Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Ahmed Burić; promo fotografija

Sam samcat, režija: Bobo Jelčić, Hrvatska, 2018., 88 min.

 

“Film nikada nije uistinu dobar sve dok kamera nije oko u glavi pjesnika”. Ispada da ova izjava Orsona Wellesa važi za sva vremena, a da nikad nije bila aktualnija u ovo vrijeme kad se više, zapravo, i ne zna što je film i kad su digitalizacija i festivalizacija omogućile da bezmalo sve može biti proglašeno filmom. Kao i svaki takav fenomen to ima hrpu loših, i nekolicinu dobrih strana, ali nismo ovdje zbog utvrđivanja žanrovskih granica. Iako, kad smo već tu, može se reći da je Bobo Jelčić (Mostar, 1964.) jedan od onih autora koji ponajbolje promišlja i suštinu medija, i interference koje ga mijenjaju. Jelčić, ukratko, jeste dramski pjesnik, čiji su radovi u pozorištu i na filmu uvaženo, da se socijalistički izrazimo, opće dobro , i zato se svaki njegov uradak u kulturnoj javnosti očekuje s velikim nestrpljenjem.  To se nekada jednostavno zvalo – talent – a onda je općom erozijom vrijednosti i ta riječ izgubila na težini.

 

No, lako za težinu, opseg i veličinu nekog djela na kraju uglavnom odredi vrijeme, taj neumoljivi sudija, a i slobodno se može reći glavni lik u filmu Sam samcat, čiju smo svjetsku premijeru vidjeli na 24. Sarajevo Film Festivalu. Marko (Rakan Rushaidat) je otac koji se nakon razvoda suočava sa depresijom. U okruženju koje ni na koji način nije inspirativno. Živi u predgrađu, u kući s nedovršenom fasadom, s  rodbinom u kojoj dominira Tetka (zaista sjajna Snježana Sinovčić Šiškov), dok se Tetak (legendarni Predrag Miki Manojlović), slijedom iskustva preživljavanja donjeg sloja društva u tranziciji u kojoj se kao sve smije, a ništa ne može – ponekad doima i nesnađeno u ulozi u kojoj se našao. Hja, možda nije do kraja primjereno, ali ako se sjetimo Bogdana Diklića iz prošlog filma Odbrana i zaštita, nagrađenog i u Berlinu, uočićemo razliku. Suverenost Diklićevog nesnalaženja u novim okolnostima besmislene izgradnje mita o nacionalnom identitetu je organska, ona izlazi iz svakog atoma njegovog lika, dok se Manojlović u Sam samcat, ipak, našao u nečemu što, hajdemo biti iskreni, i nije do kraja njegova šolja čaja.

 

No, preko toga se lako prelazi. Kafkijansko-imigrantska situacija, u kojoj glavni lik nakon razvoda češće želi viđati dijete, donosi vrlo dobar presjek društva. Ništa novo, Jelčić je velemajstor u osjećanju socijalnog bila, on duboko zna o čemu govori kad Tetak priziva izvjesnog Josića koji radi u Ministarstvu i koji će čarobnim štapićem riješiti sve probleme. Ali, znamo da to ne biva: administrativni galimatijas, šuma predzakonskih, podzakonskih i nadzakonskih akata koja udaljava oca od kćerke koja mu, praktično, donosi jedinu radost u njegov život je šuma kroz koju se glavni lik ne može probiti. Najgore je biti u situaciji u kojoj nije dobro ni nešto radiš, ni kad ništa ne radiš, je jedna od najjačih replika u filmu. Ali, I na je, nekako zatamnjena, ne osjećamo je i ne čujemo najbolje, možda i zbor tehničkih poteškoća tokom “novinarske” projekcije na Sarajevo Film Festivalu. Ali, nije samo to. Stavljajući likove, njihove sudbine, pa čak i njihove motive u drugi plan (gledalac ne zna ni ko je žena od koje se glavni lik razveo, ni kakve su bile okolnosti toga braka, a možda sve to skupa nije ni važno) redatelj odlično crta prljavi, distorzirani sfumato današnjeg društva, ali nam, naprosto, nedostaje dovoljno informacija da bismo s cijelom situacijom, što se kaže, bili načisto.

 

E, sad, oni koji budu rekli da se u ovakvim društvima ne može biti načisto ni oko čega, imaće pravo, ai mislim da znate o čemu govorim. U ovakvim stvarima, kamera i mikrofon se, osim što se okreću okolo i snimaju ono što se događa, moraju spustiti i “unutra”. U samo dno bića čovjeka koji se nalazi u više nego realnom problemu. Koji je legalno nemoguće riješiti zakonskim okvirima, i koji je umjesto civilnim institucijama, prepušten polulegalnim, paravojnim dušebrižničkim polugama koje se, nekako, uvijek dodiruju sa zločinima u prošlom ratu.

 

Naše vrijeme je duboko kompleksno, a autor filma Sam samcat to dobro zna i osjeća. No, tamo gdje valja proći kroz veliki i mračni labirint, nije se dovoljno koristiti suverenim poznavanjem onoga što već znamo, nego se, ako je moguće, valja baciti u nepoznato. Što je najčudnije,u  tom filmu ne fali ni hrabrosti – slabo se još neko, a to je odlika najboljih, upušta u to da zvukom, šumom, kamerom iz ruke i paralaktičnim diskursom dočarava atmosferu – ali to se od pravog majstora, zapravo, i očekuje. I zbog svega toga film kao da ostaje nedorečen. Nakon što se kćerka izgubi, nastupa neka vrsta vježbovne potrage koja nam ne otkriva ništa novo, kraj čak ni ne sugerira u kojem bi se smjeru sve moglo dalje razvijati. Ili je to možda najpreciznija metafora limba u kojoj smo se svi skupa našli? Sva ova nedovršena društva koja svoje glavne trauma zakopavaju u šumu, ili pod tepih nezavršenih građevina, svi ti propali brakovi tranzicije, sav taj naš nesretni svijet koji majstorski, ali i s manjkavostima crta (i) Bobo Jelčić. Ovdje i sada, rekli smo, to je jedan od najznačajnijih rukopisa. Koji nije jednako čitak u svim njegovim radovima, ali najteže je ipak govoriti o onome što te se tiče. Iz sebe. U tom smislu je najvažnije da je ovaj film pred nama i da smo mu se, svakako, obradovali.

 

Sve ostalo je manje bitno.    

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.