Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Branko Mikulić (1928-1994) nesumnjivo je jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine druge polovine XX. stoljeća. Mikulić se može sagledati kao karizmatična jedinka, pojedinac čija je karijera, i na republičkom i na federalnom nivou, ostavila značajan trag. Međutim, moguće ga je promatrati i kao dio političke vrhuške koja je zdušno radila na republičkoj konsolidaciji, integraciji, jačanju i napretku te bila, usprkos određenim propustima, probosanski orijentirana. 

Pripadao je trećoj generaciji bosanskohercegovačkih komunističkih političara koja se „udaljila od rigidnih, uobičajenih komunističkih mjerila koja su dotada bila na snazi“ (M. Filipović, 2008.). Ova generacija tokom 1960-ih godina postepeno napušta tzv. politiku opreza koja je podrazumijevala pomno osluškivanje raspoloženja kako saveznog centra tako i drugih republika i započinje „grčevitu bitku za potvrđivanje vlastitog identiteta“ s ciljem da „bosanskohercegovački glas u federaciji svi i na svakom mjestu konačno uvaže sa historijskih i moralnih stajališta ravnopravnosti i iskrenosti“ (A. Hadžihasanović, 2005). Vodila se idejom da jačanje Republike nije usmjereno na štetu postojanja i funkcioniranja Federacije, nego upravo suprotno, da će snažne i ravnopravne republike dodatno ojačati i učvrstiti Jugoslaviju. (usp. H. Kamberović, 2012.) Ono što Branka Mikulića nesumnjivo izdvaja iz kruga istaknutih partijsko-političkih drugova, jeste činjenica da je više od dvadeset godina bio, ne samo učesnik ključnih procesa i historijskih događanja nego i osoba koja je značajno utjecala na njih i lično bila inicijator, kreator i realizator. 

Mikulićeva uzlazna republička karijera tokom koje će biti uključen u sve važnije, kako bosanskohercegovačke tako i jugoslavenske procese, započinje imenovanjem za sekretara CK SKBiH na Četvrtom kongresu SKBiH u martu 1965. godine. Ekonomista po struci, sudionik NOP-a, tada je imao dugogodišnje političko i organizaciono iskustvo u komitetima SK Gornjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa, Livna, Donjeg Vakufa, Jajca, Zenice i od 1963. godine i Sarajeva. 

Mikulić je već 1966. godine unaprijeđen za sekretara Izvršnog komiteta CK SKBiH i djelovao je na toj funkciji do 13. sjednice CK SKBiH u maju 1967. godine kada je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Nedugo zatim, na Petom kongresu SKBiH u januaru 1969. godine Branko Mikulić imenovan je predsjednikom CK SKBiH (1969 – 1978).

Upravo u to vrijeme odvijao se dugogodišnji proces rekonstrukcije Federacije, privredne i političke reforme, pri čemu su, podrškom Josipa Broza Tita i saveznog centra, trebale ojačati tzv. političke periferije, nedovoljno razvijene republike u koje je pored Makedonije i Crne Gore spadala i Bosna i Hercegovina.

Obnašajući pomenute istaknute funkcije Mikulić se snažno angažirao na realizaciji složene unutrašnje društveno-ekonomske integracije, privrednog i društvenog razvoja kao i rješavanju dugo potiskivanih pitanja poput statusa, tj. nacionalnog identiteta Bošnjaka, političkog angažiranja Hrvata, odnosa prema zapadnohercegovačkim Hrvatima, „unitarističko-centralističkim tendencijama“ i slično. (D. Bilandžić, 1999, M. Pejanović, 2016.) Borbu za ravnopravnost unutar SR BiH pratilo je nastojanje da se doista ostvari i ustavom deklarirana ravnopravnost republika u Jugoslaviji što je od Mikulića i bosanskohercegovačkog rukovodstva zahtijevalo ne samo jasno definiranje političke, društvene, ekonomske, kulturne pa i jezičke orijentacije, nego konkretne rezultate razvoja privrede, posebno industrije, stvarnu integraciju kapaciteta i resursa, vidljivu modernizaciju putne mreže, održivu elektrifikaciju, neophodnu vodovodnu i kanalizacionu mrežu, adekvatan razvoj zdravstva i školstva u cijeloj Republici.

