Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Alain Gabon; Ilustracija: John Springs

Izvor: algoritam.net

 

 

Slučaj Tarika Ramadana imao je dvije važne prekretnice. Prva je njegov privremeni pritvor određen 2. februara, kad je sudska vlast odbila mogućnost plaćanja kaucije. Druga je naročito uznemirujuća, jer dovodi u pitanje integritet francuskog sudskog sistema i povjerenje koje možemo imati u njega (pogotovo ako smo, kao Ramadan, na pogrešnoj strani jednačine). Tako smo 6. februara saznali da je sudska administracija navodno „zagubila“ bitan dio dosjea koji su dostavili Ramadanovi advokati, dokument koji je trebao dokazati njegovu nevinost u jednom od dva slučaja i dokazati da je barem jedna od navodnih žrtava (Kristel), lagala. Prema tome, Ramadanov alibi nikad nije bio verifikovan niti su ga inspektori i sudije uzeli u razmatranje.

U slučaju da bude potvrđen, (verifikacija alibija s avionskom kompanijom, iako naizgled jednostavna procedura, još uvijek nije urađena iako je Ramadan u pritvoru već dvije sedmice), ovaj važan dokument, avionska karta za let London-Lion, mogao bi dokazati da u trenutku navodnog silovanja u Lionu Ramadan uopće nije ni bio na francuskoj teritoriji. Da bi stvar bila još „bolja“, advokati ovog islamskog učenjaka i teologa dobili su i službenu potvrdu od francuskog suda da je taj dio dosjea predat osobi koja ga je trebala dobiti. Nisu imali osnova ništa posumnjati i kasno su shvatili nedostatak tog bitnog dokumenta, kojim se moglo izbjeći privemeno pritvaranje njihovog klijenta, a u isto vrijeme opovrgnuti i jedna od optužbi.

Iako bi se moglo reći da je u pitanju greška izazvana ljudskim faktorom i da se takve stvari događaju, teško nam je povjerovati u to da je jedini dokument koji je „zagubila“ sudska mašinerija, i to tokom dva mjeseca, upravo onaj ključni za dokazivanje njegove nevinosti, i nijedan drugi. Kao što kod nas kažu – tu nisu čista posla.

Ovaj slučaj je u tolikoj mjeri izložen javnosti i toliko osjetljiv da su vlasti procijenile potrebnim da imenuju tri istražna suca umjesto jednog. I opet se desio takav nemar da se tek tako „zagubi“ baš ključni dio dosjea slučaja koji je pod lupom i koji je sud definisao kao izuzetno osjetljiv?

Upitan o razlozima ovog čudnog nestanka sud, čiji su „gubici“, „nezgode“ ili „omaške“ izuzetno selektivni, nije do današnjeg dana dao nijedno objašnjenje. Nije poduzeta nijedna mjera koja bi sankcionisala ovo ometanje pravde i narušavanje cijelog zakonskog postupka na osnovu kojeg bi u SAD-u odmah oslobodili optuženika. Ramadan tako ostaje u pritvoru, na veliku sreću njegovih neprijatelja, jer verifikacija njegovog alibija očito nije prioritet.

 

 

Sud, mediji, vlast: svuda dvostruki standardi

Kao i drugi prije njega, ovaj slučaj je otkrio do koje je mjere u Francuskoj prisutna dvolična pravda, koja je samo prividno „slijepa“ (dakle, egalitarna i nepristrasna) kakvom je prikazana na pompeznim statuama: s jedne strane je nemilosrdna kad je riječ o tome da iza rešetaka smjesti osobu koja smeta trenutnim vlastima, a s druge strane je fleksibilna i rastezljiva kad slične optužbe za silovanje budu povezane s članom vlade predsjednika Macrona, kao što je sada slučaj s dva istaknuta ministra, Gérardom Darmaninom i Nicolasom Hulotom.

