Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Božo Kovačević

Subotić, Milan (ur.), (2015), Druga Rusija, Beograd: Biblioteka XX vek, 332 str.

 

Zbornik Druga Rusija u potpunosti je ispunio svrhu koju mu je odredio njegov urednik Milan Subotić. Kako se u javnosti Srbije predodžbe o Rusiji oblikuju uglavnom temeljem istupa predstavnika aktualne ruske vlasti i predstavnika onog dijela intelektualnog spektra koji se može nazvati antizapadnjačkim, tradicionalističkim, konzervativnim i eurazijskim, Subotić je zaključio da bi bilo korisno srpskoj publici pokazati da u Rusiji postoje ljudi koji o ruskoj povijesti, kulturi i politici razmišljaju drukčije. Tekstove skupljene u knjizi napisali su autori kojima je zajednički kritički pristup zbilji današnje Rusije i ideologijama kojima se legitimira vlast i koje zagovaraju različiti predstavnici antizapadnjačkih uvjerenja. Pritom autori tekstova skupljenih u zborniku prikazuju stajališta pripadnika obaju tabora i opisuju genezu odnosa između njih. No, pristupom, načinom razmišljanja, referentnim okvirom na koji se pozivaju i, na koncu, karijerama većine njih oni su nedvojbeni zapadnjaci. Objavljivanjem ovog zbornika pružena je mogućnost da se svi zainteresirani – ne samo čitateljska publika u Srbiji, nego i svi koji mogu i hoće čitati ondje objavljene knjige – upoznaju s pogledima pripadnika ruske intelektualne elite koji se znatno razlikuju od službenih stajališta ruske vlasti i od koncepcija onih kritičara Zapada koji vjeruju da aktualna ruska vlast provodi njihove zamisli ili da bi ih trebala provoditi ako želi biti autentično ruska.   

Upućenost u probleme ruske stvarnosti i u različite pokušaje njezina teorijskog osmišljavanja Subotić je iskazao ne samo stručnim izborom autora i tekstova, nego i svojim elaboracijama iznesenim u svojevrsnom predgovoru naslovljenom „Druga Rusija“: uvodne napomene. Osobito važnom smatram njegovu napomenu o tome da se s rezervom treba uzeti postavka o ovisnosti o prijeđenom putu kojom neki povjesničari i sociolozi objašnjavaju činjenicu reproduciranja autoritarnih i neinkluzivnih političkih sustava tijekom ruske povijesti. Ako bi sadašnjost neke zemlje u potpunosti ovisila o onome što se zbivalo u prošlosti, bilo bi besmisleno očekivati promjenu obrazaca odnosa u društvu, ekonomiji i politici. Ono što će se ubuduće događati ne ovisi samo o prijeđenom putu, nego i o odlukama koje donose relevantni politički igrači. Prethodna povijest može olakšati ili otežati provedbu određenih zamisli ili, što se nerijetko događa, poslužiti kao opravdanje za odustajanje od reformskih zahvata pod izlikom da je ovako kako je sada uvijek bilo i da će uvijek tako biti.

Temeljna ideološka polazišta za shvaćanje o kulturno-civilizacijskoj samobitnosti Rusije Subotić vidi u obnovi slavenofilstva s osloncem na pravoslavlje, u eurazijskim geopolitičkim teorijama i u projektima alternativne modernosti – kakav je bio pokušaj lansiranja suverene demokracije – različitim od zapadnih modernističkih obrazaca i postignuća. Utvrdivši da je skup koji obuhvaća sve zagovornike ruske samobitnosti vrlo heterogen i teško svediv na zajednički politički nazivnik, Subotić konstatira da svi oni žele utjecati na državnu vlast i da nastoje stvoriti dojam da to doista i čine, ali ostaje rezerviran u pogledu ocjene njihova realnog utjecaja: „Koliko oni zaista utiču na politiku Kremlja, a koliko su samo sredstvo koje vlast koristi u povremenim ideološkim kampanjama, ostaje otvoreno pitanje na koje se, u krajnjoj liniji, odgovara u zavisnosti od procene primata ideološke ili real-političke, interesne motivacije ruske političke elite.“ (29). Time je uputio na to da se, kad je u pitanju Rusija i ocjena načina funkcioniranja njezine vlasti, ne uzima zdravo za gotovo ono što se na prvi pogled čini točnim, nego da se prije donošenja konačnog suda razmisli ne samo o deklarativnim ideološkim opredjeljenjima, nego i o onom što je i zašto učinjeno. Sasvim u skladu s takvim pristupom, Subotić jasno daje do znanja da njegovim izborom uglavnom esejističkih tekstova nije obuhvaćeno sve o čemu bi se i kako moglo raspravljati o Rusiji te, uputivši na ono čega u zborniku nema, spominje sociološke, politološke i ekonomske studije (33).

