Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Noel Malcolm (prevela: Andrea Feldman)

 

Sukob između Habsburgovaca i Osmanlija, koji je službeno izbio 1593. godine, postao je, s pravom, poznat kao „Dugi turski rat“, (na njemačkom Der Lange Türkenkrieg), budući da je trajao trinaest godina. Moglo bi se pretpostaviti da je tako velik rat imao duboko ukorijenjene uzroke, koje su sukobljene strane neumoljivo vukli prema totalnom ratu. Pa ipak, ako pogledamo situaciju samo godinu ili dvije prije njegovog izbijanja, može se reći da su postojali tek neki uvjeti koji su doveli do rata, odnosno, nije bilo dugoročnih razloga koji su ga učinili nužnim. Najvažniji uzrok bio je završetak turskog rata protiv Perzije 1590. godine. Prema zapadnjačkim promatračima, sultan je svake godine u tom sukobu gubio 80.000 do 100.000 ljudi; za neke bi države to bio važan razlog protiv ponovnog otpočinjanja rata, no s druge strane, carstvo koje je moglo izdržati takve gubitke godinu za godinom moglo je razmatrati novi rat u Europi s određenom dozom mirnoće. Drugi glavni razlog koji je doveo do rata, u pozadini ovog, bile su stalne napetosti koje su izazivali granični prepadi. Uskoci iz Senja, malene luke u Hrvatskoj koja je bila pod habsburškom vlašću, na Jadranu su razvili živahnu djelatnost, napadajući osmanske trgovce i ploveći uz dalmatinsku obalu kako bi upadali na turski teritorij. Mlak pokušaj habsburških vlasti da onemogući uskoke 1589. je propao, a Venecija, koja se bojala da će uskočko gusarstvo dovesti do trajne osmanske pomorske prisutnosti na Jadranu, nije bila sposobna da ih uništi bez pomoći Habsburga. Sultan Murat je u prosincu 1590. godine pisao caru Rudolfu, nudeći mu osmogodišnju obnovu međusobnog mirovnog sporazuma, koji je trebao započeti 1592. godine. Tada mu je postavio tri uvjeta: Habsburško Carstvo mora prekinuti neprijateljstvo na granici, mora platiti odštetu zbog štete pričinjene na osmanskom teritoriju i trajno preseliti uskoke iz Senja. Bili su to ozbiljni uzroci turskih briga, baš kao što su, s druge strane, prekogranične pljačke osmanskih snaga neprestano mučile same Habsburgovce.

Iako ovim zahtjevima nije udovoljeno, ipak nije bilo očigledno da će uslijediti velik rat. Godine 1590. započeli su poljsko-turski pregovori o mirovnom sporazumu. U tim je pregovorima sudjelovao i Bartolomeo Bruti. Poljska je na sporazum službeno pristala 1591. godine, da bi ga obje strane konačno potpisala 1592. godine. Tim sporazumom, iz turske perspektive, u cijelosti je obnovljena tradicionalna uloga Poljske kao sigurnosnog tampona koji štiti ranjive turske teritorije Moldavije i Transilvanije. Svakako, da je sultan planirao rat protiv Svetog Rimskog Carstva, dogovor s Poljskom bio bi važna mjera predostrožnosti. No, nema dokaza da je sultan planirao rat. Naprotiv, tijekom 1590. i 1591., činilo se da Osmanlije pripremaju novi rat protiv Španjolske. Na poticaj admirala Hasan Paše Venecijanca, sultan i veliki vezir (Sinan Paša) odlučili su izgraditi veliku tursku mornaricu. Ona je morala biti financirana na nov način, oduzimanjem novca iz privatnog bogatstva beglerbegova i sandžakbegova iz cijelog carstva. Pisma koja je sultan Murat uputio francuskom kralju Henriku IV. i kraljici Elizabeti u prosincu 1590. (istodobno kad je Rudolfu II. uputio svoje uvjete obećala su im vojnu suradnju protiv Španjolske tijekom sljedeće godine. Henrik je očajnički trebao pomoć. Kada je 1589. stupio na francusko prijestolje ovog je protestantskog vladara tvrdokorna Katolička liga, koju je Španjolska otvoreno podržavala, istjerala iz sjevernog dijela njegova kraljevstva. Bilo je u najosnovnijem geopolitičkom interesu Osmanskog carstva ne dopustiti Španjolskoj da dominira nad Francuskom, ili da je zauzme. Kada je riječ o Elizabeti, ona je putem svojih poslanika u Istanbulu nekoliko godina molila sultana za pomorsku akciju protiv Španjolaca. Njena zamisao da iskoristi Don Antonija, pretendenta na portugalsko prijestolje,pošla je po zlu, kada je, u slabo sračunatom pokušaju da osigura marokansku pomoć za svoju akciju, dopustila da Don Antonijev sin postane talac u Maroku. Sultan od Fesa odbijao ga je osloboditi, usprkos zahtjevima iz Istanbula da to učini. Zato je dolazak velike osmanske flote u zapadno Sredozemlje mogao natjerati Marokance da promijene mišljenje.

