Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Martina Jurišić

Zdravka Zlodi (ur), Bosna u uspomenama poljske liječnice Teodore Krajewske z Kosmowskich (1854.-1935.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015.

 

Svaki oblik prikazivanja zbilje nije istinski odraz realnosti, već konstrukcija posredovana jezikom i selekcijom građe iz poznatog iskustvenog repertoara. Tako i nefikcionalni tekstovi, kao što su autobiografije, predstavljaju ljudske konstrukcije podjednako uvjetovane zdravim razumom i imaginacijom – dvjema proizvodnim i proizvedenim kategorijama koje se razvijaju, formaliziraju i povijesno konstruiraju, zbog čega se i dramatično razlikuju od jednog do drugog naroda1. Sumnja u imagološke i zdravorazumske nejednakosti mogu se iščitati i iz dnevničkih zapisa Teodore Krajewske z Kosmowskich, objavljenima u knjizi Bosna u uspomenama poljske liječnice Teodore Krajewske z Kosmowskich (1854.-1935.) u izdanju Hrvatskog instituta za povijest.

Sve oblike pisanja ili govorenja o sebi, neovisno o formi, Filip Hameršak u svojoj knjizi Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat podvodi pod zajednički nazivnik autobiografskih zapisa. Njegovo određenje koristit će se i u kontekstu Teodorinih dnevničkih zapisa koji su podijeljeni u dva dijela. Prvi dio Dnevnika čine Krajewskini zapisi o djetinjstvu i adolescenciji u Varšavi, a drugi dio se odnosi na boravka u Bosni od 1893. godine. Iako u Bosni ostaje do 1925. godine, Dnevnik se prekida s 1909. godinom. Njezin tekst istodobno predstavlja osobni stvaralački čin te dvojbeni povijesni zapis što omogućuje dvorazinsko čitanje: (1) kao književnog diskursa te (2) kao povijesnog dokumenta.

U kontekstu prvog čitanja koristit će se već spomenuta Hameršakova analiza autobiografskih tekstova. Autor navodi četiri analitičke kategorije za interpretaciju autobiografija, odnosno ustroja autobiografskog subjekta. Autor, stvarni čovjek ili povijesno “Ja” prva je kategorija ustroja autobiografskog subjekta te se razlikuje od “Ja” o kojem čitamo u autobiografiji. Povijesno “Ja” predstavlja samu Teodoru Krajewsku koja pišući dnevnik proizvodi pripovjedačko “Ja”, tj. “(…) ono “Ja” u tekstu koje “tvrdi” da želi pripovijedati o sebi (…)”2. Autoričino pripovijedačko “Ja” zapisivanjem uspomena o svojem djetinjstvu oblikuje pripovijedno “Ja”, tj. protagonista ili stariju inačicu sebstva3. No, Hameršak navodi kako to pripovijedno “Ja” ne iznosi vlastita sjećanja, već to radi pripovjedačko “Ja” “(…) raspolažući većim znanjem, iskustvom i jezičnim vještinama (…)”4. U kontekstu potonje tvrdnje, Teodorina sjećanja na djetinjstvo nisu prikaz stvarnosti, već njezina konstrukcija i vizija djetinjstva koju ima kao odrasla osoba. Djetinjstvo o kojem piše je proizvedeno i pod utjecajem različitih izvanknjiževnih silnica te prije svega, artificijelno.

Drugi dio njezinih zapisa koji se odnose na boravak u Bosni i njezin liječnički poziv može se svesti pod četvrtu kategoriju ili tzv. ideološko “Ja”. Hameršak ističe kako je ovdje riječ o “(…) povijesno, društveno, kulturalno – (…) – uvjetovanom poimanju osobnosti (…)”5. Kod Krajewske se to ideološko “Ja” sastoji od nekoliko zasebnih kategorija: (1) rodni; (2) nacionalni; (3) politički; (4) profesionalni. Unutar ideološkoga “Ja” Krajewske dominira profesionalna kategorija. Naime, pišući o svojem boravku i radu u Bosni Krajewska se većinom koncentrira na opise povezane s javnim, liječničkim pozivom te sve ostale situacije vezane uz život projicira kroz svoj rad. Trezvena je i objektivna u svojim dijagnozama, no istovremeno i previše subjektivna kada je riječ o procijeni okoline s kojom se susreće te u vlastitim političkim stavovima koje iznosi u Dnevniku, iako zastupa mišljenje da se liječnici ne bi trebali miješati u političke polemike i aktivnosti6.

Iako pripada kategoriji nefikcionalnih tekstova, Dnevnik Teodore Krajewske čine dvije konstrukcije zbilje nastale kao oblik stvaralačkog čina kojeg karakterizira književni diskurs. Posebno se to odnosi na prvi dio njezina Dnevnika u kojem prevladava umjetničko oblikovanje teksta s nostalgičnim prizvukom, a njezina odrasla vizija djetinjstva na trenutke podsjeća na Proustovu potragu za izgubljenim vremenom. Drugi dio, pisan istodobno kada se i odvijaju događanja o kojima piše, odraz su analitičkog i znanstvenog uma, no njezin se izraz i dalje može usporediti s književnim diskursom, posebno u dijelovima opisa običaja muslimanske zajednice ili stanja u kojem žene u toj zajednici žive. No, koliko god Krajewska pokušavala biti objektivna, njezini zapisi su subjektivno svjedočanstvo zbog čega je njezina Bosna konstrukcija, kao što je i njezino djetinjstvo.

