Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše:Tarik Kulenović

 

Godine 2016. obilježili smo sto godina otkako je hrvatski Sabor 27. travnja 1916.  godine službeno priznao islam kao religiju ravnopravnu drugim religijama u Hrvatskoj – obljetnicu koja predstavlja potvrdu uspješne integracije muslimana u hrvatsko društvo. Istovremeno, suočeni smo sa posljedicama izbjegličkog vala koji je zapljusnuo Europsku uniju. Izbjeglice iz rata u Siriji željne europskog blagostanja, nahrupili su na vrata Europske unije, na vrata tvrđave Europa koje je i Hrvatska dio.

Nakon izbjegličkog vala, uslijedio je i niz terorističkih napada, uglavnom u Francuskoj. Besmisleni činovi nasilja, poput napada kamionom u Nici, te nožem u prigradskom vlaku u Njemačkoj, govore nam kako islam i muslimani u Europi prolaze kroz burno razdoblje. Kroz to razdoblje prolaze i svi stanovnici EU, bez obzira na vjersku pripadnost. Stara ustaljena pravila ponašanja vrijede sve manje, a nova još nisu uspostavljena.

U tom metežu Hrvatska predstavlja izuzetak. Najpopularniji hrvatski TV voditelj je musliman, Tarik Filipović. Jedan od najslavnijih hrvatskih sportaša bio je Mirza Džomba, musliman, miss Hrvatske bila je, Lejla Šehović, muslimanka, jedan od vojnika koji su podigli hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu bio je, Jasmin Hadžić, musliman…. Muslimani su ne samo promatrači, nego i aktivni sudionici moderne hrvatske povijesti. Ne samo zato što je rahmetli Enes Čengić bio možda najvjerniji kroničar života Miroslava Krleže, a Nerkez Smailagić ideolog Hrvatskog proljeća, Asim Kurjak jedan od najpoznatijih hrvatskih liječnika, Izet Đuzel i Dino Trtovac svjetski poznati slikari… Muslimane – odnosno Bošnjake možemo naći u svakom segmentu hrvatskog društva. Od kruga oko predsjednika Republike, gdje je Suad Rizvanbegović bio stalni partner Franje Tuđmana u tenisu i brižu, preko ratnih heroja, glumaca, sportaša, pjevača, slikara, radnika… sve do kriminalaca, ratnih zločinaca i ubojica kojima je bolje i ne spominjati ime.

Prema Popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj 1,47 % stanovništva ispovijeda islam. To je 62 977 ljudi – muškaraca i žena, odraslih, starih i djece koji su se izjasnili kao muslimani. Islam je kao zasebna religija priznat na državnoj razini još 1916. godine.

Hrvatski muslimani, pripadnici islamske vjeroispovijesti trajno nastanjeni u Republici Hrvatskoj, čine specifičnu skupinu muslimana u europskim okvirima. Riječ je o zajednici sastavljenoj uglavnom od pripadnika europskih naroda (Albanci, Bošnjaci, Romi…) koji čine apsolutnu većinu muslimana u Hrvatskoj. Promatrajući njen sastav, mogli bismo zaključiti kako je riječ o etničkoj islamskoj zajednici, sastavljenoj od pripadnika europskih naroda, nastaloj vjerovatno u doba osmanske ekspanzije. No, islamska zajednica u Hrvatskoj spada u nove, imigrantske islamske zajednice, sastavljena pretežno od imigranata i njihovih potomaka. Osnovana je potkraj 19. stoljeća, nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, a formalno je Hrvatski Sabor priznao 1916. godine islam kao jednu od službenih religija u Hrvatskoj. Službeno je priznanje uslijedilo nakon mađarskog priznavanja islama 1916. godine. Austrijski je dio Carstva, pa tako i Slovenija, priznao islam 1912. godine. Madžarski je dio Carstva to učinio 1916. godine, pa i Hrvatska nakon aneksije 1908. godine. Do tada dvojna monarhija postaje trojna. Naime, Bosna je, uz Austriju i Ugarsku službeno treća zemlja Carstva jer su se pravni propisi u njoj razlikovali i od Austrije i od Madžarske. Bošnjaci su službeno priznanje itekako zaslužili i platili krvlju. Bošnjačke, pretežno muslimanske, regimente bile su najbolje borbene postrojbe austro-ugarske vojske u 1. svjetskom ratu, a ljudski su se gubici, iako Bosna nije bila poprište ratnih operacija, odrazili na bosansko-hercegovačku demografiju u 20. stoljeću. Herojska borba i slavne pobjede Bošnjaka nisu glasno obilježavane i slavljene nakon rata jer, kao što znamo, Austro-Ugarska je izgubila 1. svjetski rat i raspala se.

