Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.
Akademik Esad Duraković (1948.), filolog, orijentalist i arabist, u svoje dvije posljednje knjige Međumuslimanski ratovi danas – Krivo shvaćanje islama (2015.) i Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta (2016.) progovorio je o mnoštvu važnih pitanja. Krivotvorenja islama i međuvjerski ratovi, islam kao glavni globalni neprijatelju Zapada, unutarmuslimanski konflikti, uključujući čak i sukob muslimana sa islamom, samo su neke od intrigantnih tema o kojima akademik Duraković piše o svojim knjigama.

Glavni Trumpov politički strateg, Steve Bannon još je 2014. najavio kako će „rat protiv islamskog fašizma biti dug i krvav“. Kako tumačite prve poteze nove američke administracije?

– Glavni problem nije Trump, nego činjenica da je njemu podršku dala gotovo polovina Amerikanaca, a to su milioni glasača najmoćnije zemlje u svijetu. Drugim riječima, zabrinjavajuće je da takvo mnoštvo Amerikanaca čak obavezuje svojim glasovima predsjednika Trumpa da vodi moćnu Ameriku putem konfrontacija s Drugim, pri čemu ne mislim na Drugog samo izvan SAD-a, nego na Drugog i u samoj Americi – na američke muslimane, na primjer. Nemojte zaboraviti kako je on, na primjer, u predizbornoj kampanji izvrijeđao porodicu američkog vojnika muslimana koji je život dao za Ameriku, kao njen vojnik. To je zastrašujuće, i već to je bio indikator da se radi o nečemu zaista nenormalnom. Prije Trumpa je predsjednik Bush najavio krstaški rat, a on bijaše iz iste ideološke i političke baze – iz republikanske partije na koju snažno utječu radikalni evangelisti. U knjizi Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta pisao sam o tim stvarima. Američki autori, među njima i Morgolis u knjizi Američki radž. Oslobođenje ili dominacija, navode općepoznatu stvar da su u SAD-u veoma aktivni fundamentalistički evangelisti koji jasno i odlučno pozivaju na uništenje islama, tvrdeći da je islam najveća pošast svijeta. Njihov predvodnik Rod Parsley ima velik utjecaj na američke političare, posebno na republikance. Iz te stranke je i Trump. Tim „fundamentalističkim teleevangelistima“ pripada i velečasni John Hagee (njega je John McCain nazivao svojim duhovnim vođom), koji također poziva na uništenje islama, a dva puta dnevno govori na 75 radio stanica i 125 TV stanica u SAD i Kanadi. Margolis navodi kako nas ta „javna kampanja mržnje“ podsjeća „da je islamofobija danas jedina dopustiva javna predrasuda“ (Margolis, 378). Uvjerenje – pa još na tako visokoj razini – da se može, da treba uništiti islam, ravno je idiotizmu u jednom medicinskom smislu, ali je to planetarno opasno jer – ne može biti uništen ni islam ni kršćanstvo. Treba otvarati puteve saradnje a ne uzajamnog uništavanja. Taj put konfrontacije poguban je jer će samo motivirati terorizam koji se ne može vojnički uništiti već se može osujetiti samo tako da mu se oduzme motivacija. To znači da je spas jedino u zaustavljanju ratova u muslimanskom svijetu kome treba pomoći da se obnovi, a ne opredjeljivati se za njegovu dalju destrukciju.

Dakle, našem svijetu predstoje teški dani, sasvim neizvjesna budućnost, jer najmoćniju silu svijeta vode, nažalost, ljudi koji su opsjednuti vlastitim krajnje destruktivnim i opasnim fobijama. Svjetski ratovi, kataklizme, obično su počinjali krivim procjenama nekih opsjednutih ljudi, ali i „akcijom šutnje“ onih koji su mogli i morali spriječiti te opsjednute ljude. U „slučaju Trumpa“, takva prijetnja je očigledna, jer on je, kako vidimo, počeo odlučno provoditi predizborna obećanja, ulazeći u konflikt čak i sa vlastitim pravosudnim institucijama, što jest zabrinjavajući indikator za to dokle su ti ljudi spremni ići. Naš svijet je izgubio „kompas“. Bojim se da mi tu ne možemo ništa učiniti. Sve je sada do Amerikanaca, do njihovih institucija i do njihove svijesti: budućnost svijeta zavisi od njihove osviještenosti i odlučnosti da stanu u odbranu univerzalnih vrijednosti, čak u odbranu cijeloga svijeta.