U oba slučaja –  potpuno suprotno Ramadanovom tretmanu u medijima, koji su odmah procijenili da je islamski učenjak lagao i da podnositeljice tužbe govore istinu – odugovlači se i okoliša, pitamo se da li je stvarno bilo silovanje, da li bismo čak trebali i pričati o tome, optužujemo medije da se previše „unose u slučajeve“, govorimo o nepravednom i neprihvatljivom „medijskom linču“, a onda te iste medijske kuće, koje u slučaju Ramadana od samog početka za vjerodostojne izvore uzimaju samo riječi navodnih žrtava, odjednom upadaju u Darmaninov slučaj i nastoje na najgori način ocrniti ženu koja ga je optužila.

Razlika u tretmanu naročito upada u oči u slučaju Darmanina, jer je protiv njega zvanično podignuta optužnica, a on i njegovi advokati su priznali iznesene činjenice, ne slažući se jedino s kvalifikacijom „silovanja“.

Štaviše, kompletna Macronova vlada, uključujući i predsjednika, javno izražava potpuno povjerenje Darmaninu i Hulotu, bez ikakvog ustručavanja, oklijevanja i griže savjesti. Čak i Marlene Schiappa, ministrica za prava žena i porodicu (kakva lijepa patrijarhalna titula!), koja se do jučer žalila na to kako se sumnja u riječ žrtava silovanja i ukazivala na „opasnost minimiziranja seksualnog nasilja“, iznenada sama dovodi u pitanje vjerodostojnost riječi navodnih žrtava, jer kaže da ima veliko povjerenje u svoju dvojicu kolega (pa su, logično, žrtve lagale), iako je Darmanin priznao da je seksualno iskoristio ženu u nepovoljnoj poziciji koja ga sada optužuje za silovanje. Ali to i dalje ništa ne znači za Marlene.

Još gore, Schiappa sad besramno napada časopis koji je objavio istraživanje o Nicolasu Hulotu, proglašavajući članak „neodgovornim“ i žaleći se na „pretjeranu medijsku pažnju“ u ovom slučaju.

Tako naša „ministrica za prava žena“ javno traži da slučajevi silovanja i uznemiravanja koji su povezani s njenim kolegama iz vlade budu cenzurisani i zataškani, iako je ona sama još jučer na sva zvona objavljivala kako je neophodno ohrabriti žrtve da govore, da „sruše zid šutnje“ i slavila američki pokret #MeToo.

„Podnositi ekstremnu medijsku pažnju, razotkrivanje privatnog života u novinama, svoje ime na naslovnicama odjednom povezano s pričama o seksualnim radnjama, stvarnim ili pretpostavljenim: ko nam garantuje da to neće imati loše posljedice po njih? Pravda je na sudu, a ne u medijima“, izjavila je.

Kako je to samo lijepo i plemenito! Ali, čudno je da je nikad nismo čuli kako priča o pretjeranom izlaganju medijima u slučaju Ramadana, kao što su, naprimjer, medijske optužbe Hende Ayari.

Schiappa ovdje zaslužuje nominaciju za najbeskrupuloznije licemjerje, iako u tom polju ima jaku konkurenciju. Kad je u igri njena sitna karijera ili budućnost unutar vlade, naša ministrica demonstrira pragmatizam i relativizira prava žena i vjerodostojnost navodnih žrtava.

Zastupnici makronističke većine u Narodnoj skupštini otvoreno su podržali optuženog silovatelja (i dokazanog korisnika usluga prostituki) Gerarda Darmanina dan nakon otvaranja preliminarne istrage za silovanje. A Gerard se nastavio šepuriti i smiješiti, kao da se ništa nije desilo, nakon što je priznao izvršenje i cjepidlačio oko terminologije: „Da, uradio sam sve to, ali to nije bilo silovanje“. Kao da slušamo Coluchea u skeču „Silovanje Monique“ s poznatim: „Gospodine sudija, nije bilo silovanje! Silovanje je kad to ne želimo. Ja sam željela!“

Tako je to u Francuskoj, bilo da su u pitanju veliki mediji, sud ili država, sve je relativno, varijabilna geometrija, plivamo u moru dvoličnosti i duplih standarda. I poslije se čudimo izgubljenom povjerenju u „republiku“ i njene institucije, cinizmu prema njenim proklamiranim vrijednostima, među njima i  čuvenoj jednakosti , gađenju koje narod pokazuje prema elitama ili uspjehu Nacionalnog fronta i drugih antiestablišment pokreta.

