Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martina Jurišić

 

Govoreći o mašti kao “luđakinji u nama” u svojoj istoimenoj knjizi, Rosa Montero prepričava svoje odnose s likovima koje stvara. Oni ulaze u njezin život, žive s njom, postaju dio stvarnosti, osobe od krvi i mesa. Maštanje i suživljavanje pisca s likovima, okolnostima i svijetom svojeg djela, elementi su kojima autor vjerodostojnije prenosi narav vlastitog književnog izraza te omogućuje krajnjem recipijentu prolazak kroz isti proces – identifikaciju, određeni eskapizam ili sagledavanje vlastite stvarnosti na drugačiji način. Na tragu mašte i suživljavanja nalaze se i zbirka pripovijedaka Devet i po te roman Tebi šega što se zovem Donald? Ahmeda Burića. Objavljeni u razmaku od godinu dana i dijametralno suprotni u temi, stilu i obliku, s druge strane, posjeduju onu “nevjerojatnu lakoću” uvlačenja čitatelja u svoj narativni svijet.

Novinar i pisac, Ahmed Burić pronalazi onaj savršeni balans između realnosti i mašte, ispreplićući novinarstvo i književnost na jednoj novoj, estetskoj razini gdje granice nisu posve jasne niti važne – važno je suživljavanje, stvaranje kolaža od niza, ponekad nespojivih detalja kako bi se dobila jedinstvena i upotpunjena slika.

Zbrika Devet i po (2016) započinje referencom na Borgesa i u istom se, referencijskom tonu nastavlja do kraja djela. Intelektualno, odmjereno, zanimljivo i duhovito, Burić stvara strukturu u kojoj koegzistiraju apstrakcija i realnost, snovi i stvarnost, književnost i novinarstvo, glazba i sapunice, JNA, Kiš i Borges, Sarajevo i Zagreb. Autorova sposobnost spajanja “visokog” i “niskog” uvlači čitatelja u koloplet asocijacija i detalja koji se na kraju svake pripovijetke stapaju u savršenu cjelinu. Sarajevo, glazba i humor temelji su na kojima Burić izgrađuje svoj pripovjedni svijet, no primjenjujući ih uvijek iz drugačijeg, svježeg očišta. Ono što u nekim pričama posebno dolazi do izražaja, spajanje je književnog i istraživačko-novinarskog stila u njihovim najboljim karakteristima. Vidljivo je to u pričama kao što su Dom i zavičaj ili Komandant Prokletija te Najvažnija partija Alexandra Witteka. Potonja je priča možda i najzanimljiviji primjer osebujnosti Burićeva stila. Priča započinje upečatljivom slikom ministra financija Austro-Ugarske u Bosni, Benjaminom Kallayem, koji stoji kraj prozora svoga kabineta i promatra Sarajevo zatrpano snijegom. Njegova se razmišljanja isprepliću s razmišljanjima njegove supruge da bi se zatim, suptilno i s nevjerojatnom lakoćom, pretopila u razgovor koji Kallay vodi s predstojnikom Građanske uprave u Sarajevu, Edmundom Stixom. Razgovor je usmjeren na jedan detalj: izgradnju sarajevske Vijećnice i Kallayeve želje da za taj posao angažira Alexandra Witteka, ekscentričnog arhitekta podrijetlom iz Siska. No, iako fokusiran, s jasnom porukom, ovaj razgovor u svojoj biti sažima sve probleme s kojima se austro-ugraska uprava suočava na području Bosne krajem 19. stoljeća. Kallay i Stix šahovski su partneri, a Burićeva rekonstrukcija njihove igre, koja se isprepliće s dijalozima, jedan je od najnapetijih i najživljih prizora priče. S povijesnog konteksta fokus se prebacuje na nesretnu sudbinu Alexandra Witteka ispričanu u obliku novinskog izvješća, nakon čega slijedi autorov osjećaj tjeskobe povezan sa stvaranjem priče o sarajevskoj Vijećnici da bi na kraju došao do detalja koji čitatelj nije mogao ničime naslutiti započevši čitanje – je li sarajevska Vijećnica ukleta/prokleta? Kako bi pojasnio ovakav rasplet, Burić navodi osnovne činjenice “(…) prema onome što se može pronaći u štampi” (str. 89) – navodeći niz nerazjašnjenih ubojstava i samoubojstava koji su se dogodili u Vijećnici. Priča završava metaforički i autoreferencijalno:

“Što god da je istina, ova će priča ovdje završiti. I to ne zato što se ne bi moglo nastaviti, nego zato što je treba pisati Neko Drugi. Drugi duh, pisac ili čovjek kojem bi mogla biti jasnija veza između dvorova i svodova, zauzimanja prostora za koje mislite da su vaši, ali oni očigledno pripadaju nekom višem poretku stvari. Neko sa smislom za tanku liniju koja veže arhitekturu, šah, strategiju, usud i muziku” (str. 93).

