Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Intervju: Faruk Šehić

Razgovarao: Matija Bošnjak; foto: Faruk Šehić, Adis Djapo

 

  1. Jedno od glavnih, ako ne i presudnih težišta Vaše poetike je osobno i vojničko iskustvo rata u Bosni i Hercegovini, koji je počeo kada ste imali dvadesetidvije, a okončao se kada ste navršili dvadesetipetu godinu. Osim toga što je jedna od neizbježnih tema naše književnosti, kinematografije i vizualnih umjetnosti u posljednje dvije decenije, rat jeste jedna od velikih tema europske i svjetske književnosti još od drevnih vremena, jedna koliko i ljubav, osveta, ambicija, i tako dalje. Koliko sam uvjeren da ste na slična pitanja imali priliku odgovarati nebrojeno mnogo puta, toliko sam poprilično siguran da Vas rijetko pitaju o piscima ili umjetnicima koji su se temom rata također bavili, a mogli su eventualno ostaviti utjecaja na Vaše pisanje, ili su Vam zbog srodnosti u tom smislu mogli postati sugovornici. Napamet mi padaju Krležin Hrvatski Bog Mars, Kikićeva Provincija u pozadini, s druge strane, čitava ekspresionistička poetika koja je “krikom” reflektirala o iskustvu I. svjetskog rata, ili pak groteskne slike ratnih stradnja koje nam je u poeziji i prozi ostavio Gottfried Benn. Također, tu je i nekoliko sjajnih kinematografskih ostvarenja o američkom ratu u Vijetnamu. Sve to sugerira da je rat, ma koliko historijski posmatrano, poraz civilizacije, toliko je nepresušno vrelo za veliku književnosti i veliku umjetnost. Zapravo, zanima me da li u Vašoj poetici postoji ravnoteža između onog žanrosvkog i onog osobnog, emocionalnog iskustva, ili ste ipak skloniji pustiti “vlastitoj koži” da izgovori i izrazi sve što se o tome ima reći?

Moji uzori što se tiče antiratne književnosti su francuski pjesnici Guillaume Appolinare, Blaise Cendrars, jer sam ih čitao tokom rata, kada još nisam znao da ću kao preživjeli mladi čovjek razmišljati i pisati o sličnim stvarima kao pisci sa iskustvom velikih ili malih ratova. Ovaj naš je bio mali, ali na našoj koži još se doima kao veliki rat.

Također sam volio neke Ungarettijeve pjesme, ili Eliotovu Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka. Uzori su mnogi, pa i pomenuti Krleža, Baraka pet Be, koje se slikovito sjećam, ili Babeljeva Crvena konjica od koje mi je bilo dovoljno pročitati nekoliko pasusa da bih shvatio njegovu poetiku. Tu je i Hemingwayeva Fiesta, Orwell, Henry Miller, iako nije pisao o ratu. Meni je trebala sveta jednostavnost jer sam, kao i svaka mlada pjesnička budala, bio ogrezao u metaforama. Tu mi je Cendrars pomogao, posebno pjesma Orion, koja je posvećena njegovoj ruci koja odlazi u nebo (koju je izgubio u I. svjetskom ratu).