Povjesničarka Olga Malinova pokušava odgovoriti na pitanje zašto Rusija, unatoč tome što je tema aktualna od 18. stoljeća, još nije uspjela riješiti temeljni problem identiteta, naime, i dalje je u raskoraku između zapadnjaštva i antizapadnjaštva. Njezin odgovor je da su „u uslovima ´zakasnele modernizacije´ obe varijante ispale nedovoljno ´efikasne´“ (54). Drugim riječima, nijedna društvena skupina nije bila dovoljno moćna i utjecajna da se u potpunosti nametne onoj drugoj i time presudno usmjeri razvoj Rusije.

Zanimljivo je da autorica nije komentirala sovjetski pokušaj modernizacije tijekom kojega je jedna skupina, vojnički organizirana partija, uspjela cijelom društvu nametnuti svoju agendu. Prvi odgovor na propast SSSR-a nije bilo antizapadnjaštvo i tradicionalizam, nego neobuzdani neoliberalizam. Tek nakon liberalne šok-terapije politika se u većoj mjeri počela oslanjati na eurazijske i neoimperijalne ideološke koncepcije.

Nakon mandata predsjednika Medvedeva, koji je bezuspješno pokušao zacrtati put političke i ekonomske modernizacije, pred predsjednika Putina postavljena je zadaća oblikovanja jasnije definirane ideologije koja bi omogućila uspostavu neupitne većine koja daje legitimaciju njegovoj vlasti. Ta ad hoc sklepana ideologija obuhvaća konzervativizam, populizam te ´patriotizam´ i imperijalni nacionalizam. „Ključna uloga u tom kompleksu pripada antizapadnjaštvu, koje se oslanja na dobro ukorenjen repertoar stereotipa“ i koje „omogućava da se izolacionizam koristi kao odbrana od ´meke moći´ Zapada“ (61). Problem s tom ideologijom je u tome što se Drugi, u ovom slučaju Zapad, definira kao neprijatelj što redovito vodi do daljnje konfrontacije nakon one prve do koje je došlo poslije aneksije Krima.     

Slikar i pisac Maksim Kantor jedini je autor iz ovog zbornika koji nije akademski situiran. Njegova je kritika eurazijstva nesmiljena. Aktualno rusko eurazijstvo on uspoređuje s njemačkim eurazijstvom koje je u djelo pokušao provesti Hitler. Ne krije da bi i sudbina ruskog eurazijstva i imperijalnih težnji mogla biti usporediva s Hitlerovom sudbinom. „Spasiti svet tako što će ga pokoriti i uvesti miroljubivost pomoću osvajanja – tu postoji protivrečnost“ (68). Kantor, doduše, ni ne pokušava utvrditi u kojoj mjeri ideje eurazijca Dugina i nacional-boljševika Limonova doista utječu na rusku vlast pa stoga kritiku tih ideja ne treba nužno poistovjetiti s kritikom postupaka Putinove vlasti. Kantor priznaje da je rusko iskustvo s liberalnim kapitalizmom i liberalnom demokracijom bilo katastrofalno. Neimenovane reformatore iz devedesetih godina optužio je za ponižavanje Rusije. „Nemoguće je ponižavati naciju četvrt veka, opljačkati ogromnu zemlju, najaviti njen skori raspad – i misliti da ta zemlja neće nikako odgovoriti.“ (65). Ali eurazijski odgovor je besperspektivan. „Samo demokratija, liberalizam i ono hrišćanstvo u kome nema ni Grka ni Jevreja – savladaće nacionalističku zabludu.“ (85). Naravno, Kantor ne predlaže nikakvu političku operacionalizaciju svojih uvjerenja u zemlji u kojoj većina ne prihvaća politički i ekonomski liberalizam i u kojoj je Ruska pravoslavna crkva najutjecajnija vjerska organizacija.

