Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

poeziji se može govoriti na bezbroj načina, i svaki od njih može biti jednako manjkav. I lepršav. Koliko je to i stil pojedinog pjesnika. Dakle, ako još uvijek postoji Neko ko bi bio spreman da sebe preozbiljno shvati pri pokušaju odgovora na pitanje  – šta je, zapravo, poezija? – to ga u današnjem vremenu skoro diskvalificira. Jer, ono što je u proteklim epohama izgledalo najvažnije, a to je, uzmimo samo jedan primjer, građenje poetskog svijeta putem metafore, danas izgleda skoro bespredmetno. Poezija danas traži sublimiran, direktan govor, koji bujicu svakodnevice sažima u što precizniji logički sud, koji istovremeno treba biti i metafizički. To, definitivno, nije lak zadatak i čini se da je dobro što je hiperprodukcija poezije izgubila dah u trci s nekim drugim medijima. Moglo bi se reći da je vrijednost poezije moguće mjeriti i vremenom kojim se čeka(lo) na nju. 

Knjigu Mustafe Zvizdića Praški metro čekali smo, ako imamo na umu prošlu knjigu proze, dvanaest, a ako je riječ o poeziji – dvadeset godina. Zbirka od trideset i devet pjesama za dvadeset godina? – upitao bi kakav ciničan ljubitelj književnosti. Takvim tempom se ne mogu pohvaliti ni nobelovci kojima kritičari, kao najveći superlativ, ističu relativno mali broj napisanih, i pažnju odabira objavljenih pjesama. Sreća da se nakon takve pauze, u nekakvom zamišljenom koru, ne može izgubiti status pjesnika, jer on se i ne „dobija“ kvantitetom – nismo na tržnici – nego kvalitetom onoga direktno napisanog i izrečenog. Ova knjiga ne samo da potvrđuje Mustafu Zvizdića kao pjesnika, nego skoro uspostavlja aksiom da je – ako je igdje i ikad, a onda je to u poeziji danas – manje, zapravo, više, iako nam i ta fraza može djelovati otrcano. Sve je pojeftinilo, pa i minimalizam, reklo bi se. 

U tom smislu, pjesnik sebe, naziva „višestrukim povratnikom u književnost“, što je prvorazredna majstorija, a evo i zašto: jezikom crne hronike, tog žanra koji  definitivno, najbolje odgovara vremenu u kojem živimo, opisuje sebe, jer višestruki povratnik je sintagma koja se upotrebljava uglavnom u vezi s kriminalcima. Dovoljno svjestan da se ovdje i sada svaki kontekst, na neki način, može dovesti u relaciju s crnim humorom, pjesnik autoironijom detronizira i sebe i literaturu: stavljajući se pred imaginarno kafkijansko pravosuđe, pa piše: „Ali estetske vrijednosti/ Nisu stvar ovoga suda/ Uhvaćen u pisanju treće knjige/Te mu se zbog toga/ Automatski ukida/  Uslovna sloboda. U toj pjesmi, pisanje treće knjige je krivično djelo,  a hibernacija, odnosno akumuliranje materijala – sloboda koja se ukida objavljivanjem. Majstorski, nema šta. Još ako je to ukidanje najava daljnjeg kriminalnog djelovanja, u šta se duboko nadam, onda smo dobili razlog da ćemo češće imati priliku čitati neke od briljantnih minijatura ovog izvršioca. Umjetnika u četrdesetim, kako zove svoj lirski subjekt. 

E, sad, ako stvar pomjerimo iz registra autoironije kao posljednje crte odbrane – jer književnost bez plemenitog smisla za humor, pogotovo na vlastiti račun je skoro bezvrijedna – i nastavimo je posmatrati u nekoj vrsti pseudoteorijskog diskursa, doći ćemo do iskaza koji izmiču dosad poznatim obrascima. U pjesmi Sarajlija u Pragu, Zvizdić metaforički, ali iskreno poredi grad u kojem se našao, s gradom u kojem provodi veći dio života, pa piše: Marindvor uvećan/ do Guliverovskih razmjera./ Beskrajna Čengić Vila./ Pet puta pomnoženo Alipašino polje./ Ogromne crkve bez džamija./ Strahovi mirišu na cimet/ i kuhano vino. Zanimljivo bi bilo nekome ko ne zna toponime koji se spominju u ovom pjesmi, nekom građaninu Praga, ovu pjesmu prevesti na češki i interpretirati. Šta bi čuo u njoj? Zvuk koji ide slijedom – Marindvor, Guliver, Vila, Polje!? Vjerovatno bi zastao kod stiha – „ogromne crkve bez džamija“ – i ostao zatečen. „Kakve crkve bez džamija?“ – kao da čujem pitanje češkog čitaoca. 

