Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše Milka Car

 

Žanrovska oznaka Bildungsroman, ili na hrvatskom nešto nezgrapnije, odgojno-obrazovni roman1, specifična je tekovina iz povijesti njemačke književnosti i javlja se na počecima moderne književnosti u 18. stoljeću prikazujući proces samooblikovanja građanskog subjekta u autonomni element društva i jedinku sposobnu da se razvija, mijenja i izmišlja sebe, a potom i svijet. Možda je najpoznatiji primjer ove vrste Goetheov dvosveščani Wilhelm Meister, ali jednako su važni „psihološki“ roman Anton Reiser Karla Philippa Moritza ili nešto kasniji realistički Zeleni Heinrich Gottfrieda Kellera, sve do 20. stoljeća i možda najpoznatijeg zastupnika vrste Thomasa Manna. Usporediti ilustrirani roman Ulli Lust Danas je posljednji dan ostatka tvog života sa žanrom Bildungsromana možda je blasfemična tvrdnja s obzirom na njegovu razgranatu povijest i poseban utjecaj, međutim, imajući u vidu opseg i inovativni potencijal autorskog pothvata Ulli Lust doista se može govoriti o svojeglavoj inačici Bildungsromana, onakvoga Bildugnsromana koji je sasvim protegnuo svoje granice i postao Bildungsroman za 21. stoljeće. Na mjesto prikaza „mogućnosti skladnog razvitka ličnosti i izvan umjetničkog djelovanja“2 stupa kakofonija doživljaja, a na mjesto pripovijedanja ‘nevidljiva’ umjetnost stripa, kako ju određuje teoretičar stripa Scott McCloud.

Možda je usporedba s novom inačicom Bildungsromana ipak donekle opravdana, uzimajući u obzir činjenicu kako je ilustrirani roman Ulli Lust pomogao da se promijeni prilično konzervativno i tromo poimanje statusa umjetničkih rodova i vrsta u njemačkoj javnosti, odnosno da se ilustrirani roman emancipira kao samosvojna umjetnička vrsta pa time stekne status samostalnoga umjetničkog oblika kakav već dulje uživa u francuskoj kulturi, neprikosnovenoj predvodnici ilustriranih romana u zapadnome kulturnom krugu, te postavlja sasvim nove crtačke i scenarističke standarde. Od niza nagrada koje je ovaj roman dobio, indikativno je spomenuti nagradu Artémisia na internacionalnom festivalu stripa u Angoulêmeu iz 2011. godine, što ju stavlja u rang s priznatom francuskom školom stripa.

Autorski strip ovdje dobiva puno značenje riječi jer se u opsežnom romanu ocrtava životna priča autorice, rane formativne godine lutanja i traganja za sobom po Europi od Beča do Italije. Poput utemeljitelja vrste ilustriranoga ili grafičkog romana Willa Eisnera u njegovom prijelomnom djelu Ugovor s bogom i Ulli Lust polazi od priče o svojoj mladosti, ali jednako kao Eisner, koji oslikava razdoblje tridesetih godina 20. stoljeća u New Yorku, Lust također opisuje atmosferu ranih osamdesetih godina i supkulturni milje Beča, reakcije građana na mlade punkere i njihove sukobe s neonacistima, a zatim i Italije, gdje istoimena junakinja kreće na put sa svojom nimfomanskom prijateljicom Edi, s pedeset groša u džepu koje su zaradile statirajući u lokalnom bordelu i osjećajući se kao „najveće pustolovke cijele nacije“3.