Trebala mi je sažetost i preciznost izraza kada sam počeo pisati pjesme, zatim sam radio kratke priče, knjigu Pod pritiskom, koja je mogla biti i roman da sam imao više strpljenja ili želje za formom romana. Nisam tada razmišljao o formama, narativnim strategijama, što kaže velika postjugoslavenska spisateljica, pokojna Daša Drndić: «Pripovijedanje me ne zanima». Zanimalo me kako ispisati priče koje su bile u meni bez da pripovijedanje bude samo sebi svrha kao kod mnogih pisaca koji nikad neće izaći iz Andrićeve sjene. Forma fragmentarne (ne uvijek nužno fragmentarne) kratke priče je ono što mi se samo nametnulo tokom pisanja te davne knjige, jer oni koji nisu bili u ratu ne razumiju da se sve dešava u dijelovima sekunde, da rat nije holivudski film, i da neprijateljske vojnike često vidiš kao tamne mrlje koje se brzo kreću, sve se odvija u magnovenju, u jednoj somnabulnoj atmosferi. Naravno, moja iskustva su i više nego neposredna, budući sam bio izviđač, diverzant, onaj koji ide ispred sviju, onaj koji probija liniju. Meni su mnogi američki ratni filmovi smiješni, i dozlaboga romantizirani kao Spielbergov Spašavanje vojnika Ryana. Na mene je više uticao Samuel Fuller ili Terrence Malick ili Oliver Stone sa svojim Vodom (smrti).

Od Borgesa sam puno naučio iako on nije bio svjedok nijedne bitke, ali je znao pisati o vikinškim ratnicima, Tamerlanu ili lokalnim argentinskim junacima kao što je Juan Facundo Quiroga. Snaga Borgesove mašte je veća od bilo kakvog ličnog iskustva.

  1. U Vašoj dosadašnjoj poetici po svemu sudeći nije bilo mjesta za takozvano “pripovijedanje u trećem licu”. Sa stanovišta književne tehnike ili preciznije, pripovjedačke pozicije u Vašem romanu Knjiga o Uni ili u gotovo svim Vašim starijim kratkim pričama, kao da je nemoguće zamisliti, takozvanog, objektivnog ili sveznajućeg pripovjedača koji u odnosu na likove i svijet književnog djela stoji distancirano, da bi o njima znao sve i više od onoga što sami znaju o sebi. Naprotiv, Vaš pripovjedač je u istom blatu od kojega je njegov svijet. Da li bi to, prema Vašem mišljenju, značilo da je o tu vrstu životnog iskustva nemoguće posredovati drugačije nego potpuno subjektivno, eskpresivno, dakle, na način pripovjedača koji je i sam akter, uhvaćen u koloplet zbivanja protiv vlastite volje?

Nisam imao potrebe za trećim licem, nisam se mogao uživjeti u tu ulogu da sve znam o svom junaku kada sam pisao svoje rane knjige, pa i Knjigu o Uni. Neka pripovjedačka tehnika me mora uvjeriti da mi je potrebna. Pokušavao sam pisati u trećem licu, ali mi se papir opirao. Sve što bih napisao nije mi bilo uvjerljivo. Mislim da je to prvenstveno zbog tema i motiva koje sam koristio. Mi nemamo dugu literarnu tradiciju. Olga Tokarczuk kaže da ona može pisati kako hoće, eksperimentalno i fragmentarno, fluidno, jer je rođena u državi u kojoj je sve fluidno, pa kaže da njoj nije potrebna tradicija jer je Varšava bila srušena do temelja tokom II. svjetskog rata, te je to oslobađa bilo kakvog robovanja tradiciji ili čvrstoj formi. Slično sam razmišljao i pisao bezbroj puta, i njene riječi su nešto iza čega stoji moje kompletno književno i ljudsko iskustvo.

  1. Mogućnost, ili radije, nemogućnost katarze u modernom dobu je dugo vremena bila jedna od velikih tema filozofije umjetnosti i književnosti zapadnog kulturnog kruga. Vaš roman Knjiga o Uni prepoznat je od čitatelja i kritike, ne samo kod nas, već i na Zapadu, između ostalog i po svome “terapeutskom” djelovanju. Logično, s obzirom da se taj roman upravo i bavi, da kažemo, mogućnošću izliječenja. Međutim, ono za što vezujemo katarzična svojstva umjetničkog djela jeste pozorište, pri čemu se podrazumijeva dejstvo na jedan kolektiv. Kod romana stvar stoji sasvim drugačije. Roman se piše u samoći, u samoći ga se i čita. Možda je stvar u tome da je za naša poslijeratna, na nezdravim temeljima podignuta društva, moguća jedino skroma individualna katarza? Nekakav lijek koji bi pojedinac mogao steći za sebe samo u usamljenosti, možda čak i u izoliranosti od vlastitog društva?

