Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

 

Piše: Milka Car

Johann Wolfgang von Goethe, Putovanje Italijom, Litteris, Zagreb, 2015.

 

 

Vjerojatno najpoznatiji Goetheovi stihovi su oni iz njegove pjesme Mignon:

 

Poznaš li zemlju, gdjeno limun cvate?

U tamnom lišću naranče se zlate

Sa plavog neba laki vjetrić piri,

Šumori lovor, mirta uz njeg miri,

Da li je znaš?

O poći s tobom tamo, Ljubavi moja, želja mi je samo.1

 

Ta je njegova pjesma čežnje za jugom postala gotovo himnična oda sjevernjačkoj čežnji za atmosferom i baštinom Juga, subjektivna posveta duhu slobode i sjećanja jer mu je o svojem doživljaju Juga, posebno Italije, u djetinjstvu oduševljeno pričao otac. Istovremeno se u njoj prepoznaje univerzalna misao o skladu čovjeka, kulture i prirode, skladu koji Predrag Matvejević u svojem Mediteranskom brevijaru naziva „vjerom u Jug“2. U subjektivnom vidu je mladi Goethe u njoj opjevao i vlastitu čežnju za kolijevkom europske civilizacije koju je potom i posjetio prilikom svojega putovanja u Italiju od rujna 1786. do svibnja 1788. godine kao sjevernjački izbjeglica3, kako sam sebe naziva u svojem putopisu. Po mnogočemu je to putovanje prijelomno u Goetheovom stvaralaštvu, a o njemu svjedoči u svojem opsežnom putopisu Putovanje Italijom (Italienische Reise) koje je na temelju svojih dnevnika objavio mnogo kasnije, tek od 1813. do 1817. godine. Koliko god Goetheovo djelo bilo hrvatskom čitateljstvu poznato i razmjerno dobro zastupljeno – uz poeziju i stihove koje mnogi znaju naizust, njegov roman Patnje mladoga Werthera ne treba ni spominjati, a Zdenko Škreb je preveo njegovu autobiografiju Poezija i zbilja (Dichtung und Wahrheit) još 1953. godine – putopisna proza ostala je neprevedena, a time i slabije poznata.

Ovu je nepravdu donekle ispravio izbor iz Goetheova Putovanja Italijom nakladnika Litteris u biblioteci Svjetski pisci iz 2015. godine, pa valja još jednom ponoviti zbog čega je taj Goetheov tekst toliko važan i zašto bi bilo bitno da čitateljstvo dobije uvid u cjelovit tekst. U izboru iz Goetheova inače dvosveščanog Putovanja nije prikazan početak putovanja po Njemačkoj preko prijevoja Brenner do samog juga Italije i Sicilije, nego samo reprezentativni dijelovi puta od Verone do Venecije, sama Venecija, zatim dio od Ferrare do Rima te boravak u Rimu, u kojem je Goethe proveo najviše svojega vremena u Italiji. Tako se dobiva uvid u najreprezentativnije dijelove putovanja kao u „žudnju snažniju od misli“4, onu žudnju koja Goethea toliko vuče u Rim da je čak i Firenzu samo na kratko posjetio, žureći u grad koji će kasnije opjevati u svojim kanoniziranim i skandaloznim Rimskim elegijama:

 

Čitav si svijet, o Rime; – no ljubavi u njih da nema

Ne bi taj sv’jet bio sv’jet, ne bi taj Rim bio Rim.“5

 

