Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Kad je Stanoje Stanojević 1908. godine objavio svoju Istoriju srpskog naroda, prvi zaokruženi domaći pokušaj takve vrste, on je, kao bečki doktorand Jirečeka i Jagića, koji se usavršavao u Leipzigu, Peterburgu, Moskvi, Istanbulu i Münchenu, ne samo bio na razini ondašnjih svjetskih historiografskih trendova, nego ih je po mnogo čemu i nadilazio. Premda nema nikakve sumnje da je djelovao unutar srpske nacionalne paradigme, pa je za njega Bosna bila „srpska oblast“, Stanojević je polazio od neorganskog razvoja srpskog imena: „Sva ta tri državna središta [bugarsko, srpsko i hrvatsko] radila su odmah od početka, i svesno i instinktivno, na tome, da okupe oko sebe, da vežu i podčine sebi više od onih okolnih plemena, koja još nisu bila ni politički ni etnički pokorena. A početkom IX. veka bilo je svuda, oko već proširenog srpskog plemena, još dosta plemena, koja su etnički još uvek bila samostalna. Tako ceo jug Balkanskog Poluostrva, naseljen Slovenima sa donjega Dunava, još nije bio ušao, ni u politički ni u etnički, sastav ni bugarske ni srpske države. Isto su se tako i plemena u Podunavlju i Posavini i neka plemena u primorju, još uvek držala ili svoga zajedničkog slovenskog imena ili svojih plemenskih i pokrajinskih imena“ (41-42).

Više od stotinu godina kasnije, nakon uspona i propasti dvije jugoslavenske države, nakon dva svjetska i jednog regionalnog rata, pred nama je pokušaj povijesnog legitimiranja Republike Srpske, jedne frankenštajnovske države, koju autori, Čedomir Antić i Nenad Kecmanović, predstavljaju kao „državu ograničenog suvereniteta sa samostalnošću većom od bilo koje druge savremene jedinice neke složene države u Evropi“. Ta i takva država, vele oni, „ima nacionalnu istoriju koja je dio istorije srpskog naroda i seže jedanaest vijekova u prošlost“ (32). No, ona po njima ima i budućnost kao posve nezavisna država, koja će, jer „podsjeća na državu Izrael u prvim godinama njenog postojanja“ (27), zacijelo u budućnosti biti teritorijalno zaokružena i poprimiti znatno manje frankenštajnovski izgled. Njihov napor je zapečaćen muhurom akademika Darka Tanaskovića, orijentalista i diplomata, koji sasvim otvoreno pruža ključ poduhvata i konstatira, da „država, i kad poseduje sve druge atribute državnosti, nije potpuna bez zapisane istorije“, a ona se (jer tako, izgleda, mora biti) uvijek podvrgava revizijama „u skladu s potrebama vladajuće državne ideologije i politike datog vremena“ ( 9).

Što se, dakle, pored Republike Srpske, dogodilo sa srpskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu od Stanojevića do Antića i Kecmanovića? Pretjerivanja o prednostima suvremene visokorazvijene civilizacije zacijelo se neće do kraja potrošiti zaključkom da je Stanojevićeva mjera otmjenija i uvjerljivija. To nije zato što je Stanojević manje nacionalist od Antića i Kecmanovića. On je samo obrazovaniji i pošteniji te, što nije nevažno, u skladu s povijesnim razmišljanjem svoga vremena. Evo klasičnog primjera, na kojemu se i danas lome koplja: u Stanojevićevo vrijeme pitanje srednjovjekovne „Crkve bosanske“ tumačeno je po „bogumilskoj tezi“ Franje Račkoga (1869-1870), što Stanojević vjerno odražava („Prosta i jasna u svojim principima, koji su imali mnogo komunističkih i anarhističkih primesa, bogomilska se jeres u ono doba raširila jako i u Raškoj i u Bosni“, 92). 

