Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Ivan Šunjić

Mehmed Begić: Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016.)

Naida Mujkić: Bašta ne cvjeta (Tešanj 2017.)

 

Nova osjećajnost naziv je edicije posvećene tekućem bosanskohercegovačkom pjesništvu koju je prije tri godine, pod uredničkom palicom Marka Tomaša, pokrenula izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice. Sintagma je to koja se ubrzo i pomalo nekritički počela upotrebljavati kao svojevrsna odrednica poetičke dinamičnosti u našem pjesničkom prostoru kojoj doprinose već prepoznati, kao i nadolazeći pjesnički glasovi. Tako je Novu osjećajnost, u vidu vlastitog poetskog odnosa prema stvarnosti, pjesnikinja Senka Marić u razgovoru povodom izlaska svoje nove zbirke, koja nije objavljena u istoimenoj biblioteci, objasnila “osjećajnošću usprkos”. Dijala Hasanbegović, čiji je prvijenac ujedno i posljednji objavljen u spomenutom nizu, isto je pokušala definirati kao ideju objedinjavanja generacijski i stilski različitih autor(ic)a koje zajedno okuplja određena “emocionalna neustrašivost”. Treba spomenuti i dvije mlađe pjesnikinje specifičnog izraza i imaginacije – Anitu Pajević i Šimu Majić, čija se druga po redu knjiga objelodanjuje upravo pod etiketom Nove osjećajnosti.