Možda je najjednostavnije usporediti Goetheov revolucionarni roman Patnje mladoga Werthera s njegovom dramom Ifigenija na Tauridi iz 1787. kako bismo shvatili koliki je obrat u njemu izazvalo iskustvo putovanja Italijom, i to posebno u njegovoj poetici. Upravo to putovanje markira granicu između mladoga pisca Sturm und Dranga i kasnijega klasicističkog, svevremenskog Goethea. Dok su likovi djela iz njegove mladenačke stvaralačke faze, uz Werthera to je primjerice Götz von Berlichingen iz istoimene drame iz 1773. godine, obilježeni ekstremnim osjećajima, željom za samoostvaranjem bez obzira na tradiciju i društvene okove te izraženim individualizmom i subjektivizmom pa je tema tih djela sudar takvoga snažnog pojedinca s konvencijama građanskog društva i istovremeno nepomirljivost ideala i zbilje, u sljedećem razdoblju kod njega prevladavaju načela harmonije, okretanje antičkim uzorima i formalno savršenstvo. Goetheova glavna tema iz toga ranoga stvaralačkog razdoblja je emancipacija individue i njegova propast u sudaru s društvom, čime donosi sasvim novo shvaćanje individualnosti, povijesti i društva u kasnome 18. stoljeću te najavljuje građansku kulturu osjećajnosti i individualnosti, kao i modernu književnost njemačkoga govornog područja s izrazitim fokusom na pojedinca i društvene zakone koji ga lome, što se može pratiti i u njegovoj zreloj fazi, sve do njegova najvažnijeg djela, drame Faust.

S obzirom na neobuzdanu prirodu svojih likova, kult individualnosti i originalnosti, kao i težnja za oslobađanjem od konvencija, začudan je njegov osobni put od takvoga umjetničkoga stvaranja novoga tipa građanskog idealiste do skučenoga dvorskog činovnika, naime Goethe već 1775. prihvaća poziv mladoga weimarskog vojvode Karla Augusta von Weimara te postaje dvorski činovnik u Weimaru, što je pozicija koju će uz manje prekide zadržati do konca svojega života. Goethe se svjesno odlučuje za „djelatan život“, kako piše u svojem dnevniku od 18. svibnja 1780., te za „neposredno korisno“. U njegovom slučaju to je projekt odgajanja vlastodršca i pokušaj zalaganja za prosperitet tadašnjih njemačkih državica u sklopu Njemačkog Carstva u programu upoznavanja sa širokim duhovnim kozmopolitizmom. U tom smislu tada nastaje njegova predodžba o svjetskoj književnosti (Weltliteratur), utjecajna sve do danas kao misao o nužnosti prožimanja različitih kulturnih utjecaja i zbroja doživljaja u različitim kulturama. No, svjestan preuzetih obaveza istodobno odmah bilježi: „Moje se pisanje sada sasvim podređuje životu.“ Najbolje se proturječja umjetničke i činovničke egzistencije vide u nastanku spomenute drame Ifigenija na Tauridi, koju piše u jeku priprema za jedan od niza sukoba između pojedinih državica te rad na drami sporo napreduje – teško je pomiriti idealizam umjetnosti sa zbiljom punom bijede, nasilja i siromaštva. U toj drami Goethe pokušava pomiriti sadržaj i formu, sadržaj je u ovom slučaju apstraktna ideja o časti i humanizmu na temelju grčkoga mita, a forma za to je stilski sklad s uporištem u klasicističkoj poetici harmonije svih dijelova. U Italiji, posebno u slikarstvu, nalazi uzor za svoju Ifigeniju, ideal humanističkoga visokog morala, te time prevrednuje okrutni antički mit u novom duhu humanizma.

Umjetnost je po njemu plod proučavanja suglasja čovjeka s prirodom, a nigdje nisu u većem suglasju nego što je to slučaj u blagoj mediteranskoj klimi Italije. Neobuzdani pjesnik Sturm und Dranga – sjetimo se samo stihova iz njegove mladenačke himne Prometej, najboljeg primjera težnje za ljudskom autonomijom i potpunom novovjekovnom slobodom:

 

„Evo me, sjedim, gradim ljude

Po svojoj slici,

Rod jedan, da mi bude ravan,

Da pati, da plače, Da uživa i raduje se

I za te da ne haje, Ko ni ja!“6

 

Goethe ovdje postaje kompletni odmjereni umjetnik koji crpi iz cjeline iskustva, znanja i doživljaja. Čovjek tek u tom smislu doista postaje sličan bogovima i izjednačava se s njima u harmoničnom bivanju s prirodom i vlastitom poviješću.