Danas je „bogumilsku tezu“ vrlo teško zastupati. Postoji golema literatura koja osporava heretičnost „Crkve bosanske“, a ovdje je potpuno ignorirana. Još teže je zastupati stariju tezu Božidara Petranovića (1867), koju je kasnije prihvatio i Vaso Glušac (1924), da je „Crkva bosanska“ zapravo pravoslavna. No, to nije prepreka za Antića i Kecmanovića. Na osnovu dva citata iz knjižice Dušana T. Batakovića The Serbs of Bosnia and Hercegovina (Pariz, 1996) oni se dvoume između mogućnosti da je riječ o „pravoslavnoj sekti“ bogumila ili, pak, o patarenskim heretičkim prebjezima iz Italije, da bi uz pomoć još dva citata, ovaj put iz Enciklopedije pravoslavlja, knj. 3 (Beograd, 2002) i jednog članka Branka Letića, zaključili da je ipak riječ o pravoslavnoj zajednici, koja je „izolovana tokom godina, ušla u jeres“ (str. 48), jer je Kulin držao „pravoslavne pisare“, a i papa ga je nazivao šizmatikom, dakle pravoslavnim. 

Ovdje nije riječ o slučajnom neznanju nego o svjesnim krivotvorinama. Budući da je u srednjovjekovnom dijelu knjige teško zaobići Johna V. A. Finea, profesora povijesti na Sveučilištu Michigan, Ann Arbor, autora dvotomne povijesti srednjovjekovnog Balkana (The Early Medieval Balkans /1983/, The Late Medieval Balkans /1987/), Antić i Kecmanović, koji drže do sebe, to i ne pokušavaju. Oni citiraju prvi svezak Fineove sinteze, ali ne i drugi u kojemu se iznosi Fineova teza (dijelom preuzeta od Jaroslava Šidaka /1940/, koju je Fine razradio u ranijoj knjizi (Bosnian Church: A New Interpretation, 1975). Fine zastupa tumačenje da je „Bosna bila nominalno katolička i pod jurisdikcijom dubrovačkog nadbiskupa“ te da su bosanski katolici, „premda pod papom, koji je drugdje insistirao na latinskom jeziku u bogoslužju – koristili slavensku liturgiju“ (Fine 1987, 18). On izrijekom odbacuje tumačenja da je „Crkva bosanska“ bila dualistička ili uopće heretička te veli da su „glavne mane bosanskog katolicizma onda [1203] i kasnije po svemu proizlazile ne iz posebnih heretičkih utjecaja nego, umjesto toga, iz neznanja“ (Fine 1987, 147). 

Ne samo da Antić i Kecmanović ignoriraju Fineove stavove, kao uostalom i sva druga recentna tumačenja „Crkve bosanske“, nego oni idu i dalje i polemiziraju s tezom da se „hrišćanstvo, za razliku od okolnih zemalja, nije proširilo u Bosni prije pojave ‘krstjana’“(b. 40, 48), dakle, pripadnika „Crkve bosanske“. Navode da je ova teza zastupljena „u djelu nastalom za vrijeme građanskog rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995)“ te navode knjigu M[ark] Pinson, The Muslims of Bosnia-Herzegovina (1994), ali bez broja inkriminiranog pasusa. I, doista, na str. 4. dotične knjige, u članku o srednjovjekovnim i otomanskim korijenima moderne Bosne, naći će se i ova rečenica: „Bosna, koja se nalazi između [katoličkih i pravoslavnih prostora], često se nazivlje stjecištem Istoka i Zapada. No, zbog svog planinskog tla i loših komunikacija, više je bila ničijom zemljom između dva svijeta“. Dakle, nema govora o tomu da u Bosni kršćanstva nije bilo prije „Crkve bosanske“, ali ono je kroz cijelo srednjovjekovlje bilo „nominalno katoličko“ i vrlo „primitivno“. Budući da je riječ o Fineovim tumačenjima, ne čudi što je autor ovog članka upravo John V. A. Fine. Otomanist Mark Pinson bio je doduše urednik ove zbirke, ali za Antića i Kecmanovića bilo je važno krivotvoriti Fineovu tezu iz 1975. godine, pripisati je utjecaju „građanskog rata“ i podmetnuti jednom mnogo manje poznatom otomanistu. Kad se krene putem intelektualnog nepoštenja sve postaje moguće. Korak po korak ulazimo u memljive odaje beogradske škole falsifikata.