Hrvatska je postala dio nove države Kraljevine SHS, od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije. A s njom i muslimani. Mogućnost bolje zarade, obrazovanja, kao i bolji životni uvjeti, te pravna i fizička sigurnost privukli su brojne muslimane na migraciju u zapadne i sjeverne krajeve novostvorene države. Doseljavanje u Hrvatsku nastavlja se od 2. svjetskog rata i poslije njega, za trajanja FNRJ/SFRJ, kao i danas u samostalnu Hrvatsku.

Nekoliko je osnovnih motiva migracije muslimana u Hrvatsku. Ekonomski je svakako među prvima. Brojni migranti islamske vjere dolaze u Hrvatsku kao radnici. Sisak, Karlovac, Rijeka i Pula industrijska su središta i luke. Njihovo je narastanje u 20. stoljeću dovelo i do povećanog priljeva radne snage – Bošnjaka, Srba, Albanaca i drugih „južnjaka“. Zajednica je u početku bila skoro isključivo sastavljena od muškaraca. To ukazuje na karakter migracija. Primarno zbog ratova koji su tjerali populacije na pokret, islamska zajednica u Hrvatskoj se povećava priljevom obitelji, kao i zasnivanjem novih obitelji od muškaraca doseljenika i domaćih žena koje su vremenom prelazile na islam. Druga je opcija bila da muškarci dovode nevjeste muslimanke.

Iako islam doživljavamo kao novost u uobičajenom poretku stvari, malo je poznato kako je Hrvatska u kontaktu s islamom preko tisuću godina, prvo morem, poslije kopnom, a neki su Hrvati upravo kao muslimani doživjeli svoje najblistavije životne trenutke. Islam je religija koja je prevladavala u polovini Hrvatske nekih 200 godina. Od pobjede na Mohačkom polju 1526. godine do poraza u opsadi Beča 1683. godine, Osmansko je Carstvo suvereno vladalo većinom Podunavlja, pa tako i Hrvatske. Ostaci tog razdoblja, od riječi poput peškir, čaršaf ili čarapa, preko toponima poput Begovog razdolja, često najhladnijeg mjesta u Hrvatskoj na vremenskoj prognozi, do groblja, uništenih džamija i onih prepravljenih u crkve – Hrvatska je prepuna ostataka islamske kulture. Turbe u Iloku, džamija u Đakovu, mesdžid u Kliškoj tvrđavi… samo su neki od njih. Kontakt islama i Hrvatske nije ograničen samo na vrijeme osmanskih osvajanja.

Tako je npr. u 1. svjetskom ratu regimenta najodlikovanija zlatnim medaljama za hrabrost cjelokupne austro-ugarske carske vojske bila 2. bošnjačka regimenta (BH 2) iz Turske Hrvatske (Bosanske krajine), u 2. svjetskom ratu partizanska Narodnooslobodilačka vojska (NOV) Hrvatske u svojem sastavu ima imenom dve muslimanske brigade (1. i 2. muslimanska brigada Unske operativne grupe), dok muslimanskih po imenu NOV BiH nema. 16. tuzlanska NOU brigada nazivana je i muslimanskom, no ne službeno. I u posljednjem ratu (1991. – 95.) jedan od vojnika, koji su stavljali hrvatsku zastavu na Kninsku tvrđavu, bio je musliman.

Kontakti muslimana i Slavena na današnjoj hrvatskoj obali Jadrana počinju rano, nekih dva stoljeća od doseljenja Hrvata u današnju Hrvatsku i objave islama. Već u 9. stoljeću, 827. godine, muslimanski Arapi osvajaju Siciliju, a potom i jug Italije. U tom se vremenu arapski gusari u svojim pohodima zalijeću u Jadran, s čijih obala odvoze plijen i ljude u roblje. To je i vrijeme križarskih ratova, pa i kralj Zvonimir, kao papin vazal, vodi križarsku vojsku u Italiju, u borbu protiv Saracena.

