Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Samo u sogan-dolmi luk je tretiran s nekim dostojanstvom. Uglavnom se urezuje u jelo i tako postaje važan dodatak. Samo u sogan-dolmi je sva arhitektura jela zasnovana na njemu, na njegovoj formi…“ Ovako piše Semezdin Mehmedinović u svojoj knjizi Me’med, crvena bandana i pahuljica. Knjiga je to o životu, o ljubavi. A kada je tako, valjda i ne čudi previše što je oku, srcu, bilo drago stalno se vraćati i na taj mali pausus koji priča o sogan-dolmi. Sogan-dolmi što se radi za štedanjkom u dalekoj Americi. Dobre su knjige uostalom one koje ti, narodski rečeno, daju misliti. One koje čovjeka vraćaju u neka vremena koja se čine bolja makar da su se onomad zapravo činila i posve prosječnima, možda i lošima, ako već nije loše to što su minula.

Potpisnik ovog teksta jednostavno voli knjige kuharice, pa se još ne srami to priznati. Voli knjige koje se ne moraju čitati odjednom, već ih možeš iščitavati vazda, svaki put nanovo, stalno im se malo pomalo vraćati makar da provjeriš jesi li u pravu ako pamtiš da na stranici toj i toj stoji baš taj i taj recepet bez kojeg se ovaj čas baš nikako ne može. Poradovat se stoga knjizi Bosanska kuhinja Muamera Spahića bilo je logično. Samo, ima kod kuharica, odnosno ima kod ljudi, taj problem da se u pravilu lakše daju zavesti veličinom i količinom, onako kako se često i trpezom daju zavesti naivno ako im je oku veća, ako je obilna. Kao da za života naučili nisu da obilno ne znači nužno i dobro, baš kao i to da debela knjiga ne znači da će se radije i lakše čitati, niti da je „pametnija“. Pače, samo ju je teže u krevetu listati, ako je teška i tvrdo ukoričena. Bosanska kuhinja sve je samo ne mala knjiga, makar se malom čini kad je u ruku uzmete. Velika je na milijun malih načina, a ponajveća i opet po tome što te nimalo slučajno autor suptilnim vezom tjera da prebireš po sjećanjima, pa pustiš da te vode temo negdje gdje ostade najljepši, najukusniji zalogaj, ili ona anegdota, uz jelo i pilo vezana, koju ćeš pamtiti za vazda. Knjiga je to, nesumnjivo, o hrani, ali je ujedno, kako pravoj kuharici i dolikuje, i knjiga o ljudima, o tome ‘ko smo i kakvi smo. Poput onog dijela koji o bozi piše, tom fermentiranom napitku koji se javno i pred Bogom, pio onomad kada se alkoholu nije smjelo ni blizu.

Veze Muamer Spahić priču iz daleka, sve tamo od prevažne činjenice da je još 395. godine Bosna postala granična oblast između dvaju civilizacija – rimokatoličke na zapadu i grčkopravoslavne na istoku. U konstantoj potrazi za  svojim identitom, poštovalo se različito, uzimalo ponajbolje, učilo i podučavalo, taman da danas valjda nema nijednog sastojka, začina, običaja, a da dijelom nije tu začet, ili da nije preko Bosne u svijet otišao. Citira autor svoje uzore, putopisce, pisce, bira i vadi lijepe rečenice, ponajprije znakovite, koje ono bjelodano čine još jasnijim i vjerodavnijim, duševnijim. Pa dok će te Mustafa Hilmija Muhibić naučiti što sve čini valjan sarajevski iftar, Dževad Karahasan će progovoriti o bureku, a ona rečenica Ivana Lovrenovića o mehkoj rakiji što „hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom“ više će kazati o dušama ljudskim nego da je kartica i kartica teksta ispisano. Sve se u ovoj knjižici pojašnjava nenametljivo i slikovito; i što je sofra, i kako se dočekuju gosti, i što je muška, a što ženska kuhinja, i koji se pribor u kojoj prigodi služi, i kako je to kahva donijela trezvenost u mnogih naroda.  No, valjda ponajviše vabe rečenice   svojim dobra življenja, ritam nalik onom kojim se kahva treba piti, a ne da se na brzinu srče, baš kao što se i život treba uživati umjesto da kroz njega bezglavo trčimo. Pa dok čitaš, dok tražiš neke veze između recimo sinije iz knjige i sinije na kojoj u Dalmatinskoj zagori razvlače tijesto za soparnik, razmišljaš jesi li više čovjek za teferič ili čovjek za akšamluk. Ili si – a nije da se ne može, da se ne smije i da se toga nema – ljudina za oboje!

Veze tako Spahić priču o kulturi, o povijesti, o gastronomiji, o ljudskom i pristojnom, ali i besmislu ovog današ- njeg ljudskog jurcanja koje bi rado da se sve natrag vrati. Povijest je tu neka dobra učiteljica, a hrana je tu i zato jer preko nje ljubav ide. Tko zna podsjetit će se, tko ne zna naučit će, ‘ko misli da zna evo mu provjere. A kako je kuharica to, onda je red da ima recepata. A tamo za bozu recimo dva, taman da ti je slatka briga hoćeš li pokušati pripremiti napitak po receptu slastičarne Bećirović iz Zenice koji se koristi od 1892. godine, ili ćeš radije u novije doba pa po receptu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja 1908. godine.

Knjiga obimo mala, a sve se čini da autor ama baš ništa nije zaboravio spomenuti prazan lista papira na kraj knjige, taman da knjigu imaš u džepu, olovčicu isto, pa zapisuješ marno sve dobro što putem osjetiš pod nepcem, što vidiš, kušaš, probaš, ne bi li sutra bilo još bolje i slasnije. Vremena su danas druga, svjestan je toga Spahić, ali samo je na nama hoćemo li ih učiniti da se barem katkad ispune mirisima i okusima nekog drugog vremana. Dođe to onako čovjeku samo od sebe što stariji biva, da se rado unatrag vraća. I zato je možda ponajviše ova knjiga draga, ne radi recepata toliko koliko radi sposobnosti njene da te, kako to dobra literatura radi, vrati ili lansira u neka vremana koja su ljepša, ili se barem ljepšima čine. Proključa li kahva danas-sutra na šporetu triput, bude li se pila polako, bude li mezetluka ćešće, bude li potreba za teferićem, nađe li se mehke rakije katkad, to će reći da smo s guštom čitali. A sogan-dolma!? Valjat će put Bosne i njene kuhinje s Bosanskom kuhinjom tu negdje pri ruci.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by