janeza Evangelista Kreka. Neposrednu vezu sa slovenačkim klerikalcima održavao je Anton Bonaventura Jeglič, koji je prije postavljenja za ljubljanskog biskupa više godina služio u Sarajevu kao kanonik Vrhbosanskog kaptola.

 Stadler je, slično frankovcima, a nasuprot Starčeviću, hrvatsku naciju i državu vezivao isključivo za katolicizam. Takve su se ideje javile u Dalmaciji već u drugoj polovini 19. stoljeća u istupima Mihovila Pavlinovića i Ive Prodana, ali tek je u Bosni poslije 1900. godine „katoličko hrvatska jednadžba“ dobila svoj puni zamah i potvrdu kroz djelatnost nadbiskupa Josipa Stadlera i njegovih sljedbenika. Njegovi agresivni i bezobzirni prozelitistički nasrtaji na muslimane doveli su samo do bržeg izbijanja i konstituiranja muslimanskog autonomnog vjersko-političkog pokreta koji se akciono povezao sa istovjetnim srpskim pokretom. Tako je Stadlerova politika doživjela krah, a on sam je ostao „zaštitni znak katoličkog klerikalizma među Hrvatima“.39

Prije Hrvata iliraca i pravaša, istupio je Vuk Karadžić sa svojom srpskom nacionalnom integracionom ideologijom, koja se zasnivala na izjednačavanju jezika svih novoštokavaca Južnih Slavena i sprskom nacionalnom unitarizmu koji je obuhvatao, pored ostalih, sve bosanske muslimane i katolike. Karadžić je još u Predslovlju svoje Male prostonarodne slaveno-serbske pjesnarice koju je štampao u Beču 1814., istakao koncepciju Nacionalismusa Serbskog. Po njemu se taj „nacionalismus“ ogleda u imenu, rodu i jeziku, kao „bitie“, koje dijete „pozna sisajući mleko iz prsiju majke svoje“.40

Karadžić je tu prvi put neke narodne pjesme izričito vezao za bosanske muslimane koje smatra subkulturnom kategorijom unutar svog genetički shvaćenog unitarnog i integralnog srpstva. Vuk tako u napomenama uz pojedine pjesme bilježi da se radi o pjesmi Srbal’a Muhamedanskog zakona (Bošn’aka). Za jednu pjesmu kaže, da su je „spjevale u Zvorniku Serbkin’e Muhamedanskoga zakona“. Uz naslov slavne Žalostne pjesne plemenite Asan-aginice, Vuk je napisao da je to pjesma „takod’er Serbal’a Muhamedanskoga zakona“.

Tako je posredstvom muslimanskih pjesama iz ranih Karadžićevih zbirki, a osobito Hasanaginice, koja je privukla pažnju tadašnje evropske književne javnosti strani svijet saznao za Bošnjake. O tome su prvi izričito pisali Jacob Grimm i Goethe. U svojim predavanjima u Parizu 1841. godine Adam Mickiewicz je isticao za Hasanaginicu: „To je muslimanska pesma. Poturčeni Sloveni, koji ispovedaju islam, takođe pevaju slovenskim jezikom; još se nisu odrekli svog maternjeg jezika.“ Bez obzira na sva Vukova nastojanja da Bošnjake predstavi kao „Srbe muslimane“, već je Goethe primijetio, da suprotnosti između „hrišćana“ i „Turaka“ neprekidno izbijaju i u njihovim junačkim pjesmama.41

Bošnjaci su tu suprotnost kao direktnu prijetnju svom fizičkom i duhovnom opstanku odmah prepoznali u prvom srpskom ustanku, njegovoj praksi i programu. Još od tada je počelo, kako je to rekao stari srpski historičar i političar Stojan Novaković, „generalno trebljenje Turaka iz naroda“. Ti su „Turci“ u stvari bili Bošnjaci, koji su konačno silom iseljeni iz Srbije početkom šezdesetih godina 19. stoljeća.42