Godine 1978. Branko Mikulić odlazi u Beograd gdje je kao član Predsjedništva CK SKJ (1978 – 1982) imenovan prvim predsjedavajućim. Bio je član Predsjedništva SR BiH od 1982. do 1984. godine kada ponovno odlazi u Beograd kao bosanskohercegovački član Predsjedništva SFRJ-a. Samo dvije godine poslije, upravo na insistiranje kolektivnog rukovodstva Jugoslavije, izabran je za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Međutim, brojni faktori uslovili su da mjere, programi, teze i paketi SIV-a nisu imali značajnijih rezultata u stabilizaciji privrede niti obaranju inflacije. Pod snažnim pritiskom cjelokupna je Vlada, na čelu s Mikulićem, podnijela ostavku u decembru 1988. godine.. Imenovanje novog sastava SIV-a na čelu s Antom Markovićem u martu 1989. godine označilo je završetak političke i partijske karijere Branka Mikulića.

 U pisanoj riječi, ali i razgovorima, Mikulić se pominje kao osoba čvrste ruke, kao autoritativan i informiran predvodnik, član dugogodišnjeg rukovodećeg trijumvirata Mikulić-Pozderac-Renovica, Titov mladi lav čije ime se veže i uz „čistke unutar partijskog rukovodstva“ početkom 1970-ih godina, montirane političke i sudske procese, političke afere 1980-ih godina, posebno Agrokomerc i Neum, kao i različite manifestacije monopola i snage vlasti i Partije.

Istodobno, o Mikuliću se govori i kao o refomatoru, zagovorniku i inicijatoru radikalne izmjene političkog, partijskog i ekonomskog sistema, i kao osobi koja je optužena za promoviranje panislamizma i ugrožavanje Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini (optužnice Raselovog suda i Vladimira Dedijera 1983. i 1984. godine) ali i kao osobi koja je predano i uspješno rukovodila Organizacionim komitetom XIV. Zimskih olimpijskih igara.

Šta nam o Branku Mikuliću, njegovim opredjeljenjima i principima, političkim idejama, ali i konkretnim aktivnostima govori netom objavljena knjiga koja nema formu klasičnog dnevnika niti političkih memoara u kojima se nerijetko osjeća glasna lupa naknadne pameti? 

Knjiga Kobne godine predstavlja svojevrsnu sintezu povijesnih događanja, autorovu analizu historijskih dokumenata i opservaciju savremenih političkih dešavanja koja su komentirana iz ugla pojedinca koji ima neupitno političko iskustvo i znanje. Istovremeno kao dugogodišnji politički i partijski djelatnik, stanovnik Bosne i Hercegovine i građanin opkoljenog Sarajeva, nije bio, niti je želio biti nijemi posmatrač. 

U prvom dijelu knjige, prateći povijesni razvoj Srba, Hrvata i Bošnjaka i oslanjajući se na dokumentiranu građu, autor ukazuje na genezu „nacionalnog velikodržavnog hegemonizma i nacionalizma“. Pri tome oštro osuđuje velikosrpsku politiku i praksu, ideje Pravaške stranke i aktivnost NDH-a kao i nastojanje da se Muslimani (Bošnjaci) predstave kao ključni nosioci povijesne, političko-kulturne tradicije Bosne i Hercegovine. Mikulić se detaljno osvrće na „korijene zla“, uzroke jugoslavenske krize i konkretne događaje koji će ubrzati „rastvaranje“ Jugoslavije. Posebno ukazuje na sukobe na Kosovu 1981. godine nakon kojih se otvoreno „reaktueliziraju stari nacionalni programi“ pri čemu je „Jugoslavija bila premala za stvaranje više velikih nacionalnih država“. 

