Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vedran Obučina

 

Nakon što je u srpnju 2015. godine potpisan Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, poznat u Iranu kao Bardžam, činilo se kako su svjetske sile napokon shvatile da je za postizanje trajne stabilnosti na Bliskom istoku potrebno surađivati s Islamskom Republikom Iran, kao jednom od regionalnih sila. Briljantnom diplomatskom strategijom sultanata Oman, Iran i Sjedinjene Američke Države uspjele su postići i izravne tajne pregovore o modalitetima tog plana koji je u sebi sadržavao jamstva kako Iran neće obogaćivati uran za stvaranje nuklearnog naoružanja, a zauzvrat će se maknuti međunarodne sankcije protiv Teherana. Tadašnji američki predsjednik Barack Obama smatrao je kako je postigao diplomatsku pobjedu desetljeća, a europske zemlje počele su slati velike gospodarske delegacije u Iran. Činilo se kako je Bardžam doista stabilan multilateralan ugovor koji opisuje putanju odnosa s ovom velikom zemljom, na krajnje nezadovoljstvo Kraljevine Saudijske Arabije i Države Izrael.

Danas, sredinom 2018. godine, sve su prilike kako će Bardžam nestati u ovom obliku. Dolaskom kontroverznog republikanskog predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću krenulo je drvlje i kamenje po Iranu, nastojeći uloviti bilo koji trenutak kada bi se mogao ozbiljno ugroziti Bardžam. Na Trumpovu žalost, niti jedna činjenica nije stajala. Kad god je htio poništiti ugovor, Trump se suočio sa zidom njemu proturječnih činjenica, od izjava Međunarodne agencije za atomsku energiju do stavova europskih saveznika. Američka prodaja saudijsko-izraelskoj strani kao i premještanje veleposlanstva Sjedinjenih Država u Jeruzalem, označili su pad američke diplomatske snage na Bliskom istoku, a surova borba protiv Irana samo iz antipatičnosti prema politici Islamske Republike znak su složenosti stanja u ovom nemirnom dijelu svijeta. O tome se već dosta zna i izvještava u svjetskim medijima. No, koji su stavovi Irana po pitanju regionalne politike? Ovdje će se nabrojati najvažnije stavke iranske vanjske politike i interesa Islamske Republike u svijetu.

Nakon Islamske revolucije 1979. godine, nova iranska vlada je pokrenula ideju izvoza revolucije. No, realna vanjska politika Irana počiva na zemljopisnim uvjetima i puno pragmatizma, posebice nakon što je počelo predsjedništvo Alija Akbara Hašemi-Rafsandžanija u 1990-tima. Iranska vanjska politika temelji se na povijesnim iskustvima, neovisnosti i nesvrstanosti. Takva nesvrstanost je očita u iranskom revolucionarnom sloganu, stvorenom za isticanje posebnosti Islamske Republike u rivalstvima Hladnog rata: „Ni Istok, niti Zapad, samo Islamska Republika“ (Na šargi, na garbi, fagat džomhurije eslāmi). Vanjska politika je dio temeljnih sastavnica ideje Islamske Republike, te se očituje kroz borbu protiv „globalne arogancije“ (estekbār-e džahāni), animozitet prema Izraelu i arapskim monarhijama, te kroz protuimperijalističku politiku (siāsat-e estekbār-e setizi). Četiri su temeljna načela iranske vanjske politike: odbacivanje svih oblika vanjske dominacije; očuvanje iranske neovisnosti i teritorijalnog integriteta; obrana prava svih muslimana bez savezništva s hegemonskim silama; i održavanje mirnih odnosa sa svim nenasilnim državama. Vanjska politika se kreira u bliskoj suradnji između Vrhovnog vođe, Predsjednika i ministra vanjskih poslova. Istovremeno, različite frakcije unutar Islamske Republike oblikuju svoja mišljenja i stvaraju pritisak na vanjskopolitičke odluke. Ova pluralnost mišljenja i političke borbe temelji se na islamskoj vrijednosti slobodne rasprave (šura), čiji je cilj stvoriti savjete donositelju odluka, u ovom slučaju Vrhovnom vođi Islamske revolucije. Nakon konsolidacije novog režima, Homeini je najavio izvoz revolucije, kao trajan napor sve dok se ne postigne političko, gospodarsko i kulturno jedinstvo islamskog svijeta. Namjera je bila slanje mirne poruke i prikazivanja Irana kao uzor za revolucije ne samo u islamskom svijetu, već gdjegod potlačeni narod trpi nepravdu. Ipak, islam je središnja ideja ove poruke, pa je izvoz revolucije prije svega orijentiran prema iranskom susjedstvu, arapskim zemljama i Africi.

