Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Enes Dedić; foto: Tvrđava Greben

Aranđel Smiljanić: Ljudi iz sjenke – diplomati oblasnih gospodara u BosniFilozofski fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2015.

U izdavačkoj djelatnosti Filozofskog fakulteta u Banja Luci tokom 2015. godine publicirana je knjiga o diplomatama najistaknutijih vlastelina srednjovjekovne bosanske države autora Aranđela Smiljanića. Ova publikacija predstavlja dopunjenu verziju jednog dijela autorove doktorske disertacije odbranjene na spomenutoj instituciji aprila 2013. godine. Studija je bazirana na širem fondu dosadašnjih pristupa, objavljenim izvorima domaće i strane provenijencije, dok su margine dosadašnjih saznanja proširene novim arhivskim podacima iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Ranija historiografija pokazala je značajno interesovanje za problematiku diplomata i diplomatskih aktivnosti u srednjovjekovnoj Bosni. Sukladno sačuvanoj izvornoj podlozi ovi se naučni pristupi u najvećoj mjeri odnose na međusobne diplomatske kontakte Bosne i Dubrovnika. Istraživači poput Ante Babića, Pave Živkovića i Marka Vege postavili su osnove za istraživanje tematskog okvira na koji se nadovezuje i ova studija Aranđela Smiljanića. Knjiga je podijeljena na tri tematske cjeline koje tretiraju problematiku onovremenih naziva za diplomate, detaljan opis njihovih poslova, te konkretne primjere diplomatskih nastupa zabilježenih diplomata.

Uvodno poglavlje Nazivi za diplomate (21–28) predstavlja pogled na diplomatsku službu kroz objektiv savremenika. U srednjem vijeku nije uspostavljen jedinstven naziv za diplomatske predstavnike vladara i vlastele. Autor donosi podjelu naziva prema provenijenciji izvora u kojima pronalazi podatke o diplomatama, odnosno podjela je suštinski bazirana na latinske i bosanske nazive. Prema domaćim ćiriličnim dokumentima najčešći nazivi kojima su se označavali učesnici u diplomatskom saobraćaju bili su posli, poslanici, poklisari, dok su rjeđe upotrebljavani nazivi glasnici, hodataji. U latinskim izvorima ljudi koji su učestvovali u diplomatskim misijama nazivani su oratores, ambassiatores (ambaxator, ambassador), legatus (ablegatus), nunti, agens. Dubrovčani su gotovo po pravilu svoje poslanike upućivane bosanskoj vlasteli označavali kao poklisare, dok su diplomate koji su stizali od vlastele u Dubrovnik najčešće nazivali slugama svojih gospodara. Navedene zaključke autor potkrepljuje direktnim izvornim pokazateljima o pojedinačnim diplomatskim misijama obuhvatajući hronološki okvir od kraja XIV do sedamdesetih godina XV stoljeća. Analizirajući izvorni materijal Smiljanić nastoji utvrditi u kojoj dekadi spomenutog vremenskog perioda su pojedini latinski, odnosno domaći nazivi češće ili rjeđe upotrebljavani. Pored samih pregovarača u diplomatskim misijama, pogotovo geografski udaljenijim, značajnu praktičnu ulogu imali su i kuriri koji su najčešće nazivani listonoše.

Kroz poglavlje Diplomatski poslovi (29–41) autor nastoji približiti i konkretizirati šta je suštinski obuhvatalo učešće u diplomatskim misijama. Srž diplomatskog djelovanja u srednjem vijeku bili su pregovori koji su se prema Smiljanićevom istraživanju manifestirali kroz direktne pregovore vlastelina, prepiske, slanje poslanika te primanje poslanstava. Kroz pregovore su regulisana različita pitanja poput sklapanja saveza, zajedničke akcije, status pojedinih teritorija, izbjegavanje ratova, zaključenje mira. Upućivanje poslanstava bilo je neophodno i u brojnim slučajevima kada su bosanski vlastelini dolazili u ekonomski ili privredni spor sa susjedstvom do čega je najčešće dolazilo zbog nepoštivanja ustaljenih obrazaca poslovanja.

Potkrepljujući svoje osnovne zaključke Smiljanić iznosi konkretne arhivske primjere koji ukazuju kada i na koji način je dolazilo do učestalijih zahtjeva bosanske vlastele poput zahtjeva za ustupanje plovila za prevoz morem, za kupovinu naoružanja ili namirnica te isplatu uobičajenih dohodaka. Autor izdvaja i primjere kada vlastela šalje svoje poslanike u Dubrovnik ili rjeđe u Veneciju kako bi istaknule proteste zbog njihovih ekonomskih ili političkih poteza. U istom smjeru, posredstvom diplomata su upućivane žalbe i tužbe bilo da se radi o krupnijim političkim pitanjima ili događajima u kojima se u glavnim ulogama pojavljuju pojedinci iz susjednih zemalja. Obavještenja koja je vlastela preko svojih diplomata odašiljala podrazumijevala su i vijesti koje su se odnosile na kretanje vojske,dolazak posjete, informacije o početku vojnih napada, promjene na prijestolju, sklapanje mira i slično. U opisu posla srednjovjekovnih diplomata bilo je iskazivanje učtivosti poput zahvaljivanja, čestitanja, izražavanja radosti zbog postignutog uspjeha. Prema autorovim zaključcima uočava se kako su onovremene diplomate obavljali i privatne poslove za svog vlastelina što je uključivalo aktivnosti oko upravljanja imovinom izvan Bosne, traženje ljekara u slučaju bolesti te učešće u poslovima oko uspostavljanja bračnih veza.