Svi su se ovi planovi temeljili na jednostavnoj nemogućnosti da se prikupi novac i sredstva potrebna za novu i mnogo veću mornaricu. Turci nisu bili suočeni s prijetnjom po vlastiti opstanak, niti su mislili da jesu, kao što je to bio slučaj 1571 .- 1572.  Zato Turci i nisu mogli ponoviti veličanstveni, gotovo mađioničarski, napor opremanja flote, kao što su to učinili nakon bitke kod Lepanta. U svakom slučaju, vojni položaj Henrika IV. stabilizirao se nakon nekoliko pobjeda, a on je politički ojačao kad je kralj imenovan od Katoličke lige umro 1590. godine bez očitog nasljednika. To nije značilo da se sultan automatski okrenuo prema planiranju rata protiv Svetog Rimskog Carstva, budući da nije bilo posebnog razloga da to čini. Štoviše, u posljednjim mjesecima 1592. godine, njegova je glavna briga, čini se, bila planiranje obrambenog rata protiv nečega što je on smatrao novom Svetom ligom. U studenom ili prosincu te godine poslao je poruku bosanskom beglerbegu Hasan Paši, u kojem kaže kako mu je rečeno da Španjolska, Sveto Rimsko Carstvo i papa stvaraju „bezbožni savez“ kako bi napali osmanski teritorij. Poruka je završila s obraćanjem Hasan Paši u trećem licu: „Ako je to istina, zašto je on do sada propustio o tomu izvijestiti?“ Kako je sultan došao do navedenih podataka nije jasno (vjerojatno na temelju nekog pretjeranog izvješća o nastojanjima pape Klementa VIII. u tom smjeru), no bosanski beglerbeg teško da je bio osoba koja bi takve tvrdnje pobila, budući da je imao i osobni interes za raspirivanje sukoba u tom području. Tri mjeseca nakon toga, poslao je svoje osobne poslanike u Veneciju da se požale kako Mlečani ulaze u ligu protiv Osmanskog carstva, iako je ova optužba bila potpuno neutemeljena.