Povjesničar Mihail Suslov pozabavio se fenomenom nagle popularizacije geopolitike u Rusiji. U SSSR-u ta je disciplina bila zabranjena kao buržoaska znanost. U novoj Rusiji mnogi bivši profesori marksizma prebacili su se na geopolitiku. Oslanjajući se na intelektualno naslijeđe izvornih eurazijaca iz prve polovine 20. stoljeća – Savickog, Trubeckoja, Jakobsona i Vernadskog – ti novi geopolitičari brane civilizacijsku zasebnost Rusije koja je uvjetovana ponajprije njezinim geografskim položajem. Taj kontinentalni položaj presudan je za oblikovanje jedinstvene eurazijske kulture premda se ona iskazuje u vidu različitih nacionalnih kultura i jezika. No, važno je reći da je ta kultura naprosto posebna, različita od individualističke zapadne kulture. Time je evolucijska i povijesna paradigma prema kojoj je različite civilizacije moguće smatrati stadijima na putu prema jednom cilju, a to je Zapad, zamijenjena horizontalnom paradigmom prema kojoj u isto vrijeme na različitim prostorima postoje nesumjerljive, jedna na drugu nesvodive civilizacije. Takvim pristupom izbjegava se vrednovanje prema kojem su neke civilizacije napredne, a druge zaostale. Umjesto da bude ponavljač na putu europske povijesti, Rusija uspostavlja vlastitu povijest. Tako se geopolitika koristi kao instrument uspostave identiteta Rusije kao države-nacije što je, tvrdi Suslov, neka vrsta „zapadnjačkog teoretisanja o mestu Rusije u svetu“ (123). Problem je u tome što ta vrsta ideološkog opravdanja zatečenog stanja kao prednosti u odnosu na ostale civilizacije ili barem kao dokaza o ravnopravnosti s njima ne potiče na daljnje modernizacijske korake.  

Još jedan povjesničar, Nikolaj Koposov, piše o odnosu politike prema ruskoj povijesti, osobito prema razdoblju Staljinove vlasti i vremenu Drugog svjetskog rata. S obzirom da se režim želi predstaviti kao demokratski, nije se mogao izravno pozivati na kontinuitet s neposrednom komunističkom prošlosti. Umjesto toga konstruiran je mit o pobjedi u ratu kao najvažnijem događaju ruske povijesti u 20. stoljeću s kojim je svaki građanin na neki način povezan. Pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu je osnova za inzistiranje na priznavanju važne uloge Rusije u današnjem svijetu, ali i izlika za veličanje uloge države, oružanih snaga i tajnih službi. „Novi režim gradi na gotovom, bilo da je to naftno-gasni industrijski kompleks, bilo da je istorijska mitologija.“ (144). Do koje mjere je manipulacija poviješću uspjela pokazuje podatak da je bilo znatno više ispitanika u anketi provedenoj 2007. godine koji su izjavili da im je član obitelji poginuo u ratu, nego onih koji su izjavili da im je član obitelji bio žrtva represije sovjetskog režima premda je u toj represiji stradalo dvostruko više ljudi, nego što ih je poginulo u ratu (144–145). Podržavanje mita o ratu provodi se u sklopu radikalnog kulturnog konzervativizma u ime kojeg se onemogućuje rad nevladinih organizacija i ostvarivanje političkih sloboda građana, a antizapadna histerija u medijima „dosegla je nivo koji je bio nezamisliv čak i posljednjih decenija sovjetskog režima“ (150).

Teško je dosljedno provoditi konzervativnu politiku koja podrazumijeva poštivanje institucija u zemlji koja ne poštuje institucije, misli Igor Torbakov, daljnji u nizu povjesničara predstavljenih u ovom zborniku. A i karizmatski lider trebao bi imati neke velike ideje, što s Putinom nije slučaj. Odnos ruske vlasti prema povijesti je pragmatičan: iz prošlosti se uzima ono što bi moglo biti iskorišteno za pridobivanje podrške sadašnjem režimu. Težeći međunarodnoj afirmaciji Rusije kao velike i važne države, koristi se ono za što vlast misli da bi moglo pomoći ostvarenju toga cilja, a izbjegavaju se neugodni detalji. Tako se, primjerice, osuđuju pojedini zločini koje je sovjetska vlast napravila u istočnoeuropskim zemljama, ali se ne problematizira sama činjenica da su te zemlje bile okupirane.