Njihovi su tragovi vidljivi i danas u narodnim običajima i predanjima, kao i u izvorima koji su preživjeli prolazak vremena. Viteška igra Moreška s Korčule jedan je od takvih izvora. Naime, borba između crnog i bijelog kralja predstavlja simboličko obilježavanje bitke s maurskim gusarima koja je završila korčulanskom pobjedom.

Slaveni s istočne obale Jadrana očito su bili cijenjeni među Arapima. Osnivač Kaira Jawhar al-Siqilli navodno je rođen u Cavtatu odakle su ga još kao dijete gusari zarobili i prodali u roblje. Jawhar je imao nadimak al-Rumi (Bizantinac) koji je ukazivao na njegovo podrijetlo. Dvorska straža kalifa u Kordobi bila je sastavljena od Sakaliba (Slavena) koji su kao robovi hvatani po istočnoj obali Jadrana i prodavani u Al-Andalus (maursku Španjolsku).

Rani susreti muslimana s Hrvatima na krajnjem jugu Hrvatske obavijen je maglama vremena. Na potvrde nalazimo posredno. Tako na Korčuli i danas postoji usmena predaja kako su stanovnici jednog sela Mauri. Iako su današnji stanovnici sela, kao i ostali stanovnici otoka, Hrvati i katolici, usmena je predaja o podrijetlu ostala. I za Malduka (Malduča), legendarnog praoca roda omiških Kačića kronike govore kako je bio musliman.

Uz arapske prodore preko mora, islam dolazi i kopnom. Sari Satluk dolazi iz stepa oko Crnog mora, a o njegovom postojanju i djelovanju miješaju se mit i povijest.

Ismailićani, poznati i kao Kalizije, naselili su se u Ugarskoj i na istoku Hrvatske za vrijeme Ugarskog kraljevstva. U zamjenu za vojnu službu ugarskim kraljevima, bilo im je dozvoljeno slobodno ispovijedati islam, a naselili su, prema kronikama, nekoliko sela na tadašnjem jugu Ugarske, na poziv ugarskog kralja.

Križarski ratovi sporadično utječu na Hrvatsku. Prvi je križarski pohod prošao preko Slavonije, križari su u 5. križarskom ratu za Veneciju osvojili i poharali Zadar, kako bi platili put i to je otprilike bilo sve. Nije nam poznato jesu li Hrvati i u kolikom broju sudjelovali u nekom križarskom ratu, osim što su branili Zadar od križarskog napada.

Ti rijetki susreti, obavijeni maglama vremena, danas su prepušteni povjesničarima i arhivistima. Mi ostali osuđeni smo na ponavljanje povijesti i čuđenje zašto nam se iznova događaju stvari koje nas prate već stoljećima.

Geogafija je jedan od temeljnih razloga burne povijesti ovih prostora. Tako je i geografski položaj Hrvatske odredio njenu povijest. Dolina Save i slavonska ravnica predstavljaju optimalan prostor za prodore sa istoka, nastavak sliva Vardara i Morave koji teku kroz Makedoniju i Srbiju. Tim su pravcem došli i Turci. Njihovu su prethodnicu činila vlaška stočarska plemena koji su sa stokom dolazili na područja od interesa za Osmanski sultanat u nadiranju.

Doživljaj islama kod prosječnog Hrvata oblikovali su osmanski Turci. Malo je poznato kako turkijskih naroda ima oko 600 milijuna i da su naseljeni diljem Azije, od Male Azije do Kine. Mi kao Turke poznajemo ustvari osmanske Turke koji su pod vodstvom Osman beja i njegovih nasljednika od malog andolskog begovata stvorili svjetsko carstvo. Dok se prvi val ulaska islama u Europu odvijao uglavnom morskim putevima, preko Sredozemnog mora pod arapskim vodstvom, drugi se val odvijao kopnenim putem, pod vodstvom osmanskih Turaka. To razdoblje međusobne konfrontacije kršćanstva i islama, oblikovalo je i neke od temelja modernih percepcija islama u Hrvatskoj. Tako je za moderni hrvatski identitet najznačajnije razdoblje osmanske vladavine u Podunavlju i na Balkanu, od Krbavske bitke 1493. godine, preko Mohačke bitke 1526. godine do opsade Beča 1683. godine. Tada Hrvatska stiče naslov „predziđa kršćanstva“ (Antemuralis Christianis), ističući njenu ulogu kao prve obrambene crte protiv osmanskih prodora. U tom su razdoblju dvije trećine današnjeg hrvatskog državnog teritorija bile pod osmanskom vlašću.