 

 

MENNEL

U jeku afere Ramadan na vidjelo izlazi novi slučaj mlade i blistave pjevačice Mennel Ibtissem, možda jedine pokrivene muslimanke na francuskoj kulturnoj sceni (što već mnogo govori o atmosferi prema muslimanima u oblasti kulture).

Nekoliko dana nakon velikog uspjeha u TV šouu „The Voice“ prisiljena je da se povuče iz takmičenja (u kojem je imala sve šanse da pobijedi), poslije rasističkih i islamofobnih reakcija desničarskih influensera i blogera na sadržaj njena dva ili tri maglovito „zavjerenička“ tweeta  od kojih je jedan napisan nakon napada u Nici 14. jula 2016., kad je napisala da su „pravi teroristi“ oni u vladi.

Uprkos javnim izvinjenjima, njenom priznanju da su tweetovi bili neprimjereni s obzirom na okolnosti i očiglednom odsustvu bilo kakve zlonamjernosti, ništa ne pomaže, a „polemika“ konstantno raste sve do njenog odlaska, na koji je zapravo prisiljena ovom zapaljivom kampanjom mržnje i klevete u kojoj je djevojka otvoreno optužena da podržava terorizam, da je „islamistica“ i buduća džihadistica.

Neke poveznice između ova dva slučaja uprkos očiglednim razlikama:

Prije svega, kao i u slučaju Ramadana, u kampanji protiv mlade umjetnice vidimo dvostruke standarde, opće licemjerje i izuzetno visoku selektivnu ogorčenost prema svakoj ličnosti koja previše očigledno, „razmetljivo“ što bi rekli u Francuskoj, pokazuje da je musliman/ka, jer zauzima previše medijskog i kulturnog prostora i dokazuje se kao osoba koju političko-medijski sistem teško, pa čak i nikako ne može kontrolisati, iskorištavati i instrumentalizirati.

Taj dvostruki standard je jednostavno dokazati: Mennel je zaista jedina kandidatkinja u emisiji „The Voice“ čiji su profili na Twitteru, Facebooku i drugim mrežama raskopavani u potrazi za bilo čim neprikladnim što se može javno eksponirati kako bi uništili pjevačicu, koja je tako očigledno i ponosno muslimanka. To nikad nije urađeno nijednom drugom umjetniku iz emisije.

Pored toga, kao što nas podsjeća Daniel Schneidermann, impresivan broj drugih ličnosti iz svijeta zabave, uključujući poznate ličnosti kao što su glumac Mathieu Kassovitz, vodeća glumica francuske kinematografije Marion Cotillard ili komičar Bigard često su javno govorili o zavjeri vlade i terorizma, na mnogo gori i ekplicitiniji način nego što to čine dva nesretna Mennelina tweeta, a da to nikada nije naškodilo njihovoj karijeri i popularnosti, a još manje izazvalo kampanje za zabranu njihovog nastupanja.

Drugi, poput islamofobičnog polemičara Erica Zemmoura, čak su više puta osuđivani zbog podsticanja na mržnju (naravno, u ovom slučaju protiv muslimana) bez ikakvog utjecaja na njihovu karijeru. Dok je Mennel, nažalost, bila primorana napustiti emisiju kad je bila na samom vrhu, Zemmour je ostao u redakciji Figaroa, jednog od tri glavna nacionalna dnevna lista, uprkos presudama protiv njega.

Vidimo kako u ovakvim slučajevima veliki, „legitimni“, nacionalni mediji ne oklijevaju da prenose, preuveličavaju, te na taj način daju legitimitet glasinama koje su prvobitno postavili desničarski aktivisti na društvenim mrežama, omogućavajući time „psima čuvarima“ Izraela da dodatno ponižavaju mladu pjevačicu potpuno neutemeljenim i uvredljivim optužbama.

