Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Dženana Hadžihafizbegović; foto: Charles Baudelaire, 1863., autor: Étienne Carjat

Antoine Compagnon, Jedno ljeto sa Baudelaireom. Zagreb: Biblioteka Naslijeđe, 2016.

Roberto Calasso, Baudelaireova sjenica. Zagreb: Vuković & Runjić, 2016.

Po biografiji Charles Baudelaire(1821. – 1867.) je stanovnik  19. stoljeća, no i on je, kao i Emily Dickinson, po osobinama svog stvaralaštva naš savremenik. Charlesa Baudelairea smatramo rodonačelnikom modernog pjesništva. U knjizi Jedno ljeto sa Baudelaireom, Antoine Compagnon pojašnjava kako je sama riječ modernost postojala i prije Baudelairea, kod Balzaca ili Chateaubrianda – na njemačkom je bila pogrdna, na engleskom pozitivna – no, tek joj je Baudelaire odao počast i predao nam je, u dobru i u zlu (90).

Ta nova era pjesništva i novo shvatanje poezije gdje je prisutan – kod Baudelairea –  kopernikanski obrt u poimanju poezije, dijelom se naslanja i na romantičarsku poeziju. Mjesto gdje se Baudelaire naslanja na romantičarsku tradiciju jeste prezir mučne racionalizacije gdje je on sin romantičara i gdje se nastavlja na romantičarske tekovine na jedan moderan način.  Misliti pojam modernog, osobine moderne lirike, simbolizam, znači misliti poetiku Charlesa Baudelairea.  Compagnon piše da je ta baudelaireovska „modernost“ teško pojmljiva, uvijena i dvosmislena, navodeći dalje, kako je Walter Benjamin išao toliko daleko da ju je čak nehajno odbacio rekavši: „Ne može se reći da ona sadrži temeljitu analizu. Teorija moderne umjetnosti slaba je tačka u baudelairovskom poimanju modernosti.“ (90).

Jedna od razlika je ta što recimo, mi kada mislimo o lirici, naša osnovna jedinica je pjesma, ali Baudelaire misli zbirku i čvrstog je stava da je potrebna strogo osmišljena kompozicija djela. Razmišlja teorijski o tome što radi i godinama prepravlja istu zbirku, neprekidno se vraća istom tekstu, nanovo ga promišlja, prerađuje i to radi opsesivno. Prvobitni naziv njegove zbirke bio je Limb kao mjesto između đavla i boga, ali i mjesto izvan đavla i boga, međutim, Baudelaire je trebao provokativniji, oksimoronskiji naziv – Cvijeće zla (1857.).

Kada je zbirka prvi put objavljena, javnost biva skandalizirana; autora treba tužiti, razapeti, takav doživljaj svijeta i odnos prema seksualnosti treba kazniti, pjesnik treba platiti globu. I platio je. Oduševljenje nije dolazilo ni iz pravca kritičara, naprotiv, ocjenjuju ga monotonim sa naglaskom na dementnost duha, a Baudelairea posebno vrijeđa što su njegovu poeziju poredili sa realizmom jer je njemu stvarnost izazivala gađenje. Tek je treće izdanje bilo kanonizirano. Stotinu šezdeset tri pjesme i četrdeset soneta bili su rezultat pjesnikovog odnosa prema formi. Forma ga je zanimala na kreativan način, odnosno okviri forme bili su kreativan poticaj.

Chalers Baudelaire za sobom vuče tradiciju. On ima s kim da se posvađa i on neumorno radi na tome da se rastane s tom tradicijom, zbog čega i povlači neke radikalne poteze. U tom procesu radikalizacije kada novi i drugačiji programski i ideološki stavovi nalaze odjeka u njegovoj poeziji, Baudelaire svoju liriku zasniva na depersonalizaciji, dakle, drastičnom raskidu i svjesnom razdvajanju empirijskog ja i nepisanog ja iz pjesme odnosno lirskog subjekta.
On insistira na odvajanju te dvije različite instance.

