Godine

Piše: Tihomir Jančovski

Odabrani primjeri iz zbrike Godine, Buybook, Sarajevo, 2017.

 

Ljeto na autocesti

Volim ljeti, na autocesti gledati kako se vazduh

izvija  iznad asfalta u valovima,

i slika ta treperi.    

S obje strane puta, pepeljasta je žuta,

i učmalost. Tu i tamo, zeleni se samo

samotno drvo il’ žilavi grm.

Samo lišće ne treperi na vjetru,

nit’ se sami ljudi tresu od hladnoće.

I vazduh živi, i on život hoće.

I kaktus bi volio da kod puta drijema,

ali njega nema.

 

Nervoza

Imam 48 godina

i nervozan sam čovjek

Od bolesti men’s’ čini da nemam preležano

gušteraču i kliničku smrt sve me je drugo snašlo

direktno lično u posljednjoj petoljetci. Ljekari, prijatelji i

rođačine mi vele: nemojdase nervirašne smiješ da se nerviraššto se žališ? To znam i sam, ali ne ide tako. Evo, hajde, dobro, neću se nervirati. I isto je. Tako sam skrojen. Kratkog fitilja.

Živci su mi bili otišli, kako ne bi?

Kako to, otišli?  

Baš su u formi i rade,

nikako da odu kao firma.

Da su sajle bile,

istrošile bi se.

 

Pitanja

Аko me pitaju kako sam, kažem dobro.

Аko me pitaju gdje sam, kažem evo.

Аko me pitaju što ima novo, kažem sve po starom.

Kad me pitaju s kim sam bio i gdje,

оbično (kroz zube) kažem ime dotičnog

ili dotične s kojima sam bio

i (ako moram), mjesto gdje sam bio.

Аko ih ne znaju pa nastave sa zapitkivanjem

ma koja ti je ta, ili tko ti je taj

kažem jedna ne znaš je ti ili jedan ne znaš ga ti.

Еto, naši ljudi jako vole pitati,

a ja nikako ne volim ispitivanja.

 

 

 

Ljubav umire…

Ljubav umire

kao što čovjek umire

razboli se, leži, pati i boluje,

traži lijek, ona se nada

diže se i opet pada

može se razboljeti naglo

ili bolest napreduje polako

i prije samog kraja obično

ustane na noge, uspravna

da zasije svom snagom

svojih najljepših dana

izgleda kao da je ozdravila

da bi nakon toga umrla,

konačno i sasvim

Najzad,

čovjek koji ju je nosio

sahrani je u sebi

i oplakuje.

Skoro svi mi

u utrobi, u sebi,

nosimo

jedno takvo groblje.

 

Nije do mene

Ponekad, imam osjećaj u grudima

kao da mi neko drži srce u stisku

i vazda stoji tako. Ne znam, hoće

li se smilovati da ga nekad pusti. Nije do mene.

Držao sam pticu u šaci, i ovo je isto.

Sloboda nije odsutnost prepreka

za dobijanje stvari kojih želiš

nego osjećaj lakoće i širine

unutar sebe. Neki to zovu sreća.

Srce nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo.

Tijelo nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo:

ruke, noge, glavu, trup.

Bolovi su svijest o tjelesnom postojanju.

Ima dana kad se živi

i dana kad se priča o doživljenom.

 

Crna rupa

Urušio sam se iznutra.

Utroba mi se preokrenula

i pretvorila

u malenu crnu, tešku,

gustu tačku

učini mi se tada

da se isto dešava

i sa crnim rupama u vasioni

i one su tragovi razočarenja

tamni tuneli iz kojih se odjednom

prelazi iz svijeta u svijet

kao da se od istine do istine putuje

kroz jednu veliku laž.

 

Jobova tuga

Ponekad, ostaješ sam

iako ima puno ljudi oko tebe

a ponekad ostaješ sam

bez igdje ikoga

i druga je osama gora od prve

Postoje razgovori što ih možeš voditi

samo s jednim čovjekom

a postoje i takvi što ih možeš voditi

samo sa sobom

i oni se ne broje.

Starost se može, ali se ne mora dočekati

i što će ti, ako su u njoj

preostale samo bolest i samoća.

Ako nema vječnosti – sve je besmisleno

 

Sanjao sam ostarjelog sebe

Sanjao sam ostarjelog sebe, jučer

sa sijedom bradom i kosom

imao sam sivo odijelo

štap i godina sedamdeset i osam.

Bio sam obučen da idem

tamo odakle povratka nema

bio sam neizmjerno srećan

i nekako smiren…

Neke žene sa skupljenom kosom

dotjerane, stajale su oko mene

imale su velike oči

i govorile mi da ne govorim tako

i još su rekle: Ima vremena.

Radosno sam hvatao njihove ruke za pozdrav

jer života starog mi je bilo dosta

i nije mi bilo mučno što ga napuštam

a u snu je bio dan, i u njemu svjetlost.

I rekoh im da sad idem

i vidimo se opet tamo gdje idem

jer i one će jednog dana doći…

I tako. San.

Bilo mi je prvi put da sanjam tako

jer nikada dotad

nisam vidio sebe

u snu ostarjelog.

 

 

Velika ljubav

Velika je ljubav

u stvari mala ljubav

u meri prostora i vremena

jer dešava se unutar čovjeka

u rijetkim trenucima.

Ali tajna njene veličine

je u tome što ne priznaje

vlast prostora i vremena

i postoji daleko i van njih.

Tada čovjek postaje vasiona

a ti migovi su vječnost…

 

nekad pusti. Nije do mene.

Držao sam pticu u šaci, i ovo je isto.

Sloboda nije odsutnost prepreka

za dobijanje stvari kojih želiš

nego osjećaj lakoće i širine

unutar sebe. Neki to zovu sreća.

Srce nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo.

Tijelo nam je zdravo samo kad ga ne osjećamo:

ruke, noge, glavu, trup.

Bolovi su svijest o tjelesnom postojanju.

Ima dana kad se živi

i dana kad se priča o doživljenom.

kroz jednu veliku laž.