Takav razvoj je izraz neutemeljenosti Vukovog jezičkog svesrpstva i njegovog poznatog slogana iz 1849. godine, Srbi svi i svuda, te činjenice da se srpstvo u političkoj praksi nije definiralo po jezičkom, nego u prvom redu po vjerskom kriterijumu. Tu se u duhovnom pogledu ništa bitno nije mijenjalo, bez obzira na činjenicu da je Autonomna Kneževina Srbija od početka četrdesetih godina 19. stoljeća razvijala, u cilju svoje političke ekspanzije, živu nacionalnu propagandu u južnoslavenskim zemljama pod turskom i austrijskom vlašću. To je kao konkretan politički program formulirano u poznatom Načertaniju Ilije Garašanina 1844. godine.43

Ta propaganda po kojoj su navodno svi Južni Slaveni, osim Bugara i Kranjaca (Slovenaca), u stvari Srbi, bez obzira na vjeroispovijest, imala je daleko više uspjeha među Srbima nego među katolicima i muslimanima. Mnogi Srbi su sasvim iskreno smatrali muslimane i katolike po Bosni, Dalmaciji, Boki, Bačkoj, Slavoniji, Lici itd., Srbima koji su jedino još nesvjesni svog navodno srpskog narodnog imena. U tom je smislu Antun Gustav Matoš, kao odličan poznavalac intelektulanih prilika u Srbiji, pisao još prije rata 1914., da „nema Srbina, koji nas ne smatra rđavim Srbima“.44 Dobar dio akademske omladine u jugoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske je to prihvatao radi ideala „narodnog jedinstva“. Razočarenje je odšlo u godinama poslije 1918., kada je došlo „narodno jedinstvo“, ali pod potpuno sprskom hegemonijom.

Muslimani su u Bosni poslije austro-ugarske okupacije bili izloženi vrlo oštroj srpskoj nacionalističkoj propagandi, koja nije dolazila samo iz Srbije, nego u daleko većoj mjeri od Srba iz Vojvodine i Dalmacije. Među Bošnjacima i Srbima povremeno dolazi, kako do oružane tako i političke suradnje na bazi zajedničkog otpora austrijskom katoličkom kulturno-političkom okruženju. Bošnjaci i Srbi su zajedno učestvovali u ustanku u istočnoj Hercegovini, početkom 1882, nakon što je Austro-Ugarska proglasila privremeni odbrambeni zakon (Whergesetz) kojim je bosansko-hercegovačko stanovništvo obuhvaćeno redovnom obavezom.45

Višegodišnja politička saradnja između Bošnjaka i Srba ostvarena je u toku njihove borbe za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Srpsko političko vođstvo u Bosni nastojalo je ovo suradnji dati nacionalno-političko značenje. U tom su smislu srpske „narodne vođe“ ponudile 1901. godine muslimanskom vođstvu autonomnog pokreta nacrt ugovora o političkoj suradnji, koji je vjerojatno napisao peštanski advokat i poslanik ugarskog sabora dr. Emil Gavrila. U nacrtu koji se sastojao od 25 članova, na prvom mjestu se tražila politička autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Bosnom bi neposredno upravljao guverener imenovan od sultana, i to naizmjenično jedan musliman i „jedan pravoslavni Srbin“. Bošnjačka strana nije potpisala ovaj ugovor, jer se nije mogla postići saglasnost o načinu rješavanja agrarnog pitanja. U pregovorima je ipak u prvi plan izbila činjenica da su bošnjački predstavnici Alibeg Firdus i Bakir-beg Tuzlić odlučno odbili da pristanu na odredbe članova 11-13. nacrta ugovora. Tim se članovima predviđalo da službeni naziv jezika u Bosni bude samo „srpski“, te da se u javnom pismenom saobraćanju, školama i državnim ustanovama upotrebljava isključivo ćirilica. Tako nacrt ugovora nije realiziran,46 ali je međusobna bošnjačko-srpska saradnja nastavljena. Ta je saradnja u izvjesnom smislu institucionalizirana osnivanjem Muslimanske narodne organizacije (MNO), početkom decembra 1906, odnosno Srpske nardone organizacije (SNO), krajem oktobra 1907.