Aleksandar Etkind je danas povjesničar premda je izvorno studirao psihologiju. On konstatira da se u Rusiji, ponajprije zbog ovisnosti o petro dolarima, događa proces demodernizacije. U Rusiji „pametni postaju sve siromašniji, a bogati sve gluplji“ (189), kaže on. U Rusiji se može konstatirati ekonomski rast bez cijelog niza tržišnih i netržišnih institucija koje su nužne za uspostavu uravnoteženog i inkluzivnog društva. Takvo stanje posljedica je tradicionalne pretjerane ovisnosti ruske ekonomije o prirodnim resursima – što bi se moglo promijeniti – i o volji pripadnika vladajuće elite. Zapuštajući ljudske resurse suvremena Rusija kao da priprema vlastiti kraj. Prirodni resursi su ograničeni, a znanje je neograničeno. Tek znanjem može se iznaći rješenje za situaciju u kojoj je neki resurs iscrpljen. U ekstraktivnim ekonomijama, a osobito u ekonomiji tako presudno ovisnom o prihodima od izvoza nafte i plina kakva je ruska, „narod ne ovisi od vlastitog rada, već od dobročinstva, koje mu pruža ili ne pruža elita“ (200). Etkind modernizaciju vidi kao povećavanje važnosti ljudskog kapitala, odnosno znanja, i potiskivanje važnosti ostalih vidova kapitala. „Demodernizacija počinje i završava obrnutim procesima: uvećavajući kapital, sirovinsko prokletstvo čini nepotrebnim i rad i znanje.“ (203).

Kulturolog Ilja Kalinjin konstatira da je u suvremenoj Rusiji kultura izuzetno važna kao „prirodni resurs državotvornosti“ (206) u kontekstu sve oštrijeg sukobljavanja sa Zapadom koje je uslijedilo nakon aneksije Krima. Kako su zemlje s kojima se Rusija konfrontira vodeće u proizvodnji obrazaca modernosti, njima se suprotstavljaju ruski predmoderni kulturni obrasci. Ta tradicija je „religijski obojena i bolesno opsednuta idejom suverenosti“ (206). Kako bi prikrili ekonomske posljedice sve većeg stupnja međunarodne izolacije Rusije, pripadnici političke elite nude upravo kulturu kao kompenzaciju, kao mogućnost pomirenja različitih interesnih skupina u društvu po načelu da „kada ništa nemaš i isključen si iz učešća u političkom životu, ili iz raspodele resursne rente, ili profita od biznisa, nudi ti se da aktivno učestvuješ u odbrani ´zajedničkog´ kulturnog nasleđa.“ (215). Ruski konzervativizam ne ostvaruje se kao orijentacija na povijesnu prošlost, nego kao opsjednutost resursima „i zavisnost od njih kao orijentacija na praistorijsku prošlost“ (218).

Povjesničar Aleksej Miler problematizira uvođenje pojma ruski svijet u politički diskurs. S jedne strane Putinova vlast je upotrebom tog pojma iskazala interes za Ruse koji žive izvan granica Ruske Federacije. S druge strane, pozivanjem na taj pojam i na navodnu ugroženost etničkih Rusa kao opravdanje za oružanu intervenciju u Ukrajini, Rusija je u gotovo svim bivšim sovjetskim republikama izazvala zabrinutost zbog opasnosti od ruskog iredentizma. Autor smatra da je tim manevrom Putin, zapravo, „prisvajao parole one nacionalističke opozicije koja je, za razliku od liberala, raspolagala ozbiljnim potencijalom rasta“ (227). I u tom se slučaju radilo o propagandnim i pragmatičnim potezima, a ne demonstraciji odlučnosti u provedbi neke detaljno razrađene ideološke koncepcije. Kako se u borbi za interpretaciju značenja pojma ruski svijet „uključuju ljudi koji razmišljaju o ruskom svetu s mašinkom u rukama“, „Kremlju će biti sve komplikovanije da kontroliše te snage“ (229).

Politolog Igor Zeveljov pozabavio se posljedicama pozivanja službene politike na ruski svijet, odnosno i na Ruse izvan granica Ruske Federacije kao na područje svoje odgovornosti i predmet interesa nacionalne sigurnosti. Do toga je došlo ponajprije stoga što se Rusija „zbog nedalekovidne politike zapadnih zemalja našla izvan najvažnijih evropskih i evroatlantskih bezbednosnih institucija“ (246). To je rusku političku elitu primoralo da pozivanjem na tradicije koje su antagonističke prema Zapadu oblikuje predodžbe o vlastitom mjestu u suvremenom svijetu. Pritom se ideje povezane s ruskim svijetom i na njima zasnovani vanjskopolitički potezi na Zapadu tumače kao agresivno osvajanje teritorija slabijih susjednih zemalja.