❖ Na nekoliko mjesta u knjizi Među-muslimanski ratovi danas pišete o krivotvorenju, odnosno „flagrantnom falsificiranju“ povijesti islama koju povezujete s fenomenom islamske inkvizicije. U knjizi ste konstatirali kako čitav niz muslimanskih vjerskih organizacija presuđuju drugim muslimanima u ime navodne izvornosti islama i da bdijenje nad navodnom izvornošću islama lako može učiniti muslimane čak i oskvrniteljima islama. Posebno je indikativan termin „neislamskih muslimana“ koji ste uveli u raspravu. Tko su neislamski muslimani?  

Muslimani su danas (mislim na onu većinu koja obilježava muslimanska društva danas, iako ima, naravno, izvrsnih izuzetaka, ili čak zajednica) u sukobu ne samo s nekim zemljama Zapada, nego su prvenstveno u sukobu sa samim islamom, s njegovim načelima. Oni podrivaju temelje islama i muslimanskoga svijeta, falsificirajući načela islama tako što se ne ponašaju u skladu s ajetom u kome Bog kaže kako je sve ljude stvorio od jednog muškarca i jedne žene pa ih je učinio plemenima i narodima zato da bi se upoznavali (Kur’an, 49:13 ) To znači da islam utemeljuje bratstvo svih ljudi na svijetu a ne samo bratstvo muslimana, te da islam nalaže ljudima da se upoznaju u svojim razlikama, a ne da im one budu osnova za agresivnost prema Drugom i Drukčijem. Međutim, muslimani često djeluju vrlo netolerantno prema drugim vjerskim zajednicama, čak i prema muslimanima koji drukčije prakticiraju svoje vjerovanje. Nije Kur’an uzalud ovako nedvosmisleno utemeljio bratstvo ljudskoga roda, a narušavanje toga islamskoga temelja je suštinsko podrivanje islama, čak je sukobljavanje s njim. 

Istovremeno, i u skladu s prethodnim, mnogi muslimani danas uzurpiraju Božije prerogative u bitnome – tako što sebe smatraju pozvanim da presuđuju o ispravnosti vjerovanja nekih drugih muslimana i da ih po tom osnovu čak sankcioniraju – do smaknuća. Pa to je očigledno inkvizicijsko djelovanje! Na toj osnovi djeluje uzajamna netrpeljivost šiita i sunita, isilovaca, talibana, al-Kaide i drugih smrtno sukobljenih frakcija. Pri tome, takvi zaboravljaju da je Kur’an na mnogo mjesta eksplicirao kako samo Bog ima pravo da sudi o bilo čijoj vjeri. Na kraju već citiranog ajeta, Bog veli: Od vas je najčasniji kod Allaha onaj ko je najbogobojazniji. A koji to čovjek može i ima pravo suditi o nečijoj bogobojaznosti, jer je ona po sebi stvar srca, stvar vjere u koju može proniknuti samo Bog. Ne postoje ljudska mjerila za bogobojaznost jer je ona sāmā bit vjere a ne neka od njenih manifestnih formi. Čak je Poslaniku a. s. Bog rekao: Ti si onaj koji samo opominje, a ti nemaš vlasti nad njima (Kur’an, 88:21). Međumuslimanski ratovi su danas posljedica dramatičnog krivotvorenja tih načela islama, i zato se ti akteri ne mogu smatrati muslimanima iako – paradoksalno – oni misle upravo suprotno, naopako: da oni spašavaju islam.

U poglavlju Neuzurpiranje Božijih prerogativa je izvor tolerancije i kosmopolitizma podsjećate da Kur’an na mnogim mjestima izražava tolerantnost prema nemuslimanima i da međuvjerski ratovi nemaju utemeljenja u islamu, no kako je onda moguće da muslimani ratuju međusobno i protiv drugih vjerskih zajednica? 