Na prvi pogled zbunjujuće je što u filmu: Anno domini 1573. o Seljačkoj buni u Hrvatskom zagorju Matiju Gupca, vođu bune, pobunjenici nazivaju Gubec beg. Jedan od vođa, Ilija Gregorić, veteran je iz Turskih ratova. Otkud sad to? A riječ je o samo nekoliko detalja koji nam govore o osmanskom kulturalnom utjecaju na današnji hrvatski prostor.

Prvi val osmanskog prodora u Europu računamo od turskog dolaska u Anadoliju do bitke kod Ankare (Angore) 1402. godine gdje je pobjednika na Kosovu 1389. godine, osmanskog sultana Bajazita pobjedio i zarobio mongolski osvajač Tamerlan (Timur Lenk), u čijem je zarobljeništvu i umro.

Nakon Bajazitovog zarobljavanja i smrti, među Turcima je izbio građanski rat. Bajazitov nasljednik, Mehmed I., pobijedio je svoje protivnike u ratu i uspio obnoviti Carstvo. Ponovnom konsolidacijom Osmanskog Carstva nastavljaju se osmanski prodori u Europu. Unuk Mehmeda I., Mehmed II., upamćen pod nadimkom Fatih (osvajač), ostvario je vjerojatno najveći pothvat u osmanskoj povijesti: osvojio je Konstantinopolis i tamo preselio prijestolnicu iz Burse. Smjestivši prijestolnicu na spoj tri kontinenta, definitivno je postavio Tursku na mjesto ključne regionalne sile što ona i danas potvrđuje.

Pod njegovim vodstvom Turci prodiru na Balkan uzrokujući tektonske poremećaje čije su posljedice vidljive i danas. Prva bitka protiv srpskog plemstva odvila se na rijeci Marici 1371. godine kada su osmanske postrojbe porazile srpske snage predvođene kraljem Vukašinom Mrnjavčevićem i njegovim bratom despotom Uglješom. Obojica su poginula u bitci, a Vukašina je naslijedio njegov sin Marko Mrnjavčević, u narodnoj predaji zapamćen kao Kraljević Marko.

Skoro mitska bitka na Kosovu polju 1389. godine oblikovala je događaje na zapadnom Balkanu posljednjih trideset i više godina. Mit o srpskom caru Lazaru ne slaže se sa činjenicama. Vojska okupljena na Kosovu polju protiv Turaka nije bila srpska, nego kršćanska. Nju su činile vojske susjednih zemalja udružene u namjeri otpora osmanskom prodoru. Srbi su činili značajan dio vojske, no zapovjednik nije bio mitski car Lazar. Povijesni je Lazar bio knez Lazar Hrebljanović, a bosanski je kralj Tvrtko I., kao najviši po tituli, bio vrhovni zapovjednik te kršćanske vojske, predstavljen putem vojvode Vlatka Vukovića i kontigenta bosanske vojske. Dok se nije znao pravi ishod kosovske bitke, kralj je Tvrtko proglasio svoju pobjedu i poslao glasnike diljem Europe da je obznane. Kronike govore kako su u čast njegove pobjede danima zvonila zvona europskih crkava. Danas znamo pravi ishod Kosovske bitke 1389. godine. Turci su s novim sultanom Bajazitom brzo nadomjestili ubojstvo sultana Murata i nastavili s osvajanjima. Treba napomenuti kako su upravo Srbi, usprkos kosovskom mitu, postali najvjerniji saveznici Turaka. Tako upravo Lazarov sin, Stefan Lazarevć, sa srpskim konjaništvom spašava sultana Bajazita u bitci protiv križara kod Nikopolja 1396. godine, dok se Lazarova kćerka udaje upravo za sultana Bajazita, pobjednika u Kosovskoj bitci, gdje je ubijen njen otac.

Jedini koji su u povijesti porazili Turke na Kosovu polju bili su Bošnjaci. Oni su, predvođeni Husein kapetanom Gradaščevićem, to učinili 1831. godine. Za razliku od srpskog maltretiranja Kosovskim mitom posljednjih 150 godina, Bošnjaci su došli na Kosovo, pobijedili Turke i bez puno priče otišli kući. U stvarnosti su ostvarili ono što je u narodnoj pjesmi rekao epski Tale Ličanin iz Orašca grada: „Ne pita se kod nas tko je poginuo, no tko je ost’o na megdanu“.