Nije slučajno da je početna točka pjesničke edicije zeničke naklade stihozbirka Sitni sati u Managvi (2015.) Mehmeda Begića, pjesnika čiji se rukopis u regionalnom okviru ističe prepoznatljivim senzibilitetom. Riječ je o odvjetku neoegzistencijalističkog poetskog diskursa, u ovom slučaju ispoljenog u narativnosti, tematičnosti i subjektnocentričnosti. Za potonje je ključno Begićevo nesputano utjecanje sentimentalnosti i emocionalnosti, što podcrtava i Damir Šodan, ne baš slučajno kourednik same zbirke, prevoditelj Leonarda Cohena – pjesnikova vjeroučitelja, kako ga naziva u svojoj recenzentskoj bilješci. U toj je referenci sadržana glavnina karaktera Begićeva pjesničkog Ja, rasađenog iz nekog ishodišnog i određenog konteksta ili krajolika. Pritom se jedinim njegovim poetskim zavičajem može imenovati sav taj korpus koji ravnopravno obuhvaća književnost, glazbu, filmove i pop-kulturni intertekst kao temelj njegova autorskog svijeta, u jednom intervjuu alegorično predstavljenog Tornjem Pjesme u čijem vrhu stanuje spomenuti bard zajedno s drugima koji su ga formirali kao autora, ali smještenih tek stotinjak katova ispod. Gdje god bio izmješten, njegov lirski subjekt prvenstveno odlikuje sklonost introspekciji i melankoličnom opserviranju stanja svijeta. Sada se zaustavlja u srednjoameričkoj državi Nikaragvi, točnije njezinom centru Managvi, glavnom gradu čije ime označava mjesto pored velike vode i čije ulice nemaju nazive. Krajolik je izmijenjen, topika ostaje ista. Trenutno mjesto prebivališta ostavlja tek mogućnost ili samo privid novog iskoraka u personalni prostor slobode čije je osvajanje nedovršivo. Okružuje njegov svagdan nepripadajućim slikama koje čine da se osjeti kao u međuprostoru između sna i jave. Dojmljivo je uhvaćen kao veličanstven viđen prizor dječaka koji po tropskom kišnom danu prolazi središtem grada galopirajući na konju. Posrijedi je resemantizacija motiva – neizbježne su asocijacije na Konjanika iz pjesama F. G. Lorce, J. Kaštelana ili V. Parun. Vanjskim senzacijama ocrtavaju se mentalni pejzaži. Primjerice, svakodnevni ritual rekreativnog trčanja postaje borba unutar samog lirskog subjekta koji se potiče da istrči još jedan kilometar među širokim alejama punim palmi koje doživljava “dobrim mjestom za početak” osjetivši miris kuće i Mediterana. Ali mu ponestaje daha, a njegova se pozornost s cilja rasipa prema okolnom šarenilu i sve većoj gomili ljudi. Pretapanje izvanjskog i unutarnjeg metaforizirano je mrežom za insekte kroz koju prolazi zvuk gradirajući sve do nagovještavane oluje – prepustiti se mašti „školovanoj u Mostaru / početkom devedesetih“, prihvatiti paranoje „ovog latinoameričkoga grada, / njegove bodljikave žice, / ograde od struje, / lomače od smeća / i žonglere sa trotoačnih cesta“. Tu je i razglednica iz Barcelone kao prijenos trenutka napetosti u kojem se mravinjak od grada najednom ispražnjuje, „prije nego što se prelomi / sve ono zbijeno između / apokalipse i magije“. Kada evocira rijeke koje mu nedostaju, prisjetit će se Radobolje ispred rodne kuće u mostarskom naselju Ilići, ali i Pasjeg potoka u Kentakiju, rijeke Fraser u Kanadi, široke rijeke rodnoga grada i nekih drugih voda za koje veže djetinje čulne doživljaje koje želi ponovno dotaknuti „prije nego što se sve u vodu pretvori“. Važna su i ona mjesta privremenog odsjedanja, „doživljajne zaleđenosti prostora i vremena“ (K. Prohić), hotelske ili motelske sobe apsotrofirane u nekolicini pjesama poput one kroz čiji prozor gleda u „nikome poznati grad“, gdje se može dogoditi susret ili razgovor koji bude sjećanja. Jedan od njih, dug devet katova, vješto je izveden slikom vožnje liftom iz kojeg izlazi započinjući razgovor o poeziji. Tematizira se simultanost životnih i stvaralačkih kriza, osobnog i autorskog rasta. U autoreferencijalnoj pjesmi Pišem po savjetu, istovremeno kontemplirajući o smještanju u novu sredinu, priznaje da se trudi pisati onako kako mu je to savjetovao prijatelj iz starog života, čitajući Carvera od kojeg se ne uspijeva „ni trgnuti“, a već mu „lekcije drži Al Purdy“. Navedena lektira upućuje na predmetno-tematske i stilske odlike Begićeve poezije, ujedno i općih mjesta pjesništva stvarnosnog prosedea. Uglavnom se radi o manje ili više dugim narativnim pjesmama ili poentiranim „stihovanim pričicama“ (K. Bagić). Izdvaja se poetizacija vijesti o zmiji koju su radnici zaklali ugledavši je ispruženu na metar od kuće lirskoga subjekta kazavši poslije „da je to bila dobra zmija, / jedna od onih što čuvaju kuće od pacova“. Ponegdje je sasvim reduciran i sinkopiran kao u ljubavnoj lirskoj minijaturi o Vježbanju zaborava: „Dok / odlaziš / vidim te: / u srcu cvijet / mene / i / haljina se / lagano / na / vjetru / podiže.“ Za pjesnika je ponekad „obična ljubav jednog čovjeka / tek nijemim pokretom prizvano ludilo“ poslije koje, kao i poslije svih bitaka i odustajanja, ostaje tišina koja „sluti blizinu pjesme“. Na snazi je atmosfera u koju se uvodi već od samog naslova. Samorefleksije se odvijaju u okrilju sitnih, vrelih sati koje je lako oživjeti ako se ikada doživjela sparina ljetne noći pjesnikova rodnog podneblja i njezino doslovno lijepljenje po koži. Uz sve to uvijek ide i pozadinska glazba, soundtrack koji je za Begića konstituens ozračja svake pojedine zbirke. Reklo bi se da pjesnik ispisuje pisma u stihovima, kojima je sam adresant čak i onda kada imaju jasnog primatelja. Takva je poema Joyce Carol Vincent Blues čiji su stihovi iskazno denotativni i emocionalno povišeni. Naizmjenično rezignirani i blago emfatični lirski subjekt prisutan je i u Begićevoj posljednjoj knjizi pjesama Opasan čovjek (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016.). Zbiva se poetizacija pomirenja sa statusom onoga koji se nikada neće skrasiti, koji prihvaća samoću kao jedinu konstantu, realnost i slobodu, opasnog čovjeka koji upozorava: „Vraćam se iz daljine / da presudim tvom uljuljanom životu. / Ja sam osveta / davno napisane ljubavne pjesme.“

