Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.
“Mahnitost čiji apsolut može da ide do zločina nad voljenom osobom, ljubav za koju s pravom kažemo da je luda ipak se odlično slaže sa izoštrenom, divljom lucidnošću nadja, koju, međutim, jedino ljubav ima moć da, privremeno, naruši.“
Julija Kristeva: Ljubavne povesti. Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad: 2011.

Ženski likovi u zbirci priča Moj muž, Rumene Bužarovske, čine kičmu jednog vrtoglavog procesa poniranja i zasijecanja u sami Centar patrijarhalnog društva, u jednu od njegovih najmoćnijih institucija – instituciju braka. Iako se radi, barem na prvi pogled, o nemoćnim i ušutkanim likovima, ono što Bužarovska radi upečatljivo dobro otkrivanje je i artikulacija potisnutih snaga u njenim ženskim liko- vima, pri čemu sve, u manjoj ili većoj mjeri, utjelovljuju jedan revolucionaran čin, koji se opire homogenizaciji, sistematizaciji i kontroli autoritativnih diskursa Centra. Iako, polje Jezika njima je davno ukraden teritorij i najmoćnije je oružje kojim postojeći društveni poreci dodatno potvrđuju njihove bezglasne i kontrolirane pozicije, već se i svojim djelovanjem suprotstavljaju sveproži- majućim kontrolnim mehanizmima Centra. Interesantim se čini da njene protagonistice ili nemaju imena ili im je ime stavljeno potpuno u pozadinski plan, kao što je slučaj u priči Preljubnik, gdje ime žene saznajemo tek kroz riku muža dok je ljutito doziva preko hodnika da joj pokaže lokvicu (!) kraj cipela koju tre- ba očistiti. One su uglavnom bezimene, čime se dodatno naglašava univerzalnost njihovih priča i identiteta s jedne strane, a s druge ukazuje na neidentitet svake od njih unutar zadanog joj javnog prostora. Istodobno muški likovi u većini priča imaju imena – Goran, Sveto, Zoran, Genčo, Manoli, Petar i Stojan, Jovan, Boban i Toni – čime im se kroz identifikaciju imenom dodatno potvrđuje i osigurava identitet i društvena pripadnost. Bužarovska hrabro uspostavlja svoje ženske likove kao prestupnice koje se odvažuju na prekoračenja zadatih intimnih i javnih prostora, pri čemu im njihove liminalne pozicije, što se jasnije očitava kad se pročitano slije u zaokruženu cjelinu, omogućuju neprestano propitivanje ste- reotipa društvenih uloga, jasno odredivih i definiranih pozicija koje okupiraju žene i koje okupiraju muškarci te denormalizaciju uobičajenog. Potpuna uronjenost u društveno određene identitetske pozicije, intoksikacija strategijama moći koje teže kontroli i ovladavanju subjektom, pri čemu se Bužarovska uspostavlja kao vrlo osvještena manipulatorka društvenih obrazaca i majstorica u vrlo upečatljivom profiliranju likova, imaju snažan poten- cijal da čitatelje dovedu u stanje bolnog prepoznavanja nemoći i bezizlaznosti stješnjenih svjetova njenih ženskih liko- va, ali i naslućivanje jedne eruptirajuće „ženske“ snage.
Priče žena u zbirci Moj muž provode nas kroz čitav niz tema koje se naziru u odnosu muškarca i žene. Primjećujemo sveprisutnu ekonomsku ovisnost žena o muškarcima, iako su mnoge od junakinja financijski situirane, koja često muškarcu osigurava potpunu moć i dominaciju nad ženom. Žene koje Bužarovska oslikava odrastaju u uvjerenju da brak ne može biti ništa drugo nego utočište ljubavi i sigurnosti te da je sasvim „normalno“ da žrtvuju želje i da beskompromisno trpe – „Saberi se. On ti je muž. Ti si ga izabrala, ti ga moraš i trpjeti. Razvod ne dolazi u obzir. Ne smiješ ga otjerati iz kuće jer se tada možda i ne vrati“ (34). Prikazano nam je i usađeno uvjerenje da se žena može tek realizirati kad nađe pravog muža i rodi dijete i da ona svojim pristojnim i primjerenim pona- šanjem može sebi osigurati put u bračni raj. Bužarovska također podvlači koliko je duboko u žene ukorijenjena važnost fizičkog izgleda. Jedan od primjera pronalazimo u priči Prazno gnijezdo, u kojoj je mužu zagarantirano odobravanje fizičke zapuštenosti, dok žena uoči tridesete godišnjice braka prolazi niz tretmana kojima radi na vlastitoj besprijekornost.