Najvažniji razlog za izbijanje rata 1593. godine bio je, u stvari, bosanski beglerbeg , Srbin ili Vlah iz Hercegovine, koji se zvao Nikola Predojević. Kao dječak odveden je u devširmu i dobio je ime Hasan, postavši ratoborni protivnik kršćana. Kao bosanski beg prihvatio je mentalitet – i zanimanje – pljačkaša i neredovitih vojnika koji su živjeli uz sjevernozapadnu bosansku granicu, pretvorivši zapravo tu pokrajinu Osmanskog carstva u svojevrsnu samostalnu „silu“. To je nesumnjivo bila i Hasanova strategija za osobno napredovanje. Uskoro po njegovu dolasku u Bosnu 1591. pokrenuo je, suprotno službenim naređenjima, velike napade na habsburški teritorij (bili su, stvarno, tako veliki da mađarski povjesničari datiraju početak rata u 1591., iako je službena objava rata nastupila tek dvije godine kasnije). Granica se u međuvremenu stabilizirala zahvaljujući složenom sustavu tvrđava i čardaka. U prostoru između utvrđenja udomaćili su se obostrani prekogranični prepadi, nešto poput zemaljskog piratstva kojeg su Austrijanci poznavali kao Kleinkrieg („Mali rat“). No, i on je imao svoja jasna pravila: nije se smjelo napadati najveće utvrde; neprijateljski teritorij nije se moglo trajno zauzimati, niti se upotrebljavalo topništvo, budući da bi to predstavljalo pravi rata. Hasan Paša Predojević – koji je bio poznat i kao Deli Hasan, “Mahniti Hasan“ – kršio je sva ta pravila, prelazeći granicu s velikim snagama, opetovano prijeteći utvrdi Sisak, dok je 1592. zauzeo Bihać, pri čemu je, kako su se žalili Habsburgovci, upotrijebio topništvo. Očigledno, iako je prozvan ludim, to zapravo nije bio. Krajem 1592. vješto je manipulirao javnim mnijenjem u Istanbulu, kad je u glavni grad uputio zarobljenike i velike količine zarobljenog topništva, što je podiglo njegov ugled i popularnost među vladajućim krugovima u prijestolnici . Ranije iste godine, veliki vezir Ferhad Paša pozvao ga je u Istanbul na odgovornost. No, Ferhadov pokušaj završio je u promašaju, budući da je Hasan zadivio sultana, predstavivši se kao hrabri branitelj Osmanskog carstva.

Neka izvješća iz tog razdoblja govore da je Hasan bio štićenik Sinan Paše, objašnjavajući Sinanov povratak na vlast kao velikog vezira u siječnju 1593. kao prekretnicu koja će voditi u opći rat. Pa ipak, osmanski kroničar Paçevi zapisao je kako je Sinan bio Hasanov neprijatelj, mrzio ga je zato što mu je mnogo godina prije Hasan odbio prodati lijepu kuću koju je posjedovao u Istanbulu. Činjenica je da ni Sinanov sin Mehmed, koji je kao beglerbeg Budima imao česte dodire s Habsburgovcima, nije bio sklon Hasanu; nakon pada Bihaća poticao je nadvojvodu Ernesta da prosvjeduje kod sultana zbog laži koje je Hasan širio o tom događaju, obećavši Ernestu da će uputiti i vlastito pismo u kojem će mu pružiti potporu. Ono što je rat učinilo izvjesnim bila je, u stvari, činjenica da su Habsburgovci  navodili vodu na Hasanov mlin, namjeravajući se osvetiti na dva načina. S jedne su strane ohrabrivali svoje mjesne zapovjednike da vrše sve više upada na osmanski teritoriji, u Ugarsku kao i u Bosnu. Istovremeno su pokušavali izvršiti pritisak na sultana uskraćujući mu isplatu godišnjeg danka. Taj danak od 30.000 dukata, utanačen mirovnim sporazumom između Habsburgovaca i Turaka 1568. godine, Habsburgovci su eufemistično opisivali kao „dar“. Zapravo je bila riječ o svojevrsnom mitu koji je trebao osigurati trajni mir. No, na simboličnoj razini on je mnogo značio sultanu, koji je u njemu vidio izraz određene habsburške podređenosti. Habsburgovci su ponekad pokušavali zadobiti prednost pa bi kasnili s isplatom, no time su često izazivali više razdraženosti nego poštovanja. Do početka 1593. „dar“ je kasnio više od šest mjeseci, što je značilo da će u ljeto biti potrebno platiti dvostruku ratu. U ožujku 1593. Sinan Paša požalio se Rudolfu II., rekavši kako je njegov sin, beglerbeg Budima, obećao, na osnovu uvjerenja koje je dobio iz Beča, da će zakašnjeli poklon biti poslan, dok je Hasan Paša bosanski javio Istanbulu kako Habsburgovci lažu. Budući da obećanje nije ispunjeno, Hasan je zadobio na ugledu u sultanovim očima, dok je Sinanov sin otpušten sa svoje dužnosti. U isto vrijeme, pisao je Sinan Rudolfu, nisu prestale ni habsburške provale na turski teritorij. Sinan ga je upozorio da će, ukoliko ne pošalje dvogodišnju vrijednost poklona u sljedećih 60 dana, i ukoliko ne vrati dva ugledna turska bega koji su bili zarobljeni, uslijediti rat. Gotovo istodobno, Rudolf je pisao svom poslaniku u Istanbulu Friedrichu von Kreckwitzu, i rekao mu da, iako se čini da se rat približava, habsburške snage nisu za njega spremne, zato on mora pokušati dobiti na vremenu i obećati da će barem jedan „poklon“ stići toga ljeta.