Ovako konstruirana, moćna logika Baudelaireovog stvaralaštva je višeslojna, uzbudljiva, kompleksna, nadrasta svjetonazor i korespondira sa duhom koji nije limitiran. Naprotiv, jedan od prvih imperativa koji Baudelaire postavlja je ekscentričnost, privlačenje pažnje na sve moguće načine, zbog čega je bitna karakteristika za njegovu biografiju, ali i poeziju, da je bio dendi (eng: dandy). Taj odnos prema odijevanju i vanjštini govori o tome kako on vidi svijet i umjetnost. Podrobnije o tome piše Compagnon, te pojašnjava kako je Baudelaire bio osobenjak o čijoj reputaciji su kružile priče. „Krasila ga je njemu svojstvena nesvakidašnjost“, reći će Champfleury, koji se, primjerice, sjetio njegove zeleno obojene kose (107).

Mnogo je ideja koje Baudelaire propagira svojom poezijom i načinom života. Svakako, jedan od osnovnih pojmova prijeko bitnih za razumijevanje Baudelaireove poetike jeste pojam spleena. Spleen je trebao da objasni stanje tadašnje intelektualne elite, raspoloženje koje je Baudelaire imao, a to je nezadovoljstvo duše, osjećaj prezira i gnušanje od susreta sa svijetom i stvarnosti. Glavni pojam koji mu stvara bol življenja i nesnosnost života općenito, a sam Baudelaire ga naziva porokom, je Dosada.

„(…)

U zvjerinjaku gnusnom naših poroka nije,

Takvog koji toliko ružan je, zloban, zao,
Premda gestama krupnim ni kricima sklon nije,
Od zemlje krš i lom bi stvorio najradije,
I u zijevu jednom sav svijet progutao:

Takvoga ko Dosada. Nju nehotične prate
Suze, dok iz nargile puši i sni stratište.
Ti, čitaoče, znaš to lukavo čudovište,
– Dvolični čitaoče, – meni sličan, – moj brate!“

Živeći u strahu od raspoloženja koje nosi spleen i od neaktivnosti, dobre ili loše, od mrtvila kome je uzrok Dosada, Baudelaire se plašio dosezanja vječnosti, mjere koju su ta dva pojma sposobna dosegnuti. Primjećuje Compagnon, da je ta fantazma, „strah od nemogućnosti umiranja“, prisutna u brojnim pjesmama Cvjetova zla. Život je postao tako opterećujuć, tako težak, tako neusklađen, kao kamen piramide. Dosada, spleen obuzima vrijeme i pretvara ga u vječnost. (str. 43–44)

Baudelaireova je teza da je sreća banalna, a patnja otmjena. On smatra da klasa ima luksuz da osjeti banalnost svijeta i tegoba onoga što ih okružuje. Baudelaire tvrdi da su drame prošle i da se u svijetu ništa ne dešava. U vezi s tim, za njega jedini način da se suprotstavi spleenu je da se to razrijedi, izliječi, a lijek za to je pobuna koja se ostvaruje kroz ekcese i kroz skandal.

Compagnon u osmom poglavlju piše o nasilnoj strani Baudelaireove ličnosti. Ovaj se pjesnik nerijetko tukao na ulicama Pariza. Autor navodi, kako je sam Baudelaire podsjećao da život, osobitno književni, jest mačevanje, boks, i prema uvriježenim predodžbama treba imati „čvrstu pesnicu“. Bilo ga je lako zamisliti na vratima krčme, piše Compagnon, na ulici, nakon što je popio, ili prije, kao u pjesmi u prozi Premlatimo sirotinju! Ti manijački poduhvati inspirisani su socijalističkim knjigama o jednakosti i bratstvu. Nakon što ih je pročitao, pjesnik je, očito bez povoda, premlatio nekog prosjaka, a sve to kako bi ga uspravio da živi manje pasivno, da ustane, da uzme sudbinu u svoje ruke, i ta lekcija istog trenutka donosi plodove:

Najednom (…) ta već sasvim oronula protuha srnu na me, zviznu me po očima, izbi mi četiri zuba i namrtvo me ispremlati. – Moj odlučni način liječenja povratio mu je, eto, ponos i životnu snagu (SP, 117–118).