„Puno sam radila i na prijemu, i na vrtu, i na sebi… Stavila sam si botoks u čelo, odlazila na fitnes i masaže čitav mjesec, pila čajeve za pročišćavanje“ (72). Autorica zadire i u bračnu svakodnevicu pa u priči Nektar vrlo slikovito opisuje uobičajenu atmosferu kućne zabave, gdje muž iz priče inzistira da im redovito dolaze gosti, inzistira na obilnoj hrani, „želeći time pokazati koliko smo zapravo funkcionalna obitelj“ (57), pri čemu on razgovara s gostima, uglavnom o sebi i njegovoj „umjetnosti“. U isto vrijeme žena iz priče zadužena je za kuhanje i čišćenje prije i nakon posjete; ona služi goste i „uglavnom je stacionirana u kuhinji pa, kad dođe nakratko sjesti da malo porazgovara, mora sjesti na tabure za koji uvijek laže da joj je sasvim udoban“ (ibid.). Žene u zbirci Moj muž mrze svoje muževe te naglas iskazuju svoju mržnju
– „Rekla sam mu da mu slike nalikuju na ružne, razmazane pičke, a kada ne nalikuju na njih, nalikuju na omlet ili bljuvotinu“ (62) – ukazujući na krnjavost „svetosti“ njihovih brakova.
Nadalje se autorica dotiče i osjetljive teme majčinstva. Žene u njenim pričama dovode pod znak pitanja i ljubav prema svom djetetu, ne uzimajući majčinsku ljubav kao nešto sasvim prirodno i bezuslovno, nešto što se ne propituje i u što se ne sumnja. Tako nam u priči Otac Bužarovska nudi uvid u čitav jedan na- draženi i uznemireni unutrašnji svijet žene koja je tek rodila dijete. „Dugo nisam mogla doći k sebi – ne sjećam se točno koliko – samo znam da sam, kad su mi ga donijeli, osjećala samo umor pomiješan s nekom uznemirenošću, a nakon toga i neke druge neugodne osjećaje…ležala sam sama, onemoćala i raščerečena u bolničkom krevetu“ (83). Ona ne uživa u prirodnosti dojenja, koje njene prijateljice opisuju kao jedan od najljepših osjećaja – „Nema ljepšeg od onoga kada osjetiš kako sisa iz tebe“ (85). Ona propituje čarobnost majčin- stva i ne gleda zaljubljenim očima svoje dijete – „Na jednoj je slici Luka izgledao groteskno. Široko otvorenih usta, nasmijan, nazirala su mu se dva razmaknuta i nepravilna prednja zuba i isplažen jezik. Nos mu je ionako širok, a nosnice kao male pećine. Zatvorenih očiju i obrva podignutih kao u nekakvog džokera, rukama je pljesako od sreće… Izgleda kao nilski konj“ (86). Njeno osjećanje bezdomnosti u majčinstvu manifestirano je u stalno prisutnoj pulsirajućoj glavobolji, i toliko je snažno i uznemirujuće da se završava fizičkim nasiljem nad njenim djetetom. „Otresla sam ga s noge. Opalila mu šamar. Opalila sam mu još jedan šamar. I još jedan. Luka je šutio i gledao u mene, a crvena nit krvi potekla mu je iz nosa. Ja sam pogledala u susjedu. Lice joj se izdužilo i problijedjelo, kao lice nekog drugog čovjeka. Za tren je nastupila tišina i glava me prestala boljeti“ (90).
