Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martin Heidegger

 

(18) Uz odluku – Sada se ne od-lučuje o volji jedne generacije protiv neke prethodne, niti o »duhu« nekog stoljeća protiv prolazećeg, niti o biti epohe protiv neke nadolazeće, niti o kršćanstvu protiv neke nove »religije«, niti o dvije tisuće godina zapadnjačke povijesti protiv neke strane [povijesti], nego – odluka pada između svekoliko odveć spoznatog i ovladanog bivstvujućeg i skrovitosti bivstvovanja. Hoće li se potvrditi ovo prvo, ili će pak ovo drugo omogućiti zraci svoje biti zasjati i čovjeku naći [put] natrag u svoju izvornost, koja mu je bila dostatno tamno nagoviještena već na začetku zapadnjačke povijesti, no odmah se izgubila: izboriti si svoju bit kao utemeljitelj i čuvar (Verwahrer) istine bivstvovanja. Ta se odluka između bivstvujućeg i bivstvovanja (koja nije nikakav logički ili–ili) sama određuje iz oštrine svoje izvornosti prema onom jedinstvenom jedinstvene povijesne odredbe nekog naroda. Iz prostora igre vremena te odluke izvire jedino bitni sklad nekog naroda i svekoliko historijsko-biološko istraživanje i pojašnjavanje njegovih uvjetovanja jest izvedba zasljepljenja koje čovjeka čini neprimjerenim za pri-gađanje (Er-eignung) bivstvovanjem; premajušan je za veličinu povijesti.

U toj odluci između bivstvujućeg i bivstvovanja posrijedi je borba za ono poznato, ovladano i pravilno prvoga i za ono skrovito drugoga: borba između njih ujedno je kao prostor odluke bîti i bitne moći pravilnosti i skrovitosti – obojima različito izvorno pripadaju iz biti istine (čistine skrovitosti). Zato je u toj odluci – za njezinu vlastitu odlučivost nužno – suodređena bit istine. Tako smo mi, ukoliko znamo za tu odluku i od njezine smo nužnosti iznuđeni (von ihrer Not genötigt sind), nabačeni u pitanje o bîti istine. Pred tim pitanjem tone svekoliko nastojanje da se uhvati »ono istinsko« i da se uhvate »istine«, jer takvom trudu nedostaje tlo i put bez utemeljenja bîti istine kao takve. Ona ostaje posvema usklađena u onu odluku i zato nije nikakvo kasnije i tomu primjereno suvišno pitanje o zajedničkim karakeristikama onih, već u posjed uzetih »istina«. No, već to pitanje o bîti istine ne dopušta više tražiti »ono istinsko« najprije i jedino u bivstvujućem (kao zbiljskom): takvo pitanje je već u sebi preinaka čovjeka u njegovu dosadašnjem položaju spram bivstvujućeg i sebe samog. Tu se najprije raskriva moć (bivstvovno-povijesnog) mišljenja, koje nikada ne može biti »ab-straktno«, jer nikada nije konkretno, i time ni pod kakvom »logikom« kao »normom«.