Iranska vanjska politika danas nije isključivo vezana za Islamsku revoluciju, već je nastavak stoljeća kontinuiteta politike koja proizlazi iz samoprojekcije Perzijskog Carstva kao zasebne civilizacije, kroz odanost kulturnom identitetu i stalno održavanoj politici povijesti. U ustavu je Homeini inzistirao na shvaćanju tlačitelja (mustakbarin) i potlačenih (mustazafin), pri čemu su tlačiteljima shvaćene Sjedinjene Države, ostale zapadne zemlje te kraljevske kuće arapskih država. S idejom izvoza revolucije, nove iranske vlasti su pozvale na revolucije u arapskim kraljevinama. Homeini je smatrao da je Iran samo baza za svemuslimansku revoluciju. U tome je napravio veliku stratešku pogrešku, jer nije uvidio jaku nacionalističku crtu Irana, prisutnu i među klerom. Stoga se i najveći učinak Islamske revolucije osjetio u zemljama i područjima s tradicionalnom šijitskim stanovništvom, ponajviše u Iraku, Libanonu, Siriji, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu. No, niti u jednoj od ovih zemalja nije se dogodila islamska revolucija na državnoj razini niti je promijenjen politički sustav.

Iako je imao ista načelna razmišljanja kao i Homeini, Hašemi-Rafsandžani je uveo krajnje pragmatičan stav u vanjskoj politici, smatrajući kako iranska suverenost i neovisnost zahtijevaju integraciju u svjetsku zajednicu, a posebno u međunarodne gospodarske odnose. Pristup izvozu revolucije je branio ne kao oružani izvoz, već kao dobar model za razvoj, napredak, evoluciju te ispravna islamska načela za cijeli svijet. Mohamad Hatami je nastavio s naglašavanjem neovisnosti, ali i poimanja islamske demokracije, čime je Zapadu htio reći da demokracija ne treba biti nužno sekularna i liberalna, već temeljena na duhovnosti i moralnosti. Hatami je obnovio odnose s europskim silama, IAEA, te petromonarhijama, osobito Saudijskom Arabijom. Pomagao je u izgradnji novog Afganistana, te ojačao trgovačke veze s Rusijom i Kinom. Njegovi napori urodili su plodom kada je UN prihvatio Hatamijevu ideju Dijaloga među civilizacijama. Pružio je ruku pomirenja Sjedinjenim Državama, koju su Amerikanci glatko odbili. Mahmud Ahmadinežad je stoga započeo eru jače konfrontacije sa Zapadom, što je na kraju završilo uvođenjem sankcija Iranu. Hasan Rohani je, naposljetku, stvorio ponovno umjerenu i pragmatičnu struju vanjske politike, vrlo nalik Hašemi-Rafsandžanijevim idejama.