No, sljedeća dva stiha bi, zasigurno, riješila nedoumicu: strahovi koji mirišu na cimet i kuhano vino su univerzalan suukus srednjoevropskog načina života, i pjesnik ih oživljava na, ako se tako može reći, organoleptičkom nivou, u kojem je ukus straha, zapravo ukus pića koje se pije oko novogodišnjih praznika. U kojima, ako nastavimo niz asocijacija, se statistički događa najviše samoubojstava. Ono što pjesnika plaši u vlastitom dvorištu „sasvim prosječni dok nisu poginuli“, to ga plaši i u svijetu, a primjećuje i raduje se, pa i podsmijeva sličnim stvarima kao i doma: „dragovoljcima Libertasa“, „penzionerima poliglotima“ koji drijemaju, i „norveškom NVO paru usred bratstva muslimana“, kao u pjesmi Istanbulski aerodrom.  Sve to skupa kao da upućuje na to da pjesnik, gledajući i učestvujući u haosu koji nas okružuje, ipak, traži neku vrstu ravnoteže, nekakav, uvjetno kazano, viši princip „zdravog razuma“, koji izgleda kao da je trajno protjeran iz današnjeg svijeta. Ta želja za ravnotežom kao da je glavna nit koja se vuče kroz ovu poeziju, i stoga je ona toliko jezgrovita, i tako cjelovita. Ako znamo da je harmonija svijeta u ovom trenutku toliko narušena da se on nalazi na ivici pucanja, ima li išta plemenitije i iskrenije nego svojom poezijom pokušati, barem u sebi i za mali krug čitatelja, pustiti glas koji ne oponaša i podržava opću kakofoniju, nego je u sebi autentičan i konzistentan, bez obzira na okolno vrištanje, koje se i u tom glasu mora osjetiti. Poezija, ako je išta može definirati, je svođenje računa sa samim sobom. 

Mustafa Zvizdić je umjesto pokušaja da eventualno nasljeđuje poetske obrasce ponudio jedan novi diskurs i otvorio jedan novi pogled: ispada da je u posljednjih dvadeset godina bilo važnije ne napisati ono čega bi se pisac kasnije mogao odricati, nego ispisivati brojne stranice koje ostaju zaboravljene nakon izlaska iz metroa, Hada u kojem se voze sto na sat. Jedino čime se u ovakvom svijetu pjesnik može braniti jest demistifikacija, razgolićivanje držača kišobrana na dženazama, podsmijeh hadžijama u idućoj turi. I oplemenjivanjem sjećanja koja su teška kao ratne naplavine, kao slike u kojima dojučerašnje komšije i prijatelji postaju dželati, kako to Zvizdić navodi u pjesmi Rat u našem naselju. Dvadeset godina/ je tek korak Litvanskog košarkaškog centra, stoji u pjesmi 1995. – 2015. i taj susret lepršavosti i neumoljivosti moguć je samo kod onih koji znaju da je ono što je presudno – talent. U vremenu u kojem je previše nabijeđenih i ubijeđenih, neko ko ima autentične dileme i postavlja nas pred njih pravo je osvježenje. I dobitak.   

Nakon sklapanja korica ove knjige, ostaje veliki broj pitanja, ali jedno od glavnih je – „kako je toliko puno stvari i pojava našlo mjesto na tako malo stranica?“ Zaboravljena generacija, melanholija, humor, jazz, sport, književnost, antropologija, putovanja, pošast nacionalizma, preživljene iluzije, razočarenja, nade, sve to ravnopravno igra u ovoj knjizi. Naizgled jednostavno, ali, vjerujte na riječ, to je vrhunsko umijeće. Bilo da su spomenuti ili ne, ovom knjigom defiliraju najrazličitiji likovi, i njihovi utjecaji: Arvidas Sabonis, Franz Kafka, Gregor Samsa, Mikkel Hansen, Grace Kelly, Blaž Slišković, Stevan Sremac, Gregor Strniša, Wynton Marsalis, Humprey Bogart i Ingrid Bergman, Ondruš i Panenka, Bedanec i Milutin Kukanjac, Alain Delon i Čajkovski, Stevan Sremac, Zbigniew Herbert, Jack Nicholson… I sve je to Mustafa Zvizdić, koji piše prstom po zraku. Ima jedna pjesma G.K. Chestertona koja kao da objedinjuje sve u ovoj knjizi. Zove se Drugo djetinjstvo, i kao da se ova knjiga mogla nazvati i tako. „Da mjesta za egzekuciju, ponovo postanu mjesta tvog djetinjstva,“ kako stoji u već citiranoj pjesmi 1995.– 2015.    

Kao neko ko gorljivo ne zastupa tezu da u vrhunskoj poeziji ništa nije slučajno, moraću se malo odmaći od toga i napisati i ovo, slijedom one vrste metafora koje su mi bliske, a koje Zvizdić majstorski radi. Radi se, naravno, o zajedničkoj opsesiji – nogometu. Na svijetu postoje dvije vrste vrhunskih igrača: jedni su oni koji igraju utakmice pod sjajem velikih reflektora, uvijek su smrtno ozbiljni, rade tako da veliki sponzori koji ulažu u njih misle da su opravdali svoje novce i ponose se njima. Njihovi se dresovi prodaju u milionskim nakladama, i često im se zbog komercijalnog prestiža i rušenja rekorda i namješta da daju golove, iz million(skih) razloga. Drugi su oni koji rade to isto, ali nisu robovi velikih korporacija, i njih pamtimo zbog poteza. I zbog toga što postavljaju nove standarde, ne mareći za stereotipe. Oni daju golove iz nemogućih situacija, iz driblinga nakon četvorice pređenih igrača, škaricama s dvadeset metara, ili iz kornera. Ili, naprosto, pokušavaju ono što se njihovi suigrači ili protivnici ne usuđuju. Njihovi životi obično nisu nalik onima hollywoodskih zvijezda, a voli ih se zato što svi misle da bi na terenu, u nekakvim zamišljenim idealnim uslovima, mogli isto što i oni. Oni zaslužuju poštovanje među onima koji misle da je nogomet (u ovom slučaju poezija) nešto doista bitno, i njihova slava ne tamni još dugo nakon što prestanu igrati. Mustafa Zvizdić spada u ove druge, i stoga je čast i zadovoljstvo biti njegovim savremenikom, suigračem, ako se tako može reći. I čitati  Praški metro. U nadi da sljedeći gol iz kornera (knjigu) nećemo morati čekati ovako dugo.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.