Pa ipak, to mišljenje (priprema filozofije u drugom začetku) za sebe ostaje samo tihi dah, mislimo li da ono može i treba bivstvujuće i čovjeka, koji je izveden jedino u njemu, prisiliti iz te ukočenosti. Za odluku nikada nije odlučna neposredna preinaka bivstvujućeg, nego posredno utemeljenje one izvorne bîti čovjeka iz koje on [čovjek] oslovljava neprisiljenu slobodnost bivstvovanja, pjesnički-misaono je iskazuje, kako bi bit govora mogla ujedno naći svoje čvrsto tlo. Zato pripremi, uopće izvršenju te odluke, nije više dostatan trud za »bolju« i »za narod vezanu« »umjetnost«; tu je dostatno jedino još osmišljenje (Besinnung) bîti umjetnosti, kakva ta bît mora biti da istinu bivstvovanja dovede do vladavine. No ta bît je sama povijesna, sposobnost bîti i visina bîti umjetnosti ovisi o njezinu odnosu spram bivstvujućeg i o njezinu neodnošaju (Unverhältnis) spram bivstvovanja. S onim bitno-povijesnim umjetnosti odlučuje se i koje znane i još neznane »vrste« su određene utemeljivati povijest bivstvovanja. (Čisto računarski prema jednakoj mjeri baviti se svekolikom umjetnošću znači – ne gledamo li uopće na samo to bavljenje – previdjeti bît te umjetnosti u njezinu povijesno- zasnivajućem određenju.) S odlukom o bîti istine pada i odluka o bîti umjetnosti i time također, odluka o mjerodavnoj odredbi odlučujuće umjetničke »vrste«.
Odluka je povijesna u bitnom smislu, budući da odlučuje ili o povijesti ili o lišenosti povijesti. Historijsko motrenje, primjerice sadašnjeg položaja Zapada i njegovih naroda, nikada ne nalazi »razinu« ili bolje, prostor odluke; historiografija kao takva spada u ono o čemu se odlučuje. Iz takvog osmišljenja treba spoznati da oznaka poput »položaj« više nije dostatna da ono jedinstveno našega »tu-bivstvovanja« (Da-sein), koje još nije nikakvo, bar u temeljnim crtama ne smatramo odlučnim osmišljenjem; ne nahodimo se više na jednom mjestu unutar historijski utvrdivog bivstvujućeg, nego znamo za nas u prostoru odluke između bivstvujućeg (i sveg historijskog) i bivstvovanja (i povijesti); posrijedi je »mjesto« (Ort) koje treba postati vrijeme-prostor nekog stajališta, bolje, povijesno nužna staza prema izvoru (bivstvovnopovijesni hod; prijelaz). Možda je to »mjesto« pradomovina bîti samoće, pretpostavimo li da joj ono, pobratimljeno s bîti bivstvovanja, nudi njezino prvo i stalno mjesto.

(29) Umjetnost – ono što tako nazivamo i historijski poznajemo u njegovoj povijesti – moguće je samo na temelju metafizičke odluke koja se učinila samorazumljivom kao razlikovanje bivstvujućeg i bivstvenosti (Seiendheit), osjetilnog i ne(nad)osjetilnog, »zbiljskog« i »ideje«, pojašnjenog (Erklärten) i pojašnjujućeg (Verklärung). To metafizičko razlikovanje, doduše, u najraznovrsnijim formama vlada – uglavnom je postalo neraspoznavajuće – današnjem i idućem uređenju (Einrichtung) »života« i »zbilje«, koriste ga kako bi podučavali svjetonazorske »ideje« i »vrednote« kao takve i »pretvaraju« ih u »čin«. Samo razlikovanje je tako iskorišteno da se nitko više ne spotiče o njega, da bi uopće mogao pretpostavljati da je tu još neko neispitano pitanje. (Filozofska učenost pribavlja sebi bilo kakvu vezanost na neku historijski danu »metafiziku« ili na neku miješanu tvorbu većih metafizičkih učenja i nedostaje joj svaka određujuća snaga, koja je osim toga, pri samorazumljivosti nerazlikovanja, već postala suvišnom. I ako zbog primjerenosti vremenu filozofska učenost sada otkriva samo još »život« i »narod« i »čin« i »korisnost«, tada je to samo još školsko, naknadno korištenje preokretanja platonizma.)

 

U međuvremenu je umjetnost podnijela proširenje metafizičkog razlikovanja u uhodano (Gänginge) i masovno (Massenhafte), sada je ona historijski prevladano i historijski sve spretnije su-traženo i poticano, mnogima poznato i često niti »loše« zgotavljanje (Anfertigung) onog takvog što je nekoć bilo »djelo« (Werk) i sada je – slijedeći historizam – po imenu još uvijek takvo. Samorazumljivosti svojeg metafizičkog temelja primjereno, »ta umjetnost« udomaćila se kao »više« sredstvo kulturnog pogona, zajedno s konstatacijom da je pozvana na osiguranje, uljepšanje i olakšavanje »života«, zajedno sa zahtjevom da je uvrstimo u usporedbu sa (svim) ranijim. Ono lišeno tla i ono lišeno odluke, što ga metafizičko razlikovanje učvršćuje u ono jedva u obzir uzeto, pa ipak kao ono što sve nosi, jest i razlog za to da se umjetnički pogon, posebice oko njega rastući historizam, ne pusti pobijati iz već zbivajućeg se kraja (metafizički nošene) umjetnosti. Ako kraj metafizike još nije kraj mišljenja, nego samo dovršenje povijesti njegova prvog začetka, ako mišljenje postaje mišljenje bivstvovanja (Denken des Seyns), i ako je ono razlikovanje probijeno skokom u njegov izvor (odluka), što će onda stupiti na mjesto onoga što je metafizički dosad bilo umjetnost? Nije li potrebno da svoju nužnost nagovijesti nešto izvornije, nešto neudomaćeno, budući prinuđeno iz bivstvovanja samog – nije li potrebno, kako bismo mu mogli odgovoriti, zahtijevati upravo razrješenje od svega umjetničkog pogona te od svakog historijskog motrenja povijesti umjetnosti? Daju li se i tu putovi osmišljenja; može li povijest umjetnosti barem posredno dati mig, ne kako je začeti da bismo ponovno prišli do neke umjetnosti, nego u najboljem slučaju kako moramo biti pripremljeni za udar bivstvovanja samog?

