Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Karl Kraus

 

U spoznaje koje događaji uzaludno preporučuju za upotrebu spada i ona o bezvrijednosti političkih vrijednosti; neki neoprani dječarac-intelektualac već ujutro u osam sati može biti siguran da će u podne državu okrenuti naopačke, te da će mu uz manje napore, nego Napoleonu poći za rukom da promijeni zemljopisnu kartu Evrope. Iza takve mogućnosti krije se izgleda još dublja opasnost od one koju predstavlja srpski šovinizam. Kako da moćnici spriječe to da ih školarci sruše, kad ih školarci još prije toga mogu srušiti? Ima stvari između sedmog i osmog razreda gimnazije o kojima državna mudrost ni sanjati ne može, i dokle god sile i nesile života budu mjerene političkim mjerama, dotle će neovlašteno lice lakše zaustaviti mehanizam, nego što će ga funkcioner pokrenuti. Kako je u pravu politika, a da i ne zna zašto, kad sumnja da iza „štampara koji je bacio bombu i iza onog srednjoškolca koji je upucao nadvojvodu i njegovu suprugu kriju neki drugi, neki neuhvatljivi, za koje su ova dvojica samo oruđe koje su pripremili.“ Iza ovog čina ne krije se niko manji, nego glavom i bradom sile napretka i obrazovanja, otkačene od Boga i spremne da skoče na jednu ličnost koja im svom puninom želi zapriječiti dalji razvoj na toj stranputici. Smrtni pad prijestolonasljednika na uglu ulice Franje Josipa i Rudolfove ulice je tek austrijski simbol. Ali to je bila i zasjeda intelektualnih sila, a što su tiskarsko crnilo i talenti kadri učiniti protiv svijeta, o tome moćnici saznaju tek kad počne odzvanjati.

Izgleda da je Franz Ferdinand u ovoj epohi općeg ljudskog jada, koji je u austrijskoj laboratoriji propasti svijeta poprimio grimasu lagodne, ali teške bolesti, imao mjeru pravog muškarca. Ono što je njegov život prešutio izgovorila je njegova smrt, a polovična žalost slabića razvikala je po svim ulicama. Njihova kondolencija je povratak njima samima, natrag iz očaja u koji ih on bijaše otjerao. Kako da tuguju za njim, koji je podlegao njima – njihovoj samoodbrani koja ima i svoja tehnička sredstva! Ova afera samo na površini ima srpski predznak. U stvarnosti se tako život obračunava s neprilagođenim ljudima, a fanatizam je samo hrabrost kukavičluka. Istinske sile današnjeg svijeta, na kormilu u svim zemljama, ni izdaleka nemaju tako nazadnjačku svijest da se srpskim šovinizmom posluže kao motivom, a ne kao izlikom. Politika je ono što radimo da ne pokažemo šta smo, a da to i ne znamo. Sasvim u prednjem planu ove pojave,  katastrofa ljudske prirode izgleda kao demonstracija pred nekom ambasadom. Šta nam to govori šifrirani jezik političkog života kad ga može zamutiti svako ko to želi? Franz Ferdinand je bio nada ove države za sve one koji su još vjerovali da se u podnožju velikog kaosa može omogućiti uređen državni život. Nije bio Hamlet, koji bi se, da je to postigao, ponašao nepogrešivo kraljevski, nego sam Fortinbras. No, ako čak i Fortinbras padne, onda mora da je nešto truhlo i izvan države.

Nešto od respekta u sjećanju na njega, koji  je od svijeta odbačena, ali ipak postojeća obaveznost prema duhu nikada ne ispoljava na pogrešnim mjestima, neće mu osigurati činjenica da je bio nada takozvane reakcije, već okolnost da je predstavljao bauk za progres, te da se njegov život kao sjena nadvio nad onom odvratnom vedrinom državnih poslova. I taj bauk za liberalizam nije izgubio ništa od vrijednosti lijepe predožbe samo zbog toga što se nije obistinio. I ništa zbog iskustva da je najogavnije orgije kulturne zapuštenosti samo bio u stanju pratiti, ali ne i zaustaviti. Pa ipak, ta drskost je zasigurno u krevet odlazila s nemirom u srcu, kao što se sad budi sa osjećajem olakšanja.