Pjesnik je nasrnuo na prosjaka kako bi ga potaknuo da se pobuni, očitao mu lekciju iz odrješitosti. Baudelaire pribjegava nasilju, provokaciji, što je također sastavni dio snage njegova djela (48).

Kritici je bila zanimljiva psihogeneza njegovih pjesama. U odnosu prema ženama gdje iskazuje mnoštvo bijesa i sadizma, psihoanaliza korijene traži u odnosu sa majkom, gospođom Aupick. U odnosu Charles Baudelairea i Caroline Baudelaire, kasnije Aupick, zapravo je ponajviše izražena pjesnikova ljutnja na majku. Konkretno, njega je pogodilo to što se Carolina, nepune dvije godine poslije smrti Baudelaireova oca Francoisa, ponovo udala za zapovjednika bataljuna generala Aupicka. Odnos sa majkom svakako je važan za Baudelaireov život, ali i za njegovu poeziju jer isti nije neproduktivan. S jedne strane je stereotipan, ali, u drugu ruku, izrodiće veličanje i progovaranje o ljudskoj seksualnosti na način koji ne odgovara čudoređu tog vremena. Razvijajući takav odnos prema ženama i pitanjima seksualnosti, ovaj pjesnik pokreće teme voajerizma, onanije, fetišizma, što je tada umnogome bilo odstupanje od uobičajenog koitusa između muškarca i žene.

“Žene su prirodne, dakle gnusne”. Ovim riječima, Charles Baudelaire možda i ne govori toliko o ženama, koliko zapravo govori o svom odnosu prema prirodi. Smatra da su žene povezanije, bliže prirodi, imaju sposobnost rađanja, a on više voli nerotkinje. U svemu daje apsolutnu vrijednost i prednost umjetnom nad prirodnim.

Objašnjava i Calasso u knjizi Baudelaireova sjenica, da ideja o Prirodi, kod Baudelairea je dobila veliko slovo i pratnju povorke plemenitih emocija, nije bila stvorena za njega. Pjesnik se često razilazio u fazi čak i s najobičnijim atmosferskim pojavama, napisavši: „Uvijek sam mislio, k tome, da u Prirodi, procvaloj i pomlađenoj, ima nešto bestidno i mučno“.

Ali, primjećuje dalje Calasso, u Baudelaireovom pretjerivanju prema Prirodi skriva se još nešto drugo – i to je zlatna nit poezije koja se nazivala modernom. Nit koja se isprepleće s najprostijim materijama u bujnom povjesmu, ali koja se ponekad razmrsi iz svega ostaloga i samotnjački treperi. Autor nam skreće pažnju i na pismo Gottfried Benna, koje je potonji pisao prijatelju Oelzeu, osamdeset dvije godine poslije Baudelairea, sa jednakim odnosom prema prirodi kakav je imao i sam Baudelaire: „Gospodine Oelze, ponovo mi je sinula pred očima velika prijevara prirode. Snijeg, i kad se ne otapa ne pruža mnogo lingvističkih ni emotivnih poticaja, sva njegova nesumnjiva monotonija može se vrlo dobro mentalno likvidirati iz kuće. Priroda je prazna, pusta; u njoj nešto vide samo malograđani, ubogi glupani koji neprekidno moraju izlaziti u šetnju… Bježi od prirode, ona upropaštava misli i poznato je da kvari stil! Priroda – ženski rod, očito! Uvijek napeta da prospe sjemenje i uporabi čovjeka u spolnom odnosu, da ga iscrpi. Ali, je li priroda uopće prirodna?“ (30).