 

Ili pak mora odsada sve posve izvirati iz drugog začetka i znati za sve prethodno kao prethodno? Nije li potrebno da sve ono drugo u  »umjetnosti«, što joj bivstvovno-povijesno odgovara (mora li joj uopće pripadati neko odgovaranje?) – nije li potrebno da je utemeljeno na čvrstom znanju i nešto takvo zahtijevati – duga stalnost rijetkih u upitnosti jednoga (odluke). Što ima biti u pogledu te nužnosti »muzički odgoj« i uopće ono »muzičko« u slici prodora »muzike«? Možda je to nenadomjestivo kao udaljavanje masa od izopačenja bivstvovanja. »Muzika« je u najširem smislu možda održavanje (Hinhalten) u krhkom prividu »živosti«, koji je sve više dostatan, nenaklonjen sljedećem iskušavanju nevolje bivstvovanja. Bijeg pred bivstvovanjem pomoću »bivstvujućeg« (»punine-doživljaja«)?

 

Svako formalno vrednovanje tekućeg umjetničkog pogona i historijskih obnova povijesti umjetnosti, svako sadržajno osvježenje umjetničkog pogona dovođenjem novih »ideala« i »vrednota« – sve to nužno ostaje u dosadašnjem, što bi još bilo irelevantno ako u tom ne bi bila održana odluka o umjetnosti, ako se ta »umjetnost« sama, kao odluka, time ne bi odlagala. Pitanje o »izvoru umjetničkog djela« želi osmišljavanje, što se tiče umjetnosti, potisnuti u to područje odlučnog i pripraviti povijesni trenutak promjene biti umjetnosti, od »metafizički« nošene pa do druge. Pa ipak tu preostaje mogućnost da umjetnost više ne nađe nikakvo odgovaranje; da prema tome umjetnički pogon toliko stalnije, spretnije i proračunljivije postaje nešto uobičajeno; skrivanje istine bivstvovanja u bivstvujućem označuje pak proces čija nam buduća slika ostaje tako tvrdoglavo zastrta, kao što se odricanje (Verweigerung) raščišćuje kao bitovanje bivstvovanja (Wesung des Seyns), od-stavlja nas u izgubljenost u bivstvujućem i iz toga odstavljanja od-ređuje ugođaj tu-bivstvovanja (be-stimmt die Stimmung des Dasein).

 

Ako tko samo djeluje i čak pretežno djeluje, pa »je« pritom samo to što svi već »jesu«, tada mu sve manjka za jedinstvenost, to jest za izvornu su-pripadnost bivstvovanju. I ako je »umjetnost« postala izražajno sredstvo i potvrda i pred-stava tog djelovanja, tada je dosegla svoju posljednju korisnost i izrabljivanje je njezine biti pri kraju. – Što ovdje znači to drugo umjetnosti? U djelo postavljanje istine. No, istina tu znači istinu bivstvovanja i nužno postaje da nas bivstvovanje samo, što je njezina bit, od-stavi iz prednosti bivstvujućeg (i time metafizike). »Djelo« je učinak »tog« bivstvovanja (u smislu bivstvovno-povijesnog genitiva), a ne prikaz bivstvujućeg. »Učinak«, Wirkung, tog »bivstvovanja« ne može biti rezultat i posljedica nekog uzroka, nego u-činjenje, Er-wirkung, is-poslovanje onog »između« – presađivanje u prostor igre vremena odluke između bogova i čovjeka – začetak povijesti.

Martin Heidegger, Überlegungen VII-XI (Schwarze Hefte 1938/39), HGA 95, Frankfurt/M.:V. Klostermann, 2014, str. 117-120, 134-137.

 

S njemačkog preveo Mario Kopić

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.