Bužarovska piše o temama o kojima se još uvijek slabo govori i piše; ona, pod krinkom ljubavi, u okrilju Centrom zagarantirane, tople i sigurne institucije braka, zasijeca u društveno (ne)prihvat- ljive oblike i manifestacije ljubavi. U toku tog procesa stanje ljubavnog zanosa prikazuje se kao mehanizam kontro- le i ovladavanja želja te opravdavanja kompromisa na koje žene pristaju u ime ideala ljubavi i ideala braka. No, ono u čemu se naslućuje prava snaga ove zbirke nije toliko poniranje u tabu teme, već osvješćenje malih, intimnih ludila koje isti taj ljubavni zanos donosi, a koje po svojoj prirodi imaju potreban destabilizirajući potencijal. Jer, kako se u zaglavlju teksta dalo naznačiti, fokus se stavlja na, kao što kaže Julija Kristeva „ljubav za koju s pravom kažemo da je luda i koja se ipak odlično slaže sa izoštrenom, divljom lucidnošću nad-ja, koju, međutim, jedino ljubav ima moć da, privremeno, naruši“ (8). U intimnim ispovijestima ženskih likova u zbirci Moj muž proizvodi se jedan ostatak, jedna nekontrolirana bujica identiteta, koji se tek naslućuju i koji tek nagovješćuju početak Ženinog vječnog udvajanja. Savršene glumačke sposobnosti, kojima se nauče svojski baratati tokom života, bivaju suspendirane jer na površinu uspijeva izaći erupcija unutrašnjeg bića u vidu pobune. Smrznuti ženski identiteti u pričama Bužarovske, vješto oslikani i naglašeni ekonomičnošću njenog jezika, kao da se nepovratno obrušavaju na konstrukte od njihovih stvarnosti i naglas zarezuju u nagomilane, normi- rane slojeve njihove šutnje i društvene istine koje im se serviraju kao apsoluti. Jedna od manifestacija spomenutih po- buna otkrivanje je neprimjerenih želja i strasti, koje Društvo etiketira kao „nenormalno“ – „Bila sam zaljubljena u njega. Osvojio me, bila sam opčinjena. Bježala sam s posla da bih se vidjela s njim ili sam čak poslije posla ostajala sat dulje ako vas je imao tko čuvati, samo da bih ga pomirisala“ (19). Kakva to majka ostavlja svoje dijete da bi „samo“ pomirisala ljubavnika!? Ostavlja dijete, koje oprži ruku pokušavajući da podgrije ručak mlađem bratu! Bužarovska se u ovom primjeru lijepo pobrinula da prikaže da Centar ne ostaje dužan u svojim represivnim mjerama; On vrlo uspješno pronalazi načine da kazni jedinku za „neprimjereno“ ponašanje. Usto njeno bespoštedno i istinsko kopanje po domi- nirajućim društvenim istinama, Centru oduzima pravo da uljepšava i dotjeruje verzije da bi sam sebe osnažio – (ne) postoji majka koja ne voli svoje dijete; takva majka (ni)je normalna; prava žena (ne)vara svog muža, i slično.
Ono što u pričama u zbirci Moj muž zapada za oko odsustvo je, možda opet postojećim književnim stereotipima oblikovano očekivanje, uobičajenih metafora, jer, zaboga, radi se o ženi spisateljici koja piše o braku, ljubavi, osjećanjima. Ako je jezik ljubavi jezik metafore, onda bismo odsustvo metafore u njenim pričama mogli tumačiti kao namjerni čin kojim se ukazuje na odsustvo ljubavi u većini odnosa u pričama, odnosno ukazuje na odsustvo ideala ljubavi iz kojih je sazdano ljubavno iskustvo, a kojem nas uče još od djetinjstva. Primjetna autoričina sklonost ka naglašenoj simplifikaciji i jezičnoj ekonomiji, iako, kako je već naznačeno, svrsishodna, senzibilitetom i čulnošću zahtjevnijeg čitatelja može ostaviti gladnim te jezik Bužarovske učiniti pretjerano suhim. Opet prateći jezične stereotipe i njima uslovljena očekivanja čitatelja, moglo bi se reći da se njen jezik povremeno uspostavlja kao odveć maskuliniziran, kojem je oduzeta ženska fluidnost, čime se osigurava validacija i prepoznavanje nje kao književnice snažnog (čitaj „muškog“) pera, no može biti da je posrije- di njeno namjerno nastanjivanje u srži mehanizama moći kojim Centar uporno uskraćuje prisustvo ženi u javnoj sferi. Ta pomalo nevibrirajuća i neostrašćena narav njenog jezika može se interpreti- rati kao odgovor na neizbježno pitanje
pred kojim se žena spisateljica mora naći kad otpočne proces pisanja. Kojim Jezikom pisati? Jedna od recenzija konstatira da Bužarovska piše „jezikom običnih ljudi, mimo svake patetike, razorno i, valja priznati – istinito, jer je mjera istine u umjetnosti uvjerljivost koja se osjeća potkožno, tijelom“. Valjalo bi ovdje artikulirati opravdanu bojazan od pribjegavanja traženoj/željenoj jednostavnosti, jer ako je jezik kojim Bužarovska piše jezik „običnih“ ljudi, nameće se pitanje šta je to jezik „običnih“ ljudi te kako bismo onda trebali nazvati jezik spisateljica koje ne pišu jezikom „običnih“ ljudi? Je li to nužna normalizacija neizrecivog i prijetećeg ludila u „ženskom“ pismu, jer ludilo (ni)je uvjerljivo i (ni)je istinito? Nije li Bužarovska normirana i verificirana kao dobra spisateljica jer piše jezikom koji je prepoznatljiv i razumljiv, stoga ne predstavlja pravu prijetnju postojećem, dominantnom patrijarhalnom diskursu? A opet, razorno je. Razorno kako? Kako odgovara postojećem poretku, ili, nadati se, razorno onako kako se osjeća ludilo paradoksa ovakvih pitanja i uglavnom oprečnih promišljanja ponuđenih u tekstu.