Kada su mladoturci jula 1908. izvršili revoluciju i vratili u život liberalni osmanski ustav iz 1876. godine, pokrenule su Muslimanska i Srpska narodna organizacija zajedničku akciju da Bosna i Hercegovina, kao formalnopravno sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Zajednička delegacija koju su vodili predsjednici dviju organizacija, Alibeg Firdus i Gligorije Jeftanović, predala je u tom smislu, predstavku austrougarsku ministru finansija Istvánu Buriánu 7. septembra 1908. na Ilidži kod Sarajeva. Tu se zahtijevalo hitno donošenje Ustava za BiH bez diranja u njen državnopravni položaj, tj. u sultanov suverentitet. Time se htjela otkloniti mogućnost aneksije o kojoj se već javno pričalo. Ustavom bi se garantirala građanska jednakost, lične i političke slobode, te uveo parlament. Pri predaji predstavke, Firdus je usmeno naglasio Buriánu da se ustav traži „bezuslovno, tj. da se ne dira u državno pravni položaj naše otadžbine“.47

Kao odgovor na ovaj zahtjev, Austro-Ugarska je tačno poslije mjesec dana proglasila aneksiju BiH. Tokom aneksizone krize 1908./09. srpsko-bošnjački politički savez se faktički raspao. Pokazalo se da je taj savez počivao na negativnoj osnovi zajedničke borbe protiv Austro-Ugarske . U svojim pozitivnim nastojanjima obje su strane još prije aneksije išle za različitim ciljevima. Srpska strana je otvoreno radila na ostvarivanju dalekosežnog plana pripajanja Bosne Srbiji. Nasuprot tome, bošnjački cilj je bila autonomija BiH, bilo pod sultanovim suverenitetom bilo u okviru Austro-Ugarske. 

Bosna je tako bila i ostala glavni prostor preplitanja i sukobljavanja hrvatski i srpskih nacionalističkih ideologija, odnosno njihovih velikodržavnih planova. Svojom vjerskom isključivošću i političkom gorljivošću ušli su mnoge tragične konflikte, ali se Bosne kao svog velikodržavnog cilja ni jedni niti drugi nisu odrekli. Posljedica toga je da bosanski Hrvati i Srbi svoj politički centar vide svugdje, osim u slobodnoj i teritorijalno cjelovitoj Bosni i Hercegovini. To je u novijoj povijesti Bosne rezultiralo mnogim barbarskim događajima čiji je krajnji ishod još neizvjestan. Bosna ostaje zemljom, kakvu je Jukić vidio tačno prije stotinu pedeset godina. Nastanjuju je ljudi istog etniciteta i jezika, ali inicijalno različitog političkog i kulturnog iskustva. Otvoreno se postavlja pitanje kako će i da li će Bosna preći put do nacije-države.*   


