Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Tomislav Pletenac

Etnografija je znanost koja se stvara u polju perifernog. Njeno djelovanje očituje se tek u momentima kada se dohvaća naizgled samorazumljivih i svima poznatih detalja koji čine tkivo onog što nazivamo svakodnevicom. U rukama uvježbanog etnografa ili etnografkinje taj materijal se pretvara u strano tijelo, čudesni artefakt. Možda je najbolji koncept koji opisuje efekt etnografije uveo Freud u svom eseju Das Unheimliche. Za Freuda Unheimlich (kojeg u nedostatku bolje riječi prevodimo kao jezovito) označava ambivalentnost kojeg donosi prisno i svakodnevno (Heimlich), kao da je u tom svakodnevnom već unaprijed skriveno nešto što ga čini stranim, nečim u nama što nije sasvim naše: ”Naime, da je Uncheimlih sve ono što je trebalo ostati tajna, zatajeno, skriveno, a izišlo je na vidjelo.” (Freud, 2010:16)

Slijedom toga etnografije imaju sposobnost stvoriti jezovito stanje koje društva, o kojima je riječ, često s indignacijom odbijaju prihvatiti. Jasno, reprezentacija nikada u potpunosti ne može predstaviti stvarnost, no jednako tako ni sami pripadnici društva ne polažu pravo na stvarnost. Ono što je trebalo ostati skriveno zapravo i nema neki sadržaj, to je prazno središte uokolo kojeg se plete tkivo svakodnevnice. Jeza jest posljedica shvaćanja kako nas ništa ne čini posebnima, kako nismo naslijedili ništa i kako ne postoji pravo ”ja” koje je negdje duboko skriveno u svakom od nas. To je strah od destitucije vlastitog bića, mogućnosti kako zapravo ne postojimo.

Upravo će to nepostojanje, ta prazna forma, biti glavno odredište etnografije Azre Hromadžić, objavljene u knjizi pod naslovom Samo Bosne nema. Prilično hrabro autorica  se upušta u kolekciju osobnih terenskih iskustava koje je trebalo usustaviti kako u logiku mišljenja, tako i u logiku teksta nametnutog žanrovskim odrednicama etnografije. I odmah na početku treba upozoriti budućeg čitatelja kako efekt jezovitosti neće izostati. Jeza pri tome neće biti tek efekt za čitatelja s ovih prostora. Kako je knjiga prilagođen prijevod engleskog originala Citizens of an Empty Nation, imat će efekt i na globalno čitateljstvo. Neki od tih zamišljenih globalnih čitatelja vjerojatno će tu jezu dislocirati na ”brdoviti Balkan” koji nema nikakve veze s njima, što je i inače bila jedna od glavnih uloga etnografije, ali neki će neumoljiv pritisak praznine osjetiti i u vlastitim društvima, komparativno prepoznavati kako se etničke identifikacije iz Bosne i Hercegovine mogu lako usporediti s klasnim, rasnim, rodnim i spolnim u njihovim vlastitim društvima.

No, što je zapravo hrabro u tekstu Azre Hromadžić? Prvo, to je njena osobna povijest i osobna etnička upletenost u bosanski sukob iz devedesetih. Iako je već dugo državljanka SAD-a, gdje je odlučila zasnovati obitelj i stvoriti karijeru, to joj nimalo ne pomaže kad se nađe u kontekstu etničkih podjela u Mostaru, mjestu kojeg je izabrala za svoje terensko istraživanje. Doduše, ona sama prilično jednostavno nadvladava dominantni diskurs etnonacionalizma, ali njeni terenski suradnici jedan dio svojih iskaza konstruiraju kroz način na koji su ju klasificirali (”Ti me razumiješ, tebi mogu reći…”). Možemo samo pretpostaviti na koji način i s kojom vrstom opreza su svoje izjave konstruirali oni suradnici koji su je smatrali pripadnicom druge grupe. No, to je i inače problem etnografije. Nema ne upletenog etnografa, etnograf neminovno postaje znakom u svakom društvu u kojem se nađe i sukladno tome razabire samo onaj dio društvene zbilje koji mu se rastvara kada je prihvaćen i interpretiran od samog društva u kojem se našao.

Azra Hromadžić tako u knjizi ima barem tri identiteta: onaj koji ima kao netekstualizirana Azra Hromadžić sa svojom osobnom poviješću za koju pretpostavljamo da postoji kako bi tekst imao autora; Azra Hromadžić u Mostaru, sugovornica svojih terenskih suradnika, subjekt upleten u mostarsku svakodnevnicu i na kraju Azra Hromadžić pripovjedačica, odnosno etnografkinja. Ti su identiteti prepleteni na različite načine u knjizi, proviruju na ovaj ili onaj način, miješaju se i stvaraju određeni tekstualni univerzum kojem je cilj stvoriti logičan i empirijski utemeljen prikaz stanja bosanskohercegovačkog društva.