Da, pisanje oslobađa, sigurno i čitanje oslobađa, ali nije katarza nešto što je potrebno da bude efekat dobre literature. Ne mora moja knjiga proizvoditi pročišćenje, ipak, pisci nisu šamani, ni iskupitelji, koliko se god trudili. Književnost je jedna moćna optika, kroz tu optiku možemo nazrijeti bolje svjetove, možemo dobiti signale da bolji život, da bolji kosmos zaista postoji. Za čitatelja je bitno da pisac pogodi njegove najdublje opsesije, njegova skrivena razmišljanja, da mu ponudi zamjenski svijet pošto je ovaj u kojem živimo sve odvratniji i gori. Ali loša stvarnost je uvijek bila dobro đubrivo za odličnu književnost. Sjetimo se staljinističke cenzure koja je uzrokovala da pisci pišu sjajne metafore jer je izravnost bila zabranjena.

  1. Kratka priča pod naslovom Na neuropsihijatriji mi se učinila vrlo sugestivnom kada je riječ o načinu na koji lično proživljena iskustva rata društveno tretiramo. Uslijed toga što posvuda imamo na djelu površnost i nerazumijevanje, da li bismo mogli reći da je književnost, ili umjetnost generalno, možda i jedini preostali prostor istinskog i smislenog suočavanja sa tim iskustvima? Da li onda tu trebamo tražiti i mogućnost pomirenja?

Velike su to riječi, recimo pomirenje. Ja sam se i kao novinar, kao ratni veteran i pisac bavio time. U zadnjoj knjizi sam ponudio, odnosno suprostavio dva koncepta kulture sjećanja, jedno je apsolutno sjećanje u priči Shape-shifter, drugo je odsustvo sjećanja – zaborav, a znamo da Borges kaže da je zaborav samo jedno od naličja sjećanja. To negiranje, potiskivanje sjećanja se dešava u priči Trijumf zaborava. Kao u filmu Život je lijep gdje Roberto Benigni djetetu užas konclogora predstavlja kao urnebesnu komediju, jer drugog izlaza ni nema. Ljudi se lažu i obmanjuju jer misle da će im tako biti bolje, što je legitimno. Mada ne postoji budućnost ako nemamo sjećanje.

Trenutno je na sceni najgora moguća revizija strašnih zločina, genocida u Srebenici, već imate situaciju u javnom diskursu u Srbiji da se gotovo podrazumijeva da je zločin na Markalama brižljivo organizovana «muslimanska» prevara. I svake godine se papagajski ponavlja lažna cifra od 3.500 Srba poginulih oko Srebrenice, kako bi se opravdao genocid, dok je prava istina da je 387 civila srpske nacionalnosti poginulo od 1992. do 1995. na području osam opština Podrinja. Najmanje ih je poginulo 1995. a revizionisti uglavnom kažu da je genocid rezultat masovnih stradanja srpskih civila u 1995., što je čista fikcija. Zato pisci moraju pisati o Srebrenici, stalno dokazivati da nisu tamo ljudi sami sebe ubijali, to je naša obaveza.

  1. U stvarnosti je utvrditi historijske činjenice jedno od presudnih problema i to je ono čime se bavi politička arena. Vaša se književnost, baveći se ličnom traumom rata, oslanja i na činjenice. No, koliko je i književnosti koju Vi pišete važno žadržati potencijal imaginacije? Samo onda kada u harmoničnom jedinstvu prirode (Knjiga o Uni) treba uočiti mogućnost izlaza ili bijega? Ili je ipak imaginacija nešto fundamentalno važno u Vašem pisanju? Ako sam dobro primijetio, jedan od likova o kojima pišete u zbirci kratki priča Pod pritiskom, u jednom trenutku pripovjedaču kažu, parafraziram – nije bilo tako, bilo je gore. Ili, da preformuliram, koliko sa zanatske strane, dopuštate imaginaciji da oblikuje stvarnost Vaših iskustava, a koliko je ograničavate? Ako postoji ravnoteža, kako je postižete?