Tu će harmoniju Goethe ostvariti tek prilikom svojega putovanja u Italiju, gdje će u Weimaru već praizvedenu Ifigeniju preraditi u dramu u stihovima i tek time postići klasicistički ideal harmonije i visoku stilizaciju jampskog blanversa prikladnu temi. Tako vojvodi u Weimaru može napisati da se nakon nešto manje od dvije godine ponovno pronašao, u Italiji je pronašao sam sebe kao umjetnik s osloncem u univerzalnim kulturnim uzorima antike. U jesen 1786. godine u Italiju odlazi opterećen neuspjesima u pokušaju provođenja reformi i poljuljane vjere u prosvjetiteljsku mogućnost poboljšanja državnog uređenja. Pa ipak, tijekom svojega boravka pronalazi duševni mir, posebice stoga što, barem u početku, putuje anoniman u „samoći, za kojom tako često čeznutljivo uzdisah“7, iako mu se kasnije pridružuje njemačko-talijansko umjetničko društvo, među ostalima slikar Tischbein i pisac Anton Moritz Reiser. Pored toga oduševljava se prirodom i posebno spomenicima antičke umjetnosti te se u Weimar vraća s osnaženim idealom umjetnosti, ovaj put preformuliranim u ideal potpune autonomije, sada svjestan da je samo umjetnička autonomija doista ostvariva i to kao autonomija proizašla iz autentičnoga iskustva.

U prvome, na hrvatski još neprevedenom dijelu Putovanja u Italiju Goethe piše kako je na putovanje krenuo kako bi učio. Doista, u toj se njegovoj otvorenosti duha prema novim spoznajama prepoznaje prosvjetiteljsko uvjerenje u neograničene sposobnosti ljudskoga duha i u mogućnost razvoja ličnosti. Tako još prolazeći uz Frankfurt na Majni piše da je njegov cilj promatrati svijet, da je prijatelj s cijelim svijetom i dok putuje cijeli svijet mu govori i pokazuje se. Taj dio još nema određenog adresata, nego se sasvim općenito obraća anonimnom čitatelju, kasnije se obraća prijateljima, na primjer kada 1. studenog 1786. ulazi u Rim: „Napokon mogu otvoriti usta i svoje prijatelje pozdraviti vedra srca.“8 U nekim dijelovima piše izravno svojim suvremenicima, na primjer svoj prijateljici i muzi gospođi Charlotti von Stein, J. G. Herderu ili slikaru Johannu Heinrichu Tischbeinu, autoru čuvenoga Goetheovog portreta u Campagni.

No, o svemu što ga zanima u priželjkivanom totalitetu života i osjećaja može se steći dojam iz ovoga izbora iz Putovanja Italijom. Kao i u njegovim romanima i dramama, glavni je naglasak na stvaranju novoga sloja obrazovanog građanstva, a ono nastaje na temelju produbljenih spoznaja o zajedničkoj antičkoj baštini, o ljudima, arhitekturi, slikarstvu i prirodi, ali i iz prirodnih znanosti posebno botanike, mineralogije i geologije. Njegovo je putovanje u svakom pogledu putovanje promatrača i opažatelja, on pomno proučava svijet oko sebe i bilježi važne detalje, no jednako tako prepoznaje mediteranski dašak lagane egzistencije u mediteranskom okrilju povijesti i kulture. On traga za vječnim zakonima povezanosti čovjeka i svijeta, za njihovom organskom vezom i tu poveznicu prepoznaje u antičkim spomenicima diljem Italije. No, jednako ga tako zanima priroda, pa sjevernjacima detaljno opisuje izgled i plod maslina jer je to drvo bilo sasvim nepoznato u njemačkim krajevima. Tu djeluje prosvjetiteljski i odgojno prema svojoj publici. Jednako tako piše o tegobama putovanja kočijom, no sve podnosi kako bi vidio dugo priželjkivani Rim. Taj se imperijalni grad doista pokazuje kao kruna njegova putovanja, mjesto na kojem spoznaje jasnoću i mir egzistencije pa se vraća umjetničkom stvaralaštvu s novim zanosom koji obilježava sve stranice putopisa u Rimu.

