Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Esad Zgodić; foto: Sulejman Veličanstveni, oko 1530.

Sedad Bešlija:  Istimalet – Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo, 2017.

 

Jedan je opat u doba francuske buržoaske revolucije, parafraziram, govorio: “vlast se može osvojiti bajonetama, ali se na vrhovima bajoneta ne može dugo sjediti”. Što je intencija, smisao, poruka ove misli? Nijedna vlast ne može dugo bivstvovati, a da ne stekne svoju legitimaciju. Ona je u njenom posjedu ako ima podršku podanika – ako oni u nju vjeruju. Nije, međutim, legitimacija bez roka trajnja: ona se mora obnavljati, vlast mora neprestano sebe legitimirati i nanovo potvrđivati svoju legitimnost ukoliko hoće da traje – njena je legitimacija nešto što se može izgubiti i što se mora, ako je nestala, pronaći ili nanovo stvoriti. Legitimiranje, legitimnosti i legitimacija tako stoje u simbiotičkom odnosu.

Nakon čitanja knjige Sedada Bešlije Istimalet – Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), mogu reći: kao da je osmanska elita moći znala za smisao opatove riječi – zna da se na goloj sili svojih bajoneta ne može instalirati trajno na teritorijama koje je osvojila i prisvojila. Što onda čini: prakticira ono što se u ovoj knjizi naziva istimâlet politika. Izrazom se označava, rečeno jezikom politologije, politička strategija osmanske vlasti s kojom ona kod osvojenih, ako je prinuđena da ih ne uništi ili progna, a prinuđena je jer nema smisla vladati prostorima koji su ispražnjeni od stanovništva, hoće osigurati svoju legitimnost: hoće ih, dakle, pridobiti i imati njihovu podršku kako bi se i uz njihovu asistenciju trajno uspostavila i reproducirala. Istimâlet politika se određuje kod autora i kao, kako kaže, vrlo realistična politika pridobijanja ili lojalnosti  (257).

Sedad Bešlija donosi opis takve političke strategije primjenjene na prostoru Bosne i Hercegovine  i to u peroidu od oko 130 godina.

On se, pri tome, obavezao da se neće inficirati pomodarnom romantizacijom ili nostalgičnom i lamentirajućom idealizacijom osmanske vladavine. No, hoće, na drugoj strani, dati doprinos dekonstrukciji uvriježenih i klišejiziranih predstava koje decenijama producira etnocentrična historiografija – ona srpska i ona hrvatska – te starih slika koje su desteljećima usađivane, preko epike u narodne predaje, i koje se pamte i neprestano obnavljaju. Bešlijina knjiga, dakle, dekonstruira mnogobrojne uobičajene predrasudne i falsificirajuće predstave o prirodi i praksama osmanske vladavine što se, naravno, neće dopasti ni tradicionalističkoj etnoobičajnosti ni pseudonauci etnocentrične svijesti. Da li je, međutim, takva dekonstrukcija uvijek utemeljena? O tome će suditi eksperti – osmanisti.