Udio činjenične stvarnosti u knjizi je bitan, ali ne smije biti dominantan, zapravo i može jer onda dobijamo dokumentarističku prozu, a to nije nešto što mene zanima. Svjestan sam da sam s nekoliko rečenica u Knjizi o Uni odbio izdavače u nekim evropskim zemljama, jer u tim rečenicama jasno i precizno označavam ko je počeo rat i ko je kriv za rat u BiH. Tako su se neki više nego solidni izdavači javljali pa bi rekli da je u pitanju: difficult book, and difficult topic, što je eufemizam da im je tu previše političkog i previše krvi i mesa.

Pišući Knjigu o Uni meni nije bilo dovoljno što je to samo literatura, ja sam htio da bude više od toga, a više od toga su činjenice, tako na nekoliko mjesta nailazite na čisto reportažne pasaže, s minimumom ukrašavanja. Htio sam da ta knjiga bude lirski dokument, a mašta u njoj je najbitnija stvar, ne ovih nekoliko reportažnih rečenica. (Sasvim je moguće napisati reportažnim stilom nešto što će biti velika književnost, kao što je to uradio Kapuscinski, ili Svetlana Aleksijevič.)

Sada bih, svakako, drukčije pisao tu knjigu, ali ono što imam sada da kažem napisaću i pišem u novom romanu, a djelomice sam napisao i u knjizi Priče sa satnim mehanizmom, koju doživljavam kao uvertiru za novi roman.

  1. Pored Une, kao simbola jedinstva prirode, sasvim suprotstavljene historijskom metežu u kojem se nalazi glavni junak/pripovjedač tog romana, nerijetko se mogu primijetiti i kratki ekskursi u pop-kulturu XX. stoljeća, odnosno raznorazne reference najčešće na muziku, kultne izvođače i bendove, zatim i na kultne filmove ili serije. Naravno da je to generacijski momenat u Vašoj poetici, ali pitanje je da li je, pored toga, i još jedan horizont, okvir kulture koji bi nas  eventualno mogao ujediniti, te nam biti putokaz prema izlazu iz kaosa historije? Dakle, koliko priroda, toliko i kultura?

Dobijao sam blage kritike od mlađih čitalaca da ne znaju pop-kulturne reference koje navodim u romanu, ali to svakako nije moj problem. Nisam ni ja znao ništa o Parizu s početka stoljeća ali sam čitao i čitao pa sam saznao. Mi živimo u takvom vremenu danas da je nužno da pisac bude i prosvjetitelj, iako nisam ljubitelj velikih riječi. Reference iz pop-kulture i kulture uopće su bitne, one predstavljaju unutrašnji svijet autora posuđen njegovim junacima. Nekad su to posvete određenim autorima, sitne vinjete organski srasle s tekstom.

Naše doba je civilizacijska regresija, povratak u goru prošlost, tako da je kultura itekako bitna. Priroda je meni bitna, ali ne mora biti važna i čitateljima, ja ću ih svakako navući na prirodu primamljivošću esejiziranja o prirodi, poetiziranja ili naprosto jednim magnetičnim opisom prirode. Moja prvobitna ideja je bila napisati Roman o prirodi, ali da bude samo o prirodi, bez ljudi, naravno, nisam uspio, vjerovatno jednom hoću. To je moj stav o društvu, Knjiga o Uni je anarhistička himna i himna panteizma.

