Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Mirko Božić

Gauz: Čovjek-stup (Sandorf, 2017.). Prevoditelj: Nataša Medved.

 

Neću nikada zaboraviti svoj prvi posjet pariškom aerodromu Charles de Gaulle. Bilo je ljeto i terminal je bio krcat ljudima koji su za sobom teglili prtljagu, gužva oko štandova sa suvenirima i prodavnicama francuskih Pierre Hermé pralina, trgovina Chanel i Montblanc, Starbucks kafića, nepregledna hrpa stvari, čitav jedan sprat kao ona polica sa žvakama i čokoladicama kraj kase u trgovini, da ti izmame još koji dinar iz džepa. U toj silnoj vrevi isticala se vojna policija oboružana dugim cijevima čiji je posao bio svima otvoreno dati do znanja da će se svaka torba bez nadzora biti tretirana kao potencijalna bomba. U toj napola paranoičnoj situaciji bilo je previše žurbe da bi se itko osjećao nelagodno zbog vatrenog oružja svuda oko sebe, pa se ni sam nisam previše obazirao na to, ali kundaci i pendreci stalno su bili negdje u pozadini, za svaki slučaj.  

Svi koji su ikada ušli u kapitalističke shopping katedrale iskusili su nešto slično, samo što su cijevi kratke i diskretnije, no osiguranje je i dalje tu, gotovo poput komada namještaja, satima u stojećem položaju, i gotovo da se čini da se na njegovom licu miču jedino oči koje zuje na sve strane u potrazi za sumnjivcima, dok ruke drži čvrsto stisnute ispred sebe, poput vojvotkinje od Cambridgea, no umjesto torbice nosi diskretno vatreno oružje. Nakon što pročitate kratki roman Čovjek-stup abidjanskog autora pod pseudonimom Gauz, možda ćete kada sljedeći put uđete u trgovinu ove žive kulise primijetiti prije nego odjeću i obuću, kao što se desilo meni. Gradovi su puni ljudi u uslužnim djelatnostima koji su gotovo nevidljivi jer se interakcija s njima svodi na ono najnužnije, bilo da je riječ o narudžbi pića, hrane ili adresi na koju te taksist treba odvesti. Oni povremeno probiju taj svojevrsni „četvrti zid“ pa popričaju sa mušterijama pozadi u automobilu,  taksi je kao psihološka ordinacija na kotačima jer se čovjek ponekad spontano otvori strancu više nego onima s kojima je u bliskom odnosu.

Pripovjedač u Gauzovu romanu dolazi iz takvog jednog svijeta, čija je funkcija efikasnost i nevidljivost. Pristup ovom tekstu vjerojatno primarno ovisi o tome da li je sam čitatelj sa prave strane ovog uslužnog lanca, tj. mušterija u trgovini, a ne zaštitar. Lako je moguće da bi se svaki zaštitar prepoznao u mnogo situacija opisanih u knjizi. Mušterije u ovoj knjizi čitaju priče koje nikada ne čuju jer „čovjek stup“, nikada ne govori, već poput statue stoički šuti. Čitaju o njegovom privatnom životu, socijalnom miljeu i problemima skrivenim od posjetitelja trgovina. Pripovjedač detaljno elaborira uvjete života prosječnog afričkog imigranta, njihove zajednice iza kulisa ušminkanih gradskih avenija i trgova, potplaćene poslove koji im osiguravaju egzistenciju, memljive kuće u kojima stanuju i konstantni strah od deportacije. Svijet je to solidarnih ljudi koje je muka iz Abidjana otjerala u izrabljivačke tvornice francuske metropole i koji žive u minijaturnim zajednicama gdje pomažu jedni drugima kako bi preživjeli Pariz, u figurativnom i doslovnom smislu te riječi:U getu si mogao preživjeti ako izraze poštovanja ponavljaš „starima“ koji nisu nužno stariji ali su tu došli prije tebe i znaju puno više od tebe. U MECI-ju nije bilo provalnika i džeparoša, no Kassoum je brzo shvatio da je MECI, baš kao i Colosse, geto.” (112). Studentska kuća MECI u kojoj stanuju likovi iz priča glavnog lika Ossirija istovremeno je Hugoova Kućerina Gorbeau, velika kuća iz Perecova romana Život način uporabe, i slični mikrokozmosi bijede, strukturirani kao gomila individualnih narativa najnižih društvenih slojeva koji se susreću u skrovištu koje je više jazbina nego kuća (Ossiri se i sam na jednom mjestu pita da li je to uopće kuća). Kao neka daleka ispostava ljudi iz njegove domovine, u kojoj svi započinju novi život sa manje ili više uspjeha, istovremeno je adresa studenata koji će jednog dana možda postati diplomirani građani „sa papirima“, i ostalih koji se krpaju za egzistenciju bez visokointelektualnih ambicija. Ossiri se od ostalih stanara razlikuje svojim težnjama, ne zadržava se unutar skučenosti imigrantske zajednice, već pokušava komunicirati sa svojom okolinom. On je promatrač, i čitatelj Pariz gleda kroz njegove oči: hrpe ljudi koje se kreću u simuliranoj realnosti robnih kuća, njihove navike i nesigurnosti, marame arapskih žena i obline Parižanki utegnute u preusku odjeću, kradljivci koji riskiraju sve za nekoliko bočica parfema. Neka poglavlja imenovana su prema trgovinama u kojima se radnja dešava, dajući na ovaj način konkretan locus priči koju čitamo.