Dok je na anglofonom području za takav, estetski ambiciozan i artistički osviješten strip uvriježen termin graphic novel, u hrvatskom za tu vrstu nalazimo različite termine, od narativnog stripa, slikovne priče, preko kalka grafički roman pa do određenja vrste kao ilustrirani roman, pri čemu se potonji termin čini najširim i obuhvaća sasvim raznolike stripove iz različitih škola baš kao što je slučaj s izvornim terminom graphic novel. Svima njima je zajednički nazivnik odmak od popularnih obrazaca i autorsko promišljanje izražajnih mogućnosti stripa kao posebnog oblika koji nije tek „puki hibrid likovne umjetnosti i prozne beletristike“4, kao i okretanja zbilji i odmak od stripovske fikcije izmaštanih akcijskih junaka. U tom okviru nastaju i sasvim nove vrste, poput ilustriranih reportaža, dokumentarnih stripova, autobiografskih romana i djela izravno zainteresiranih za političke teme. Autori takvih djela nisu tek stripaši, nego hibridni reporteri stripa (comic-reporter). Jedan od rodonačelnika takvoga novog pristupa stripu je Joe Sacco sa svojim dokumentarnim, odnosno novinskim reportažama iz kriznih žarišta diljem svijeta, u kojima odstupa od novinarske objektivnosti unoseći u prikaz doživljenih zbivanja vlastiti autorski stav.

Ilustrirani roman Ulli Lust Danas je posljednji dan ostatka tvog života s takvim pristupom povezuje okrenutost zbilji i odlučno prikazivanje istine o vlastitim doživljajima, bez pokoravanja bilo čijim očekivanja i bez uljepšavanja i mistifikacije lutalačkog života na cesti dalekoga ljeta 1984. godine. U originalnom pismu prijateljici, citiranom u romanu, piše da ima cilj pred očima i želi upoznati „što više ljudi – od klošara do milijunera, normalne i luđake“5. Iz tog impulsa nastaje ilustrirani roman na kojem je autorica radila čak pet godina, a objavljen je na njemačkom 2009. godine. O autorskom pristupu svjedoči ne samo autobiografski sadržaj, nego i crtani dio, linija koja je svojevoljna, oštra i gruba, naglašena i istovremeno lomna. Posebno izbor podloge ukazuje na nove mogućnosti stapanja pripovijedanja i sekvencijalne umjetnosti stripa, naime dominantna tmurna maslinasto zelena podloga podsjeća na činjenicu da proces odrastanja, traganja za samim sobom i samospoznajom nipošto nije jednostavan, nego je kompleksna i neizvjesna borba s porazima, udarcima i neizostavnim gubicima na putu razvoja u subjekt pa se često više čini kao uranjanje u zamućenu vodu, a ne u pravocrtnu, recimo jasno modru putanju samospoznaje i sklada subjekta i društva. Važno je istaknuti kako je u njezinu romanu riječ o ženskom subjektu i dominantnoj ženskoj viziji svijeta iz iščašenog feminističko-punkerskog undergrounda te je jasno da životni put glavne junakinje nije oblikovan u skladu s unaprijed zadanim ciljevima ili opće prihvaćenim idealima, nego skica subjekta ostaje nedovršena, puna bijesa i bola i tek skicirana u jednom životnom razdoblju, iako ni u najtežim trenucima ne napušta svoj antimalograđanski i subverzivan stav propitivanja zadanih normi. Upravo je takav i posljednji kadar – zamućeni crni kvadrat u posljednjoj trećini stranice kada izmorena junakinja zaspi na podu svoje dječje sobe – u prikazu otvorenoga putovanja u autobiografskom ilustriranom romanu austrijske ilustratorice, grafičke dizajnerice i nakladnice Ulli Lust. Ona je još 1995. odselila iz Beča u Berlin i predaje vizualne komunikacije na Visokoj školi u Hannoveru. Sa sedamnaest godina doista je krenula na put u Italiju i tek se nakon dva mjeseca vratila kući, a to joj je putovanje, kao što to često biva, sasvim promijenilo život te na 450 stranica u originalnom izdanju ili 464 stranice tvrdo ukoričenog Fibrinog izdanja iz 2016. godine u prijevodu Tatjane Jambrišak, pripovijeda o bolnom procesu sudaranja s drugačijim, neočekivanim i često okrutnim na svojem trnovitom izletu. Jasno je da se njezin roman obraća publici koja prepoznaje subkulturne obrasce pobune i na taj način punkerskoj supkulturi daje pravo na vlastiti, samosvojni izričaj.