Konkretne primjere diplomatskih nastupa poznatih diplomata bosanskih vlastelina autor obrađuje u najobimnijem poglavlju naslovljenom Diplomati oblasnih gospodara (43–272). Kroz ovaj dio knjige Smiljanić prikazuje više od stotinu arhivskih primjera iz kojih crpi iznimno važne podatke o diplomatskim misijama u režiji bosanske vlastele. Sačuvani izvori su i u ovom segmentu usmjerili tok istraživanja u domen bosansko-dubrovačkih odnosa. Analizom ovih podataka autor dolazi do zaključaka kako su diplomate u službi vlastelina najčešće bili nosioci titule kneza, dok manji broj otpada na one sa titulama župana i vojvode. Prema autorovom istraživanju dio diplomata potekao je iz vlasteoskog sloja te je titule stekao naslijeđem, dok je drugi dio diplomata do titule dolazio zahvaljujući svojim sposobnostima. Smiljanić iznosi i tezu kako je najveći broj diplomata poticao iz trgovačkog ili vlasteoskog sloja, a bili su i zastupljeni pripadnici hijerarhije Crkve bosanske. Autor identifikuje period dvadesetih godina XV stoljeća kao doba kada se javljaju diplomati kojima je to bila primarna djelatnost. Sačuvani izvori pokazuju kako su poslanici u misijama najčešće obavljali dva ili tri odvojena posla. Autor pokazuje i intersantne primjerke slučajeva u kojima su diplomati mijenjali tabore i prelazili u službu drugog vlastelina poput slučajeva braće Paštrovića i gosta Radina Butkovića.

Pored deskripcije primarnog istraživačkog zadatka ove studije, nužno je pažnju usmjeriti i na nekoliko iznimno značajnih navoda unutar knjige, a koji ne predstavljaju konkretnu materiju studije. Termin oblasni gospodar kojeg autor navodi i u naslovu same publikacije služi kao oznaka za bosansku vlastelu posmatrano u grubim konturama tokom XV stoljeća. Radi se o historiografskom produktu koji je prvenstveno upotrijebljen kao oznaka za vlastelu koja ja opstala na svojim posjedima nakon nestanka Srpskog Carstva u drugoj polovini XIV stoljeća. Nepostojanje državne vlasti na tom prostoru uslovilo je svojevrsnu samostalnost vlastelina na svojim posjedima koji su u nauci proglašeni oblasnim gospodarima. Ovakav politički okvir treba razdvojiti od prilika u Bosanskom kraljevstvu tokom XV stoljeće gdje je konstantno egzistirala državna vlast sa pratećim aparatom. Slijedeći historiografsku matricu autor je svojevrsnu evoluciju bosanskog feudalnog sistema iz početka XV stoljeća označio kao “početak doba oblasnih gospodara” polarizirajući na taj način ustrojstvo Bosanske kraljevine tokom njenog trajanja. (ne)prikladnost ovakve historiografske forme bi svakako trebala biti predmetom zasebnih istraživanja, rasprava i naučnih savjetovanja.

Bez namjere za detaljnijom diskusijom oko ovog naizgled sitnog detalja neminovno je apostrofirati potrebu za preciznim navođenjem titulacije bosanskih kraljeva. Autor iznosi sintagmu po kojoj su bosanski vladari “banovi Bosne i kraljevi Srba i Bosne”, iako je titula bosanskih vladara obuhvatala još niz drugih elemenata. U samom zaključku studije autor iznosi vlastito mišljenje, nepotkrijepljenom izvornim podacima, kako je za diplomate osnovno bilo poznavanje maternjeg srpskog jezika. Ovakva konstatacija nema uporište u izvorima u periodu koje obrađuje Smiljanić u okviru ove knjige.

Obrađujući tematski okvir diplomata bosanskih vlastelina Aranđel Smiljanić je, ne iscrpljujući krajnje domete ove problematike, uspješno obradio postavljeni istraživački zadatak. Donoseći veliki broj arhivskih podataka autor je rasvijetlio brojne segmente diplomatskog života u srednjovjekovnoj Bosni nastavljajući tradiciju istraživanja ove problematike. Otkrivanje do danas nepoznatih podataka svakako će koristiti i istraživačima koji se opredijele za proučavanje drugih tema unutar hronološkog okvira kojim se bavi ova studija. Poseban značaj ove studije ogleda se u činjenici kako ona prikazuje srednjovjekovnu svakodnevnicu iza paravana krupnih političkih i ekonomskih događaja u Bosanskom kraljevstvu.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.