Jedini autor čija su dva članka uvrštena u ovaj zbornik je danas već pokojni kulturolog i sociolog Boris Dubin. Analizirajući podatke istraživanja javnoga mnijenja koji redovito pokazuju izrazito visok rejting predsjednika i istodobno izražavaju nezadovoljstvo stanovnika stanjem u zemlji, on je zaključio da to ukazuje na otuđenost građana od vlasti, na predodžbu o prvom čovjeku države kao potpuno odvojenom od svih ostalih političara i činovnika koji obnašaju vlast i koji tu vlast čine lošom dok je predsjednik pozitivno oličenje očekivanja i nada stanovništva. I u drugom svom članku Dubin se – za razliku od svih ostalih autora koji problematiziraju ideologije pripadnika političke i intelektualne elite – pokušava baviti običnim ljudima, odnosno onim što o njima govore rezultati ispitivanja javnoga mnijenja. On zaključuje da je Rusija u stanju bijega od slobode. „Rusija kategorično neće da stavi obje noge u stanje moderne. Tu se slažu interesi vlasti, kulture, mnogih elitnih grupa. Mi još uvek stupamo u modernost. I doživljavamo šokove, bežimo od slobode.“ (289). Dubin ostavlja otvorenim pitanje o tome može li se što u Rusiji promijeniti i kako.

Politolog Sergej Medvedev žestoko kritizira rusku politiku prema Ukrajini. Način na koji su elita i široki slojevi reagirali na zbivanja u Kijevu kojima je Ukrajina odlučila pridružiti se Zapadu Medvedev tumači kao kronični resantiman, neprijateljstvo prema onome što se smatra uzrokom vlastitog neuspjeha. Svoje slabosti Rusi su projicirali na Ukrajince pretvorivši ih u apsolutno neprijateljsko, fašističko Drugo. „U temi ukrajinske izdaje jasno su primetni odjeci vajmarskog resantimana i teorije Dolchstoss, jevrejskog ´noža u leđa´, koja je bila popularna u Nemačkoj 1920. – 1930.-ih godina.“ (280). Rusiju pod Putinovom vlašću Medvedev određuje kao „izrazit primer resantimana koji je postao državna politika“ (274). Nimalo laskavo za Ruse, Medvedev se često poziva na Nietzschea koji je resantiman opisao kao obilježje morala robova. Nezadovoljna što je drugi ne priznaju i nesposobna ostvariti svoje vanjskopolitičke ciljeve Rusija je druge, odnosno Zapad, proglasila krivima za to. Aneksiju Krima i vojnu intervenciju u istočnoj Ukrajini ruska je javnost doživjela kao pravi, pobjednički odgovor na poniženja koja je Rusiji priuštio Zapad. Popularnost Putina porasla je zbog toga do neviđenih razina. Ali Medvedev sve to vidi kao marš gubitnika i, u potpunoj suprotnosti s javnim mnijenjem i stajalištima ruske vlasti, emfatično konstatira:

„To je poslednja parada snaga koje su historijski poražene u borbi s globalizacijom. Izgubili su u sukobu sa otvorenim društvom i mobilizacijom građana, sa internetom i Evropskom unijom, sa suvremenom umetnošću i finansijskim tržištima, s ´mekom moći´ i složenim strukturama. Krimski resantiman – to je sporazum vlasti s kritičnom masom neadaptiranih, to je apologija slabosti, odbrambena reakcija odlazeće prirode, istorijska slepa ulica.“ (281).          

Gesta nedvojbene hrabrosti koja je izazvala reakciju vjernog sluge Putinova režima Vladimira Žirinovskog koji je zatražio da se Medvedevu kao „profesoru antiruskih nauka“ onemogući rad na sveučilištu. Sam Putin javno ga je nazvao budalom zbog njegova neslaganja s ruskim osvajanjem Arktika, a Medvedev mu je odgovorio da tu uvredu doživljava kao nagradu. Takvo javno djelovanje Medvedeva je učinilo kandidatom za sudbinu kakva je zadesila novinarku Anu Politkovsku i političara Borisa Nemcova.

Nadam se da činjenica da Medvedev i dalje živi i radi u Moskvi pokazuje da se Rusija oslobodila barem te vrste path-dependency. No, jedne druge vrste ovisnosti o prijeđenom putu, koja je povezuje s praksom carske Rusije i SSSR-a, nije se oslobodila. Kriminalizacija seksualne orijentacije i umjetničkog ukusa, bezbrojna politička suđenja političkim neistomišljenicima i onemogućavanje političkog djelovanja nepodobnim pojedincima i skupinama bitno određuju stvarnost suvremene Rusije. To pokazuje da je vladajuća elita glavna prepreka na putu političke modernizacije i izgradnje inkluzivnih institucija. Utoliko su u pravu kritičari Putinove vlasti s liberalnih pozicija.