– Već sam naveo ajete (ima ih još podosta sa sličnim sadržajem) koji utemeljuju bratstvo ljudskoga roda, koji sadrže Božiji nalog za međusobno upoznavanje i saradnju ljudi. Čini mi se da je na Zapadu tolerancija postavljena kao optimum u međunacionalnim, međureligijskim, međurasnim i dr. odnosima. Islam je suštinski iznad toga. Jer, kako ja shvaćam stvari, u osnovi tolerancije jest snošljivost, trpeljivost, neagresivnost, koegzistencija i sl. Međutim, kada Bog kaže da je On učinio ljudski rod – kojeg je stvorio od jednog muškarca i jedne žene – raznovrsnim zato da bi se ljudi međusobno upoznavali, onda time izražava puni aktivizam: nije dovoljno da ljudi mirno žive jedni uz druge nego moraju biti maksimalno angažirani u međusobnom (u)poznavanju. Saradnja, interkulturalnost i slične forme aktivizma su nalog, i to je mnogo više od tolerancije. To je islam. Sad pazite, u završnici istog toga ajeta (dakle, riječ je o kontekstu!) stoji kako je kod Njega najčasniji onaj ko je najbogobojazniji, a to znači – pošto je sve ovo izraženo u istoj rečenici, dakle u jednome kontekstu – da je interkulturalna i internacionalna saradnja izvrstan dio bogobojaznosti, čak izvrsna forma ibadeta, bogosluženja. Ovo što govorim nije nikakva spekulacija, već je očigledno značenje ajeta. Samo pomračeni umovi mogu previđati ovako fundirane istine u Kur’anu. Za to najveću odgovornost snosi ulema, ona s debelim turbanima (čast izuzecima koji ipak nemaju dovoljno moći da promijene opće stanje), jer su svojim redukcionizmom i neukošću izveli taj moćni Tekst iz Konteksta, tako da ni Tekst ne djeluje više kako bi trebalo, niti je Kontekst onakav kakav bi morao biti kada bi se Tekst valjano interpretirao u svome Kontekstu/Stvarnosti. Nije moguće da veći dio muslimanskoga svijeta uđe u tako suštinski sukob s Tekstom, koji treba da uređuje u tome svijetu cjelokupni život, a da to prođe bez dramatičnih posljedica kakvima upravo svjedočimo. Riječ je o fundamentalnoj krizi muslimanskoga subjekta i vjere.

Podsjetili ste čitatelje kako su umajadski i i abbasidski halifat, kao moćne imperije svoga vremena, omogućile opstanak raznih vjerskih zajednica, uključujući i kršćanske, no današnji halifat se ipak formira na – kako Vi konstatirate – totalnoj isključivosti.

– To je upravo u skladu s mojim prethodnim izlaganjem. Naime, u prezreloj klasičnoj kulturi islama, muslimani su živjeli sa svojim stožernim Tekstom tako da su ga shvaćali kao „gravitaciono polje“ njihova univerzuma i Konteksta, a on je bio vrlo podsticajan upravo u smislu o kome sam naprijed govorio. Shvaćajući tako islam i svoj Tekst, muslimani su na izvrstan, na optimalno kreativan način, „presretali“ antičke i druge „neislamske“ kulture za čije vrijednosti su bili optimalno otvoreni. Na primjer, sa stanovišta islama kao vjere (njegova „duša“ je monoteizam!), antička grčka kultura je paganska, i po logici mnogih današnjih muslimana morali su je, kao monoteisti, prezreti u cijelosti. Ne, muslimani su potpuno zanemarili „paganski Olimp“, ali su ostvarili blistav susret s antičkom grčkom kulturom i naukom, na način kome duguje vascijeli i moderni svijet, jer je to bila osnova za evropsku renesansu. Tu su muslimani pokazali kako su ispravno shvaćali Božiji nalog za međusobno upoznavanje naroda i kultura. Slično se dogodilo s perzijskom pahlavi kulturom koja je izvanredno kreativno djelovala na muslimane pridošle u povijesni kontakt s moćnom perzijskom kulturom. 