  1. Ovim pitanjem bih se nadovezao na prethodno, kada smo već spomenuli rock ‘n’ roll, filmove, generalno pop-kulturu druge polovine XX. stoljeća. Čitajući Vašu književnost, stekao sam utisak da u njoj ima više sličnoga duhu američkog velegrada, nego europske književne tradicije, i to naravno ne na razini teme i prostorno-vremenskog okvira, nego više na razini autorskog stila i senzibiliteta?

Pa meni je drago ako je to uistinu tako, ionako svoj književni identitet nikad nisam vezao za tlo s kojeg sam ponikao. U ratu sam nosio jednu knjigu na ratište, držao je ispod grudnog RAP-a, bila je to Antologija moderne američke lirike Ivana V. Lalića. Odrastao sam na sci-fi literaturi, prvenstveno na onom što je prevođeno i objavljivano u Zagrebu i Beogradu; Kentaur, Polaris, Sirius, ili Monolit. Naše jugoslavensko obrazovanje je bilo zaista širokog spektra, tako da je moj identitet bio kosmopolitski. U zadnje vrijeme promišljam svoj literarni identitet i shvatam da sam ja istočnoevropski pisac u najmanju ruku. Odlično se razumijem sa piscima kao što su Kapka Kassabova (iako ona pripada engleskom korpusu literature, ali i bugarskom), sa Filipom Florianom, ili sa Olgom Tokarczuk, da ne spominjem sve genijalne Poljake kojima dugujem pola svoje književnosti, ali se isto dobro razumijem sa Giovannom Frene ili Elvirom Mujčić, talijanskom spisateljicom koja je porijeklom iz Srebrenice, ali piše na italijanskom i pripada tamošnjoj sceni.

Jako dobro se razumijem s piscima koji dolaze iz zemalja u kojima vjetar često mijenja granice (Zagajewski). Na Zapadu je drukčije, tamo postoji tradicija u svemu, pa su pisci često robovi toga, i mislim da je to loše za njih. Počesto kad sporadično naletim na anglo-američku poeziju danas ne vidim u njoj snagu kakvu je nekad imala. Sve je na vicu, anegdoti. Više me oduševljava Neil Young ili Springsteen, više tu ima poezije nego u cerebralnim doskočicama.

  1. U jednom intervjuu koji ste prije nekoliko godina dali, ako se na varam, za neku stranu medijsku kuću, konstatirali ste da mi iz ovih krajeva, sa našim problemima i našom stvanošću, Europi prestajemo biti toliko “zanimljivi” kao što smo bili prije par decenija. Dakle, kao pisac koji je nagrađivan za svoje djelo i u europskom kontekstu, da li ste primijetili, boraveći u inozemstvu, da još uvijek na Zapadu postoji svojevrstan “horizont očekivanja” prema nama, odnosno, da oni od nas, pisaca, umjetnika, reditelja sa Balkana očekuju samo određene teme i određene stilove, te da je isti taj horizont nepropusan za ono što bi takve predrasude tematski, stilski, u konačnici estetički iznevjerilo? Riječ je, zapravo, o nečemu sa čime se pisci sa Balkana moraju nositi vjerovatno oduvijek, no kako stvari izgledaju iz Vašeg iskustva i u Vašoj perspektivi?

Teško je to reći. Generalno mi nismo nikom zanimljivi, jer ratovi i katastrofe su prošli, mislim na izdavače, njima nismo zanimljivo, ali čitateljima smo itekako zanimljivi. Prije nekog vremena sam imao jednu italijansku turneju u šest gradova i stalno sam se pitao ko će uopšte doći na ta moja čitanja, onda sam vidio da je svaki prostor bio ispunjen do posljednjeg mjesta, i da su mnogi ljudi već imali moju knjigu, već su je čitali. Tako da sam se svugdje osjećao dobro, osim možda na onim nastupima gdje su me ljudi mrcvarili pitanjima tipa: zašto počinju ratovi? ili: kako ćemo prepoznati vrijeme neposredno prije izbijanja rata? Onda bih, naravno, morao održati neko nadrealno predavanje, pa sam im obično govorio da će se famozna balkanizacija prenijeti u njihova dvorišta, što nimalo nije daleko od istine.