Tako vječno prisutni Gilles-William Goldnadel, advokat, kolumnist i predsjednik francusko-izraelskog lobija, u podloj kolumni u listu „Le Figaro“, opisuje Mennel i „muslimansku omladinu“ koju bi ona trebalo da predstavlja kao „radikalizirane“, indoktrinirane i lobotomirane od „potencijalnih manipulatora“ (ovakvi pojedinci nam poslije pričaju o „zavjeri“!)

Prema njegovim riječima, Mennel bi bila ženska verzija Ramadana, jer bi, kao i teolog, licemjerno prakticirala „dvostruku retoriku islamista“ i bila bi u tajnoj sprezi s „Muslimanskom braćom“. Prepoznajemo stare teme Caroline Fourest, reciklirane kroz pero cionističkog lobista kako bi uništio zvijezdu u usponu „muslimanskog ponosa“ u Francuskoj.

 

 

Plemeniti alibiji

Osim ako ste u fazi poricanja i potpune nevjerice, također je jasno da izgovori predočeni kao razlog da se eliminišu ove dvije zvijezde novog francuskog i zapadnjačkog „islamskog ponosa“ nisu nikako pravi razlozi za ovu čistku.

U Mennelinom slučaju razgovarali smo o neophodnom „poštovanju žrtava terorizma“, o potrebi za „besprijekornim ponašanjem“ u ovoj emisiji namijenjenoj „cijeloj porodici“ i o svim drugim licemjerstvima. Tražimo li isti besprijekorni integritet od drugih spomenutih zvijezda ili novinara poput Zemmoura, čija je uloga i odgovornost prema građanima i naciji mnogo važnija nego uloga debitantske pjevačice u TV talent šouu?

Dovoljno je pročitati brojne izljeve mržnje prema mladoj pjevačici kao i način na koji se sve otelo kontroli da bismo vidjeli da su razlozi za neprijateljstvo prema njoj zapravo različiti: optužuju je za nošenje  marame i što na taj način pokazuje svoj muslimanski status,  za „islamsku infiltraciju u prime-time termin“ („infiltracija“ je ovdje drugi naziv za „postojanje“ bez skrivanja svoje vjere), za promoviranje knjiga Tarika Ramadana na svojim profilima na društvenim mrežama (kakav je samo zločin interesovati se za djela osobe koja je bila profesor na Oksfordu prije svega ovoga!), za podršku islamskom humanitarnom udruženju Baraka City (također neosnovano optuženom za „islamističku infiltraciju“), da je i ona sama „islamistica“ (bez ikakvog definiranja ove bauk riječi, kao i obično, a što ovdje znači „vidljiva muslimanka koja se ne stidi svoje religije“), za pjevanje na arapskom (veličanstvena arapska mješanka = teroristica), za članstvo u feminističkom udruženju Lallab, za „dvostruku retoriku“ (kao Fourest s Ramadanom, o temi „tekijje“ koja je vrlo draga islamofobima), za navodnu bliskost pokretu bojkota protiv izraleskog BDS-a i, možda iznad svega, što snažno i uvjerljivo podržava Palestinu, ali bez ikakve mržnje ili poziva na nasilje, već kao i obično, kroz muziku.

Sve su ovo razlozi koji nemaju veze s „poštovanjem žrtava Nice“, ali su usmjereni na njenu vidljivost kao muslimanke i njen građanski angažman. Kao što je već pjevala Médine: „Svakog dana meta napada, jer sam svaki dan muslimanka!“

Posebno su njena posvećenost Palestini i njena prelijepa pjesma o ovoj zemlji izazvale nervozu kod više osoba: zbog svoje nevjerovatne harizme, talenta i rastuće popularnosti, posebno među mladima, Mennel je bila idealna osoba da ponovo vrati u žižu javnosti ovo pitanje, zamrlo u Francuskoj nakon što su vlade Sarkozyja, Hollandea i Macrona prihvatile potpunu i bezuvjetnu proizraelsku liniju i pokušali, podmuklo, ali očigledno, da delegitimiziraju i čak kriminaliziraju pitanje Palestine i podršku koja joj se pruža.