Tako je situacija u proljeće i rano ljeto 1593. godine bila vrlo napeta. Sinanov sin Mehmed, koji je ponovno zadobio sultanovu naklonost, imenovan je beglerbegom Rumelije, i njegov je prvi zadatak bio staviti u stanje pripravnosti snage te velike pokrajine. To nije značilo da je već bilo odlučeno krenuti u rat; bila je to mjera predostrožnosti, i način da se pojača psihološki pritisak. Primjenjivani su i drugi oblici pritiska: von Kreckwitzeva rezidencija u Istanbulu stavljena je pod ograničenja, a uhićen je njegov tumač Matteo del Faro. Srećom za von Kreckwitza, on se ubrzo upoznao s nekim tko je bio u mogućnosti pomoći mu ne samo kao tumač, već kao i prijeko potreban savjetnik. Bio je to Benedetto Bruti, koji je, nakon što je pribavio zemlju u Moldaviji i služio kao „peharnik“ Petru Şchiopulu, čini se, u žurbi napustio tu zemlju nakon ubojstva njegovog brata Bartolomea. Početkom lipnja von Kreckwitz je napisao službeno pismo Sinan Paši, koje je počinjalo sljedećim riječima: „U skladu s onim što sam rekao Vašoj Ekscelenciji u prijašnjim prigodama, putem tog gospara Benedetta Bruttija…“ U pismu je obećao da će car obuzdati svoje snage, i unutar tri mjeseca dostaviti dvogodišnju vrijednost „poklona“, tako dugo dok će sultan zapovjediti svojim vojnicima da održavaju mir. Također je tražio da njegovoj rezidenciji vrate oduzete slobode i da njegov tumač bude oslobođen. Uvečer 3. lipnja, kako je kasnije izvijestio, Benedetto je to pismo predao Sinanu, s kojim je bio i njegov sin Mehmed. Sinan „dokazao je da je u toj stvari prilično umjeren, i definitivno je rekao kako je tu stvar u potpunosti povjerio svom sinu; bit će zadovoljan sa svim što njegov sin bude pregovarao i dogovorio u vezi s tim“. Nakon toga, kad se Mehmed vratio svojoj kući, „uzeo je Brutija sa sobom, i nakon duga razgovora  oko ponoći, poslao ga je k meni u moju kuću, naredivši mu da mi prenese kako će sve biti savršeno u redu. Sljedećeg jutra, tumač će biti pušten iz zatvora i doveden u moju kuću, i tada ćemo biti odvedeni izravno na audijenciju kod velikog vezira, nakon čega ću ja odmah poslati glasnika Njegovom Carskom Veličanstvu.“