No, mnogi kritičari Putinove vlasti i aktualne ruske društvene stvarnosti ni ne pokušavaju proniknuti u uzroke takvog stanja stvari. Uvjereni da vojna, ekonomska, znanstvena, tehnološka i općenito civilizacijska nadmoć Zapada sama po sebi dokazuje da je sve što Zapad poduzima nužno dobro, oni ne pokušavaju problematizirati odnos Zapada prema Rusiji i zapitati se u kolikoj su mjeri predodžba Zapada o Rusiji i politike temeljene na toj predodžbi uvjetovali stvaranje sadašnje ruske dominantno negativne predodžbe o Zapadu. Iz okvira te ignorantske paradigme u ovom zborniku svojim usputnim napomenama izlaze samo Maksim Kantor i Igor Zeveljov.

Liberalni kritičari suvremene Rusije redovito zanemaruju činjenice koje bi mogle pridonijeti razumijevanju razloga za postupke ruske vlasti i za stavove ruskih građana. Pripadnici ruske elite vlasti smatraju da su nakon samoraspuštanja Varšavskog pakta i SSSR-a prestali razlozi za postojanje NATO-a. Sudbina NATO saveza bila je važna tema u razgovorima između predsjednika Gorbačova i predstavnika SAD-a. Tako je državni tajnik James Baker, da bi učvrstio Gorbačova u njegovoj namjeri da povuče ruske vojnike iz Istočne Njemačke, obećao da se nakon toga NATO neće pomaknuti na istok ni za inč. Američki predsjednik Bush stariji obećao je ruskom predsjedniku Jeljcinu da istočnoeuropske države, bivše članice Varšavskog pakta, neće biti primljene u NATO. I na koncu predsjednik Clinton obećao je predsjedniku Jeljcinu da bivše sovjetske baltičke republike neće ući u taj savez. Nijedno od ta tri obećanja nije ispunjeno.

Tome treba dodati činjenicu da je Zapad unisono podržavao vlast predsjednika Jeljcina i kad je on naredio bombardiranje parlamenta te da su američki savjetnici sudjelovali u lažiranju rezultata predsjedničkih izbora 1996. godine u Jeljcinovu korist. Tijekom prvih godina Jeljcinove vlasti Rusija je doživjela ekonomsku i demografsku devastaciju kakvu u ranijoj povijesti nije izazvao nijedan rat i nijedna revolucija. Privatizacija na ruski način značila je, osim uništavanja mnogih tvornica koje su mogle funkcionirati samo unutar sovjetske autarkične ekonomije, da su bivši komsomolci – tada uglavnom na dužnostima pomoćnika ministara – između sebe podijelili vlasništvo nad gospodarskim i medijskim resursima koji su mogli funkcionirati u tržišnoj ekonomiji. Pritom su oni sebi naprosto prisvojili sve ono što je preskupa sovjetska država uzimala da bi podmirila troškove vojske, policije, državnih činovnika, zdravstva, školstva, znanosti i mirovinskog sustava. S jedne strane su preko noći nastali superbogataši sa svojim jahtama, zrakoplovima i dvorcima, a s druge vojnici, policajci, radnici, liječnici i profesori bez plaća, korumpirani činovnici i umirovljenici bez mirovina. Posljedica primjene neoliberalne šok terapije bio je raspad ruske države. Putinova odlučnost da uspostavi snažnu vertikalu vlasti i da obnovi vitalne funkcije države zbog toga je dobila podršku stanovništva. A kako nije ukinuo privatno vlasništvo niti je zabranio slobodu kretanja – što su Jeljcinu i njegovi najogorčeniji protivnici priznali kao važnu zaslugu – u sustavu Putinove autoritarne vlasti, pogotovo u razdoblju visokih cijena nafte i plina na svjetskom tržištu, bilo je mnogo više dobrog za većinu stanovnika, nego u vrijeme neobuzdanog divljanja oligarha.

Zapad je, ignorirajući stvarne probleme ruskog društva i prioritete većine stanovništva, u sve većoj mjeri kritizirao Putina inzistirajući na obrani baštine devedesetih godina, na veličanju kriminalne privatizacije kao ideala slobodnog tržišta i na nužnosti poštivanja rezultata koruptivnih ugovora između pripadnika Jeljcinove administracije i zapadnih kompanija koje su takvim ugovorima stekle pravo raspolaganja ruskim sirovinskim resursima. Time je samo bila povećana potreba režima da potraži neku drugu ideološku legitimaciju umjesto liberalne koje je u očima većine građana bila duboko kompromitirana.