Oštro kritizirajući sve vrste nacionalizama, Mikulić ipak naglašava da je nacional-hegemonistička i šovinistička politika Slobodana Miloševića ključni uzrok raspada Jugoslavije i bosanskohercegovačke kataklizme i „radi se o specifičnoj bolesti koja pomućuje razum i budi najniže nagone i strasti u čovjeku“. 

Mikulić piše i o „greškama i propustima“ koje je činilo jugoslovensko rukovodstvo i SKJ. Ističe da je sistem postepeno gubio „kapital stečen u prošlosti“ upravo nesprovođenjem društveno-ekonomske i političke reforme zbog čega je jačala državna regulativa i monopol Partije. Neusaglašenost „unitarističko-centralističkih nacional-hegemonističkih“ i „demokratskih“ snaga u samom rukovodstvu Federacije oko krucijalnih pitanja uloge države i Partije, kao i pravca daljnjeg razvoja društva, učinili su sistem nekoegzistentnim i neefikasnim. Umjesto demokratizacije i liberalizacije ovakva konstelacija odnosa jačala je moć državne i političke birokracije koja je, nastojeći zadržati svoje pozicije, donosila i provodila ekonomski nelogične i politički štetne odluke. Sedmi kongres SKJ (22. – 26. april 1958., Ljubljana) koji je javno deklarirao da su „višepartijski i jednopartijski sistemi realnost određenog perioda“, smatra Mikulić, trebao je biti značajna prekretnica. Prilika da se nakon odvajanja funkcija predsjednika Republike i predsjednika SIV-a nastavi proces reformiranja društva pri čemu se SKJ trebao da „otkači“ od državnog aparata, a druge postojeće organizacije postanu zametak novih političkih stranaka, bez diskusije je propuštena.

Ključnom greškom jugoslovenskog kolektivnog rukovodstva, naglašavajući da pri tome snosi dio lične odgovornosti, Mikulić smatra uporno ignoriranje stvarnosti i nužnost provođenja sveobuhvatne reforme. „Izbjegavanje potresa“, posebno nakon 1980. godine, još više je doprinijelo raskolu i otvorilo prostor za „ogovaranja“, „zastrašivanja“, “spletkarenja i sumnjičenja“ pojedinaca, ali i republičkih rukovodstava što je bio uvod za „zakulisane, misteriozne metode političke likvidacije“. Takvi odnosi u rukovodstvu, očita politička i ekonomska kriza koja se produbljivala tokom druge polovine 1980-ih godine, sve glasnije su nametali pitanje transformacije i/ili opstanka jugoslavenske federacije. 

 U drugom dijelu knjige Mikulić se posebno osvrće na povijesni hod Bosne i Hercegovine tokom 1980-ih godina. To je decenija u kojoj su se na jednoj strani pokazali nedostaci provođene politike koja je kao krajnjem cilju težila punoj ravnopravnosti unutar Republike, afirmaciji njene državnost i ravnopravnosti u Federaciji. Na drugoj strani, Mikulić podcrtava da su hegemonističke tendencije i teritorijalne aspiracije prema ovoj Republici, tokom druge polovine 1960-ih i tokom 1970-ih, bile sve snažnije da bi se tokom 1980-ih politički pritisak na njega lično, ali i na Republiku, intenzivirao i konkretizirao. Epizodu s Dedijerovom optužnicom koju je objavio TANJUG 1983. godine tumači u kontekstu upornog nastojanja srbijanskog rukovodstva da otvori jugoslovensko pitanje brojnim mitinzima, zborovima i javnim skupovima. „Štab revolucije“ u Beogradu, kako ga naziva Mikulić, umjesto vala mitinga pokrenuo je niz slučajeva i afera u Bosni i Hercegovini čime se težilo destabilizaciji Republike i degradaciji njenog rukovodstva. Cilj je bio da se „blamira politika Republike i odabrane ličnosti u rukovodstvu Republike i Bosanci u organima Federacije“. Afere su doista izazvale ne samo oštar sukob i polarizaciju unutar republičkog rukovodstva, brojne smjene i ostavke nego su značajno „devalvirale ulogu Republike u Federaciji, destabilizirali društvenu i političku situaciju i međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini“. U ovom periodu otvorenog prodora i nametanja Miloševićeve politike u beogradskoj štampi pokrenuta je i kampanja protiv Branka Mikulića. Kampanja je nastavljena i u Bosni i Hercegovini predvođena pojedincima, „protagonistima novog mišljenja“ koje je „Miloševićev novi val demokratije otpio“ i koji su, nerijetko, dotada bili Mikulićevi dugogodišnji suradnici. Kritika svega što je bilo učinjeno i postignuto u posljednjih dvadesetak godina, bila je usmjerena, kako autor naglašava, na osudu politike „oslanjanja na vlastite snage“, a njen neuspjeh trebao je poslužiti kao argument za tvrdnju da ova Republika i nije trebala postati suverena. 