Naše je da pišemo, i ja nimalo neću svoje pisanje, stil, jezik, temu prilagođavati francuskom izdavaču koji će me oduševljeno prihvatiti jer u knjizi ne navodim koje su jedinice napale koga 21. aprila 1992. u Bosanskoj Krupi. Na gubitku su čitatelji do kojih moja ili tvoja knjiga neće doći.

  1. Možete li, recimo, u perspektivi od deset, dvadeset ili više godina, na ovim prostorima zamisliti poetiku koja bi se u odnosu na ratnu prošlost devedestih postavila, takoreći, parodijski, onako kako Kubrickov film Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb tematizira nuklearnu krizu hladnoratovskog perioda, ili kako slavna humoristička serija ‘Allo ‘Allo! tematizira nacističku okupaciju Francuske i njen partizanski pokret otpora. I da li bi takva poetika bila moralno i estetički opravdana s obzirom na ono što o strahotama tog rata znamo činjenično i što su mnogi proživjeli na vlastitoj koži?

Zamislivo je to, zašto da ne. Mada mislim da se mi prvo trebamo izboriti za pravo na istorijsko sjećanje, na čistu istorijsku istinu, kada u svim ovim društvima budu stvari jasne (glede ratnih narativa) u školskim udžbenicima onda će biti moguće praviti parodije, jer ako sad pravite parodiju na opsadu Sarajeva, prvo to se nikom u Sarajevu neće svidjeti, ali što je još gore to će doći kao kec na desetku onima koji tvrde da opsade Sarajeva nije ni bilo.

  1. Dok književne teorije o tome imaju svoje različite perspektive i svoja “za i protiv”, da li Vam je, iz ugla pisca, u načelu draža ideja autonomije književnosti od ideje socijalno angažirane književnosti, ili pak obratno? Ili bi za tu diskusiju ipak bilo danas poštenije ustanoviti da je bespredmetna i bezizgledna?

Ne razmišljam puno o tome, o podjelama. Moja rana književnost je bila izrazito socijalno angažirana, ali ja sam to radio jer mi je srce tako diktiralo, i razum. To je stvar ličnog izbora, ali uvijek su mi draži poljski pjesnici od nekih metafizičkih pjesnika, jer su Poljaci pisali o stvarnim kataklizmama, a mene takve uvijek više zanimaju od onih fiktivnih. Mada uživam i u umjetnosti radi umjetnosti, iako mislim da svaka velika umjetnost uvijek u sebi nosi neki vid angažiranosti, taman on postojao u tragovima.

  1. Iako smo u jednom od prethodnih pitanja razgovarali o, da kažemo, nemogućnosti pripovijedanja u III. licu, kada je riječ barem o Vašem ranijem književnom stvaralaštvu, najnovija zbirka objavljena u izdanju kuće Buybook pod naslovom Priče sa satnim mehanizmom djelomično odstupa od prethodno pomenute tendencije. Takve je, recimo, pripovijetka Shape-Shifter, koja se, opet, bavi unutarnjim životom pisca čije opsesivne teme je novonadošlo vrijeme počelo polako zaboravljati i potiskivati. Ono što se da primijetiti je da je kulisa ili scenografija tog svijeta pretrpjela transformaciju. Na izvjestan način, moglo bi se reći da se ovom zbirkom Vaša poetika otvara prema postupcima koji imaju i nadrealističku komponentu?