Donošenje odluka u iranskoj vanjskoj politici odražava koloplet institucionalnih i neinstitucionalnih čimbenika u Iranu, te se zbog toga Iran često ne smatra konzistentnim čimbenikom međunarodnih političkih odnosa. No, takvo mišljenje ne uzima u obzir stalnost pragmatizma. Zapravo, ravnoteža ideologije i pragmatizma u donošenju vanjskopolitičkih odluka bila je najprisutnije i najteže pitanje u cjelokupnoj iranskoj povijesti. Rezultat ideološko-pragmatičnog pristupa jest odnos prema glavnim odrednicama razvoja međunarodnih odnosa na Bliskom istoku, sa završnicom u takozvanom Arapskom proljeću. To su: (1) stvaranje države Izrael i posljedičnog sukoba između Izraela i arapskih zemalja; (2) rast i pad naserizma, te njegovog odnosa prema palestinskom sukobu i nove ideološke borbe u arapskim zemljama; (3) izazov novog svjetskog poretka, neokolonijalni pristup i strateška važnost fosilnih goriva na širem Bliskom istoku; (4) utjecaj zapadnog načina života i kulture u islamskom svijetu; (5) uvođenje sekularnih i vojnih režima u regiji; (6) konsolidacija šijitskog klera i Islamska revolucija u Iranu. Kad se pogleda iranski „recept“ za kvalitetnu revoluciju, nalik onoj iz 1979. godine, onda on obuhvaća: (1) povratak Kur’anu i islamu u pronalaženju demokratskog sustava; (2) uvođenje islama u svaki aspekt društvenog života; (3) odbacivanje sekularizma i legitimacija religije u političkom svijetu; (4) oživljavanje islamske civilizacije kao protuteže nadirućoj zapadnoj civilizaciji; (5) gospodarski razvoj i društveno blagostanje u skladu s društvenom pravdom; (6) implementacija islamskog zakona; (7) fleksibilnost tranzicijskog razdoblja; (8) korak-po-korak djelovanje; (9) ofenzivan odgovor na kulturni, politički i vojni utjecaj Zapada; (10) participativna politička kultura kao način političke borbe za islamski sustav; (11) vjera u univerzalnost islama i osnivanja jedinstvenog muslimanskog ummeta. To danas svakako nije glavni vanjskopolitički nastup Islamske Republike; čak i potpora Siriji, Libanonu i Jemenu nije toliko vezana uz šijitske poveznice koliko uz čistu projekciju sile.

Rusija, Iran i Turska su najveći partneri na Bliskom istoku i najjače svjetske i regionalne sile koje podupiru sirijskog predsjednika Bašara al-Asada spram interesa radikaliziranih islamističkih skupina i Saudijske Arabije, Sjedinjenih Država i Izraela u Siriji. No, nije velika ljubav spojila Moskvu, Teheran i Ankaru, već sjecište njihovih interesa i zajednička prijetnja koja bi ih snašla ukoliko vlada u Damasku doživi poraz. Svaka zemlja iz vlastitog kuta gledanja želi isti ishod sirijskoga građanskoga rata, između ostalog i zato jer ovdje rješavaju pitanja vlastite nacionalne sigurnosti. Njihov je „savez“ ponekad vrlo čudan, ali barem postoji temeljni konsenzus krajnjeg cilja. Primjerice, Ankara se našla na suprotnoj strani mišljenja od Iranaca i Rusa kada su Sjedinjene Države pokrenule napad na Siriju 13. travnja, te je pokazala potporu Washingtonu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je čak spomenuo kako je „sirijski režim dobio poruku da njegovi masakri neće ostati neodgovoreni“, pa je ujedno kritizirao Amerikance što su pokrenuli ograničeni odgovor na navodno korištenje kemijskog oružja u Siriji. Doslovce nekoliko sati potom, Turci su izdali priopćenje kako će vlada održavati odlučnost u smanjivanju napetosti u Siriji i zajedno s Iranom i Rusijom širiti napore za političkim rješenjem.

Ruska diplomatska mudrost je potom upozorila Tursku da se takvo nešto ne može događati, pa je zamjenik ruskog ministra obrane (pozor treba staviti na niži rang) Sergej Rjabkov u jednom intervjuu rekao kako je Moskva nesigurna hoće li se stanje u Siriji razvijati prema održavanju teritorijalnog integriteta. Osim što je ta izjava potpuno oprečna službenom stavu Rusije, ona je i pokazatelj kako Rusija traži potporu Turaka i Iranaca u Siriji, u protivnom, Rusija može pružiti ruku Kurdima. Turska je oduvijek bila zabrinuta zbog mogućnosti da sirijski Kurdi dobiju neovisan ili poluneovisan entitet. Iran ima slične brige oko Kurda, iako je Iranu najvažniji cilj očuvati cjelovitu Siriju kako bi imala važnog saveznika u arapskom svijetu i zaštitu za libanonsku konsocijaciju unutar koje jača šijitski Hezbolah. Kako bi se to ostvarilo, tri države moraju surađivati blisko za očuvanje mirovnog procesa u Astani, osobito nakon što je Trump počeo poticati arapske države na vojnu prisutnost u Siriji. Time bi se svakako išlo k etničkom i vjerskom cijepanju Sirije, a zaustavljanje tog procesa je glavni cilj ove trojke. Postoje snažne proturječnosti među tri zemlje i svaka prati svoje interese, ali zajednički cilj je sličan ili isti.