Nakon ostavke na mjesto predsjednika SIV-a koju je podnio, kako kaže svjestan da je u potpunosti „presahnula podrška Republike“, Mikulić je dao ostavku na mjesto člana CK SKJ što mu je sugerirano od samog rukovodstva SKBiH. Našao se u potpunoj političkoj izolaciji u periodu formiranja novih stranka, prvih višestranačkih izbora koncem 1990. godine, svakodnevnih razgovora o konstituiranju vlasti, ali i državnom ustrojstvu. Istovremeno provođene su opsežne pripreme za agresiju poput predislociranja nekoliko Korpusa JNA (iz Hrvatske, Slovenije i Makedonije) u Bosnu i Hercegovinu, razoružanja Teritorijalne odbrane u ljeto 1990. godine i predaja oružja JNA, zauzimanja releja, formiranje vojnih jedinica pojedinih stranaka i slično. Pod utjecajem sve otvorenije suprotstavljenosti stranaka na vlasti, snažnog procesa nacionalne i vjerske homogenizacije, obični ljudi počeli su sve više da „razmišljaju kao Muslimani, Srbi i Hrvati, a sve manje kao Bosanci i Hercegovci“. Na drugoj strani, naglašava Mikulić, politički rukovodioci su se nadmetali „ko će sa sobom povući u ambis što veći dio naroda“ i „biti veći vazal svom gospodaru izvan Bosne i Hercegovine“. Posebno je potican „kompleks kolektivnog pamćenja“, kolektivno sjećanje na povijesna stradanja i zulume što se, obzirom na društvene okolnosti, pokazalo kao izrazito pogodno tlo za izrastanje „zla osvete“ u najokrutnijim oblicima.

Treći i najobimniji dio knjige posvećen je periodu „krajnje brutalnog, okrutnog i bestijalnog rata“, analizi političkih i vojnih događaja 1992. i 1993. godine koje autor hronološki bilježi. Pri tome otvara brojna pitanja, komentira i kritizira, diskutira o mogućim ishodima i neophodnim uslovima za uspostavljanje mira. Posebno prati razgovore o budućem ustrojstvu i organizaciji Bosne i Hercegovine, tj. „jalova pogađanja o etničkoj kantonalizaciji i izradi mapa“, svakodnevne „zastoje u pregovorima“, predložene rezolucije koje se „pišu u krug“ i slično. 

Mikulić nema dvojbe da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena vanjska i unutrašnja agresija pošto nije uspio prvobitni cilj da se ona „utjera u novu saveznu republiku“. Cilj agresije jeste njeno osvajanje ili pak podjela s težnjom da se stvore „ove ili one velike države“. Analizirajući dominirajući politički diskurs u Hrvatskoj i Srbiji ukazuje na nastojanje da se izvrši konfederalizacija Bosne i Hercegovine, tj. njena etnička kantonalizacija čime bi se utemeljile nove tvorevine – vazalske nacionalne državice. Takvo formiranje „etničkih torova“, upozorava autor, u svojim bilješkama iz 1992. godine, moguće je samo uz etničko čišćenje i genocid.