Danas vidimo kako na Bliskom istoku muslimani uništavaju spomenike drugih kultura, kako progone kršćanske zajednice koje su tu živjele dvije hiljade godina. Dakle, današnji „halifat“, onaj koji se samopromovira na najbrutalniji način, nema nikakvu suštinsku i vrijednosnu vezu s umajadskim i abbasidskim halifatom: on je nasilje nad idejom halifata, nad samim bićem islama, jer je u frontalnom i fatalnom sukobu sa islamom. Naravno, u svemu tome goleme su mešetarske zasluge Zapada, odnosno one korporacijske nemani, ali – muslimani su pristali na tu suicidnu podvalu.

Ratnicima ISIL-a je u vašoj interpretaciji podmetnuta ta „čarobna“ ideja univerzalizma i hegemonije, „ideja koja liječi frustracija mnoštva ljudi zbog zaostalosti muslimanskog svijeta“. ISIL je dakle posljedica unutarnjih muslimanskih slabosti, isprepletenosti politike i vjerskog sektaštva, no ISIL vidite i kao zapadno-cionističku konstrukciju.

– ISIL je danas sinonim i istovremeno je najefikasniji faktor destrukcije u muslimanskome svijetu. Za same njegove pripadnike, protagoniste, on je nada u planetarno i pretkijametsko spasenje islama. Paradoks je u tome što je on, u samoj biti stvari, totalna destrukcija na obje strane: destruktivan je za muslimanski svijet (za shvaćanje biti islama) i destruktivan je za Zapad jer snažno motivira terorizam u zemljama Zapada, a žrtve terorizma – da bi apsurd bio potpun – uvijek su nedužni ljudi, čak djeca. To je stravično. Gledano sa stanovišta „Genija Zla“, ISIL je genijalan konstrukt, zaista. On je, naizgled, nastao odjednom, prekonoći, i to kao moćna vojna snaga, dobro organiziran i naoružan, učinkovit. Kako je to moguće?!

Zemlje Zapada (neke od njih, one koje servisiraju neutaživu glad vlastitih korporacija) inicirale su haos u muslimanskom svijetu tako što su slale svoje vojne eskadrile da na krilima borbenih aviona i na raketama donesu demokraciju u taj svijet, a istovremeno su, znajući za povijesne sektaške animozitete među muslimanima, raspirile ta trvenja među njima i onda su se zemlje Zapada izmaknule da posmatraju kako se muslimani međusobno uništavaju totalno, do istrebljenja. Naravno, doturaju im oružje za koje dobivaju naftu, jer ISIL ne proizvodi oružje. Na taj način, spirala zla se usavršava: muslimani ratuju međusobno; temeljito razaraju vlastitu infrastrukturu za čiju obnovu će budzašto prodavati naftu i gas; razaraju čitava društva koja su se stoljećima vrlo uspješno harmonizirala; uništavaju islam krivotvoreći ga, jer sam već kazao kako su oni u temeljitom sukobu sa islamom pa tako u svijetu formiraju sliku o njemu kao o religiji izrazitog nasilja; proizvode i motiviraju terorizam a ovaj opet motivira islamofobiju i daje „argumentaciju“ Bushovom i naročito predstojećem, najavljenom Trumpovom pohodu na taj svijet, s ozbiljnom mogućnošću da muslimani čak i u SAD-u dožive svoju „kristalnu noć“. Ponavljam, zlo je usavršeno; ISIL perfektno funkcionira. Bez obzira na to što će jednom skončati, ISIL će prije toga valjano obaviti destrukcijski zadatak. Ko od svega toga ima korist? Samo dvije strane. Jedna strana je zapadnjačka Korporacijska Neman, a druga je cionistički Izrael (uvijek pravim razliku između Jevreja kao naroda općenito i cionizma!). Bliski istok će za decenije i decenije ostati razoren, u haosu, eksploatiran, zakrvljen, jer ovi međumuslimanski ratovi su „mračna investicija“ za mržnju i međusobne sukobe duboko u budućnosti; to je fanatična gradnja „bunara“ iz koga će se dugo crpiti otrovna uzajamna mržnja. Ta pustoš posvuda unaokolo može odgovarati samo cionističkoj politici.