Osmanski je prodor izazvao pomjeranje stanovništva na cijelom Balkanu. Vlaška stočarska plemena koja su bila vazali Osmanskog Carstva, prodirući sa Osmanskim Turcima, potiskivala su susjedna stočarska, također vlaška, plemena sa njihovih pašnjaka. Poput domino efekta, došlo je do pomjeranja značajnih grupa stanovništva sa jugoistoka na sjeverozapad Balkana. Potvrda toga su današnji moluški i gradiščanski Hrvati koji navode kako su njihovi preci došli u Austriju i Italiju bježeći pred Turcima. Potomke takvih populacija možemo naći i u Hrvatskoj, oko Samobora i u naseljima Žumberačkog gorja o čemu govori njihove obiteljske predaje o porijeklu. Zanimljivo kako ista prezimena možemo naći i u istočnoj Hercegovini, odnosno Crnoj Gori, samo što su jedni kršćani, drugi muslimani. To nam ukazuje kako su se obitelji razdvojile na one koji su prihvatili islam i one koji su migrirali pred turskom opasnošću.

Osmanski Turci službeno osvajaju Bosnu 1463. godine, no oni su u Bosni prisutni mnogo ranije. Već 1420. godine Veliki vojvoda Bosanskog kraljevstva Hrvoje Vukčić daje im na upravu tvrđavu Hodidjed (danas naselje u Sarajevu). Hrvoje je, kao predvodnik zaraćene strane u Ugarskom građanskom ratu, htio takvim potezom privući osmanske Turke na svoju stranu. To mu je i uspjelo. Turci kao nova regionalna sila igraju sve važniju ulogu u bosanskim poslovima. Osmansko Carstvo, predvođeno novim sultanom Mehmedom II. koncentrirano je na osvajanje tisuću godina starog Bizantskog Carstva i njegove prijestolnice, Konstantinopolisa. To mu, nakon opsežnih priprema, uspijeva 1453. godine. Mehmed II. s pravom stječe nadimak Fatih (osvajač), a napori se Carstva okreću prema Europi. Osmanlije su sebe doživljavali kao oštricu prodora islama na Zapad.

Mehmed Fatih je sklopio savezništvo sa bosanskim kraljem Tomašem koji iznenada umire 1461. godine. Do danas su ostale sumnje kako je kralj Tomaš ustvari otrovan, a naručitelj je ubojstva bio njegov sin Stjepan Tomašević, koji ga je naslijedio na prijestolju. Fatih je pokrenuo napad na Bosnu da bi osvetio ubijenog saveznika. To se i događa 1463. godine kada, predvodeći vojsku, prelazi Drinu. U njegovu je čast u Ustikolini sagrađena prva džamija u Bosni.

Prema sačuvanoj predaji, 1463. godine „Bosna šaptom pade“. Kaštelani su predavali utvrde bez borbe. Tko god je u Bosni obilazio srednjovjekovne utvrde mogao se uvjeriti kako su građene na teško pristupačnim mjestima, te zauzimanje svake od njih zahtijeva vrijeme i obilne resurse. No, ono što je nepoznato zašto je Bosna tako lako pala? Optužba za očevo ubojstvo, ujedno i ubojstvo kralja, koja prati tog zadnjeg bosanskog kralja danas zvuči suvislo. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja. Jedno je kako je osmanska diplomatska aktivnost prema Bosni, prije osvajanja, očito bila vrlo intenzivna i uspješna. Drugo je objašnjenje kako se bosanski vojnici nisu htjeli boriti za Stjepana Tomaševića kojeg su pratile optužbe za ubojstvo njihovog legalnog i legitimnog kralja Tomaša. Njegov sin Stjepan potomak je iz Tomaševog prvog braka sa kršćankom kojeg Katolička crkva nije priznavala. Tomaš se iz političkih razloga rastao od prve žene i oženio Katarinu iz roda Kosača po katoličkom obredu. Ona mu je rodila dvoje djece Žigmunda i Katarinu, posljednje povijesti poznate Kotromaniće.