Druga hrabra odluka odnosi se na izbor glavnog protagonista etnografije. Obično etnografi izabiru pojedine društvene grupe ili čak pojedince, te opisima njihovih svakodnevnih praksi polako krče put, slijedom etnografskog teksta, prema univerzalnim zaključcima. No, Azra izabire instituciju, mostarsku gimnaziju. Njen je fokus usmjeren prema mjestu, prema kulturnoj sceni na kojoj se odigrava društvena drama. Etnografije institucija još su u povojima, ali istovremeno pokazuju izniman potencijal. Razlog za nedostatak takvih etnografija treba tražiti u njenoj dugotrajnoj tradiciji usmjerenoj na podređene, marginalizirane i nevidljive – egzotična društava, seljačko stanovništvo, sve vrsta manjina i rubne društvene prakse. Naime, upravo se u tim prostorima etnografski postupak pokazivao djelotvornim. Umjesto da se taj prostor konstruira u javnom diskursu, pa onda i javnim politikama jednodimenzionalno i na visokoj razini apstrakcije, etnografija bi ponudila dublji uvid u sudbine ljudi koji su se našli na tim mjestima te time pokazivala kako su problemi bitno kompleksniji od onog što nudi matični društveni idiom (često elitni, bijeli i muški). No, isto tako, etnografski uvid u institucije na površinu je iznio činjenicu kako i one imaju često vrlo egzotičnu strukturu i stvaraju oblike ponašanja koji su jednako tako kompleksni, dvojbeni i nejasni. Neki od istraživača u području psihološke antropologije idu i toliko daleko pa tvrde da institucije čak oblikuju i emocije. Izabrati gimnaziju kao mjesto istraživanja se stoga pokazalo kao iznimno dobra odluka.

 

U novoj mostarskoj gimnaziji se naime mogla očitati sva nemoć kako (anti)građana, tako i međunarodnih institucija, pa onda i etnonacionalnih elita koje su u sinergijskom poduhvatu stvaranja mira ispraznile državu. Naime, mostarska je gimnazija zamišljena kao prostor za poslijeratnu izgradnju mira i međuetničkog povjerenja. Izdašno financiranje međunarodnih organizacija i raznih država temeljilo se na ideji kako će stara gimnazija u Mostaru postati mjesto na kojem će se kroz obrazovanje probuditi potreba za međuetničkom suradnjom. No, odmah se pokazalo kako su ti ciljevi bili plod fantazije, često kolonijalne provinijencije, koja je paradoksalno istovremeno zamišljala Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj vlada stoljetna etnička i religijska mržnja, ali i multikulturalna tradicija suživota. Činjenica je kako ne postoji niti jedno niti drugo u svojoj destiliranoj formi te kako ni financije, ni dobra volja međunarodnih institucija nisu dovoljni za stvaranje suživota u podijeljenom gradu. Azra Hromadžić nas uvodi u svijet iza tih dviju dominantnih fantazija i pokazuje silnice koje konstruiraju kako svakodnevni ritam u učionicma i zbornicama, tako i podijele koje takav tip integracija stvara. Zaključuje u prvom dijelu knjige kako je takvom ambivalentnom fantazmom tek omogućeno da Bosna i Hercegovina postane prazan prostor na kome se podijele dodatno zaoštravaju, a javni prostor gubi.

U vjerojatno najboljim stranicama svoje etnografije, Azra Hromadžić nam daje etnografsku analizu prostora same mostarske gimnazije. Njena nam etnografija oblikuje sasvim novi prostorni raspored od onog kojeg uočavamo. To nije prostor kojeg sami akteri ne bi bili svjesni, dapače, mostarska je gimnazija podijeljena na bošnjačke i hrvatske razrede, a čak i raspored sjedenja u zbornici također poštuje etničku podjelu. No, jednako tako etnička diferencijacija nikako nije u stanju u potpunosti rasporediti prostor gimnazije i tijela u njoj. Postoje prostori miješanja. Suradnici etnografkinje odvode je tako u prostore gimnazijskog nužnika u kojem, tijekom odmora, učenici pušači obiju grupa ostvaruju kontakt izvan naizgled strogo definiranih granica jezika i religije. Izvan takvih strogo zacrtanih granica u direktnom kontaktu ne ostvaruje se međutim očekivana integracija. Dijalog i kontakt nema potencijal širenja van tog međuprostora na samoj granici između najprivatnijeg i javnog. Radi se ovdje o klasičnoj panoptičkoj strukturi kakvu nam daje Foucault. Prazno središte institucionalnog sustava djeluje kao mjesto uokolo kojeg se konstruira regulacija ponašanja. Međureligijski i međuetnički dijalog u školskom toaletu, u trenutku polulegalnog ponašanja, mnogo je više potvrda panoptičke moći regulacije, nego li zasada eventualnih emancipatorskih praksi. Postaje to jasno čim zatvore vrata školskog nužnika. Tamo vani, u ”pravom svijetu” opet su svi pod jednakom regulacijom etnonacionalnog diskursa.