Situacija u Bosni je konfuzna i premrežena mnogobrojnim političkim interesima. Mnogo se govori o navodnim povratcima tisuće džihadista u Bosnu i Hercegovinu, a posebno je zabrinjavajuća Vaša procjena da bi sami bosanski muslimani mogli biti žrtve eventualnih sučeljavanja muslimanskih sekti. S druge strane, mnogi politički analitičari također upozoravaju na fenomen islamizacije politike i društva u Bosni i Hercegovini te osporavanje sekularnih društvenih vrijednosti. Koliko su ova dva fenomena povezana i kako? 

– Poput situacije sa ISIL-om, Bosni se nastoje podmetnuti stvari koje bi je mogle u budućnosti skupo koštati. Problem je u tome što nadležne institucije države, pa ni vjerske institucije, nisu uvijek svjesne kakve su moguće posljedice nekih negativnih procesa Bosni. U njoj ima selefija, šiitska zajednica se udobno smjestila, ima gulenovaca i njihovih institucija, tu su ahmedije iako u relativno malom broju, sada Arapi masovno kupuju bosanski grunt, što smatram posebno negativnom pojavom upravo s obzirom na masovnost, itd. Sve je to negativno zato što ulazi u jedan negativan kontekst: agresija na BiH devedesetih godina opravdavala se potrebnom da se Bošnjaci kao većinski muslimani eliminiraju kao politički subjekt. Zato je opasno da se BiH markira kao takva – kao muslimanska prijetnja, a mnogi njeni neprijatelji upravo to žele kako bi imali „argumente“ za djelovanje protiv nje. Milošević i Tuđman su tvrdili Zapadu kako su oni, svojom agresijom, zapravo u BiH stali na branik kršćanske Evrope. Tvrdim da su bosanski muslimani izrazito tolerantni (da nisu takvi, ne bi ovdje preživjeli tokom svih ovih stoljeća!), ali se mora kontrolirati priliv stranih elemenata koji bi mogli predstaviti je kao muslimansku prijetnju, jer je i svjetski kontekst u tom pogledu izrazito negativan. Mi smo, globalno, već uveliko u sukobu kultura, nažalost. Bošnjaci moraju znati da ovdje nije moguća, apsolutno, nikakva muslimanska država, već samo multinacionalna, i ta istina njima nije strana. Ne smiju dopustiti da im neko drugi nametne drukčiji odnos prema toj istini. Bošnjaci moraju čuvati – kao svetinju, kao garant opstanka – sekularni karakter države a to i jest u skladu s onim što sam kazao kako ona može opstati samo kao multinacionalna i multikulturalna.

Izjave o povratku tisuća „džihadisa“ su zlonamjerne neistine, apsolutno. Autori takvih izjava upravo bi željeli da jest tako, da je to tačno, kako bi imali argument za vlastito destruktivno djelovanje u BiH. Bošnjaci i muslimani ne smiju dopustiti da se taj argument zaista i pojavi, da postane stvarnost. Zbog konflikta određenih muslimanskih i judeokršćanskih snaga u svijetu, događa se, na „obje strane“, reakcija kao jačanje fundamentalizama, ali je to u BiH još uvijek relativno bezopasno, minimalno. No, treba biti oprezan, djelovati preventivno i osviješteno, djelovati mudro a ne jarosno. Religijski aspekt bilo koje vjerske zajednice u BiH treba da bude, zaista, stvar privatnosti, neagresivnosti, a najviša vrijednost u toj zemlji treba da bude (ustavni) patriotizam, jer samo ta vrijednost u ovom složenom društvu može garantirati opstanak i komociju svim članovima i zajednicama toga društva. Aktualna nevolja BiH jest u tome što ju je međunarodna zajednica ostavila nedovršenom, a istovremeno su navodni garanti mira oni koji su u njoj vodili rat za to da bi je raskomadali. Bosni treba pomoći, ili je ostaviti na miru.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.