Nakon pogubljenja Stjepana Tomaševića kod Jajca, Tomaševe je legitimne nasljednike, brata i sestru Žigmunda i Katarinu, djecu iz legalnog braka kralj Tomaša, njihov ujak Ahmed paša Hercegović (Kosača), odveo u Istanbul gdje su primili islam. Žigmund je dobio posjed u Anadoliji, a povijest ga je upamtila kao Kralioglu (kraljević) pašu. Njegova je sestra Katarina umrla i sahranjena u Skopju, gdje se i danas nalazi njeno turbe. Posljednji su Kotromanići umrli i sahranjeni kao muslimani što čini razumljivijim masovni bošnjački izbor islama. Slijedili su vladarsku obitelj. Iako je testamentom kraljica Katarina ostavila Bosnu Katoličkoj crkvi ako se njena djeca ne vrate u katoličku vjeru, a zahvaljujući njemu stalno se natura krivica Bošnjacima zbog njihovog izbora, no treba se istaknuti kako su Bošnjaci slijedili svoje vladare, posljednje Kotromaniće i primili islam – bez imalo krivice. Bir ugurden (odjednom, svi) je predaja koja koja nam govori kako je kod Jajca pred Fatiha izašlo 60 000 Bošnjaka koji su primili islam. Sultan je, prema predaji, rekao: „To mora da je dobar narod“ i uputio ih u u Istanbul, da nasele opustjeli grad. Njihovi potomci i danas tamo žive i nije neobično i danas tamo naći ljude koji govore „našim“ (bosanskim) jezikom.

Osmanski su Turci nastavili s prodorima prema svojim glavnim ciljevima u srednjoj Europi. Njihovo je osvajanje Bosne dovršeno 1522. godine zauzećem Bihaća. Time je Osmansko Carstvo učvrstilo svoju poziciju i stvorilo osnovicu za daljnja osvajanja u srednjoj Europi. Osvajanje Madžarske, koje je uslijedilo nakon bitke na Mohačkom polju 1526. godine, otvorilo je put prema Beču i Srednjoj Europi.

Nova se granica formira u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji i postoji narednih skoro dva stoljeća do propasti osmanske opsade Beča 1683. godine. Mjesta poput Petrinje i Čazme osnovali su osmanski Turci, Đurđevac, poznat po legendi o Picokima, bio je granični grad, a radi bolje obrane habsburške granice građeni su ili dodatno utvrđivani gradovi kao Karlovac, Sisak, Samobor i Zagreb. Klis je također bio granično mjesto, s osmanske strane. I danas u kliškoj tvrđavi postoje ostaci mesdžida kao potvrda muslimanskog prisustva.

U putovanju u Varaždin u 17. stoljeću, kod bega Zrinskog, radi dogovaranja otkupnine za ratne zarobljenike, Evlija Ćelebi (1611. – 1682.) navodi kako je vidio tornjeve zagrebačke katedrale s druge obale Save. Koliki je bio utjecaj Carstva u ekspanziji govore nam i brojni materijalni i kulturalni ostaci kojih je i danas puna Hrvatska, usprkos masovnom uništenju svega turskog u razdoblju nakon habsburške uspješne obrane Beča 1683. godine.

Bitka kod Siska 1592. godine predstavljala je prekretnicu u habsburško-osmanskim odnosima. Bilo je to prvi put nakon više od sto godina kako su Turci poraženi u bici. Iako je za hrvatsku povijest ta bitka jedan od velikih povijesnih događaja, za osmansku je povijest manje značajna i lokalnog je karaktera. No, taj je poraz odredio i bosansku povijest narednih stoljeća. Naime, u bici kod Siska glavninu osmanske vojske koju je predvodio Hasan-paša Predojević činili su Bošnjaci. Ne uspijevši odoljeti napadu sisačkih branitelja, Bošnjaci su se nagnali u bijeg i, zbog panike, težine oklopa, kao i neznanja plivanja, masovno su se utopili u obližnjoj Kupi. Kako je stradala većina bošnjačkih spahija, sultan je odlučio da njihova imanja naslijede njihova maloljetna djeca. To je početak bosansko-muslimanskog nasljednog plemstva – begovata.

Riječ je o jedinstvenoj instituciji u čitavom Osmanskom Carstvu gdje se javne funkcije nisu prenosile sa predaka na potomke, nego su se stjecale isključivo osobnim sposobnostima. Često je riječ o istim obiteljima koje su tvorile nasljedno predislamsko plemstvo Bosne. To potvrđuje kako je bošnjačka društvena elita postojala kroz čitavo vrijeme postojanja srednjovjekovne bosanske države. Njeni su pripadnici mijenjali vjeru, ovisno o okolnostima. Tako je primjerice, najslavniji bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić bio i kršćanin i katolik, a po potrebi i pravoslavac, kako su zahtijevale političke prilike. Tek je dolazak islama ustabilio religijske prilike u Bosni, a Bošnjaci su, zdušnim prihvaćanjem islama pokazali svoje opredjeljenje.