Bilješke
1 Ovdje je terminom Bosna uvijek obuhvaćena i Hercegovina.
2 Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji – Porijeklo, povijest, politika (preveo s engleskog Josip Šentija), Zagreb 1988., 41.
3 Hans Kohn, The Age of Nationalisam – The First Era of Global History, New York 1968., 178.
4 Ibid, 11.
5 Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Zagreb 1851., X+63.
6 Muhsin Rizvić, Bosna i Bošnjaci – Jezik i pismo, Sarajevo 1996., 35-37.
7 Ibid., 36.
8 Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft, „Sveske Zadužbine Ive Andrića“, god. I, Beograd 1982., 9-237.
9 M. Rizvić, op. cit., 36.
10 Bliže o tome, M. Imamović, Naziv Musliman, Književna revija br. 31, Sarajevo, april 1990.
11 Martin Sohor, Hussein Kapetans Kampf um Bosniens Unabhängigkeit (neobjavljena doktorska disertacija), Philosophischen Fakultät der Universität in Wien, 1927., 135-151.
12 Općenito o položaju Bošnjaka u Osmanskom Carstvu, vidi, Avdo Sućeska, Položaj Muslimana u osmanskoj državi, Pregled, br. 5, Sarajevo 1974., 483-509. 
13 Dr. Galib Šljivo, Omer-paša Latas u BiH 1850-1852, Sarajevo 1977., 164.
14 Bosanski vjestnik, br. 1, Sarajevo, 7.IV.1866. (po starom kalendaru). Up., Vlado Jokanović, Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjštva kao nacionalnog pokreta, Pregled, br. 9, Sarajevo 1968., 246-247.
15 Bliže o tome, M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, Sarajevo 1976., 72-73.
16 O Kapetanoviću vidjeti, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, Institut za književnost Sarajevo, sarajevo 1992., 231. 
17 Risto Besarević, Kultura i umjetnost u BiH pod austrougarskom upravom – Građa. Sarajevo 1968., 446. Up., M. Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knji. I. izd. ANUBiH, Sarajevo 1973., 111-112.
18 Vladislav Skarić, Sarajevo i njeova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo 1937., 223-234.
19 Ibid., 224.
20 M. Imamović, List Bošnjak i pitanje nacionalne identifikacije Muslimana, Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku, 140.
21 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995., 115.
22 M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH, 76.
23 Bošnjak, br. 29, Sarajevo, 16.VII.1896.
24 Spomeni mojega života, II, Beograd 1934., 146-7. i 245.
25 Opširno o tome, Mitar Papić, Iz prošlosti srpsko-hrvatskog jezika i pravopisa u BiH, Pregled, br. 4, Sarajevo 1973.
26 Lujo Vojnović, Benjamin Kállay, Savremenik, br. 1, Zagreb 1911., 43.
27 M. Imamović, O historiji bošnjačkog pokušaja, u knjizi, A. Purivatura – M. Imamović – R. Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo 1991., 46.
28 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja Bosanskih Muslimana, Sarajevo 1974., 131.
29 M. Imamović, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i bošnjački kulturni preporod, Zbornik radova Islam i kultura Bošnjaka u djelima Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića i Edhema Mulabdića, Zagreb 1994., 31-49.
30 Maximilian Braun, Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina, Leipzig 1934., 148.
31 Dragoljub Katić, Narodna misao ili životna filozofija običnog čovjeka, izd. Biblioteka Nova, Beograd 1987., 119. O ulozi seljaštva u historiji Bošnjaka vrlo su instruktivni radovi Avde Sućeske, posebno studija, Seljaške bune u Bosni u XVII. i XVIII. stoljeću, „Godišnjak Društva istoričara BiH“, XVII., Sarajevo 1969., 163-207. 
32 Opširno o tome, Nusret Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Sarajevo 1980., 396.
33 Izvještaj o upravi BiH 1906., Izdalo c. i kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb 1906., 106.
34 Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973., 10.
35 Ibid., 34-40.
36 M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, 46.
37 Opširno o tome, Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 453.
38 Opširno o tome, Luka Đaković, Političke organizacije bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb 1985., 397.
39 I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, 110.
40 Cit. prema M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci, 38.
41 Ibid., 39.
42 Bliže o tome, M. Imamović, Pregled istorije genocida na Muslimanima u jugoslavenskim zemljama, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, br. 6, Sarajevo 1991., 679-680.
43 Petar Šimunić, Načertanije – Tajni spisi srpske nacionalne i vanjske politike, Predgovor drugom izdanju Mirko Valentić, Zagreb 1992., X + 123.
44 Misli i pogledi, Drugo izdanje dopunio i priredio Dubravko Jelčić, Zagreb, 1988., 361.
45 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958., 358.
46 N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana, 128-129.
47 Bosanski ustav – Fototip izdanja iz 1910. godine, Autor uvodnije studije prof. dr. M. Imamović, Sarajevo 1991., 32-33.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by