U tom kontekstu, nije iznenađujuće što je Mennel od samog početka zapela za oko mnogima.

 

 

Koji je pravi problem Francuske s Tarikom Ramadanom?

Pritužbe upućene Mennel („islamistička infiltracija“, „radikalnost“, „dvostruka retorika“ kojom „skriva svoju igru“ itd.) skoro su iste kao i one kojima Tarika Ramadana obasipaju već godinama. Još prije priča o silovanju islamski intelektualac je već bio predmet mržnje Manuela Vallsa, Caroline Fourest (čija monomanijakalna opsesija prema njemu potpada pod kliničku patologiju, iako bez njega ova novinarka ne bi ni postojala) i svih vodećih medija i vlada.

Problem Francuske s Ramadanom, njegovi kardinalni grijesi u očima moćnika na vlasti su četverostruki:

  1. On oduvijek kritikuje bez prestanka, bez kompromisa i na radikalan način aktuelne francuske vlade (kao i njihove izraelske, saudijske ili egipatske saveznike), od njihove ratne i militarističke vanjske politike, kukavičkog saučesništva u ratnim zločinima njihovih izraelskih saveznika do njihovog nejednakog i često ponižavajućeg postupanja prema svojim muslimanskim sunarodnicima.
  2. Njegova velika popularnost, pogotovo kod mladih, učinila ga je liderom mišljenja koje je u potpunosti van njihove kontrole. Međutim, u svom različitom postupanju prema islamu i muslimanima, Francuska prihvata samo islamske lidere koje su izabrale i promovirale političke sile i koje glorificiraju vodeći mediji kako bi služili njihovoj retorici, ciljevima i zvaničnim politikama. Poput imama Chalghoumija, neke vrste grotesknog islamskog Mr. Beana, savršeno izabranog da osnaži rasistički stereotip Arapa kao zaostalih, ili njegovog izvrnutog alter ega, arogantnog i pretencioznog islamskog učenjaka Ghaleba Bencheikha, čija je uloga da muslimanima s vrha svog prijestolja kaže kako se trebaju ponašati, šta da misle, šta da vjeruju ili ne vjeruju po linijama koje su strogo odredile francuske vlasti. Ili marionete Abdennoura Bidara, još jednog primjera „muslimanskih modela“ s pečatom „100% Francuska republika“, koji je ekvivalent islamskom, francuskom „dobrom crncu“ ili „Čiča Tomi“ iz američkog doba plantaža, pokoran, manipulabilan, stereotipan karakter za jednokratnu upotrebu poput Aunt Jemime. U Francuskoj, a to je suština problema s Ramadanom i Mannel, muslimani nipošto ne bi smjeli sami birati svoje lidere, intelektualce i uzore, na jedan prirodan i autonoman način, niti bi oni sami smjeli dostići takav status.
  3. Za razliku od spomenutih državnih marioneta, Ramadan ne udovoljava nikome niti se njime može manipulirati, niti ga vlast može iskoristiti, zbog čega ga je godinama sistematski proganjala. Isto se može reći i o mladoj Mennel: oboje vlastima predstavljaju model zapadnjačkih muslimana kao harizmatičnih, nezavisnih, ponosnih, kritički nastrojenih, otpornih i buntovnih prema vlasti. I zato ih se važno riješiti na sve načine.
  4. Četvrti i posljednji razlog: Ramadan (ali ponovo i Mennel) modeli su savršeno ostvarenih i integriranih evropskih muslimana, samo je problem u tome što se oni odbijaju prilagoditi francuskom modelu namijenjenom za muslimane. Štaviše, u svojim nastupima Ramadan ohrabruje muslimane da se integriraju, ali bez asimilacije, bez nastojanja da budu nevidljivi koji im se nameće kroz pritisak odozgo. On ih motivira (opet kao Mennel s Palestinom), da se politički i građanski angažiraju u ime svoje vjere, bez kompleksa, dok francuski model i preovladavajuća islamofobija stalno vrše pritisak da njihova vjera ostane strogo privatna stvar i da nikako ne bude pokretač bilo kakvog političkog djelovanja (što je dominantni diskurs usmjeren ka odbacivanju i delegitimizaciji ne samo ekstremizma, „fundamentalizma“, „selefizma“ ili „islamizma“, već i tzv. „političkog“ islama, što su sasvim različite stvari, ali se u Francuskoj posmatraju kao neodvojive).