Jasna cezura i interakcija između onih koji troše novac i zaštitara čija je jedina zadaća zaštiti bogate bijelce od imigranata sa društvenog dna kome i sami pripadaju, neodoljivo podsjećaju na Altmanov film Gosford Park, gdje se u ladanjskoj kući engleskog lorda Williama Cordlea okuplja društvena krema dok su prostorije za poslugu, diskretno povezane sa „gospodskim katovima“, pune batlera, sluškinja, vozača, kuharica, pralja i ostalih čiji je paralelni svijet u palači prikazan gotovo jednako dinamičnim i intrigantnim kao onaj njihovih gospodara. S tom razlikom što je u Gauzovu slučaju Altmanova ladanjska kuća ekspandirana na dimenzije čitavog grada. Jedna od glavnih vrlina ove knjige i jeste u poprilično vjernom portretiranju onih „iznad“ i „ispod“ nevidljive crte razdvajanja u društvu, gdje je imigrant (što je posebno aktualno u sadašnjem trenutku u cijeloj Europi) poput dijabetičara u slastičarni, jer je sav taj luksuz koji ga okružuje njemu potpuno nedostupan. Na jednom mjestu Ossiri to jasno i konstatira: “CHAMPS ELYSEES. Dućani, butici, supermarketi, trgovačke galerije, hoteli, lanci restorana…ako je ova avenija najljepša na svijetu, zaštitar je nešto kao cvjećar-hladnjačar-talasoterapeut kod Inuita” (51).

Gauz piše dinamično i efektno, poglavlja u knjizi zapravo su tek nizovi labavo povezanih opservacija koje po sebi zapravo ne čine nikakvu radnju već funkcioniraju skoro na principu struje svijesti. Ovo istovremeno čini i najslabiju kariku u narativnom lancu knjige: naime, Gauzove misli povremeno se spuštaju na nivo dosjetke koja je tipičnija za materijal stand-up komičara nego pisca u uobičajenom smislu riječi, koliko god to bilo simpatično zbog njegove pozicije kulturološkog outsidera: “KINEZI. Zbog goleme odjeće robe proizvedene u Maovoj zemlji može se reći da je Kinez u dućanu s odjećom zapravo povrat pošiljke pošiljatelju.” (20).