Za razliku od romantičarske opijenosti prirodom, za Baudelairea je gradski ambijent mjesto stvarne ljepote. Pakao grada je raj, a priroda je mjesto užasa. Okarakterisan je kao poeta urbis, na najdrastičniji mogući način.

U svom poimanju estetike, Baudelaire drastično mijenja shvatanje ljepote. Smatra da ljepota nužno mora biti zaštićena od banalnosti i da bi provocirala banalni ukus mora biti bizarna, tako da se nekada može poklopiti sa nečim što shvatamo kao ružno.

Njegova je namjera ne svidjeti se čitaocu, a provocirati čitaoca je Baudelaireova navika koja je do danas ostala rijetka. Pisci i pjesnici poslije Baudelairea će mnogo šta raditi s čitateljima, ali ih niko poslije njega neće provocirati idejom da im se ne svidi. To nedopadanje čitatelju, Baudelaire smatra aristokratskim zadovoljstvom. Baudelaire kao da od čitatelja traži da njegove pjesme čita maštom, a ne srcem. Ipak, u praksi, njegove pjesme nisu nerazumljive, one provociraju na druge načine, jer postoje autori poslije Baudelairea koji su mnogo nerazumljiviji i hermatičniji.

Za Baudelairea, fantazija je mjesto oslobađanja, mjesto potencijane spoznaje. Nerijetko je, posežući za spoznajama kroz fantaziranje, pribjegavao korištenju opijata. Posebno je stvarnost volio pomjerati konuzmiranjem opijuma i hašiša. Začetnik je ideje koja nema nikakvu vrstu veze sa stvarnosti, sa iskustvom iz kojeg proizlazi. Baudelaire u sukobu sa svijetom vidi izvor ljudske drame i svoju egzistencijalnu situaciju veže isključivo za neminovnost tog sukoba. Iz tog lucidnog i nemilosrdnog suočenja, iz svijesti da poezija može biti samo svjedok i izraz pjesnikove suštinske veze sa svijetom, nastala je Baudelaireova poezija kao potvrda nove duhovnosti i slika novih imaginarnih obzorja.

Nikola Kovač u svom tekstu Bodlerovo suočenje sa suštinama govora i bića prenosi pjesnikove riječi vezano za temu i pitanje istine u poeziji gdje navodi kako Baudelaire pišući o Theophile Gautieru, jasno precizira granice pjesničkog čina: “Poezija se, ni pod prijetnjom smrtne kazne ili potpunog pada, ne smije asimilovati sa naukom ili moralom; njen predmet nije istina, ona je sama svoj predmet. Načini dokazivanja istina su drugačiji i nalaze se na drugom mjestu. Istina nema ničeg zajedničkog sa pjesmom”.

Charles Baudelaire time brani svoje vjerovanje da je pjesnik superiorniji nad iskustvom simboličke analogije. Razvijajući teoriju te metafizike kroz poeziju, on smatra da pjesnik ima mogućnost beskonačnih evokativnih i asocijativnih veza, zbog čega, za njega, vladavina imaginacije odnosi prevagu nad emocionalnim doživljajima. Asocijativno povezuje udaljene stvarnosti i drastično se udaljava od njihovih nastanjenih značenja, čitalac svojom podsvijesti i vezama koje ona uspostavlja sa stvarnošću ulazi u Baudelaireovo polje interesa.

Sa Baudelaireom dobivamo jednu vrstu pjesnika koji je izjednačen sa svojim savremenicima, pjesnika koji dijeli njihovu sudbinu. Za razliku od romantizma, pjesnik više nije privilegovani genije. Ali ipak, vrsnoća stihova, virtuozno oblikovne pjesme u harmoniji tematike, zvuka i ritma, pa i često prisutan odjek „prokletstva pjesnika“ u tim stihovima, učinili su da postoji val Baudelaire koji, kako piše Calasso, preko svega prelazi. Između brijegova i dolova toga vala prepoznaju se Chateaubriand, Stendhal, Ingres, Delacroix, Sainte-Beuve, Nietzsche, Flaubert, Manet, Degas, Rimbaud, Lautreamont, Mallarme, Laforgue, Proust i drugi, kao da ih je taj val zapljusnuo i na nekoliko trenutaka potopio. Ili kao da su oni udarili u val. Srazovi što se ukrštavaju, razilaze, granaju. Vrtlozi, iznenadni virovi. Zatim se opet uspostavlja tijek. Val nastavlja putovati, usmjeren stalno prema „dnu Nepoznatoga“, odakle je potekao. (str. 14–15)