Nije slučajnost da su Ramadan i Mennel istovremeno srušeni: oboje su postali najistaknutiji i najharizmatičniji nacionalni simboli novog „muslimanskog ponosa“, oboje su bili (i još uvijek su) heroji i uzori islamskoj omladini (i drugima) u Francuskoj, oboje učestvuju u kreiranju svijesti i građanskoj i političkoj afirmaciji ove omladine, oboje je podstiču da se angažuje, i to u ime svoje vjere, i oboje su propalestinski orijentirani.

Previše su neugodni, previše vidljivi, previše popularni, previše nepopustljivi, nedovoljno fleksibilni. Zbog toga je bilo neophodno da izađu iz javne sfere, da ih se protjera i izbriše. U Mennelinom slučaju, brisanje je bilo doslovno.

 

Dva slučaja među mnogima

Daleko od toga da su izolovani, oba ova slučaja samo su dio sad već čvrsto ukorijenjene prakse i tradicije u Francuskoj da se obezglavljuju sve suviše nezavisne islamske glave dok su još u usponu. Zaista, mnoge druge ličnosti, medijske figure i uzori islamske omladine, ali i drugih manjina, u skorije vrijeme su bile predmet kampanja klevete.

Ovdje mislimo na izbacivanje iz nacionalnog vijeća Rokhaye Diallo (još jedne kulturne ikone veoma kritične prema vladi, simbola Black Pridea i pokreta Black Lives Matter), cenzurisanje Hourije Bouteldja, još jedne muze zaštitnice palestinskog pitanja koja nosi hidžab i mnogih drugih. Osim toga, mislimo i na neprestano klevetanje pokreta „Indigènes de la République“, kampanju protiv Amene Khan, protivnike Marwana Muhammada i CCIF-a i tako dalje, lista je dugačka.

Onemogućavanje svih ovih ličnosti da djeluju u francuskom društvu dio je zajedničkog procesa: lišiti manjine (muslimane, crnce i druge) bilo koje ličnosti ili lidera kojeg ranije nisu izabrale ili odobrile aktuelne vlasti.

Sjetimo se riječi J. Edgara Hoovera, fašističkog direktora FBI-a tokom hladnog rata, o Marthinu Lutheru Kingu: „Kad završimo s ovim ‘dobrim doktorom’, više nikad neće doći još jedan crni Mesija, osim ako ga mi ne budemo izabrali“.

Ne možemo da ne primijetimo čudne, ali očite koincidencije s onim što se dešava u Francuskoj: s tom razlikom da mi u Francuskoj ne ubijamo neugodne manjinske lidere, samo ih politički i medijski uništavamo i brišemo sa scene, ali efekat je isti.

Alain Gabon je univerzitetski profesor i predavač na Francuskim studijama u Sjedinjenim Američkim Državama. On vodi Francuski program na Wesleyenne Univerzitetu u Virdžiniji, autor je brojnih članaka o savremenoj Francuskoj i islamu u Evropi i piše za specijalizirane akademske zbornike i časopise širom svijeta, „think-tank“ organizacije poput Fondacije Cordoba u Velikoj Britaniji te portale kao što su Saphirnews ili Cahier de l’Islam. Njegov esej pod naslovom „Islamska radikalizacija i džihadistička prijetnja na Zapadu: dvostruki mit“ objavila je Fondacija Cordoba u septembru 2016.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.