Autor pokazuje istodobno svoju perceptivnost registriranjem mušterije te smisao za humor uronjen u kulturološke stereotipe čija je i sam žrtva. Na ovaj način, ljudi koji su na rubovima francuskog društva, uredno odvojeni na margine i svaki unutar svoje ladice, pokazuju vlastito gledište na sve ono što im je nedostupno, raskrinkavajući ga kao isprazni i zatupljujući materijalizam. Ossiri nas kroz te ladice vodi poput turističkog vodiča, priča o zajednicama koje su identitetski razdvojene, ali egzistencijalno spojene, i gdje vidimo drukčiji Pariz, onaj u kojem Arc de Triomphe nazivaju „šupkom“, a koji i sami možda predobro poznajemo, jer živimo na prostoru koji ima jednako dugu imigrantsku tradiciju, samo smo imali tu sreću da imamo pravu boju kože i vjeroispovjest, kako bismo se lakše utopili u masi kojoj treba brisati guzice, posluživati pića i voziti limuzine.

Tako da bi primarna publika ovog kratkog romana zapravo trebali biti imigranti svih vrsta u svakom kutku svijeta, jer se mogu savršeno identificirati sa autorovim iskustvima. Možda jeste simptomatično kad su se na reklamama za tečajeve Goethe Instituta počele pojavljivati medicinske sestre umjesto studenata, ali Čovjek-stup pokazuje nam zašto je to tako, Zapad kojem naša znanja i kompetencije ne trebaju, ili samo zbog političke korektnosti. Neki dijelovi knjige imaju gotovo aktivistički ton, kao oni gdje Ossiri citira svoju majku koja eksplicitno osuđuje imperijalizam i kolonijalizam Zapada, ponižavanje i eksploataciju Afrikanaca i njihovih prirodnih resursa, ona priča o plemenskim poglavicama koji su trampili bjelokost i zlato za „zrcala“, tako da tek u ovim dijelovima narativ prerasta iz plitke dosjetke u svjedočanstvo o rasizmu i dominaciji jedne velike kulture nad drugom.

Naravno, i to je identifikacijska točka u kojoj se spajaju afrički emigranti s balkanskim, kineskim, i ostalima. Sve te skupine opterećene su traumama svoje prošlosti koje ne zacjeljuju, jer bi njihovim zacjeljivanjem izgubili izgovor za beskonačno odgađanje bolje budućnosti.  Na Balkanu se to manifestira stalnim vraćanjem na razne davne okupacije kao dimnom zavjesom za politički i gospodarski kriminal. S druge strane, Gauz se referira i na istaknute sunarodnjake poput Senghora, i njegovo autorsko i emigrantsko iskustvo. Mjesta u kojima se kreću Gauzovi junaci nisu samo utočišta ljudi koji su doseljenici, nego i geto koji se teško napušta jer se oni u njemu nikada ne do kraja ne prilagođavaju gradu i kulturi u kojoj žive. To je pojava uobičajena kod svih imigranata, vidljiva na iseljeničkim večerama gdje se uz lošu muziku večeraju ćevapi i janjetina, pa se barem tu jednu večer možeš zavarati da nisi na hladnom sjeveru nego kod kuće. S jedne strane to može imati neku romantičnu notu, a s druge može značiti da njihov duboko konzervativni odgoj odbija liberalnost njihove nove domovine, što je mnogo češći slučaj.

Sama biografija autora dobro ilustrira suprotno iskustvo, jer je Gauz danas pisac scenarija i dobitnik dvije književne nagrade, što sugerira da je Gauz danas ne samo imigrant „s papirima“, nego i jedan od cjenjenijih, a u svijetu u kojem izbjeglice doživljavaju fizičko i ideološko zlostavljanje i u kojem živimo danas, iznimno je važno čitati Čovjek-stup da bismo bolje razumjeli – prije svega kao ljudi, a tek onda kao čitatelji – što znači biti pridošlica u zemlji čiji jezik ne govoriš, čije običaje ne razumiješ i čije ti predrasude uskraćuju pravo na život dostojan čovjeka. Književnost možda nije dovoljno jaka da pokida bodljikave žice kojima se Europa štiti od ljudi kao što je Ossiri, ali može barem načeti žice kojima su ograđeni naši umovi.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.