Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Ivan Šunjić

Adnan Žetica: Autentična povijest kućnog broja 198Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

 

Adnan Žetica je nagrađivan, prevođen i u nekoliko antologija novije bosanskohercegovačke i regionalne poezije, uvršten pjesnik. Autentična povijest kućnog broja 198 (Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.) njegova je posljednja, ujedno i četvrta objavljena zbirka. Već na prvo listanje uspostavljaju se paralele s tri godine starijim Ospicama (Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.) Almina Kaplana, generacijski, prostorno, pa i poetički mu bliskog autora. I jedan i drugi literarno se suočavaju s ratom koji kao tema, riječima kritičarke Maje Abadžija, u našoj poeziji posljednjeg desetljeća doživljava svoju rekapitulaciju. Obojica su se s ovom pripovjednom građom uhvatili u koštac kroz poetski diskurs, premda Žetičin kolega istu priču ipak odlučuje presvući u romaneskno ruho, što je rezultiralo nedavno objavljenom knjigom iste tematike.

I u jednom i u drugom slučaju rekonstrukcija infantilne perspektive nameće se kao paradigma pripovijedanja i stilizacije kako predratnog tako i (po)ratnog iskustva. Takva je vizura iz koje lirski junak Adnana Žetice predstavlja prostor svog djetinjstva. Ustrojstvo života i simetrija odnosa u ruralnom, prigradskom mjestu pokraj Mostara kroz nekoliko jednostavnih slika i poredbi vješto se sažima već u uvodnoj pjesmi. Svijet je to mahale u kojoj se ne ključaju vrata, gdje su svi „ljudi i žene“ jedni drugima „rođaci, komšije i prijatelji“: „[…] Naši životi isprepleteni su kao zemljišne parcele. / Žene u grupama dolaze na kućna vrata bez najave i / povoda. / Prebiru naše živote kao ispucali prsti minas kahvu / po tepsiji / prije sipanja u dolaf. / Stari ljudi u džematu dolaze kad umre neko / prekoreda / ili ako im zatreba zemlja za širenje puta do njihovih / parcela. / U oba slučaja gubiš dragu osobu.“ Logika mahalskih kuća predočena je navikom paljenja unutrašnjeg svjetla pri izlasku iz kuće što je svojevrsni apotropej kojim će se osigurati od potencijalne pljačke. Tako će se potencijalni lopov zavarati misleći da je netko unutra, jer „[u]čeni smo da se zlo svjetlosti plaši“, dok „[n]a okupu porodica u polumraku sjedi, / zbog visokih računa za struju“. Središnja, ujedno i jedina knjiga koja se u tim kućama mogla naći je rokovnik kao inventar obiteljskog života u kojem su zapisivani za održavanje kućanstva potrebni brojevi telefona, sastavljani popisi dužnika, memorirani važni datumi poput onog sadnje voćaka ili teljenja krave. Upečatljiv je motiv već dotrajalog televizora, ukrašenog heklarijom, na kojem se prelistavalo vrtnjom drvceta od šibice zabodenog u rupicu za traženje kanala: „Bilo je to vrijeme kad [je] od svih televizijskih emisija / jedino dnevnik nije trošio struju.“ Kao temeljna komponenta poentizacije ukazuje se djetinja doživljajnost međuljudskih odnosa i njihove ekonomije. U istoimenoj pjesmi, djetinjstvo je sumirano nizom kontrastnih iskaza: „Slučajno poderem farmerice na koljenu. / Pa me mater pošalje po šipku šipkovu. / Ako uberem malu, ona ubere tri puta veću. / Svaka šipka je prevelika. / Svaka čokolada je mala. / Kao zaokruživanje opcije na glasačkom listiću. / Šta god da sam odlučio pogrešno sam odlučio.“ Premale čokolade i prevelike šipke sinegdohe su za svaki užitak koji se morao otkupiti određenom mjerom batina. Kroz instituciju seoske prodavnice metonimizirana je pragmatika dobronamjernih postupaka. Vlasnica trgovine posjedovala je krave u čije je spirine ubacivala kore od banane. „Dvije banane koštale su jednu crvenu paru“ i „[a]ko bih pojeo pred prodavnicom i / dao joj kore treću bananu dobio bih gratis, / pod uvjetom da i nju u spirine bacim.“

Iz navedenih je primjera uočljivo da autor svoje crtice, u stihove razlomljene i narativno ulančane, organizira u jednoj strofi, s ritamskim uporištem u kolokvijalnosti idioma. Posebno je efektno posezanje za idiomatskim izrazima i lokalno obilježenim leksikom. Izdvajaju se Dvi riječi: „Učiteljica je rekla da imam talenta za strane jezike / te da me u tom pravcu treba usmjeravati. / Djed je smatrao da čovjek treba znati samo / dvi strane riječi: / halt – da stane prije sirat ćuprije i / manđare – da zna zaiskat komad hljeba.“