Evo, s druge strane, nekoliko ilustrativnih izraza koje autor koristi da bi okarakterizirao mjere, metode, sredstva, taktike i lukovasti s kojim se služi osmanska vlast u okviru onoga što se naziva istimâlet politika. Koriste metodu unošenja razdora u zatečenu bosansku vlastelu podržavajući, na primjer, bosanske protukraljeve; prakticiraju “sistematsko ekonomsko iscrpljivanje bosanske kraljevine” (64)  preko poreza; rade na oblikovanju proosmanske struje među “svim kategorijama stanovništva bez obzira na njegovu etničku, konfesionalnu ili društveno-političku pripadnost ” (72); pridobijaju zatečene hrišćanske feudalce tako što ih nisu srozavali među raju, osim u slučajevima izrazite nelojalnosti i neprijateljstva (114), pa je “određeni broj bosanskog plemstva nastavio egzistirati u novim društveno-političkim okvirima osmanske države, i to ne kao podanici (raja) nego vlastodršci (asker)” (120) te i ovaj autor tvrdi “da su mnoge kasnije begovske porodice potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva” (145);  znaju se osmanske vlasti koristiti vještom politikom pridobijanja tako što su “uključivale i nemuslimane u vlastiti vojni sistem” (120); imaju Osmanlije “veoma blagonaklon stav prema seljaštvu, između ostaloga, i kao izvoru državnih prihoda” (65) o čemu svjedoči i to da je, na primjer, spahijama bilo zabranjeno “otežavati položaj raji na materijalno-moralnom planu” (140) te da su “jedino u Bosni porodice koje su primile islam davale dječake u devširmu” (127) što demanitra zasnovanost uobičajenih naracija o onome što se nazive danak u krvi mada je, ipak, biloodvođenja nemuslimana u janjičare, pretvaranja u Osmanlije, ali procenat takvih u ukupnom broju stanovništva bio je neznatan” (128); predstavljaju se, i u to uvjeravaju, da su oni koji će seljake osloboditi od nevolja koje im je donio permanentni sukob velmoža (66); crkve su imale prilično “slobodan život”, a njihovi sveštenci bili su zaštičeni (177); stanovništvo bez prisile postepeno prima islam (215); kad je neophodno – znaju pronaći i uspostaviti interesne kompromise  i sporazume – čine to, na primjer, s Vlasima (97); osmanska vlast je koristila političke metode autonomije i dvovlašća (79); noseći stub njihove političke strategije, u toku osvajanja, jest upražnjavanje “mjere zadržavanja, a ne uništenja zatečenog sistema, preuzimanje elemenata starog poretka, fleksibilnost nove vlasti, prilagođavanje, postepenost i sl.” (83); znatan dio bosanske krajine Osmanlije su “zadobile mirnim i postepenim širenjem svoje vlasti ” (89), a ne brutalnom silom; osmanska vlast se uspostavlja osloncem na kolonizaciju Vlaha, drugog stanovništva i derviša (99); dopuštaju postojanje i spahija nemuslimana što je suporotno krivom tumčenju osmanskog državnog sistema  kao sistema u kojem su “muslimani bili vladajući sloj, a nemuslimani podanički i izrabljivački sloj stanovnštva” (119); osmišljeno koriste metodu urbanizacije izgradnjom novih naselja i podizanjem vakufa (99) što doprinosi političkoj i privrednoj stabilizaciji (118); pokazuju “visok civilizacijski nivo” (103) tako što zadržavaju zatečene nazive velikog broja lokaliteta i pojedine zatečene nazive titula (103) te, na primjer, ljude koji su pali u ropstvo i kojima se trgovalo i na atmejdanu, nakon primanja islama, oslabađaju i uključuju u poredak; osmanska birokratija i diplomatija upošljava i nemuslimane što se može smatrati kao jedan od izraza njihove politike koja sadrži obzir prema narodu, nalog da se lijepo postupa sa stanovnicima (108), oštroumnu i razboritu politiku (104), nastojanje da se očuva čast i ugled vlasti (109) koja je izgrađivala državni poredak u kojem “nikada nije postojala klasna diferencijacija kao u sistemu kasti u Indiji ili kao što je klasna podjela na kmetove, plemstvo i kler kakva je bila prisutna u Evropi ” (129) pa se ne može reći da je osmanski agrarni sistem bio feudalni sistem koji se nalazio u primtivnom i barbarskom stadiju ( 143); to je i vlast koja je u pohodima osmanske vojske “u najvećoj mjeri postupala u skladu sa šerijatskim principima ratovanja” (136)  mada autorov cilj, kako kaže, “nije proglašavati osmansku vojsku idealnom i bezgrešnom” (245).

Svaku od naznačenih komponetni istimâlet politike Sedad Bešlija ilustrira oslanjajući se na obilje dokumenarističke građe.

Nakon uvida u ovaj zanimljiv rukopis osmanisti, drugi historičari, pa i politolozi, ukoliko ga hoće ozbiljno čitati, neće biti bez inspiracije za njegovo kreativno propitivanje. Oni će odgovoriti, između ostaloga, i na pitanje: da li je i u kojoj mjeri autor uspio realizirati svoje obećanje – da će slijediti “put ka: a) izbjegavanju bilo kakve idealizacije ili glorifikacije osmanskog perioda u historiji Bosne; b) sagledavanju uspjeha, odnosno stepena uloge istimâlet politike u stabilizaciji osmanske vlasti u Bosni i c) kvalitativnom definiranju ili povijesno-civilizacijskom vrednovanju spomenute politike u bosanskom kontekstu do kraja 16. stoljeća” (219). Uspijeva li, dakle, autor da se kreće s onu stranu ekstremno kontrarnih pozicija u percepcijama osmanske vladavine u Bosni? Neću o tome prosuđvati: neka to pitanje podstakne na plodotvorne rasprave – i to, razumljivo, u histriografskom, a ne populističkom kontekstu i neka, pri tome, ne budu još jedan prilog aktuelnim i iracionalnim ideološkim ratovima za prošlost.

Na kraju bi, budući da je osmanska država u sklopu svoje ekspanzionističke politike osvojila Bosnu, uništila kraljevinu Bosnu i vladala stoljećima, s ovom ili onom političkom strategijom te s ovim ili onim metodama i sredstvima, podsjetio na jednu svevremeno živu i za nas orijentirajući misao fra Antuna Kneževića, Bošnjaka iz Varcara, a tako se potpisivao ispod svojih tekstova, i bosanskog franjevca. On u svoje vrijeme uvodi historijski utemeljeno i politički produktivno razlikovanje između pojma upravljanje zemljom i pojma  zakonitog vladanja zemljom Bosnom. Niko, nijedna vanjska imperijalna država nije, s pravom tvrdi Knežević, stekla nad Bosnom pravo zakonitog vladanja: i osmansko i austrougarsko upravljanje Bosnom znače za Kneževića samo nasilnu suspenziju zakonitog prava na vladavinu nad Bosnom, a to pravo imaju samo Bošnjaci, ono samo njima pripada.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.