Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Matija Bošnjak

Ivan Majić: Pripovjedna (ne)moć sjećanja: analiza književnog djela Meše Selimovića, 

Hrvatska sveučilišna naklada, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2017.

 

Knjiga pod naslovom Pripovjedna (ne)moć sjećanja: analiza književnog djela Meše Selimovića je adaptirana doktorska disertacija Ivana Majića, odbranjena, kako je objašnjeno u predgovoru, 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U skladu sa vlastitim akademskim zadatkom, Majićeva studija predstavlja značajan doprinos, u prvom redu, sistematizaciji saznanja, kritičkih osvrta i teorijskih istraživanja poetike bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića, a potom može biti prepoznata i kao važan i hrabar iskorak u pravcu teorijski radikalnijih pristupa poetici modernog bosanskohercegovačkog romana.

Utisak koji već od uvodnog poglavlja čitatelj Majićeve studije stječe, a koji ga isto tako neće napuštati do posljednje stranice, jeste onaj o autorovom snažnom nastojanju da o Selimovićevoj poetici piše i misli što savremenije, što bi označilo otvaranje prema što aktualnijem teorijskom štivu u cilju promatranja Selimovićevog književnog stvaralaštva kroz prizmu „novih“ teorijskih pristupa fenomenu književnog djela. Organizirajući svoju studiju u tri ključna analitička poglavlja, Ivan Majić, sasvim sukladno očekivanjima i kriterijima akademskog istraživanja, započinje izlaganjem kritičke recepcije Selimovićeve književnosti u proteklih nekoliko decencija na prostoru Jugoslavije, pa sve do relativno novijeg poslijeratnog doba, ističući komparativne prednosti određenih pristupa u odnosu na druge, ukazujući na nedostatke i propuste svih prethodnih bavljenja književnim stvaralaštvom ovog romanopisca. Poglavlje pod naslovom Recepcija, zacijelo je po iscrpnosti i temeljitosti dragocjen doprinos proučavanju Meše Selimovića kao autora, budući da Smajić dosljedno i sa znanstvenog objektivnog stajališta, bez imalo pristrasnosti, razmatra ono što je nekadašnja kritika u autorovom djelu prepoznavala kao vrijednost, a šta je, opet, u duhu svog vremena i svojih estetičkih očekivanja, istome osporavala. Već u tom poglavlju će Majić nagovijestiti svojevrsnu alternativu u odnosu na prethodna kritička stajališta, i to u nastojanju da prevaziđe uobičajena razmimoilaženja u recepciji Meše Selimovića na ovim prostorima, pri čemu za primjer takvog skučenog kritičkog okvira uzimaju neprestane, i često površne usporedbe sa Ivom Andrićem. Ostajući dosljedan u svojoj namjeri da takve, odveć zastarjele pristupe zamijeni novim, teorijski intrigantnijim i uzbudljivijim, Majić odabire nekoliko metodoloških težišta, koja se oslanjaju na već pomenute suvremene pravce istraživanja književnosti. Jedno od tih, koje je najavljeno već u uvodnom poglavlju, Majić naziva „statusom autokomentara“, a riječ je o specifičnoj potrebi književnika Meše Selimovića da, takoreći, vlastito djelo zaštiti od površnih i tendencioznih čitanja izlaganjem vlastitog mišljenja o svojoj poetici. Dosljedan svojoj intenciji da upravo autorov sud o vlastitom djelu uzme za jedno od središnjih metodoloških polazišta, Majić će se praktično tokom čitavog rada direktno ili indirektno baviti onim što bismo mogli nazvati autobiografskom jezgrom Selimovićeve poetike, a knjiga po imenu Sjećanja će se u tom kontekstu izdvojiti kao mogućnost povlačenja paralela između autobiografskog i fikcionalnog. Na razini pripovjedačke tehnike, razmatrajući odnos između autorske pozicije i književnog ostvarenja, Majić je svjestan moguće korelacije između Selimovićevog Ja-pripovjedača, koji je redovito upleten u zbivanja o kojima pripovijeda, i autobiografske pozadine. Na tim temeljima, njegova se studija otvara prema onim pristupima koje smo označili kao teorijski radikalne, barem u odnosu na uobičajene tendencije ovdašnje književne kritike i književne historiografije.