Iz osmanskog doba potiče još jedna specifično bosanska institucija. Naime, povijesničari su stvorili mit o nasilnom odvođenju kršćanske djece, uglavnom pravoslavne, sa Balkana u janjičare. Srpski nacionalni mit tvrdi kako su ta djeca ustvari Srbi , iako nitko to nije iskazivao, sve što su napravili je ustvari zasluga Srba i Srbije. Takođe, prema njima, svi su Bošnjaci muslimanske vjere ustvari prevjereni Srbi. No, janjičarski nam zakonik govori drugačije. Prema njemu, iz Bosne se u janjičare smiju uzimati samo muslimani. Naputak je regrutnim službenicima bio da dobro paze jer se nemuslimani iz Bosne pokušavaju unovačiti u janjičare pretvarajući se da su muslimani. To nam daje sasvim drukčiju sliku te vojne formacije u odnosu na muslimanske i druge Bošnjake.

Za muslimanske Bošnjake, osmanska vladavina predstavlja zlatno doba. Bosna je urbanizirana, iz podgrađa (naselja ispod tvrđava) nastali su gradovi. Gradovi su u svojim središtima imali džamije, a ovisno o veličini imali su čaršijske (gradske) i mahalske (kvartovske) džamije. Kao veliki gradovi, navode se Sarajevo i Banjaluka, dva šehera u Bosni. I broj velikih vezira Osmanskog Carstva – Bašagić ih u 16. stoljeću navodi 20 – govori o integriranosti Bošnjaka u strukture Carstva.

Od bošnjačke pobjede pod Banjalukom 1737. godine do sloma bune Husein kapetana Gradaščevića 1832. godine, traje borba za autonomiju Bosne, koja je u 20. stoljeću prerasla u borbu za samostalnost i suverenitet. Prema zakonima Osmanskog Carstva, vojnici su mogli biti samo muslimani koji su jedini i smjeli ići u rat. Za Osmansko je Carstvo bila prednost imati usred Europe zemlju sa apsolutnom većinom muslimanskog stanovništva. To je značilo i da ne moraju iz Anadolije dovoditi vojnike, jer potencijalne vojnike već imaju u Bosni. U praksi u 18. stoljeću, na oko milion stanovnika Bosne bilo je oko 850 tisuća muslimana oba spola i svih dobnih skupina. Obzirom na geografski smještaj Bosne, granični položaj pokrajine te političku situaciju, Bošnjaci su kao graničari bili prisiljeni stalno biti pripravni na rat. Npr. u rat za Očakov na Azovskom moru 1737. godine otišlo je 10 000 Bošnjaka. Iako ga je Safvetbeg Bašagić opjevao u epu: Boj pod Ozijom, iz rata se vratilo 400 ljudi. Istovremeno, Bošnjaci su se samostalno obranili od austrijske invazije, pobjedivši iste godine u Boju pod Banjalukom. To nam ukazuje i na brojnost i snagu muslimanske populacije u Bosni. Ipak, stalno ratovanje, kao i epidemije zaraznih bolesti koje su nekoliko puta u 18. i 19. stoljeću zahvatile Bosnu, uzrokovale su i pad muslimanskog stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne. Od oko 85 % u 18. stoljeću na oko 36 % (prema austrougarskom Popisu stanovništva Bosne iz 1885. godine). Gradaščevićev je ustanak, iz početnog cilja, odlaska u Istanbul i smjene đaur sultana – sultana nevjernika – izrastao u prvi pravi svenarodni bošnjački moderni pokret koji je imao jasne ciljeve i okupio sve slojeve nacije. Treba napomenuti kako je pobuna protiv vladara prema šerijatu, dozvoljena i legitimna samo ako je vladar nevjernik. Tradicionalno, samo musliman smije biti vladar muslimanima. To nam objašnjava jezik i simbole Gradašćevićevog pokreta koji su umotani u islamsku terminologiju i kao takvi razumljivi muslimanskim Bošnjacima tog vremena. U suštini, riječ je o modernom političkom pokretu, sličnom onome bana Jelačića u Hrvatskoj, kojeg su pobjednici u kasnijim ratovima proglasili nazadnim.

