Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Zlatko Topčić

 

Na onom dijelu mosta koji se zove kapija,tu, na srednjem stubu koji se pri vrhu proširuje, sa ispusta ozidanih sa obje strane, lijevo i desno od kolovoza, proširuju se po jedna terasa, oko pet koraka duga i široka, ograđena kamenom ogradom; tu, na desnoj terasi, idući od varoši, na sofi, uzdignutoj za dva basamaka, optočenoj sjedištima kojima ograda služi kao naslon… tu, dakle, na kapiji, na kojoj su zastajale i svadbe i sahrane, na mjestu čiji su veličanstveni opis svi učili naizust kao Svetu Knjigu, na pedesetu godišnjicu njenog ispisivanja, ovjenčanog slavom, dovodili su ih sa svih strana, iz čaršije i okolnih sela, i bacali ih, toj ljepoti u čast, ritualno u Drinu, s veličanstvenim osjećajem da ispunjavaju zavještanje predaka, s trsima koji podilaze tijelo od osjećaja uzvišenosti i zadovojstva što su izabrani da, mnogo godina poslije, a nikad kasno, ispune davnu pravdu. Stajali su višegradski muslimani smjerno u redu – uglednici, ljekari, profesori, trgovci i advokati, oni što su se mrsili svinjetinom i zalijevali rakijom i oni što su postili ramazan i klanjali pet vakata, i hadžije i obična sirotinja raja, i prigradske balije, svi odreda i bez razlike, jednako krivi – obamrli više od nevjerice, nego od straha, bez pobune i psovke, sa samo jednom željom da se sve završi što prije i da bućnu u Drinu sa sofe, s koje su onomad samo najhrabriji skakali, a sad odreda; odlazili su na onaj svijet s zadnjim pogledom u taj porozni kamen i okna mosta iz kojih su u djetinjstvu skupa hvatali golubove, s rukama na potiljku vezanim žicom što je kožu sjekla do kosti, i šaptali molitvu umjesto kletvi, ne mrzeći ni iz jednog od razloga one koji su mrzili njih, bez ijednog.

Do akšama tog junskog dana ‘92., Salko Ćorkan ih krišom izbroja 280, pa ako je svaki tresak o vodu značio jedan život, a manje nije, onda su se za četiri dana, od utorka do petka, koliko je neotkriven čučao u oknu mosta, među napuštenim golubijim gnijezdima, o barem hiljadu ljudi ogriješili, s ustima punim Boga. Najposlije ga primjetiše i pozvaše da im se pridruži u gozbi, i da svojom rukom skrati nekog Pašana za glavu jer mu je baš on, sudeći po svemu, oteo i obeščastio  njegovu ljubljenu, siromašnu Pašu; ali napravi se to kopile budalom većom od sebe, pa se ogluši i zapjeva neku davnu pjesmu, od koje na tren svi zastadoše: i koljači, i nedoklani, i oni koji su smjerno čekali svoj red, kao da ih je ta pjesma na trenutak vratila u drugo vrijeme.

– Tiridam, tiridam! – pjevao je Ćorkan u nevrijeme, kada nikom nije bilo do pjesme, gluh za dobacivanja, pa kao da mu je bilo malo što je budala, nego je još i „lud poludio“. Nešto mu oči zalijeva, kao suze, kao veselje.

Već su bili zaboravili da mu je ime Salko i da je od majke ciganke i nekog anadolijskog podoficira, i znali su ga samo kao Ćorkana – a Ćorkan nema ni ime ni vjeru! – pa su ga smatrali za svog, za budalu koja i nije čovjek pa ne može biti ni svjedok, jer koja bi to budala povjerovala šta je sve budala Ćorkan vidjeo i čuo  za ta četiri duga dana? Nisu se, u poslu do guše, krili pred njim, nego uznosili, onako kako žena ne krije stid pred svojim čovjekom, kako bi ga pred tuđim krila, nego se uznosi i mami ga uvijajući strukom, pa su i oni, uzneseni i pijani od straha i krvi, podvriskivali i ojkali, sve maljem i kamom uokolo zamahujući i sjekući Turke Seldžuke na dva, na tri.