Pa ne bih ja rekao da se otvara prema nadrealizmu, jer ja težim za preciznošću jezika i njegovog značenja, više bih rekao da se otvara prema naučnofantastičnom horizontu. Prema fantastičnom epizodama koje su ovdje puno razrađenije nego što je to bilo u Knjizi o Uni, jer ne možeš sve strpati u jednu knjigu. Tako da si u pravu, kulise su drukčije zaista, jer je zamorno ponavljati se. Meni nije izazov stalno masturbirati tim biografskim slojevima iskustva u pisanju, to je ultra-zamorno, neki pisci u tome uživaju, ja sam to prevazišao jer sam sa autobiografskim i krenuo u književnosti. Ako se ne razvijaš kao pisac, onda čemu pisanje. To je kao da si zaljubljen u svoju fotografiju, ja ne volim svoje fotografije, i želim da se u mojim knjigama vide neka druga lica, ona koja nisam ja, neka nova lica, ili stara lica sa novom i ‘pomjerenom’ šminkom.

  1. Pod naslov pomenute zbirke glasi „Podapokaliptični sevdah“. Pripovijetke su mahom intonirane u nekakvom lirskom osjećanju svijeta. Naprimjer, u priču koja se vrlo indikativno zbove Trijumf zaborava glavni junak je dječak koji „putuje kroz godišnja doba“. Možemo li reći da je čitava zbirka posvećena egzistencijalnom pitanju unutarnjeg života u svijet kakav je danas, te koji, budući takav, najavljuje svoju skorašnju propast?

Možemo reći da jeste čitava zbirka posvećena onom što živimo, onom što smo živjeli i nekoj bliskoj budućnosti. Zanimaju me književna djela koja će se baviti projekcijom našeg budućeg svijeta. Koja će opisati taj svijet prije nego nam se on desi. Mi već živimo tu propast, lopta je u silaznoj putanji povijesti, i ja ne vidim ništa što je može vratiti prema uzlaznoj putanji. Kultura je nešto što može ukazati na taj povratak unazad, tako što će se baviti prognozama svijeta koji nam se još nije sručio na glavu, bukvalno. Rat je mala apokalipsa, to svi preživjeli znaju. Mi na ovim prostorima već imamo to iskustvo, bogati i dokoni Evropljani to nemaju. Mi znamo sve što se njima može desiti za nekoliko dana, jer smo prošli situaciju u kojoj postaješ doslovno goli čovjek, bez ičega sem odjeće na sebi. Ja sam gledao kako se meso u zamrzivaču koji je ostao bez električne energije pretvara u debele, bijele crve, što se desi brže nego što je potrebno da se meso zamrzne.

Šetajući pored nekog jezera u jednom predivnom srednjoevropskom gradu naletio sam na masu ljudi koji su se vraćali sa stadiona na kojem su se održavale monster truck utrke. Gledao sam sva ta nabildana tijela, ljude u nacionalnim dresovima, žene u maskirnim kratkim hlačama i najednom mi se pojavila slika u glavi (smijem li reći: vizija) kako je Evropa možda opet spremna da ratuje, osjetio sam tu želju mase da bude topovsko meso opet. Jer nacionalizam nas je odveo do svih ovih oblika javnog ili kripto-fašizma. Osjetio sam ono o čemu je Stefan Zweig pisao povodom početka I. svjetskog rata, a to je želja «da se istutnji prastari nagon krvi». Zapisao skicu tog osjećaja. Kulisa moje naredne knjige je svijet nakon bezbroj ratova, prostor bez jasnih država, jedan kontrolisani haos postapokalipse. I, naravno, ljubav u doba postapokalipse.

***

Postoji neka viša sila koja pokreće ljude. Nosi ih na utakmice, na predstave gdje se natječu čudovišni kamioni, nešto što ih tjera da oblače nacionalne dresove, umataju se u državne zastave, da bildaju mišiće, iscrtavaju po vlastitim tijelima granice svoje željene buduće države, po mogućnosti što veće. Stvar jeste u veličini. Svjesni su da su njihova tijela mala i limitirana bez obzira koliko proteina ili steroida da progutaju, nije dovoljno, nikad nije dovoljno mesa za iscrtavanje granica velike nacionalne države. Zato se zbijaju u gomile, tako mogućnost uvećavanja njihovog nacionalnog tijela raste. Tetovaža velike nacionalne države širi se na spojenim tijelima u navijačkim gomilama dok se na stadionu, u blatu, sudaraju čudovišni kamioni.