Sljedećeg dana ovaj sporazum naišao je na neka protivljenja. Tumača su prvo odveli do Mehmedove kuće gdje je prisustvovao svađi između Mehmeda i dva starija vojna suca (koji su, von Kreckwitz je bio uvjeren, bili potaknuti istanbulskim pristašama Hasan Paše). Oni su zahtijevali da saznaju zašto se Mehmed suprotstavljao volji svoga oca i pokušavao spriječiti izbijanje rata. „Beglerbeg je odgovorio“, napisao je von Kreckwitz „kako u toj stvari ne radi ništa protiv volje svoga oca; sve što čini bilo je sa znanjem i dopuštenjem njegova oca. Sultan nije želio rat, on je očekivao dva poklona, i budući da je po tom pitanju primio sigurna i konačna obećanja prema meni se treba odnositi s poštovanjem“. Suci su izjavili kako su von Kreckwitzova obećanja tek pretvaranje, te kako oni imaju vijesti od Hasan Paše da Habsburgovci u Hrvatskoj prikupljaju vojsku od 40.000 ljudi; poklon neće biti poslan ove godine, baš kao što nije bio ni prošle. Mehmedov odgovor je bio kako „prošle godine nije bilo moguće poslati poklon, jer je bosanski paša činio toliku štetu na teritoriju Njegovog Carskog Veličanstva“ – što je zapravo bila neobična obrana samih Habsburgovaca.

Nakon toga, Benedetto Bruti upućen je von Kreckwitzu sa zadaćom da mu preporuči da on osobno isplati veliku sumu Mehmedu, kao izraz zahvalnosti. Von Kreckwitz ga je poslao nazad s 2000 talira, no on se ponovno vratio, obavijestivši ga da bi Mehmed htio 6000 talira. Von Kreckwitz je morao objasniti  kako u poslanstvu ima još samo 4000 talira. Današnjem čitatelju može se činiti da je Mehmed, u vođenju politike, bio jednostavno potkupljiv. No, za to vrijeme bio je to uobičajen postupak, uostalom jasan još iz njegove prepiske s Habsburgovcima dok je bio u Budimu.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana nastavila se komunikacija između von Kreckwitza i Mehmeda. U svom dopisu od 14. lipnja poslanik je napisao:

Benedetto Bruti mi je neprestance korisno služio. U trenutku kada sam bio u velikoj opasnosti, napušten od svih, a moj tumač zatvoren, taj je čovjek – kojeg do tada nikad prije nisam vidio, i uopće ga nisam osobno poznavao, osim što sam znao da poznaje mog tumača – ne samo da se ponudio za tu opasnu službu, nego se nje odmah i prihvatio, i svuda je išao raspitujući se, sakupljajući informacije, ispitujući teren i predlažući rješenja.

Odigrao je bitnu ulogu u pregovorima i sa Sinan Pašom „koji mu je već dugo dopuštao da pristupi njegovu domu“ i njegovim sinom, koji mu je dopustio sličan pristup „nekoliko puta tijekom noći“. Von Kreckwitz je predložio ne samo da se Benedetta za to nagradi, nego i da dobije stalnu plaću od 300 ili 400 talira „tako dugo dok bude ovdje (jer je dao naslutiti da se želi preseliti u kršćansku zemlju).“ Nastavio je:

Iako ne vlada savršeno turskim jezikom, ipak, kao Albanac, ima poznanike i poslovne veze i pristup do najuglednijih ljudi na Porti (jer su gotovo svi oni iz tog mjesta), i do mnogih drugih značajnih ljudi iz tih krajeva; kao kršćanin, uživa među njima priličan ugled, i u vezi s mnogim važnim stvarima može vrlo brzo dobiti podatke, pregovarati i obaviti posao, bolje od bilo koga drugog. Nema nikakve obveze služiti bilo kome u ovom gradu, a ovdje je jedino kako bi se osvetio za ubojstvo svoga brata.