Ignoriranje stajališta Rusije o pitanjima međunarodne sigurnosti postala je rutinska praksa u prvim godinama nakon završetka Hladnoga rata neovisno o tome što je ona od SSSR-a naslijedila mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti. Kreativno tumačenje rezolucija Vijeća sigurnosti omogućilo ja Zapadu da riješi pitanje rata u BiH i da bombardiranjem Srbije spriječi humanitarnu katastrofu na Kosovu otvorivši put prema stjecanju nezavisnosti za tu bivšu jugoslavensku pokrajinu. Za BiH kao i za Kosovo, ali i za cijelu regiju, te intervencije Zapada bez suglasnosti Rusije pokazale su se uspješnima. No, niz drugih akcija poduzetih mimo Vijeća sigurnosti rezultirale su neuspjesima i dovele do povećanja razine međunarodne nesigurnosti pri čemu je islamski terorizam glavni problem. Iran, Libija i Sirija su primjeri vojnih poduhvata zapadnih sila koji su završili neuspjesima. Rusija je čekala priliku da se okoristi greškama Zapada. Dočekala ju je u Siriji. Pozivajući se na međunarodno pravo Rusija se ondje angažirala na strani legalnog Asadova režima i potvrdila se kao relevantna sila nametnuvši se kao nezaobilazni čimbenik u rješavanju sirijske krize. Dakako, vojni angažman na Asadovoj strani doveo je do daljnje konfrontacije sa Zapadom koji je vojno podržavao pobunjenike protiv režima.

Usporedno s konsolidacijom države na unutrašnjem planu Putin je inzistirao na važnosti Rusije u međunarodnim odnosima. Njegova osnovna poruka bila je da svijet ne može biti unipolaran, pod hegemonijom jedne države. Upravo zbog toga zapadni je svijet Rusiju počeo tretirati kao remetilački faktor, kao revizionističku državu koja dovodi u pitanje postojeći međunarodni poredak. Dok je za Zapad to bio poredak liberalne hegemonije koji se legitimirao pobjedom u Hladnome ratu, za Rusiju je to bio sustav UN-a u koji svim stalnim članicama Vijeća sigurnosti jamči pravo veta. U tom pogledu Rusija je, zapravo, država statusa quo dok je Zapad, a osobito Sjedinjene Države, pokušavao uspostaviti globalnu liberalnu hegemoniju po uzoru na poredak koji je u vrijeme Hladnoga rata postojao u zapadnoj polovini svijeta. Time je otvorena još jedna trajna linije konfrontacije između Rusije i Zapada. Dok je Zapad smatrao normalnim da podržava širenje demokracije, pravne države, poštivanja ljudskih prava i tržišne ekonomije kao vrijednosti u ime kojih je postigao pobjedu u Hladnome ratu, Rusija je svaki takav korak učinjen mimo institucionalnog okvira UN-a, a osobito ako bi se takvo što događalo u njezinom susjedstvu, tumačila kao nepoštivanje svoje institucionalne uloge i kao ugrožavanje svoje nacionalne sigurnosti. Zbog prethodnog iskustva s ignoriranjem interesa i stajališta Rusije u kontaktima sa Zapadom ruski vlastodršci su sve više bile uvjereni da orkestriranje obojanih revolucija u bivšim sovjetskim republikama zapravo predstavlja predigru za izvođenje takvog scenarije u Moskvi. S njihovog stajališta, oružanom intervencijom u Ukrajini oni su odgovorili na nezakonito uplitanje Zapada u unutrašnje stvari te države koje je dovelo do državnog udara u Kijevu.  

Sve to treba imati u vidu kada se objašnjava unutrašnja i vanjska politika današnje Rusije. Shvatiti razloge i razumjeti motive kojima se ruski vlastodršci rukovode ne znači podržavati njihove odluke i biti suglasan s njihovom politikom. Da bi se stekle pretpostavke za moguće nadilaženje trenutno postojećeg trenda intenziviranja konfrontacije između Rusije i Zapada, potrebno je sagledati sve što je svaka od sukobljenih strana učinila produbljujući nepovjerenje one druge. Primjenjivati samo raster liberalne ideologije i u tom svjetlu donositi uglavnom porazne sudove u Rusiji neće dovesti do poboljšanja stanja ni u Rusiji ni u međunarodnim odnosima.