Naida Mujkić u protekle tri godine objavila je tri pjesničke i jednu knjigu lirske proze. Bašta ne cvjeta (Tešanj 2017.) njezina je posljednja stihozbirka. Za razliku od prethodno tematiziranog, autoričin lirski subjekt karakterizira drugačija impostacija u okolni svijet i stvarnost. Kao motivsko i tematsko središte zbirke bašta predstavlja topos obitelji, prostor obrađivanja i ubiranja plodova, ali i granicu između osobnog i javnog, djelomično otvaranje privatnoga pogledu izvana. Bašta je i mikrokozmos u koji je pjesnikinjin subjekt involviran, ali u kojem nije posve smješten, locus poznatog i familijarnog, a istodobno i stranog i zazornog. Momenti tihog i cikličnog obiteljskog života hvataju se kao fotografskim objektivom, pri čemu se iz izdvojenog oslobađa sugestivna i bizarna metaforika. Slikovna komponenta kao stilska dominanta očituje se u naslovima kojima se najčešće najavljuje središnji motiv razvijan ulančavanjem poetskih slika. Takva je pjesma Matičnjak:

„Kiša je padala, a ja sam / Ogrnula pulover / I sišla u bašti pored matičnjaka / Koji je umirao // Za koji dan majka će ga / Baciti u rupu s drugim leševima / Jer takva je tragedija bilja // Prstima sam prošla kroz nagoreno / Cvjetno središte // I kad bi htio da pobjegnemo / Ja bih dopustila da se / Posluži mojim puloverom // Potom bih izvadila bilježnicu / I napisala 8 ili 9 pjesama / Nespretno se osvrćući / Preko ramena“.

Postupkom fantastizacije semanzitira se senzibilnost, vulnerabilna doživljajnost i njoj svojstvena refleksivnost. Vizija bašće lirskog subjekta je animizirana. Zanimljiv je način na koji u pjesmi Mali bogovi bašte poseže za personifikacijom: „[…] Njihovo prisustvo bilo / Je neprirodno, po čemu sam / Zaključila da su i druge biljke / Morale osjećati isto / Da li je to osjećala i moja majka / Koja je od njihovih glava / Pravila obloge za kožu nagorenu od sunca […]“. U njezinu baštu katkad svrate i metonimizirani likovi poput udovice iz Počitelja u pjesmi Sombrero krvi, reprezenti šire svakidašnjice lirskog subjekta, uz reminiscencije na rat i poraće. Naročito su to pjesme narativne konstitucije kao stilizacija glasine ili čuvenja (Izbivanje, Uma Mujić ide opet u Šentilj). Spojem pripovjednog i lirskog poetizira se ljubav, majčinstvo, pozicija pjesnikinje i žene. Ponajboljim u zbirci ukazuju se pjesme u kojima se teži apstrahiranju, povlačenju meke granice između fizičkog i metafizičkog. Ilustrativna je Kruška – autoru ovih redaka jedna od najdražih pjesama u zbirci – u čijoj se posljednoj strofi jezgrovito poentizira jednostavnim refleksivnim iskazom:

„Prišla mi je i gledala / U krušku s koje sam / Dlanovima skidala prašinu // Nije rekla kako je lijepa / Niti želim tu krušku koju / Umivaš dlanovima // I gledala je // Zaboravljajući da / Gledanje ne poprima / Uvijek oblik imanja“  

Ponuđeni uvid u distribuciju pjesničkih subjekata Mehmeda Begića i Naide Mujkić poslužit će kao skica za neki budući sistematičniji zahvat u znanstveno nedovoljno obrađivano i kritički neredovno praćenu suvremenu bosanskohercegovačke poeziju čije diskurzivno polje dinamiziraju pjesnici i pjesnikinje sve raznolikijih autorskih osjećajnosti, poetika i stilova.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.