Pa ipak, važno je napomenuti da je novi status ilustriranog romana autorica uistinu potvrdila tek obradom književnog predloška već kanoniziranoga suvremenog romana književnosti njemačkoga govornog područja Letipsi (Flughunde) Marcela Beyera6 pod istim naslovom7. To je roman o fiktivnome njemačkom akustičaru u doba Trećeg Reicha Hermannu Karnauu, suradniku Hermanna Göringa, u kojem Beyer, pričajući priču o znanstveniku i njegovim pokusima, postavlja važno pitanje o krivnji i opsegu zločina tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i o posljedicama suočavanja s prošlošću u njemačkoj javnosti nakon rata. U svojoj odvažnoj ilustriranoj obradi ovoga važnog književnog predloška iz 2013. godine, koji je mnogo komentiran u njemačkoj javnosti i ovjenčan nizom važnih nagrada, Ulli Lust poseže za minimalističkim elementima, radi prvenstveno sa stiliziranim crtežima i snažnim koloritom, pa neprispodobive slike iz romana, koji je također kombinacija fiktivne radnje i autentičnoga dokumentarnog materijala, prebacuje u medij stripa ističući ikonički karakter boje, kadra i kompozicije te time postiže posebnu izražajnu snagu koja neprekidno varira između triju zadanih razina slike, stvarnosti i jezika8.

Nije slučajno što na vlastitoj web-stranici autorica svoje prvo veliko djelo – Danas je posljednji dan ostatka tvog života – najavljuje kao komediju i dramu o cijeni slobode, rodnim sukobima i gubitku povjerenja, u toj ironičnoj najavi prepoznaje se sličan obrazac kao u izboru inače neprivlačne, maslinastozelene boje za podlogu kadrova, njezina je priča opora i gorka, ona je više sudar sa zbiljom, a manje pokušaj razrješavanja sukoba: južnjački svijet s jasno podijeljenim ulogama nimalo se ne mijenja upadom razbarušenih junakinja, dok one, posebice Ulli, moraju prihvatiti gorčinu poraza s gubitkom vlastitih ideala o nesputanosti i potrazi za autentičnim i slobodnim bivanjem. Zbog toga njemački stručnjak za strip Andreas Platthaus u svojoj recenziji9 za Frankfurter Allgemeine Zeitung s pravom govori o putovanju sa sablastima – to su sablasti vlastitih, nejasnih prevelikih očekivanja i sablasti društva koje ne dopušta razmicanje granica osobne slobode. Ulli Lust u romanu zapravo prikazuje kako djevojke, „ptice selice“ gube svoja krila, iako su u njihovoj oporoj ljepoti možda najljepše stranice romana one u kojima prikazuje viziju leta junakinje iznad Fontane di Trevi u Rimu. Fokus pritome ostaje na pripovijedanju, odnosno stvaranju priče i to svim raspoloživim sredstvima, ne samo pisanim tekstom u oblačićima, nego također i crtežom, bojom i kompozicijom. Ukoliko se složimo da je jedno od važnih distinktivnih obilježja ilustriranog romana odnos između najmanjih narativnih jedinica, tzv. kadrova (panel) i stvaranja cijelokupne radnje (plot)10, onda se upravo ta dinamika može pratiti u složenom narativnom prosedeu Ulli Lust. Poniranje u dubinu predočeno je velikim kadrovima što u pravilu ispunjaju cijelu stranicu, dok je borba s okolinom, često s nasrtljivim i pohotnim muškarcima, prikazana u gustom slijedu u kojem se gotovo poništavaju okviri pojedinih kadrova pa nudi različite interpretativne obrasce i upućuje na agresivnost i pritisak na junakinju.

Ulli Lust je autorica naslovnice, crteža i scenarija, a koliko joj je važan karakter svjedočenja o vlastitom iskustvu pokazuju stranice na samom početku i na kraju romana s dokumentarnim karakterom na kojima donosi fotokopije stranica vlastitoga dnevnika, fotografije iz ranih punkerskih dana u Beču, komentare i pojašnjenja pojedinih kadrova, vlastite bilješke, pa čak i ceduljice pomoću kojih je prosila po talijanskim gradovima. U dnevničkoj bilješci na početku romana naziva se anarhisticom i postavlja pitanje što je čovjek, e da bi potom krenula na putovanje i svoje vlastito istraživanje granica. Zbog toga bi se ovaj ilustrirani roman mogao nazvati i dokumentacijom života, memoarskim stripom ili čak reportažom.