Odlučno negira tezu da se u Bosni i Hercegovini vodi građanski rat ističući da je agresija pomno planirana i provođena od srbijanskog rukovodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, Generalštabom JNA, „njihovim sljedbenicima“ iz Crne Gore, ali i „domaćim izdajnicima SDS-a i njenim teroristima“. Upravo je Generalštab JNA i Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, kao nedodirljiva superstruktura u Jugoslaviju, prema mišljenju Branka Mikulića, vremenom postao bastion velikosrpske politike koji je „rodio Miloševića“. Na drugoj strani, izbijanju ratnih sukoba u kojem se našla Bosna i Hercegovina značajno su doprinijeli bosanskohercegovački nacionalni lideri. Oni su vješto manipulirali, prijetili i zastrašivili, koloritno oslikavajući skoro ostvarivanje vjekovnog sna o velikim državama i podižući nacionalni ego tvrdnjama o odabranom, jedinom autohtonom ili nebeskom narodu. 

 Branko Mikulić se napadima na suverenitet i nezavisnost, nastojanje „rasturanja i kantonalizacije“ Bosne i Hercegovine javno suprotstavio saopćenjima u najtiražnijem republičkom dnevnom listu Oslobođenje još tokom 1991. i 1992. godine. Reagirajući na očite „hegemonističke pretenzije sada na dijelove, a sutra na cijelu našu domovinu“ akcentira povijesnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina samostalna i nezavisna „ni manje ni više od drugih republika“. U otvorenom pismu patriotima iz novembra 1991. godine postavlja pitanje zašto bi jedino ona, shodno tome, morala mijenjati svoj ustavno-pravni status, zašto bi kantonalizacija bila rješenje za nju, a neprimjenjiva za druge, isto tako nacionalno mješovite republike? Mikulić odlučno odbija formiranje konstitutivnih jedinica koje bi omogućilo jačanje utjecaja i upliva susjednih „nacionalnih centara“. Takva unutrašnja organizacija stvorila bi „kvazi državu“ i bila nesumnjivo „početak njenog kraja“ zaključuje Mikulić.

Kritizirajući predložene planove preustroja Bosne i Hercegovine Mikulić upozorava da bi njihova provedba podrazumijevala i prisilno premještanje stanovništva i grupiranje koje bi u konačnici izazvalo dugoročno nezadovoljstvo stanovništva i apsurdno, osjećaj ugroženosti i manjine. U tom kontekstu Mikulić se posebno osvrće na politiku koju provodi HDZ, hrvatski intelektualni krugovi i Katolička crkva među kojima i unutar kojih postoje evidentna politička razmimoilaženja. Izražava ličnu bojazan da bi se „svjesnom ili nesavjesnom“ aktivnošću „samostalno ili po instrukcijama“ hrvatski narod mogao dovesti u položaj nacionalne manjine i građana drugog reda. Ističe da su Hrvati „životno zainteresirani“ za cjelovitu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu bez etničkih podjela i kantonalizacije. Reagirajući na „besmislene sukobe“ između HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni, Mikulić smatra da ti događaji idu u korist nastojanju da se Bosna i Hercegovina podijeli i stvori „muslimanska državica“. U svom pismu u januaru 1993. godine građanima rodnog Gornjeg Vakufa apelira i zaklinje da se spriječe „ekstremisti u oba naroda čiji su mozgovi upaljeni šovinističkom mržnjom“ pozivajući se na zajednički život „od pamtivijeka“. Kao Hrvat posebno se obraća Hrvatima moleći da se „oslobode utjecaja nedobronamjernih ljudi“ koji izazivaju sukobe.

 U brojnim pismima koje je uputio istaknutim svjetskim dužnosnicima Mikulić je pisao o „ovozemaljskom paklu“ u Bosni i Hercegovini apelirajući na materijalnu pomoć, ali i konkretne reakcije da bi se što skorije obustavila ratna dejstva. Međutim, nije pretjerano optimističan u vezi s raspoloženjem međunarodne zajednice da poduzme značajne poteze. Zaključuje da je „svijet trom, hladan, preračunava se i ima u vidu globalne interese“, u strahu od islamskog fundamentalizma pri čemu se Milošević tretira kao „mirovnjak“. Konstatira da Europa tako ponavlja kobnu grešku iz 1938. godine.

