Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Jasmin Agić

Sedad Bešlija: Istimalet, Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo, 2017.

 

Ono što ova knjiga posjeduje kao najvažniju vrijednost jeste spoznaja da svojim znanstveno utemljenim narativom raskrinkava neke od opšteprihvaćenih istina o povijesnoj propasti srednjovjekovne bosanske države i osmanskom osvajanju Balkana. Vojno-političko nadiranje Osmanlija je dugotrajan, složen i precizno osmišljeno proces u kojem su političke intrige i geostrateško napredovanje bili predhodnica onom što je uvijek logičan slijed koji dolazi nakon dugotrajnog planiranja – vojno osvajanje.

    Pojam istimalet o kojem ranije u historiografijama država nastalih raspadom Jugoslavije nije obimnije pisano, podrazumijeva upravo tu geostratešku slojevitost i niveliranost. Na tom principu, objašnjava Bešlija, zasnivala se osmanska politika državnog širenja i podrazumijevala je niz pripremnih političko-ideoloških tehnika kojima se jedan prostor „obrađivao“ kako bi vojni udar bio što efektivniji, a što je doslovno značilo da se vodila politika unutrašnjeg slabljenja zemalja koje su bile predmet osmanskog interesovanja. Politička strategija istimaleta podrazumijevala je pridobivanje lokalnog kršćanskog stanovništva prema kojem je Osmanska država postupala blago i tolerantno nerijetko podupirući one dijelove društva koji su na bilo koji način bili suprotstavljeni vladajućem sloju društva. Osmanska država vodila je razvijenu politiku podrivanja državnih temelja zemalja koje bi označila kao metu svojih interesa nastojeći svoje tajno i javno prisustvo kapitalizirati onim što je bio konačni cilj vođenja svih diplomatskih aktivnosti. I upravo je taj složeni i dugotrajni proces osvajanja nekog zemljopisnog teritorija dirigiran unutrašnjim mehanizmom istimalet politike za koju Bešlija na jednom mjestu u knjizi piše: „ … najveći broj mjera i metoda koje su Osmanlije poduzimale u cilju osvajanja, uspostave, učvršćivanja i stabilizacije svoje vlasti na određenom teritoriju naziva se istimalet politika“. Ciljana i sistematska propaganda nije bila usmjerena samo na obično stanovništvo nego se sustavno odnosila i na privilegirane i bogate dijelove društva, posebice na zemljoposjedničko plemstvo, koje je u novom sistemu društvenih odnosa, s prihvatanjem islama, prepoznalo način da zadrži posjede, društveni ugled i politički uticaj.

    Ono što Bešlija akcentira na nekoliko mjesta, a uvijek se oslanjajući na historijska vrela, jeste da osmanska politika širenja Carstva nije koristila metode prevjeravanja. Kao veoma slikovit primjer autor tvrdi da je u 16. stoljeću, u Bosni, zabilježen ne samo porast islama, nego i pravoslavlja, koje svoju graditeljsko-duhovnu renesansu i ozbiljno brojčano širenje doživljava u Bosni tek sa dolaskom Osmanlija. Naravno, Bešlija objašnjava da taj fenomen ima svoje korijene u osmanskoj populacijskoj politici i činjenici da je nakon stoljeća vojnih sukoba i velikih migracija stanovništva Bosna bila populacijski ispražnjen prostor, a da se pravoslavlje počinje širiti s promišljenim osmanskim naseljavanjem vlaškog stanovništva na području Bosne.

    Kulturna reafirmacija pravoslavlja u 16. stoljeću ogleda se ponajviše u činjenici da su u tom prijelomnom historijskom periodu obnovljeni i podignuti mnogobrojni pravoslavni sakralni objekti, a vrhunac te preporodne obnove pravoslavnog duhovnog života bila je obnova Pećke patrijaršije. Opisujući prilike u pravoslavnom dijelu bosanskog stanovništva Bešlija ističe kako osim povećane gradnje sakralno-graditeljskih centara postoje relevantni dokazi da je to bio period „prosvjetiteljskog rada crkava“ koji se najviše manifestuje slobodnim školovanjem svešteničkog i monaškog podmlatka.

    Ono što je zanimljivo, a što Bešlija veoma detaljno pojašnjava, jeste da je istimalet strategija podrazumijevala i uključivanje vojnih redova i jedinica u sastav osmanske vojske čak i u slučaju kada vojni poglavar i njemu podređene vojne jedinice nisu konvertirale u islam. Istimalet politika, pored toga, omogućavala je osmanskoj vojnoj sili da inkorporira u svoje geostrateške i administrativne planove i svu postojeću infrastrukturu, a taj se odnos oslanjanja na ustanovljeni borbeni poredak najviše ogledao u preuzimanju fortifikacione mreže utvrđenja, koje će osmanska vojno-politička sila koristiti kao predgrađa za nova osvajanja, a zatim i kao odbrambene bedeme.

    Istimalet politika, koju je Osmanska država doslijedno sprovodila u 15. i 16. stoljeću, bila je osnov svih geostrateških i osvajačkih planova pa je i odnos prema bosanskom državnom prostoru bio reguliran jasnim političkim ciljevima. Knjiga sarajevskog historičara Sedada Bešlije pokazuje dosljednost s kojom je Osmansko Carstvo sprovodilo svoju geopolitičku doktrinu rušeći mnogobrojne mitove o prirodi osmanskih državnih osvajanja utemeljene na romantičarskom duhovnom otporu Osmanskoj državi. Stoga je važnost ove knjige za uspostavljanje istinosnog historijskog narativa od prvorazredne važnosti, a otkrića i saznanja s kojima interveniše u prostoru društveno-historijskih rasprava od neprocjenjive su vrijednosti.

 

    

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.