Još se nešto daje prepoznati u tim objektivnim, pa ipak osobnim komentarima. To su dvije osnovne linije koje obilježavaju autoričinu potragu. Jedna je svakako osobna borba za emancipacijom od vladajućih društvenih normi, od konvencija i okova tradicionalnoga patrijarhalnoga društva, karakteristična za pokrete mladih i kontrakulturu. Za razliku od drugoga kultnog feminističkog autobiografskog romana Alison Bechdel Fun Home – obiteljska tragikomedija, u kojem autorica o svojoj lezbijskoj prirodi uči iz knjiga i u suočavanju s povijesti svoje uže obitelji, Ulli Lust svoj bunt proživljava na putu, iskustveno, sudarajući svoje predodžbe o nesputanosti s hipertradicionalističkim, mačističkim i seksualiziranim susretima s muškaracima koji u njoj vide samo objekt požude – što prezime njezine majke, Lust, koje je uzela za umjetnički pseudonim doista i znači na njemačkom. Druga važna razina je ona društvena, u kojoj promatra odnose u Italiji, posebno u korupcijom i mafijom prožete strukture u Siciliji koje je doživjela kada su je prilikom racije po ulicama strpali u zatvor i u svojim doživljajima u Palermu, kada saznaje za „Case occupate“ i povezanost s građevinskom mafijom. Tek u bilješkama otkriva da su junakinje Palermo doživjele usred priprema za velike mafijaške procese osamdesetih godina. Te su dvije razine neposredno povezane, što je jasno prikazano na jednoj jedinoj stranici romana u četiri kadra. Gornja pasica je simbolični prikaz snova, slijed poetičnih i uznemirujućih vizija umirućih ptica i isprepletenog granja, dok je cijeli donji dio stranice jedan veliki kadar s pitanjima samoj sebi povrh slike koja prikazuje gomilu karikiranih pohotnih i ružnih muškaraca koji na umu imaju samo zadovoljavanje svojih najnižih poriva. U tom srazu naivnosti, gotovo dječje nježnosti i nesalomljive vjere u vlastitu snagu s grubim svijetom muškaraca, svijetom koji poznaje samo pravilo jačega, pokazuje se izražajna snaga ilustriranog romana u neizrečenom skladu forme i sadržaja. Njezin je crtački stil sasvim prilagođen sadržaju i težnji da autentično i vjerno zabilježi vlastite doživljaje, pa su i linije grčevite, krajolici stilizirani i poetski, a lica ljudi često samo skicirana kako bi dočarala trenutnu emociju.

Suočeni s nizom bolnih, potresnih, a katkad i šokantnih iskustava kao čitatelji se neprestano pitamo koji cilj autorica prati kada do bola razgolićuje svoju junakinju u putovanju koji umjesto spoznavanja samoga sebe vodi u prostituciju, drogu, krađe i zatvor. U razgovoru s Andreasom Platthausom doista i priznaje da je godinama živjela u sramoti zbog svega što je proživjela na svojem putu, jer joj nitko dugo nije vjerovao da nije sva krivnja na njoj. No, u romanu nema ni riječi o sramu zbog proživljenog, tako u prizoru kada sućutna njemačka penzionerka na turističkom proputovanju Rimom pokušava pomoći prljavoj i gladnoj punkerici i savjetuje joj odlazak u katoličko sklonište, ona tu mogućnost rezolutno odbija i ustraje u svojem punkerskom stavu poricanja svih tradicionalnih vrijednosti, pa i pod cijenu odricanja od svih civilizacijskih normi.