Pokušavajući naći mjesta prikrivenih mogućih identifikacija, Azra Hromadžić dohvatit će se i pojma narod, a taj je termin na Balkanu iznimno kompliciran. S jedne strane, on služi etnonacionalnoj identifikaciji, a s druge strane izrazu za podređene skupine, rezidualnoj formi kada se imenuju elite. Ni sama balkanska etnologija, ili istočnoeuropska kulturna antropologija, nije mogla u svom utemeljenju napraviti jasnu razliku između te dvije ambivalentne upotrebe, pa će tako primjerice Antun Radić u svom utemeljiteljskom djelu napisati kako je narod najniži sloj našeg naroda. Taksist, čiju ocjenu stanja nam daje Azra o tome kako je narod dobar, ali su ga političari posvadili, izvire iz istog kompleksa. Zajednička podređenost i navodna dobrota tog naroda, međutim je isto tako i vrlo opasno sredstvo nacionalnih homogenizacija. a. Giorgo Agamben, u potrazi za konceptualiziranjem suverenosti danas, upravo ukazuje na tu paradoksalnu mješavinu: ”To je kao da … ono što zovemo narodom nije jedinstveni subjekt već prije dijalektička oscilacija između dva suprotstavljena pola: s jedne strane Narod kao cjelina i integralno političko tijelo, a s druge, narod kao podskup, kao fragmentirano mnoštvo potrebitih i isključenih tijela; s jedne strane  inkluzivni koncept koji se predstavlja kao da je bez ostatka, dok je s druge strane isključujući koncept koji ne pruža nikakvu nadu…” (177)1.

U toj oscilaciji susrećemo se zapravo s onim istim etnografskim unchiemlich. Kao i učenici na pušačkim pauzama, tako i ideja prevarenog naroda tek su znakovi nemoći društva da konstruira neku temeljnu točku pomoću koje bi jasno odredili pripadnost. No, istovremeno  upravo takva ”dijalektička oscilacija” svim društvima služi kao uvjet grupne identifikacije. To je ono što Claude Levi Strauss naziva ”nultom institucijom”, označiteljem bez označenog koji omogućava da se unatoč inherentnom sukobu u društvu svi njegovi predstavnici doživljavaju kao pripadnici te grupe: ”… njezina jedina funkcija je sasvim negativna da objavi prisutnost i aktualnost društvene ustanove kao takve, nasuprot njezinoj odsutnosti, pred-društvenom kaosu.” (115)2. Problem Bosne i Hercegovine tako izrasta iz nemogućnosti da se takva minimalna dijalektika ostvari. Integralno političko tijelo, o kojem piše Agamben, dislocirano je iz Bosne i Hercegovine i sa sobom odvodi, premda bitno sporije, i svog pratitelja, potlačeni narod.

Azra Hromadžić u svojoj etnografiji prepoznaje i dva dominantna materijalna objekta na kojima se događa raspad dijalektike naroda. Dok učenici pristaju dijeliti cigarete na liminalnom mjestu, u javnosti neće zajedno popiti kavu. Kava i cigareta, važna simbolička domena Bosne i Hercegovine, tako se razjedinjuje i potencijal identifikacije se gubi. Bosna i Hercegovina postaje tek mjestom na kojem žive izgubljeni i potrošeni životi. Osjećaj stida koji Azra zamjećuje među svojim sugovornicima prelazi granice same etničke i(li) religijske identifikacije. Moglo bi se čak reći da nas njena etnografija suočava s mogućnošću kako je čvrsta nacionalna identifikacija sa Srbijom ili Hrvatskom način na koji se ”kupuje karta” za bolji život. Tako je primjerice jedan od glavnih razloga zašto sami učenici mostarske gimnazije ne žele imati nastavne programe koji bi uključivali povijest, geografiju ili književnost BiH, jer im ta vrsta znanja smanjuje šanse za upis fakulteta u Hrvatskoj. Isto vrijedi i za jezik, čak i svakodnevna interakcija s Bošnjacima, prema njihovom mišljenju, mogla bi im pokvariti jezik pa imaju osjećaj kako bi bili izvrgnuti diskriminaciji na hrvatskim fakultetima.  U tekstu Hating Israel in the Field  Ghassan Hage stid poistovjećuje s pokazivanjem fragmentiranog tijela, tijela koje se nije u mogućnosti prikazati kao cjelovito ili potpuno, odnosno simbolički predstavljeno: ”Jedan tip stida, primjerice, možemo zamisliti kao rezultat javnog izlaganja pokušaja da se ‘dovedemo u red’, trenutka kojeg bi inače rado zadržali za sebe” (141)3. Taj strah od necjelovitosti i fragmentiranosti, trenutka u kojem nismo onakvi kakvima bi to simbolički poredak od nas zahtijevao jednak je istoj onoj agambenovskoj fragmentiranosti, potrebitosti i isključenosti naroda. No, i taj potlačeni i prevareni narod može imati dvostruku artikulaciju, neku vrstu postkolonijalne dvojbenosti koja nam simptomatično pokazuje kako je cijeli prostor Balkana proizvod raznih imperijalnih praksi što često volimo potisnuti.