Osim ove stvaralačko-književne razine Dnevnika, on podjednako zauzima važno mjesto u historiografiji kao zapis određenog povijesnog vremena. U Krajewskinim zapisima povijest, kao i zbilja, čini izgrađenu viziju na osnovi nepotpunih i subjektivnih podataka, a što je istovjetno postmodernističkom poimanju povijesti kao serije postojeći ljudskih konstrukcija7. Teoretičar Hayden White povijest naziva verbalnim artefaktom koji je podjednako izmišljen, pronađen te konstruiran od postojećih ideologija, a takve su povijesti fabricirane i bez stvarne podloge, osim one tekstualne8. Jednako se može govoriti i o Dnevniku Krajewske koji je moguće interpretirati kao dvojbeni historijski zapis čija je povijest, iz danjaše prespektive, proizvedena jer se temelji na subjektivnim opažanjima, bez obzira na njezinu objektivnost u pojedinim dijelovima. Toga su svjesni i uređivači pa prvu polovicu knjige posvećuju znanstvenoj analizi političko-društevne situacije u Bosni i Poljskoj te postavljanje Dnevnika u kulturni kontekst kraja 19. i početka 20. stoljeća. Osim toga, sam naslov knjige upućuje da Krajewskina Bosna nije zbiljska/povijesna Bosna, već njezina misaona konstrukacija. No, iako proizvedena povijest, njezin drugi dio Dnevnika čini važan izvor promišljanja i možda izvorište za daljnja istraživanja o situaciji u Bosni, u povijesnom i etnološko-folklorističkom kontekstu. Posveućujući pažnju običnim ljudima Krajewska u svojem Dnevniku opisuje svakodnevni život i običaje muslimanske zajednice, a ponajviše se bavi životima muslimanskih žena koje je liječila. Njezini opisi variraju od objektivnih dijelova o bolestima do subjektivnih opisa običaja. Subjektivne kulturno uvjetovane predodžbe temelje se na kulturno-cvilizacijskom aspektu sudara svjetova te ideji “(…) prema kojoj Mi civilizirani učeni, posvećujemo živote za Njih, odnosno za ljude najnižih društvenih slojeva.”9 U kontekstu potonjeg Krajewska piše i o kategoriji Drugoga.

Kroz sve razine dnevnika provlači se motiv Drugoga i nepotpuno shvaćanje  imaginacije Drugih. No, pozicija Krajewske, iz koje pišem o Drugima, je paradoksalna, budući da i ona sama pripada, kao žena, kategoriji Drugih. Iako teži prosvjećivanju sloja koji liječi, s druge strane ih promatra u opziciji mi/civilizirani-oni/zaostali. Njezin se pogled podudara s onime što Miranda Levanat Peričić naziva eurocentrični svjetonazor koji Druge, rubne narode promatra kao čudovišne ljudske vrste. Eurocentrizam je, ističe Miranda Levanat-Peričić, oblik etnocentrizma koji predstavlja “(…) definiranje vlastitog identiteta kroz pripadnost narodu koji je smješten u središte. Taj pogled pretpostavlja i gledanje na druge kroz udaljenost od središta u kojem je lociran ‘naš’ pogled.”10 S obzirom na potonje i njezin pogled na život muslimanskih žena nije u Dnevniku problematiziran s obzirom na njihov krajnje nehuman i podređen način življenja unutar muslimanske zajednice niti se tematiziraju strogi patrijarhalni obrasci unutar kojih su smještene. Njezine opservacije o egzistencijalnoj nemoći tih žena većinom su projicirane kroz bolesti s kojima se susreće u njihovom liječenju. Ponekad se prepoznaje i istinski prijezir prema  ženama koje nisu upoznate s osnovnim higijenskim navikama ili nisu u mogućnosti shvatiti njezine liječničke upute. Muškarčeva odgovornost i krivnja za takav položaj žena u muslimanskoj zajednici nije tematizirana.

Sve navedene karateristike Dnevnika čine ga rubnim tekstom koji tvori specifičnu sliku svijeta krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Bosni. Posebna je vrijednost zapisa kao izvora povijesti edukacije i emancipacije žena te njihova djelovanja u znanstvenim i liječničkim krugovima. S druge strane, Dnevnik je i odraz eurocentričnosti te konstruiranja kategorije Drugog, a kao takav važan je i u razmatranju marignalnih, rubnih naroda i njihovih povijesti koje konstruiraju oni iz “središta”. Problematična točka Krajewskina diskursa njezina je nemogućnost dubljeg shvaćanje i problematiziranja položaja žene u muslimanskoj zajedinici i njezinom patrijarhalnom uređenju. Iako razumije sve medicinske probleme koji su uzrokovani životom koji žive, ona ih ne promatra u širem, društveno-kulturnom kontekstu, nego samo kao liječnica čiji je zadatak podučiti ih osnovnim higijenskim navikama izostavljajući svaki diskurs o borbi žena za svoja prava. 

Bilješke:

1 Geertz, C. 2010. Lokalno znanje: eseji iz interpretativne antropologije. Zagreb: AGM; str. 100.    

2 Hameršak, F. 2013. Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat. Zagreb: Naklada Ljevak; str. 120.  

3 Ibid., str. 121.

4 Ibid., str. 121.

5 Ibid., str. 121.

6 Zlodi, Z., Tomek J. Lis, ur. 2015. Bosna u uspomenama poljske liječnice Teodore Krajewske z Kosmowskich (1854.-1935.). Zagreb: Hrvatski institu za povijest; str. 49.

7 Watkins, T. 2005. Space, history and culture: the setting of children’s literature. U: Understanding Children’s Literature, ur. Peter Hunt.

8 Ibid.

9 Zlodi, Z., Tomek J. Lis, ur. 2015. Bosna u uspomenama poljske liječnice Teodore Krajewske z Kosmowskich (1854.-1935.). Zagreb: Hrvatski institu za povijest; str. 41.

10 Levanat Peričić, M. 2014. Uvod u teoriju čudovišta. Zagreb: AGM; str. 14.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.