(Ovaj posljednji komentar također naznačuje razlog zašto je Benedetto bio tako sklon pomoći von Kreckwitzu da spriječi habsburško-turski rat. Njegova je strategija uključivala, kao što smo već vidjeli, ponovno ustoličenje Petru Şchiopula u Moldaviji, a izbijanje takvog sukoba bi takve planove dovelo u pitanje). Poslanik je zaključio da, ukoliko stvari krenu po zlu i on, von Kreckwitz, bude bačen u tamnicu – kako je prethodno prijetio Sinan Paša – nema nikoga boljeg od Benedetta da caru tajno šalje poruke i vijesti.

Tako se do sredine lipnja, zahvaljujući pomoći Benedetta Brutija, suosjećajnosti Mehmed Paše i suzdržavanju Sinan Paše, činilo da je otklonjena opasnost od rata. Uz svu podršku koju je uživao na osmanskom dvoru, Hasan Paša Predojević bio je ipak tek upravitelj jedne pokrajine, dok je Mehmed bio najstariji među beglerbegovima, a Sinan najmoćniji od vezira. Samo je jedna stvar mogla preokrenuti takvo stanje stvari – i ona se i dogodila. Dana 22. lipnja 1593., dok je Hasan bio na habsburškoj obali rijeke Kupe, opsjedajući važnu tvrđavu Sisak (60 kilometara jugoistočno od Zagreba), hrvatsko-slovenska vojska, koja je došla u pomoć gradu pod opsadom, iznenadila je njegove snage i potisnula ih preko rijeke nanoseći im velike gubitke. Hasan je pao s mosta i utopio se. Poginulo je nekoliko uglednih begova, kao možda i do 8000 turskih vojnika. Habsburgovci su, naivno pretpostavili da će to sretno uklanjanje glavnog uzročnika problema pomoći obnovi normalnih odnosa. Dana 4. lipnja, nadvojvoda Matija poslao je pismo budimskom paši, s prijedlogom za razmjenu zarobljenika (koji se temeljio na onom u koji je 1575. u Dubrovniku bio uključen Bartolomeo Bruti), kojemu je s visoka dodao kako je Hasan Pašu Bog kaznio utapanjem jer nije slušao vlastitog vladara. Šest dana kasnije Rudolf II. pisao je von Kreckwitzu, navevši kako su pokloni sada na putu. Sačuvan je spisak pripremljenih isplata, koji počinje s 90.000 talira (60.000 dukata) za sultana, ali uključuje 18.000 za velikog vezira, po tisuću za svakog od najvažnijih paša, i još tisuću za Ferhad Pašu, tek u slučaju ako bi uskoro bio ponovno doveden na mjesto velikog vezira, i tako dalje, i tako dalje, do sveukupno 144.040 talira. No, dok su habsburške vlasti veselo slale takve poruke, u Istanbulu se sve promijenilo. Riječima jednog izvješća, kad su vijesti o porazu kod Siska 3. srpnja stigle u taj grad, „sultan i njegova supruga su bili u suzama; veliki vezir ponudio se za zapovjednika koji će povesti odmazdu, i kao simbol toga odjenuo se u  crveni plašt.“ Mehmed Paša odmah je krenuo za Hrvatsku, a pisari su prionuli poslu, pišući naređenja da se borci okupe. Kako se i pribojavao, von Kreckwitz je uhićen i bačen u tamnicu zajedno s cijelim njegovim domaćinstvom. Turci su rat službeno objavili u srpnju, a Habsburgovci u kolovozu. Počeo je Dugi turski rat.