U motivskom središtu stihovane priče Lokum je ritual ispijanja ka(h)ve oko kojeg se strukturira svakodnevica jednog cikličnog života, u čije se prijašnje okrilje više nemoguće vratiti:

„Kupovali smo pakovanje od šest fildžana / a petero nas je kahvu pilo. / Poslije dejtonskog zvižduka broj fildžana / u rezervi se povećavao. / Uvijek je bilo više ženskih pa su se muški / prvo ispijali. / Nad njima je lebdjela aura odgovornosti / i pratile ih molitve za siguran povratak. / Vrijeme je svelo tacnu na jedan muški. / Tad se s lokumom na tacni pojavio i strah / od kraja povijesti ispijanja kahve na kućnom broju / 198.“

Žetičin lirski junak rat dočekuje na pragu adolescencije, razdoblju biološkog i spoznajnog sazrijevanja, koje se odvija u uvjetima sveopćeg umiranja. Smrti djece roditelje pretvaraju u druge osobe – jedni postaju vjernici, a drugi ateisti, koji to pak nisu jer za sve okrivljuju Boga s kojim se gledaju preko nišana (Moje smrti). Na snazi su poetske slike rata kao igre. U pjesmi Skretnice poistovjećuje s likom Fatime iz romana Jasmine Musabegović koja se pita kako su ljudi, toliko brižni prema svojoj mladunčadi, spremni ubiti tuđu. Ona slike rata pretvara u slike lova imaginirajući vojnike obješene na željezničkoj stanici kao progonjene životinje. Isto je tako dječak rezerviste u svojoj mahali zamislio kao košarkaše: „Oni s bradom bili su Divac Vlade a bez nje Paspalj / Željko. / Svaki tren sam očekivao da izvade košarkašku loptu / te na / šljivi odigraju jedan na jedan. / Za moju naklonost.“ U Prijateljstvu dvojica dječaka, svaki u svojem rovu na suprotnim stranama Bulevara, cijelu noć dogovaraju rukovanje na sredini ceste, ali: „Sastanak propade. / Nije htio da izađe prvi iz zaklona. / Podignutih ruku u vis. / Nije ni on jer kad god bi mu rekao: / hajde stani brani prvi na go, / pa ćemo se mijenjati, / obećanje nije ispunio.“ Duhovita je i bizarna anegdota o ispražnjenom napuštenom stanu razvaljenih vrata u koji junak „provaljuje“ i koji „zauzima“ nakon što u dječjoj sobi pronalazi sve brojeve Zagora (Romani). Uz opsadu, odvođenje u logore, izbjeglištvo na more kao prisilno ljetovanje, tu su i slike prvog zaljubljivanja i seksualnog buđenja koje se tematizira kroz opća anegdotalna mjesta, primjerice špijuniranja nastavnice dok se tušira (Tuširanje). Zbirka se zaokružuje samoreferencijalnom Poetikom kojom se, ne bez nužne ironije, priziva smisao vlastitog ratnog pisma i njegova učinka:

„Moj komšija bi strastveni uzgajivač golubova. / Poginu na isti dan kad i moj otac. / Njegova kći, violinistica, moja vršnjakinja, / posudi moju zračnu pušku i na dan / njihovih dženaza propuca sve očeve golubove. / Sjedio do nje i slušao kako prije hitca imenom ih / prozive, / da njen tata gore ne bude sam. / Poslije toga majka me odvede psihijatru. / Reče da pišem šta me žulja. / I pišem. / Mada bi jednostavnije bilo da je i moj stari ptice / volio.“

Uvodna komparacija nadaje se dopuniti zbirkom pjesama Neće biti djece za rat (Vrijeme, Zenica, 2017.) Dijale Hasanbegović, pripadnice naraštaja koji je dovoljno književno sazrio kako bi ratna zbivanja devedesetih mogao poetizirati iz autentičnog rakursa djeteta ili adolescenta, kako zapaža i Dinko Kreho u kritici spomenute Kaplanove knjige. Dok se potonji poigrava s poetsko-proznom formom, ostavljajući bjeline u kojima se skuplja nedorečeno i iz kojih se oslobađa smisao, sarajevska pjesnikinja obilato koristi lirska sredstva kako bi transgresirala iskustveno i oslobodila muziku. Upravo ono što u ovom tekstu iščitavanoj poeziji – koja se iscrpljuje u narativnosti – osjetno nedostaje.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.