Umjetnost je ono što joj daje snage, a u proradi iskustava poseže za cijelim arsenalom mogućnosti monosenzualnog medija stripa kako bi prenijela doživljaje, odnosno viđeno pretvorila u vidljivo. Tako napadi muškaraca podsjećaju na crteže Lorenzo Mattottija, a eksperimente s perspektivom učila je od Davida Mazzucchellija. Ti se utjecaji najbolje vide kada se junakinja suočava s otvorenom agresivnošću muškaraca u očekivanju slobodnog seksa, a posebno u sceni nakon silovanja, kada se muške siluete poput zvijeri podižu nad usamljenom Ulli na plaži, a ona želi nestati, što pokazuje crtežom koji se gubi. Platthaus, naravno, upozorava kako je najbliskija izrazu Marjane Satrapi i njezinom također autobiografskom remek djelu Perzepolis, ne samo zbog osebujnog crtačkog stila i prorade traumatičnih iskustava, nego i zbog činjenice da su obje umjetnice – ne zaboravimo i Satrapi je imala svoje punkersko razdoblje – osamdesete godine provele u Beču, koji su doživjele kao ograničen i malograđanski.

Za razliku od angažiranog stava Mirjam Satrapi, svoj program Ulli Lust formulira riječima glavne junakinje iz naslova koja svaki dan nastoji provesti kao da joj je posljednji, što se ipak ne pokazuje kao još jedan izdanak carpe diem-filozofije, nego se pretvara u mučan bijeg od vlastitih, duboko usađenih strahova, kao i suočavanje s vlastitim ženskim identitetom. Njezin je susret s Italijom također dvojan – s jedne strane oduševljenje operom u Veroni ili zatravljenost Sikstinskom kapelom; a s druge strane mučni susreti s muškarcima u tamnim zakucima kako bi dobila novac za hranu, nizovi susreta s tzv. papagallima, seks u zamjenu za novac, a sve to kako bi naučila biti sama u rimskom parku u svojoj vreći za spavanje i iskusila ono što euforično naziva „pravim životom“11. Na Siciliji se, u danima nakon rastanka od Edi, taj pravi život pretvara u niz poniženja, što izražava eksperimentalnim crtačkim sredstvima, primjerice njezin lik dobiva glavu kostura jer se osjeća kao da je već umrla i pretvorila u poniženi i uništeni objekt. Nakon protjerivanja sa Sicilije, Ulli se nakratko vraća u Rim, gdje ponovno dva velika kadra simboliziraju njezine podijeljene osjećaje i spremnost na rastanak od mladenačkih snova – s jedne strane njezino „najluksuznije“ prenoćište u parku Borghese u Fontana del Pincio, a s druge strane noć provedena u slučajno zaključanom toaletu restorana pri usputnom ručku. Ono što nije ispričala, Ulli Lust je nacrtala kao posvetu mladosti, slobodi i potrazi. Samo se možemo nadati novom autobiografskom ilustriranom romanu najavljenom za sljedeću godinu i prilici da ponovno postanemo njezini „partneri u nevidljivom“12.

 

Bilješke:

Viktor Žmegač, Zdenko Škreb, Ljerka Sekulić: Povijest njemačke književnosti. Hrvatska Sveučilišna Naklada: Zagreb 2003, str. 116.

2 Isto.

3 Ulli Lust: Heute ist der letzte Tag vom Rest deines Lebens. Avant-Verlag: Berlin 2009, str. 57.

4 Scott McCloud: Kako čitati strip – nevidljivu umjetnost. Mentor: Zagreb 2005, str. 92.

5  Lust 2009: 34.

6 Marcel Beyer: Flughunde. Roman. Frankfurt/M.: Suhrkamp 1995.

7 Ulli Lust, Marcel Beyer: Flughunde. Graphic Novel. Berlin: Suhrkamp 2013.

8 McCloud 2005: 51.

9  Andreas Platthaus: Meine italienische Geisterfahrt. http://www.faz.net/aktuell/feuilleton/themen/comic-meine-italienische-geisterfahrt-1855895-p2.html.

10  Wolfgang Hallet: Graphic Novels. Literarisches Lernen und multiliterales Lernen mit Comic-Romanen. U: „Der fremdsprachliche Unterricht Englisch“ 2012: 117, str. 2–9, posebno str. 4.

11  Lust 2009: 214.

12 McCloud 2006: 205.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.