Pomno prateći političke događaje Branko Mikulić postavlja brojna pitanja nastojeći prozrijeti u suštinu i dati odgovor na koji način i zašto su konstruirane brojne iluzije, stvarani mimikrijski pokrovi, zanemarivana i tabuzirana određena pitanja i zašto se tako brzo odvijaju metamorfoze pred kojima običan čovjek ostaje zaprepašten. Mikulić se pita zašto i na koji način centri partizanskog ustanka postaju snažna uporišta SDS-a, četništva i nacionalšovinizma, je li bilo dominirajuće mišljenje da je srpski nacionalizam dobroćudan, a drugi zloćudni? Postavlja pitanje „čime smo se mi Bosanci i Hercegovci zamjerili Srbiji i Crnoj Gori i izazvali ih da u Bosni i Hercegovini čine nazapamćene zločine i genocid nad ljudima i urbicid nad svim materijalnim, kulturnim i duhovnim dobrima“ i zašto izostaje kritika na to iz Srbije i Crne Gore? Pri tome osvrće se i na bivše prijatelje i drugove koji su se „sćućurili u Beogradu ili negdje drugdje“ i šute, ali i one komuniste koji su doživjeli proviđenje i transformirali se u gorljive nacionaliste „pridruživši se Karadžiću i četnicima“. 

Cijela knjiga protkana je i djelićima privatne svakodnevnice, kao i Mikulićevim najintimnijim osjećanjima nevjerice i šoka, iščekivanja, tuge, bola, lične zasićenosti pa i ljutnje. 

U epilogu knjige koji predstavlja svojevrsnu sintezu autorovih razmišljanja sa žaljenjem konstatira da se sve manje govori o „uniji tri nacionalne državice, a kamo li o cjelovitoj, suverenoj državi Bosni i Hercegovini“. Uprkos „mržnji koja je razlivena po Bosni i Hercegovini kao nabujala rijeka“ i „dugom i krvavom putu do mira“, Mikulić je ubijeđen u mogućnost „oživljavanja bosanske duše“, zajedničkog života, tolerancije i sloge, ravnopravnosti i dogovora svih stanovnika Bosne i Hercegovine. 

Ovo duboko uvjerenje upravo je odgovor na pitanje ko je ustvari bio Branko Mikulić. Objektivna ocjena Branka Mikulića kao političara nužno podrazumijeva sagledavanje tri ključna elementa, tj. vremena, prostora i ličnosti u njihovom samoprožimanju. Također, neophodan je uzmak od intelektualne isključivosti koja zanemaruje interakciju teksta i konteksta kao i općeprisutnog antikomunističkog diskursa i disjunktivne logike. Nesumnjivo je da je Branko Mikulić u mnogočemu paradigma sistema u kojem je djelovao, ali se i na osnovu onoga što je zapisao u ovoj knjizi s pravom može nazvati intelektualcem i političarom koji je doista ovu zemlju, cjelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, doživljavao svojom državom i domovinom.

Knjiga pred nama koja je objavljena trideset i tri godine nakon održavanja XIV. Zimskih olimpijskih igara i dvadeset i tri godine nakon smrti autora može se ocijeniti i kao reakcija na određene savremene tendencije, upitne interpretacije pa i jednostranu valorizaciju njegove ličnosti i djela. Brojna pitanja koja su pomenuta u ovoj svojevrsnoj političkoj analizi aktuelna su i danas. To potkrepljuje tezu da se u politici ništa ne dešava slučajno i da je Branko Mikulić, kao i mi danas, bio svjedok i sudionik procesa dugog trajanja. Zbog toga smo, kao i Mikulić, često iznenađeni, ljuti, tužni i poniženi. Uvjereni smo da će ova knjiga biti izuzetno korisna za one koji s intelektualnom radoznalošću kritički promišljaju, ne samo o prošlosti nego i sadašnjosti.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.