Prekretnicu u Gradaščevićevom djelovanju je Mir u Jedrenama 1829. godine, čime je okončan rusko-turski rat. Prema odredbama mira, Srbija je dobila autonomiju i šest oblasti (nahija) koje su tradicionalno pripadale Bosni. To je izazvalo revolt Bošnjaka i iniciralo ustanak. Gradaščević je ustanak počeo u suradnji sa srpskim knezom Milošem Obrenovićem i albanskim Mahmut Shkodra-pašom. No, Obrenović se okrenuo Turcima, a Shkodra je sa albanskom vojskom zakasnio. Tako su se Bošnjaci sami suprotstavili Turcima na Kosovu polju 18. 07. 1831. godine i pobijedili ih.

Gradaščević je od poraženog velikog vezira Mehmed Rašid-paše primio obećanje da će ga sultan proglasiti vezirom Bosne, ako se sa vojskom povuče u Bosnu. Husein je svoj dio dogovora ispunio, povukao se s vojskom u Bosnu i u Sarajevu počeo stolovati kao vezir, u stvarnosti kao samostalni vladar.

Njegov je status vezira Bosne ozvaničen na Svebosanskom saboru koji je održan 12. 09. 1831. godine ispred Alipašine džamije u Sarajevu. U tom razdoblju Gradaščević je bio ne samo vrhovna vojna, nego i civilna vlast u Bosni. Nakon uspjeha u Sarajevu, preselio je vlast u Travnik, gdje je osnovao i Divan, bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio bosansku vladu. No, umjesto sultanovog fermana koji je trebao potvrditi Husein kapetana Gradaščevića kao vezira Bosne, iz Istanbula je stigla nova vojska sa zadaćom slamanja Gradaščevićevog ustanka i čvršćim podvgavanjem Bosne središnjoj osmanskoj vlasti. Završna se bitka odvila na Sarajevskom polju gdje je Alipašina džamija, pored današnjeg prigradskog naselja Stupa.

Gradaščevićeva je vojska spremno dočekala tursku, te je pobjeđivala, kad je došlo do izdaje. Naime, hercegovački ajani, Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić povukli su svoju vojsku i otvoreno prešli na tursku stranu. Time je turska vojska prevladala i pobijedila u bici. Gradaščević se povukao u Gradačac iz Sarajeva da bi poštedio stanovništvo, a potom i prešao u Austrougarsku. Nakon oko godinu dana života političkog prognanika, vratio se u Osmansko Carstvo, uz obećanje sultanovog oprosta i milosti.

Propast Husein kapetanove bune rezultirala je ukidanjem kapetanija u Bosni i slamanjem autonomaških tendencija.

Rizvanbegović je izdao Gradaščevića i sa hercegovačkim begovima napustio bošnjačku vojsku tijekom posljednje bitke Bošnjaka protiv Turaka, na današnjem Alipašinom, nekada Sarajevskom polju. Za nagradu, Turci su odvojili Hercegovinu od Bosne u poseban sandžak, a Ali-pašu su imenovali sandžak begom. Iz razdoblja njegove vladavine ostala je izreka: „Il’ puška puca, il’ čekić kuca“.

Rizvanbegović je zbog starosti i Latasovog tretmana preminuo, a težnje k bosanskoj autonomiji su zatomljene do austrougarske okupacije 1878. godine.

Danas možda bizarno, no posljednji je poturica, u srpskom tumačenju te riječi, bio hrvatski pravoslavac, Mihajlo Mićo Latas. Optužen da je ubio čovjeka u Lici, prebjegao je u Bosnu, prešao na islam i uzeo ime Omer. Vojna ga povijest pamti kao jednog od najboljih turskih generala u 19. stoljeću. U narodnoj je predaji i pjesmi upamćen kao dušmanin Bosne, jer je brutalno ugušio ostatke bosanske autnomaške tradicije preostale nakon neuspjeha bune Husein kapetana Gradaščevića. Između ostalog, uhapsio je i sproveo od Stoca do Sarajeva vezanog naopačke na magarcu tada već starog Ali-pašu Rizvanbegovića. Tako je katil (krvnik) Bosne bio instrument poetske pravde za izdajicu Husein kapetana Gradaščevića.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.