 

Njemu je mogla prići samo jednim putem svojega lagodnog sporazumijevanja: putem njegovog građanskog smisla za umjetnost, koji je pak kao radikalno zastupanje šablona demonstriralo karakter protiv pogrešne modernosti; tog ukusa koji je narodu na nekoliko dana ustupao jedan ukrasni vrt najpopularnije razumljivosti — taj park koji je čeznuo za pozdravnim govorima, uređenjem sitnijeg plemstva, koji je sukladno pravu cijelu godinu morao biti stavljen pod zaštitu publike. Ali Bismarck je sasvim očvrsnuo u Shakespearu i imao je jedno prazno mjesto koje ga je činilo prijemčivim za Buchholzenovo putovanje u Italiju. A biće Franza Ferdinanda bilo je, sve u svemu, nepojmljivo i neugodno za sve pogonske sile austrijskog raspadanja, za ono što je lagodno i jevrejsko. Za njega se ne govori da je pedeset puta poslušao „Walzertraum“, da se zanosio papagajskim kabareom i da je svoju spavaću sobu istapecirao Schönpflugovim slikama: bio bi to samo dokaz protiv njegovih očiju i ušiju, ali ne i protiv njegove glave, a znalo se da mu te stvari nisu bile životna baza i da je njegova ličnost proturiječila njegovom ukusu. Bio je ogorčeni neprijatelj lažne individualnosti državnog života, koji živi od toga da se naviklo na nešto i da ne može zamisliti suprotnost, i od toga da sve bude mirno – i tek između redova  jedne prijetvorne potresenosti možemo nazrijeti koliko se malo trudio da se spusti na niže osjećajno stanje, koliko mu je stran bio onaj elastični korak uvjerenja koje nazivamo društvenost i onaj još neophodniji osjećaj koji kao stvarna „blaženost među našim ljudima“ pomaže moćnicima u karijernom usponu nadolje. Nije bio čovjek ljubaznog pozdrava. Nije imao ništa od one simpatične naravi koja umiruje narod kad nešto izgubi. Nije smjerao na ono neispitano područje koje Bečlija zove srcom. Nezgrapan glasnik Stare Austrije, htio je probuditi jednu bolesnu epohu da ne prespava vlastitu smrt. A sad je ta epoha prespavala njegovu. S jadno reduciranom žalošću koja, jednim suznim i jednim vedrim okom, umije spriječiti dolazak ljudi koji su istinski patili, sa zahvalnim pijetetom, koja se jednoj jakoj duši na njenom zemaljskom pokrovu sveti za nedostatak pažnje kojeg je ostala uskraćena, aranžmanom koji naoko potvrđuje pravo oberhofmajstorsko1 umijeće, tolerancijom koja granice španskog ceremonijala proširuje do granica vašara i mrtvački kovčeg prijestolonasljednika izlaže u šaltersali  nekog kolodvora, skandalom, koji se izruguje dostojanstvu pokojnika i dostojanstvu same smrti, i koji je zaslužio stotinu puta jači protest od činjenice da u Austriji žive i Srbi —  u ovoj opereti užasa se u onoj otvorenosti na koju je spreman samo iskren kukavičluk, pokazuje koliko je ta epoha smatrala opasnim onoga čiji je dah predstavljao opasnost za njeno životno svjetlo.

 

I ono što nam je ostalo, upisano je u lice liberalizma koje se nazire iza leđa dvorjana, čija duboka naklonjenost predstavlja stanje, a ne pokret iz osjećanja. „Bio je“, čitamo, „nesporno prava ličnost; zasigurno ne od onih koja bi obavezivala na sud bez zadrške i koja nije nailazila na otpor. No imao je crtu duboke ozbiljnosti, a njegova strogoća, ublažena obzirom prema ljudskim zabludama i željom da se sačuvaju talenti, mogla je dovesti do politike načelnog sučeljavanja s velikim pitanjima države.“ Ovdje na grobu govor drži predstavnik onog mračnog svijeta prosvjetiteljstva iz čijeg zagrljaja je pokojnik htio osloboditi ovaj gospodnji svijet. On u tu svrhu nije trebao održavati talente, nego ih držati podalje željeznim šibama. Pa opet ne bi uspio! No zbog toga što je to imao na umu, jedan od tih talenata ga je pogodio hicem ravno kroz grkljan.

Die Fackel, br. 400–403/XVI, Beč, 10. Juli 1914.

 

Bilješke:

1Obersthofmeister, visoki službenik carskog austrijskog dvora. Zadužen za sva pitanja ceremonijala; u to vrijeme dužnost obnaša Alfred von Montenuovo, žestoki protivnik Franza Ferdinanda, koji je posebno zaslužan za drugorazredni tretman Sofije von Chotek.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.