Jedna od bitnih slabosti tog pristupa je naivno vjerovanje da je win-win situacija doista prava svrha globalnog nametanja neoliberalnih ekonomskih modela. Danas svjedočimo da država koja je lansirala globalizaciju i ekonomski neoliberalizam kao jedini prihvatljivi vid globalne političke ekonomije prednjači u promoviranju protekcionizma i merkantilizma. Kad su se – preživjevši utrku do dna tijekom koje su zadovoljavale sve zahtjeve zapadnog kapitala za stjecanjem superprofita – pojedine zemlje izvan kruga zapadnih demokracija osposobile za ravnopravno nadmetanje na svjetskom tržištu i za ostvarivanje obećane win-win situacije, glavni promotor neoliberalizma pretvorio se u njegovog glavnog protivnika. Dok je sustav globalnog neoliberalizma – zahvaljujući koordiniranom korištenju tvrde, meke, strukturalne i pametne moći  – za njegove utemeljitelje i promotore proizvodio učinke identične učincima njihove apsolutne dominacije nad minornim trgovinskim partnerima, zapadne su zemlje zdušno zagovarale taj model. Kad je stvorena situacija da se profiti više ne sele samo na jednu stranu svijeta te da se negativne posljedice primjene globalnog neoliberalizma, koje su dosad bile rezervirane samo za zemlje Trećega svijeta, počinju pojavljivati i u najrazvijenijim zapadnim zemljama, Amerika kao lider i uzor ekonomskog liberalizma postala je predvodnik u nametanju konzervativnih protekcionističkih politika. Ruska umiješanost u ukrajinska zbivanja samo je izlika za onemogućavanje ruskim energetskim kompanijama da investiraju u istraživanje, eksploataciju i transport energenata diljem svijeta, a pravi je motiv nasilno onemogućavanje njihovog sudjelovanja u natjecanju kako bi američke kompanije imale povlašten položaj.

Na stanoviti paradoksalan način Putin se zasad pojavljuje kao pobjednik. Svijet više nije unipolaran nego multipolaran što je on od početka svoje vlasti zagovarao. Posredno je dokazao i to da win-win situacija nije bila ono čemu su težile zapadne kompanije nastojeći ovladati ruskim sirovinskim resursima, nego njihovo nastojanje da što više zarade u uvjetima divljeg kapitalizma i slabe, korumpirane jeljcinske države. Kad je Rusija postala sposobna natjecati se na svjetskom tržištu energenata, Zapad je posegnuo za sankcijama kao neekonomskom mjerom ometanja tržišne utakmice. Premda je to Pirova pobjeda od koje će građani Rusiji imati samo štetu, Putin je dokazao da je bio u pravu kad je Zapad optuživao za primjenu dvojnih standarda. I na koncu, koliko god Putinov konzervativizam bio provizoran i motiviran kratkoročnim političkim ciljevima, on je pokazao da je upravo time blizak onome što bi trebalo biti pravo lice Zapada. Nije li liberalizam, na koji se pozivaju najžešći kritičari Putinove politike, doživio najteži udarac upravo u Americi izbornom pobjedom predsjednika Trumpa pod sloganom Amerika prije svega. Ako bi bio dosljedan u primjeni svojih kriterija i na konzervativnu, antiliberalnu, izolacionistički i protekcionističku politiku predsjednika Trumpa, onda bi Sergej Medvedev tu politiku mogao opisati identičnim riječima kojima je opisao euforiju nakon ruske aneksije Krima. Ako bi umjesto riječi „krimski resantiman“ upotrijebio riječi „pobjeda Donalda Trumpa“, onda bi ta rečenica glasila ovako:

„Pobjeda Donalda Trumpa – to je sporazum vlasti s kritičnom masom neadaptiranih, to je apologija slabosti, obrambena reakcija odlazeće prirode, povijesna slijepa ulica.“ Mislim da ta ocjena ne bi bila pogrešna. A pitanje kojim bi se Medvedev trebao pozabaviti moglo bi glasiti ovako: kako to da se ne samo u Rusiji, nego i u zapadnom svijetu, koji ja toliko idealiziram i pretpostavljam njegovu neupitnu civilizacijsku superiornost, pojavljuju ideologije identične onima putem kojih Putin u Rusiji zadobiva popularnost?

Neovisno o tome što se u tekstovima sabranim u Subotićevoj knjizi ne raspravlja i o ovim pitanjima, ona je ispunila svrhu zbog koje je objavljena. Pokazala je da postoji i druga, drukčija Rusija osim one kakva se redovito predstavlja javnosti Srbije. Moje primjedbe nastoje pokazati da – koliko god da su liberalni kritičari ruske politike i ruskog društva u pravu – ni Zapad nije samo onakav kakvim ga ti kritičari predstavljaju.

                

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.