– Hej, Ćorkane, Drina je opet grobar, hljeb ti iz ruku uzima! – podvriskivale su vojvode nadmečući se u vještinama i tankog i tupog zareza, a ako bi neki ipak pao s ćuprije na obalu, ni živ ni mrtav, ili negdje do pojasa zaglavio u vodi, slali bi ga tek toliko da ne zaboravi hamalski zanat.

– Ćorkane, kopilane, kad nema ruma ni „Jamaice“, dobra ti je i šljiva! – častili su ga u predasima, a on im – dobar čovječe! – nazdravljao i otpijao rakijetinu brlju krupnim gutljajima.

Padali su pljoštimice sa sofe, nedoklani oštrom kamom, s tankom crvenom niti iznad grkljana, kao poslije brijanja kada stari žilet ostavi trag, ili bi im grlo dugo pilali tupim nožem, s patrljcima žilave, iskidane kože; s lubanjom smrskanom kundakom na kojoj su ostajali krvavi pramenovi kose i ljigavi prištići mozga što miriše na kuhana jaja; ili s kursumom u leđima i potiljku koji tek izlazeći iz tijela pravi velike kratere; ali često samo ranjeni i još živi, pljuskali su tupo i davili se u hladnoj i virovitoj Drini koja ih je čas izbacivala na površinu, čas kovitlacima povlačila na dno, i vukla ih sve do ušća u Savu, i dalje. Nošena brzom maticom, tjelesa su se nasukavala na plaže i kačila za šipražja, ili, puno docnije, bivala upecana alaskim udicama pa bi ih, umjesto mladica i somova, izvlačili na čamce, podbuhle i modre, poluraspadnute, mumificirane u mulju, iskolačenih očiju i začuđenog pogleda, kao da su se utopili juče; i nikada ih, dok god većim dijelom svoga toka rijeka Drina  bude proticala kroz tijesne gudure, neće stići sve naći ni izvući, i miješaće se njihove kosti s kostima njihovih očeva, i očevih očeva iz Drugog rata, koji na istom mjestu skončaše na navlas isti način, od očeva ovih istih koji ih zatraše devedesetih, i očeva njihovih očeva, u muku i tišini, s kažiprstom na usnama, bez pomena i suze; ljeti, za jarih vrućina, kada bi se Drina povlačila dublje u žilu korita, bljeskala su se na mjesečini njihova rebra i lobanje strašeći djecu koja su ih nalazila i u njima prepoznavala slike velikog majstora i materijalizirani dokaz da je pisao čistu istinu, ali su od sve te ljepote i mudrosti, samo te slike sačuvali, i pripisali ih sebi, a grijeh ustupili drugima, pozivajući se na velikog meštra kao pouzdanog svjedoka na toj velikoj višegradskoj fresci uvjerljivo iscrtanoj kao da je stvarna u svakom detalju i svojim očima vidjena; ne kao spomenik ljudskoj imaginaciji, nego kao uputstvo, nauk i poziv za svetu osvetu.

Poslaše Ćorkana, četvrtog dana svetkovine na ćupriji, u petak oko džume, da dohvati nekog Idrizovića koji se zaglavio među šipražjem, još živ, s ranom na grlu iz koje je kiptila krv, više crna nego crvena; a on veselo poskoči, kao pseto koje i bez komande zna svoj zadatak, i sve vješto zapličući nogicama kao da igra i pleše, ode do Idrizovića pa se, obujmivši ga oko struka, baš kada ga je skoro bio izvukao, skupa s njim baci niz vodu. Ponovo ih je ta luda pomela u poslu, pa su svi zastali i gledali šta se događa i da li Ćorkan tog Idrizovića spašava, ili davi; i čiji je onda, zapravo, Ćorkan?!