Stigavši u Veneciju pojašnjava razloge koje ga vode na put i žali za izgubljenom cjelinom umjetnosti i društva. Tu su cjelovitost njegovi suvremenici tada upravo nanovo otkrivali u antici, ponajviše nakon objavljivanja iznimno utjecajne monografije povjesničara umjetnosti Johanna J. Winckelmanna o oponašanju antičkih djela u kojem govori o „plemenitoj jednostavnosti i mirnoj veličini“, ostvarenoj u to doba na temelju svojih proučavanja umjetnosti i arhitekture prilikom svojih boravaka u Italiji i Grčkoj od 1755. do 1768. godine. Upravo ta uzrečica postaje temelj klasicističke poetike za koju se zalažu mnogi autori, kao i Goethe i Schiller u razdoblju Weimarske klasike, kada putopis i nastaje. Ne čudi stoga što Goethe u Veneciji piše: „Vremena su gora nego što bi se pomislilo.“9 Tako trojac talijanskog pjesnika Ludovica Ariosta, arhitekta i obnovitelja antičke tradicije Andree Palladija i Torquarta Tassa, postaju nit vodilja u njegovom novom shvaćanju umjetnosti kada donosi odluku o proučavanju starih i s njima se toliko poistovjećuje da tvrdi „Zaista, ni sad se ne ćutim kao da te stvari vidim prvi put, nego kao da ih vidim ponovno.“10 Jasno je iz toga da umjetnost uspoređuje sa životom i ne pristaje na hladni klasicizam normativnih načela, nego na proživljeno obnavljanje klasicističkog duha.

Rim je zbog toga za njega ponovno rođenje i visoka škola, kao što i cijelu Italiju shvaća iz vizure idealizma pa tako nema toliko mnogo zapisa o ljudima i načinu života, već se daleko više posvećuje promatranju spomenika, prirode i umjetničkih djela kao da je i Italija sublimirana u apstraktni program visokoga humanizma. Samo na jednom mjestu primjećuje kako se svjetina divila njegovim kožnim čizmama, kakve očito nisu bile uobičajene u Italiji u to doba. Na kraju hrvatskog izdanja Goethe piše o stvarima koje donosi iz Rima, o tri sadrena odljeva glave božice Junone, a i inače se često žali zbog teških kovčega jer pasionirano skuplja stijenje, slike i crteže. No, još važniji od konkretnih predmeta koje donosi sa sobom čini se duh koji Goethe prenosi i čežnja za jedinstvom čovjeka, kulture i prirode u totalitetu doživljavanja, što ostaje prepoznatljiva sve do danas.

 

Bilješke

1 Ovdje u prijevodu Dobriše Cesarića, u: Johann Wolfgang Goethe: Izabrane pjesme. Ausgewählte Gedichte. (ur. Zoran Kravar i Viktor Žmegač) Matica hrvatska: Zagreb 1999, str. 101.

2 Predrag Matvejević: Mediteranski brevijar. Grafički zavod Hrvatske: Zagreb 1991, str. 85.

3 Johann Wolfgang von Goethe: Putovanje Italijom. Izbor. (Prev. Boris Perić) Litteris: Zagreb 2015, str. 61.

4 Goethe: Putovanje, str. 93.

5 Johann Wolfgang Goethe: Rimske elegije. Prev. Vladimir Nazor. U: Kravar/Žmegač 1999, str. 116 –155, ovdje 117. O Rimskim elegijama posebno pogledati predgovor Viktora Žmegača u navedenom izdanju.

6 Johann Wolfgang von Goethe: Prometej. (Prev. Zoran Kravar) U: Kravar/Žmegač 1999, str. 49–53.

7 Goethe: Putovanje, str. 37.

8 Goethe: Putovanje, str. 110.

9 Goethe: Putovanje, str 65.

10 Goethe: Putovanje, str. 79.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.