Kad je jednom kocka bačena na ovaj način, Sinan Paša se posvetio svojoj uobičajenoj ulozi vojskovođe. Prihvaćena je njegova ponuda da zapovijeda četama, i tako je krenuo na bojišnicu, u dobi od 73 ili 74 godine. Kad je sa svojom vojskom stigao u Beograd, bio je već početak rujna. Bojno djelovanje na terenu, protiv habsburških teritorija u Ugarskoj, počelo je krajem mjeseca, kad su preostala samo četiri tjedna uobičajene sezone ratovanja. Osmanlije su izvojevale neke manje pobjede. Tada, neuobičajeno, umjesto da, kako se to inače radilo, povedu vojsku natrag u Jedrene i Istanbul, Sinan je velik dio snaga smjestio da prezime u Budimu i Beogradu. U proljeće su habsburške snage napredovale na nekoliko točaka uz granicu, a u svibnju su započele opsadu grada Esztergoma (njem. Gran) u sjevernoj Ugarskoj, kojega je Sulejman Veličanstveni osvojio 1543. godine. (Najveći ugarski renesansni pjesnik, Bálint Balassi, ubijen je topovskim hitcem tijekom te opsade.) No, Sinan Paša dobio je pojačanja iz Istanbula, koja je predvodio janjičarski zapovjednik, i otjerali su vojsku koja je opsjedala grad; on je tada krenuo u napad na strateški važnu tvrđavu Győr (njem. Raab; tal. Giavarina), na uskom pojasu teritorija u sjevernoj Ugarskoj kojeg su držali Habsburgovci. Povjesničar Mustafa Ali zabilježio je da je u tom trenutku Sinan otpustio janjičarskog zapovjednika i zamijenio ga s Yemişçi Hasan Pašom – navodno, jedino zato što je Yemişçi Hasan bio Albanac1.

Bilješke:

1 Još jedan incident do kojeg je došlo u proljeće 1594. mogao je biti razlog ove smjene. Nakon što je dočuo da je srpski patrijarh u dosluhu s Habsburgovcima, te predlaže da se iskoristi kult sv. Save, srednjovjekovnog srpskog sveca, kako bi se potaknuo protuturski ustanak, Sinan je naredio hercegovačkom sandžak-begu da ukloni kosti sveca iz manastira gdje su bile čuvane i da mu ih donese; tada ih je dao spaliti, a pepeo prosuo u vjetar. Manastir o kojem se radilo bio je Mileševa, gdje se kao dječak školovao i služio Mehmed Paša Sokolović, tako da je u ovom slučaju neizrečen razlog mogao biti osobne, koliko i etničke prirode.

 

Izvor:

Noel Malcolm: Agents of Empire Knights,Corsairs, Jesuits and Spies in the Sixteenth-Century Mediterranean World, Oxford University Press, 2015.

(Poglavlje 21)

 

Okvir

Sir Noel Malcolm je stalni suradnik prestižnog All Souls Collegea, Sveučilišta u Oxfordu i  jedan od rijetkih europskih povjesničara, stručnjaka za Balkan. Predsjednik je Anglo-albanskog udruženja u Londonu. Nakon studija na Etonu i Cambridgeu, radio je kao novinar i kao urednik, te kolumnist za The Spectator i Daily Telegraph. Autor je utjecajnih knjiga, sinteza povijesti Bosne i Hercegovine te Kosova. Britanska kraljica Elizabeta II. podijelila mu je 2014. godine plemićku titulu za zasluge u znanosti, novinarstvu i promicanju europske povijesti. Behar donosi izvadak iz prijevoda njegove najnovije knjige Agenti Carstva: vitezovi, plaćenici, jezuiti i špijuni u mediteranskom svijetu šesnaestog stoljeća (Oxford University Press, 2015), koja predstavlja pravi tour de force – majstorski pregled povijesti, politike, religije, ratova i kompleksnih društvenih veza i odnosa među velikim silama na Sredozemlju na vrhuncu osmanske prisutnosti u Europi. Noel Malcolm priča minuciozno istraženu priču o životima članova dvije ugledne mletačko-albanske obitelji, Bruni i Bruti, koje smatra „pravim lingvističkim i kulturnim amfibijanima – dvoživkama“, jer su bili sposobni egzistirati u različitom kulturnom i civilizacijskom okolišu. Oni su Malcolmovi vodiči kroz fascinantnu povijest Sredozemlja, a posebno inspirira autorova uronjenost u temu i predanost analizi arhivskog materijala. Ova Malcolmova knjiga predviđena je za objavljivanje 2018. godine kod izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.