Naime, pred koloniziranog subjekta postavlja se nemogući zahtjev, ili u potpunosti prihvatiti imperijalni identitet i napustiti ”zaostale” prakse te time napustiti i mogućnost lokalne identifikacije, ili se suprotstaviti imperijalnom ”epistemološkom nasilju” i nekritički konstruirati novu lokalnu posebnost, često utemeljenu na ”izmišljenim tradicijama”. Gotovo da bi –  iz onog što nam nudi Azrina etnografija – mogli iscrtati razliku u toj podvojenosti između Hrvata i Srba s jedne strane, i Bošnjaka s druge. No, jednako je tako jasno kako niti jedna niti druga varijanta nisu u stanju pretvoriti narod u Narod. Osim Agambena, možemo prizvati i Homi Bhabhu koji u tekstu O Mimikriji i čovjeku pokazuje kako su imperijalne ideje o vlastitoj cjelovitosti zapravo oblici mimikrije kojima sama ta društva prikrivaju dijalektičku oscilaciju. S druge strane, ukoliko pristanemo na projekte izmišljenih tradicija završavamo u opsesiji iznalaženje ”originala” koji nikada nisu dovoljno originalni, pa ni sami po sebi dovoljni upravo stoga što je sama ideja originala proizvedena kolonijalnim kontaktom i stoga također proizvod imperijalizma.

 

Pa ipak, ono što povezuje obje strategije jest široko uspostavljena korupcija kao mehanizam života. Ona nije proizvod, kako i sama autorica tvrdi, tek nedostatnog institucionalnog i administrativnog okvira. Za mene ona je proizvod upravo mimikrijskih praksi kolonijalnih identifikacija koje uvijek prikrivaju vlastitu nemoć. Dakle, nisu u stanju osigurati koloniziranim subjektima održive društvene sustave pa su podređeni prisiljeni iznalaziti drugačije metode od kojih je korupcija tek jedna od mnogih . Na području Balkana ona je procvala upravo u vremenima raznovrsnih imperijalnih okupacija. To je bio ne samo način preživljavanja koloniziranih, već i oblik suprotstavljanja imperijalnom nadzoru. Danas je opća razočaranost u demokraciju i slobodno tržište širom Bosne i Hercegovine samo nastavak te duge povijesti kolonizacije. Ono što je iz toga nastalo jest anti-građanstvo koje se predstavlja kao skup ciničnih subjekta bez ikakvih iluzija. No, stanje u kojem je izgubljena iluzija stvara plodno tlo za nove oblike društvenih praksi. Stoga, ipak treba zajedno s autoricom završiti u optimističnom tonu kada govori o svojim suradnicima i suradnicama, mladićima i djevojkama upletenima u takav kontekst: ”… vidim u njima aktivne agense koji pokušavaju da manipulišu, manje ili više uspešno, svojim prostorom i svojim ulogama u stalno pomenjivom, moralno zbunjujućem i nacionalizmu sklonom kontekstu koji su stvorili nedavni rat i međunarodna intervencija.” (261).

 

Bilješke:

1 Giorgo Agamben (1998) Homo Sacer. Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford.

2 Žižek S. (2007) Klasna borba ii postmodernizam? Da, molim, u: Butler, J.; Lacalu E.; Žižek, S., Kontingencija, hegemonija, univerzalnost, Jesenski i Turk, Zagreb.

3 Hage, G. (2010) Hating Israel in the Field, u: Davies j. and Spencer D. (ur.) Emotions in the Field, Stanford University Press, Stanford.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.