Osjetim tu višu silu nekad u bezazlenim stvarima, u maskirnim tanga gaćama na guzici neke djevojke u vrelom srednjoevropskom gradu, osjetim silu koja pokreće stvari, majku da djetetu od tri godine kupi majicu s orlom na dresu. Osjetim je u gradovima koji su do grla u sjedilačkom, mirnodopskom ritmu. Toliko je dosadno u njima pa je lavež pudlice nešto što te može izbaviti iz ralja mittelleuropske dosade za kojom si čeznuo kada si izašao iz svog prvog rata. Sveprisutna je ta sila, iako je oni koji je nose u sebi ne mogu primijetiti. Ni luđak nikad nije svjestan svoga ludila. Ta sila će ih nositi sve do groba koji je puno bliže nego što naivni mogu zamisliti. Evropa je krcata nabildanim ljudima u pripijenim majicama koji žele biti samljeveni u novoj velikoj klaonici.

Znamo li tačan datum dolaska te zvijeri koja će utjeloviti silu. Nećemo je vidjeti čak ni kad bude rikala, bunovna i natekla od silne snage, tremora i krvi na koju se erotski loži. Ta zvijer je trenutno neugledna: nosi siva odijela, izlizane aktovke, proćelava je i potencija joj je slaba. Uopšte uzev, najmanje se krije u onim što pucaju od snage, ona zaposjeda slabašne tijelom i voljom. Ona voli malograđanske pritajene zombije, koji čeznu za naredbom, ukazom kojim će se razotkriti kao zombiji. Neki ljudi su prividno živi i samo prividno pripadaju čovječanstvu koje samo što se nije urušilo. Oni će se probuditi kao po komandi i njihov stvarni život će početi kad ruke uprljaju krvlju.

Silu nećemo osjetiti ni kada nas bude dizala u meksičkim valovima; kada budemo gledali ritualna zvjerstva koja će nam brzo postati svakodnevna vašarska atrakcija. Zar ubijanje migranata na državnim granicama nije svakodnevna razonoda?

Granice ravnih srednjoevropskih zemalja su pomične. Ravne zemlje su tenkovski autoputevi za konačna rješenja nacionalnih pitanja. Evropa samo što se nije zapalila u buktinju vidljivu iz najtamnijeg dijela svemira. Što je najgore ljudi će najmanje vjerovati onim koji će predosjetiti nadolazak novog velikog pokolja nacija. Takvi će završtiti u ludnicama, ili na ulici. Izblijediće na suncu kao jučerašnje novine.

Vidio sam silu neki dan, tamo kod jezera tamne vode. U prašini i pijesku. Dobro se kamuflirala u tijela veselih kupača. Vidio sam je u pivskoj pjeni lokalnog piva. U nalakiranim ženskim noktima. Crvene boje, plave boje, sive, zelene, narandžaste. U staloženoj tami jezera.

Cijene nekretnina rastu vrtoglavo. Treba biti mobilan, ne kupovati stanove u kvartovima gdje žive parovi skloni umjetnosti i uživanju. Ne kupovati ništa što ne možeš staviti u ranac na leđa. Evropa samo što se nije zapalila. Možda do tog momenta prođu decenije, a možda se jednog jutra probudimo, krenemo do lokalne prodavnice po kruh i potrepšine i sretnemo slučajnog zombija. Virus se začas proširi i nemoguće postaje normalno. Dovoljan je jedan ugriz. Jedna stara ideja koja će se otjelotvoriti u nabildanim tijelima, u proćelavim glavama. I ljudi će opet biti spremni za velika dostignuća patnje i stradanja.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.