Ženski likovi u zbirci Moj muž donekle su emotivno i socijalno retardirani. Žene koje Bužarovska prikazuje ušutkane su i obesnažene, no istovremeno nam autorica otvara oči pred njihovom nadolazećom snagom, pred njihovim sitnim, tihim pobjedama koje imaju potencijal revolucionarnih činova. Tako u priči Nektar svjedočimo poigravanju s problemom subjekt/objekt pogleda, gdje žena prestaje biti objektom, već postaje subjektom, ona koja promatra i koja kroz taj čin, koliko god da se još uvijek dešava samo u njenom unutrašnjem svijetu, ipak simbolično uzima kontrolu u svoje ruke. „O tome ponekad razmišljam, kad me živciraju – zalijepljeni jedan iza drugoga kao sardine, kao vagoni vlaka, kako mrdaju u istom ritmu. Samo što prvi nema što raditi s kurcem pa si ga razočarano drži u ruci. U mojim fantazijama mi, žene, sjedimo po strani i gledamo ih“ (59, kurziv E.P.). Istodobno je ovo jedan od primjera grotesknih, pomalo senzacionalnih situacija koje Bužarovska koristi u pričama, u kojima prepoznajemo jedan karnevalski potencijal osjećanja svijeta. Slutimo jednu raskalašenu prirodu, no nije posrijedi muškarčeva, već ženina dionizijska narav unutrašnjeg bića, koja se očitava u snazi njene ima- ginacije i koja najavljuje početak njene pobune i stvaranja otpora postojećim porecima. Zamišljamo je kako sjedi i grohotom se smije, promatrajući blijedi pokušaj muškarčevih jebaranja. Jednako ilustrativan primjer grotesknog i golicajuće smiješnog, a podvucimo ovdje destabilizirajuću moć Smijeha,
pronalazimo na kraju priče Preljubnik – „A ja sam drškom od lopate lupala i lupala. Zatim sam čula korake izvan auta. Brava prtljažnika je škljocnula. I vidjela sam ih kako stoje preda mnom raščupani, a ja sam skočila van čvrsto držeći lopatu nad glavom“ (35). Ovakvi primjeri iz zbirke navode nas na zaključak da ono što Bužarovska radi, sa zavidnim umijećem, poigravanje je sa percepcijom čitatelja kad je riječ o njenim ženskim likovima, odnosno da ona vrlo vješto svoje „žrtve“ pretvara u pobjednice te tako ne nudi samo prikaz postojećeg društvenog poretka, već i naznake otpora tom poretku. Naposljetku autorica kao da prepoznaje potrebu da se ženama oduzme Centar protiv kojeg se već dugo bune i kojem se suprotstavljaju, ali su na njega u isto vrijeme isuviše navikle, a u kojem su vječno priklještene između vibrirajućih sopstvenih želja i želja i osjećanja koja im društvo propisuje kao normalna i pravilna. Kad im ukineš jedinstven i stabilizirajući Centar, koji se u zbirci možda najsnažnije očituje i propituje kroz instituciju braka, ne ostavljaš im prostor nego da se počnu identitetski propitivati i udvajati, otpočinjući jednu vrstu dijaloškog obračuna sa samima sobom, a time i s dominantnim centrima moći. To Bužarovska radi, jednom „divljom lucidnošću“, vrlo precizno i nemilosrdno.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by