Služeći se magijom jezika, Baudelaire usmjerava pažnju na zvučanje, a ne samo na značenje riječi. Napisao je Calasso, da su nezaboravni Baudelaireovi stihovi redom nadnaravna bića koja povremeno umaknu iz laboratorija prepunih golih žica i bočica s bojilima (32).

Pjesnik kao da svoje riječi oslobađa obaveze prema realnom svijetu. On razara jezik pjesme i saopštenja koja je poezija do tada poznavala, a riječima daje nove sadržaje, zbog čega nam se ponekad učine da su na samoj granici razumljivosti. Satani ispjevava litargije zato što zlo više nije neko banalno, neinteligentno zlo; on iza zla traži neki sistem, način mišljenja jer za njega je zlo inteligencija par excellence. Ipak, po njegovom viđenju svijeta, stvarnog povoda za iskupljenje u stvarnosti nema; stojimo na pragu na kojem moderno pjesništvo počinje dopuštati da mu haos nesvjesnog dobacuje nova iskustva koja je prestalo primati iz istrošenih predmeta svijeta.

Čvrstim stavovima, pjesmama koje načinom na koji su strukturirane, jezičkim iskazom podvrgnutom organizaciji višeg reda, stihovima koji su poput varljiva sna čije se tkivo ne može tek tako svariti, konačni cilj Baudelaireova stvaralaštva, kako to primjećuje Jules Laforgue, je pisati pjesme odijeljene za sebe – kratke – bez teme dostojne da se zapazi (ne kao drugi, koji su slagali sonet da bi nešto ispričali na poetičan način, da bi potkrijepili neki argument, itd.), ali neodređene i bez razloga poput zamaha lepezom (Calasso, 322).

Charles Baudelaire, lirski biser, pjesnički genije, koji se svojim stvaralaštvom svrstao u jednog od najvećih književnih vizionara svih vremena. Bio je veoma originalan u svome propitivanju metafizičkog, u doživljaju svijeta, ispitujući fenomene onoga što ga uzbuđuje, što uživa u svojoj tobožnoj grižnjoj savjesti, onog razvratničkog, pohlepnog koje je u svima nama, koje nam ništa ne nudi, a hoćemo da se okoristimo, nasuprot vrlini o kojoj je mislio kao o instanci, neprirodnoj, koja je plodno tlo gdje možemo naučiti da budemo bolji, vrlini koja nas tjera da se pokajemo.

Čovjek dekadencije, kojega je opisao Bourget uzimajući Baudelairea kao primjer, prije svega je onaj tko ide naprijed sam. Ovdje se pita: želiš li ići naprijed? Ili pak želiš ići naprijed sam? U prvom slučaju se postaje pastirom, zadovoljava se potreba stada, to je najviše. U drugom slučaju treba znati učiniti nešto drugo – znati ići sam, treba znati gibati se na drugačiji način i u drugačijem smjeru (Calasso, 325). Pjesnik čijim je životom dominirala vruća želja da bude drugačiji od onoga što mu se nudilo da postane u stvarnosti, jer mu se ta ponuđena stvarnost gadila. Istrajan u namjeri da prekine veze sa svim što je društveno podobno, odbijajući da bude funkcionalan u društvenom miljeu svoga vremena iz razloga što je „previše spretan u samotničkoj misli“, „slučaj impresivne osobitosti“.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.