Sirija je postala simbol ostanka starog ili dolaska novoga svjetskog poretka. Ukoliko zapadne zemlje izgube svoje interese i priznaju poraz od rusko-iransko-tursko-sirijskog nesložnog saveza, to znači da je konačno nastupilo vrijeme multipolarnih sila. Svijet više neće djelovati u sjeni američke unipolarnosti, već će tehnološki, vojno i gospodarski djelovati više centara moći. Uz Sjedinjene Države, tu su Kina i Rusija, ali i niz drugih regionalnih sila, među koje se ubraja i Iran. U ovome ratu svi mogu dobiti sve ili ništa.

Sjedinjene Države, Izrael i Saudijska Arabija su također povezani zajedničkim interesom umanjivanja neovisne putanje iranske vanjske politike i moći na Bliskom istoku. Najbolje se to vidi u gotovo patološkoj iranofobiji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji je u vrlo prikladnom trenutku „pronašao“ dokaze o iranskom kršenju Bardžama, upravo pred Trumpovu odluku o povlačenju svog potpisa s ugovora, iako niti jedna međunarodna organizacija nije svjesna tih „dokaza“, koje su navodno prikupile izraelske obavještajne službe. Radi se o jasnom pritisku Izraela na Trumpa, osobito nakon što su Europljani požurili u Bijelu kuću objasniti zašto je važno spasiti Bardžam. Izrael, koji je osmislio doktrinu nuklearnog propitivanja jer ne želi odgovoriti niti na jedno pitanje o svom nuklearnom arsenalu niti dozvoliti međunarodnim inspektorima prilaz nuklearnim postrojenjima, nije globalna stabilizacijska sila niti takav čimbenik na Bliskom istoku; zajedno s vrlo ratobornim mladim saudijskim prestolonasljednikom, ove dvije zemlje stvaraju eskalaciju sukoba u regiji, a na takav će sukob onda morati odgovoriti Iran, Rusija i druge zemlje. Na Bliskom istoku Iran vodi oblik regionalnog hladnog rata, jer do izravnog sukoba će teško doći. Relativna slabost iranske vojske i obuke pada pred izraelskim arsenalom i brojnosti vojnika iz Trećih zemalja koje bi dovela Saudijska Arabija. Irancima je poznato kako Rusija nije istinski saveznik u užem smislu, odnosno Moskva neće slijepo braniti Teheran u slučaju izravnog sukoba Irana s Izraelom ili Saudijskom Arabijom, jer Rusi žele održavati odnose sa svima u regiji.

S tim na umu, Islamska Republika ulazi u novo razdoblje s vrlo važnim unutarnjim i vanjskim izazovima: (1) kako očuvati klimavi savez s Turskom i Rusijim, s kojima dijeli tek dva ili tri cilja visokog prioriteta; (2) kako nadjačati saudijski utjecaj u raznim muslimanskim zemljama; (3) kako održavati raskorak prema Sjedinjenim Državama, ali istovremeno gajiti odlične gospodarske i energetske odnose s Europom; (4) s kime suzbijati izraelskog protivnika; (5) kako popraviti imidž Islamske Republike u svijetu; (6) a možda najviše od svega, koja je dugoročna iranska vanjskopolitička strategija u vrijeme velike promjene generacija i fizičkog nestanka revolucionarnih prvaka. Suprotno svim mišljenjima, Islamska Republika je preživjela revoluciju, rat protiv Sadama Huseina, smrt karizmatičnog osnivača, unutarnje podjele, međunarodne sankcije, ali uvijek pod vodstvom istih ideologa koji su zajedno s Homeinijem razvijali ovu državu. Sada ih je ostalo tek nekolicina, koji su u dubokoj starosti i lošeg zdravlja. Nova generacija će morati na tim zasadama graditi nove ideje iranskog pragmatizma, a u cilju održavanja istinski neovisne politike.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.