Devet i po zbirka je ispunjena refencijama, citatnošću, lucidnošću i humorom. Upravo je potonja karakteristika ono što povezuje ovu zbirku s romanom, ali i Burićeva sposobnost građenja priče iz jednog, naoko beznačajnog detalja koji raznim diskurzivnim igrama postaje cijeli svijet.

Tebi šega što se zovem Donald? (2017) roman je siroviji u izrazu, prizemniji, prepun kolokvijalizama, pa čak i “šatrovačkog jezika”. No, ovdje je Burić svoju sposobnost razvoja strukture iz jednog detalja doveo do savršenstva. Donaldove priče započinju jednim motivom, poput gay pridea, nogometa itd., da bi na kraju završile s ratom i nekim općim zaključkom. Tim neprestanim vraćanjem na ratne priče, Burić ocrtava struju svijesti onih koji su jedan dio života proveli na bojišnici. Koliko god bila velika želja za odmakom, za zaboravom, ona je nemoguća. Rat je obilježio ljude i zemlju, stoga je vraćanje i povezivanje sadašnjosti s prošlošću neizbježan proces. Humor Donaldovih “kafanskih” priča ono je što povezuje, ali i razlikuje ovaj roman od prethodne zbrike. Njegov je humor ispunjen tragedijom, u onom narodnom smislu “jednoga dana ćemo se smijati tome”. No, taj je smijeh uvijek ispunjen nekom gorčinom, ozlojeđenošću i mišlju o besmislenosti njihove borbe jer podjele su postale dublje, a napetost snažnija – posebno se to tematizira u posljednoj priči Crnac. Donald, čovjek iz “raje”, u svojim razmišljanjima i stavovima pokazuje onu vrstu “iskonske”, “kosmičke” mudrosti i svijesti koja je daleko od sirove percepcije svijeta, karakteristične za one na vrhu. Tako se u dijelovima njegovih monologa otkriva jednostavna, ali duboka poruka, koje on možda je ili nije svjestan, i s kojom se mnogi ne bi složili, kao npr. “Mislim Srbi, jebe ih, dobili su što su tražili, ali meni fale. A fale i Sarajevu, ako ćeš pravo. Jel ti Hotel Europu izgradio Srbin? Jest! Jel se sve ono oko Despića kuće i tamo, zvalo – Srpska čaršija? Jest. Koliko je tamo bilo ljudi, koji su živili, odrasli, umrli? Desetinam hiljada. I nisu svi mogli biti loši. I to je s njima otišlo.” (str. 70). Iako je svijet okrutno mjesto, Donald vjeruje u Čovjeka, nadajući se da će jednoga dana preuzeti odgovornost za svoju sudbinu i samo za nju, ne baveći se sudbinama drugih ljudi: “I to ti nekako vako hoda: na svijetu nema pravde, osim onoliko koliko sam sebe zaštitiš. Tu nema trt-mrt, pogotvo kad je život i smrt, u ratu nema pametovanja, ili se primakni ili se umakni. Drugo, niko nije kriv za ono kakav je rođen, a svako ima pravo da bude ono što jest, i zato odgovara.” (str. 68). Donald je Čovjek koji je, iako je prošao kroz strahote, uspio zadržati razumijevanje i empatiju za druge. Uspio je i iz rata izvući samo one priče koje će njegovim nasumičnim slušateljima, kroz šegu, doprijeti do svijesti u obliku poruke kako bi pojedinci trebali postupati jedni prema drugima.

Zgusnut, hermetičan, siroviji i suroviji stil ponekad je teško prohodan. Pisati o ratu na način na koji Burić piše, znači pronaći savršenu ravnotežu između tragedije i humora, pri čemu je izbjegnuta svaka moguća patetika, sažalijevanje ili nabacivanje krivnje. Sve je to neka vrsta šege, iako na početku nije izgledalo tako. Zapravo, što uopće čovjek poput Donalda, poput nas, može? Jedino vjerovati u bolju budućnost i mogućnost njezina ostvarenja, sve dok se ne ispostavi da je i to bila šega.

Ahmed Burić svojom lucidnošću i stilom proizvodi savršeni balans između realnosti i mašte, dajući svojem čitatelju djela koja ne mogu funkcionirati bez suživljavanja. Likovi, situacije, bol, tuga sve je podjednako živo i podjednako koegzistra na, ponekad, nezamislivim raznima. Autorova sposobnost gradnje književnih svjetova počiva na sklapanju različitih detalja u jednu sliku, a humor je neizostavna komponenta koja nikada ne prelazi u grotesku, upravo suprotno – drži strukturu na odmjerenoj razini. Sve karakteristike Burićevih književnih uradaka zahtijevaju prepuštanje i suživljavanje – jedino se na taj način može spoznati sva kompleksnost njegova izraza.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.