U drugom poglavlju je eksplicitno vidljivo da je pristup, odnosno način čitanja koji Majić namjerava usvojiti u svom istraživanju Selimovića, zapravo psihoanalitički pristup književnom djelu. Iako se ne odlučuje na koncu samo za jednog autora iz kanona psihoanalitičke teorije, Majić dosljedno insistira na mogućnostima i realizaciji čitanja Selimovića u tom interpretativnom ključu, pa će i rezultati upravo takvog pristupa spadati u red najzanimljivijih domašaja njegove studije uopšte. Metodološki gledano, Majić prepoznaje da je riječ o takozvanom nepouzdanom pripovjedaču, pozivajući se na teorije pripovijedanja Franza Stanzela, također se ustanovljava specifičan ishod izbora takvog pripovjedačkog horizonta, no očigledno je da intencija autora studije nije baviti se konkretnim tehničkim aspektima književnog djela, koliko promatrati iste kao posljedice nečeg što je krajnje autorski motivirano, tj. što je proizašlo iz Selimovićevog odnosa prema svijetu, prema vlastitom književnom djelu, te na koncu i prema samome sebi. Analiza pripovjedačke tehnike je Majiću očigledno samo povod da otvori prostor razmatranja onog što sam naziva problemom „pripovjednog identiteta“, što podrazumijeva nemogućnost subjekta da se definitivno zasnuje u nečem opipljivom i čvrstom putem samog čina pripovijedanja. Posrijedi je pretpostavka, dakako preuzeta iz savremenih teorija narativa, koje koncept identiteta i samu konstrukciju identiteta poimaju kao bitno narativno uvjetovanu. Drugim riječima, identitet je jedna vrsta priče, a onaj koji pripovijeda, na izvjestan način, sudjeluje u izgradnji i osmišljavanju vlastitog ideniteta. Time se jasno pokazuje Majićevo opredjeljenje za lacanovsku (i post-lacanovsku) psihoanalizu, koja se, najprostije rečeno, zasniva na primjenjivanju Freudovih psihoanalitičkih opažanja u oblast strukturalističke teorije jezika. Ono što je u naslovu naznačeno kao „nemoć“ pripovijedanja, a zapravo je nemogućnost objektivacije subjektivnog pripovjedačkog pogleda u Selimovićevim kapitalnim romanima, Derviš i smrt i Tvrđava, tumači se i razmatra upravo u svjetlu Lacanove psihoanalize, čemu je posvećen značajan dio Majićeve studije:

„Tumačenje koje sugeriram iščitavanjem Selimovićevih djela, kao i kritike o njima, tumačenje je koje tzv. nedostatke naratološke konstitucije teksta Selimovićevih romana u obliku nedovoljno jasnih te „nedorađenih“ (Pedišić) odnosa među instancama autor – pripovjedač – lik iščitava upravo zbog strukturne nemogućnosti da se konzistentna naratološka opreka između pripovjedača, autora i lika uspješno izvrši. Sve su to posljedice sraza pisanja i identiteta, odnosno pisanja kao sraza dvaju identiteta, onoga iskustveno nestajućeg i onoga pisanjem nastajućeg.“

Drugo važno težište Majićeve studije, koje vrijedi izdvojiti, vezano je za pokušaj primjene teorija performativa izvedene iz Austinove teorije govornih činova, pri čemu se počeci Selimovićevih romana tumače kao performativni iskazi. Time biva jasno, da je ono što se u dosadašnjoj književnoj teoriji tretiralo naprosto kao estetski okvir pripovjedačke književnosti, za Majića svojevrstan govorni čin, kojim pripovjedačka književnost zadobija svoj inicijacijski moment. Tu se autor studije ponajviše bavi načinom na koji započinje Selimovićev Derviš i smrt, iskrivljenim ili nedovršenim citatom iz Kur’ana, koje je bilo u dosadašnjoj kritici mjesto žestokih prijepora.

U svijetu romanesknog djela, psihoanalitičko čitanje nalazilo je povoda u tematici krivice koja je kod Selimovića, u oba njegova kapitalna romana, zastupljena u značajnoj mjeri. Drugi momenat važan u ovom interpretativnom ključu, zapravo je melankolija, koju Majić detektira na primjeru glavnog lika romana Tvrđava, pjesnika Ahmeta Šabe. U pojedinim trenucima, mogao bi se steći utisak kako je autoru studije ipak važniji teorijski okvir od samog književnog djela, odnosno  poetike koju je uzeo za predmet vlastitog istraživanja, no izvjesno je i da je ova doktorska disertacija uspješno pronašla pravu ravnotežu između, takoreći, primarne i sekundarne literature.

Na koncu, vrijedilo bi reći da je studija Ivana Majića svakako postigla ono što je poetici, ne samo Meše Selimovića, nego i mnogim drugim autorima s ovih prostora potrebno, a to su nova, nerijetko radikalna čitanja, koja imaju za cilj otvoriti interpretativne horizonte što su obično zanemareni i podcijenjeni. Za očekivati je da bi se konačnim objavljivanjem Majićeve doktorske disertacije, mogla započeti i nešto opsežnija diskusija o romanopiscu Meši Selimoviću, koji po mišljenju mnogih spada u red najznačajnijih književnih pojava na ovim prostorima.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.