I danas, dok s djecom i unucima šetaju predveče ćuprijom ili se postrojeni okupljaju da obilježe neku godišnjicu velike pobjede nad višegradskim Turcima, nisu sigurni šta su tog dana zaista vidjeli. Neki kažu da se Ćorkan samo okliznuo o krv i da ga je Drina povukla u zagrljaj; drugi vele da je isplivao na onu  stranu rijeke i da svake godine na taj dan oko ponoći čuči u ćuprijskom oknu i cvili kao što to čine mala štenad; ali svi se slažu da su, dok su se utopljenici nadmetali s talasima Drine, jasno čuli ludog Ćorkana kako pjeva!

– Akšam geldi, sunce zajde,

Na tvom licu više ne sija.

 

Sve drugo ne bi bili sigurni posvjedočiti šta je istina, a šta im se pijanim samo pričinilo, ali ostade priča o tome kako je – tek tada mu se neki sjetiše i imena! – Salko Ćorkan skončao s turskom pjesmom na usnama, kako i priliči ludama i bićima nižeg soja.

Među preživjelim Bošnjacima – jer od onolikih turskih glava ne ostade ni toliko da im se može čuti glas – razbacanim od Sarajeva, preko Stockholma i Salzburga do Seattlea, poče se plesti mit kako te neraspadnute i skoro žive leševe – i Ćorkana među njima! – u mulju rijeke čuvaju vile brodarice, one koje su od početka bile protiv da se na tom mjestu obuzdava divlja Drina, pa su noću rušile ono što bi se  za dana sagradilo, jer – eto, kao! – znale su kakvom će zlu, naspram plemenite zamisli i nijeta velikog vezira, ta velebna ćuprija poslužiti, tuđa, po svemu bolja i iznad svega što su u tim krajevima ljudske oči vidjele. Razumniji među njima, i oni koji su manju štetu pretrpjeli, govorili su kako nije kriva ćuprija, ni Drina nije kriva, i sve bi se isto i bez nje dogodilo što i s njom, na njoj, ali malo uzvodno ili malo nizvodno, na zgodnim sprudovima uz obalu; samo bi na mjestu gdje je velebni most zjapila beskrajna praznina u njihovim životima i, kako, da nije ćuprije, ne bi bilo razloga da tu bude ni Višegrada, ni pjesama i kako bez ćuprije ne bi bilo ni Višegrađana koji preživješe, ni njihovih uspomena od kojih žive. Jer, nožem se može odrezati kruh da nahrani gladnog, a može se tim nožem gladnom prerezati grkljan; pa je li zaslužan nož što gladnog nahrani i je li nož kriv što ga njime ubi!?

Najposlije, zaključiše raspravu preko društvenih mreža – koje ih umjesto ćuprije okupljaju rasute po bijelom svijetu, ispod i iznad zemlje i povrh neba –  kako nije kriva ćuprija ni divlja voda nad kojom se nadvila, i kako vile brodarice, od malena na zlu glasu, bdiju u mulju nad nijemim svjedocima i privode ih u pravilnim razmacima, uvijek kada ljudi padnu u napast da ih zaborave; nisu ni knjige krive, i same velebne kao ćuprija na Drini, ni oni koji proslaviše kasabu nipočem bolju od drugih, nego je kriva zla ljudska ćud da sve plemenito i vrijedno poništi i pretvori u suprotnost, ljubav u mržnju, život u smrt, i kako je tako oduvijek i kako je tako zauvijek, otkada je svijeta i vijeka, borba je dobra sa zlom i trajaće sve dok bude između tih brda tekla Drina i nad njom bdjela ćuprija.

Prošlo je četvrt stoljeća, i tri četvrti stoljeća, i proteći će ispod ćuprijskih okana još puno vode Drine, a u višegradskoj kasabi vladaće i dalje taj zaglušujući muk i nijek; a samo ćuprija, nijemi svjedok stoljeća, zna i čuva istinu za onog koji će se – ali svakih dvjesto godina! – rađati kao volšebnik  sposoban da stvara slike toliko uvjerljive, kao da su stvarne i žive, da mogu mijenjati ljudske sudbine.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.