Falsifikat je na djelu pri samom početku poglavlja o otomanskom razdoblju, gdje se kao moto koristi citat iz putopisa Benedikta Kuripečiča (ili Kuripešića), štajerskog pisara i tumača za latinski u habsburškom izaslanstvu otomanskom sultanu Süleymanu koje je 1530. predvodio Nikola Jurišić. Navodi se (59) da je Kuripečič u Bosni našao dvije nacije – Turke i Srbe, ali to se odnosi samo na „Gornju Bosnu“, prostor od Vrhbosne (Sarajevo) do Zvečana i Mitrovice u današnjem Kosovu. U Donjoj Bosni (od Une do Vrhbosne) on je prepoznao tri nacije: starosjedioce Bosance (Wossner) katolike, Srbe pravoslavce (Surffen, koje Turci nazivaju Vlasima, a zovu se i Ćići ili martolozi; došli su iz Smedereva i grčkog Beograda) i Turke (Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo, 1950, 26-27). Premda je Šidak (1984) isticao važnost Kuripečičeva svjedočanstva kako u Bosni pri početku otomanske vladavine nije bilo drugih kršćana osim katolika i pravoslavnih, on je poricao točnost informacije o izvorištu pravoslavnih Srba. Bit će ipak da je vlaški naziv, koji Antić i Kecmanović po ustaljenoj srpskoj interpretativnoj konvenciji tumače kao znak društvenog statusa („slobodni stočari“), a nikako kao etničkog pokazatelja (slavenizirano romansko stanovništvo), itekako vezan uz priljev pravoslavnog stanovništva iz autonomne Srpske despotovine poslije pada Smedereva (1459). Uostalom, Antić i Kecmanović i sami navode da su otomanske vlasti „veliki dio stanovništva srpske despotovine prevele u socijalni status Vlaha“ (68). 

Također ne stoji da je Kuripečič „na zapadu Bosne slušao pjesme o junacima i vladarima srednjovjekovne srpske države“ (68-69; bilješka u vezi s tim je nepotpuna i predstavlja čisto mazanje očiju), nego je točno da je Kuripečič zabilježio kako se o Milošu Kobiloviću „i danas mnogo pjeva kod Hrvata i po onim krajevima“ (Kuripešić, 39). Kod Antića i Kecmanovića Hrvati postoje samo gdje su potrebni dokazi za postavke srpskog nacionalizma. Kad nisu potrebni, onda ih nema, kao pri spominjanju zemalja koje je obuhvatila obnovljena Pećka patrijaršija, gdje su navedene južna Ugarska i Dalmacija, ali ne i Hrvatska (71). 

Otomansko razdoblje najmršavije je sa svakog stajališta, premda prevladava vojno-politička povijest pisana širokim kistom. Nema nikakvih pokušaja da se nepristrano osvijetle otomanske ustanove i odnosi s „narodima knjige“, niti da se usporede razni periodi u otomanskoj praksi. Tek tu i tamo nailazimo na polemički bljesak uperen protiv pojedinih biranih meta. Tako se tvrdi kako Noel Malcolm zagovara tezu da je kršćansko „stanovništvo dobrovoljno davalo djecu“ kroz sustav devşirme (skupljanje, novačenje za janjičarsku vojsku), a to bi bilo ravno „potpuno proizvoljnom uopštavanju“ (b. 88, 70). No, kad pogledamo bosanski prijevod Malcolmove klasične Povijesti Bosne (Sarajevo, 2011) jasno je kako izuzetni britanski povjesničar ništa slična uopće ni ne tvrdi. On samo navodi podatak iz 1557., po kojemu je jedan visoki otomanski dužnosnik u svom kućanstvu imao 156 devşirme službenika (robova), „od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devširme, možda čak i na dobrovoljnoj bazi“ (113). Malcolm ovdje citira poznati članak uglednog turskog povjesničara Metina Kunta o tomu kako su se zimije pretvorile u otomanske vojnike (asker). Tu nema ništa neobično, posebno za poznavatelje otomanskog slabljenja. Janjičari su postali problem za carstvo kad su od birane elitne skupine postali nasljedna lobistička kasta, kad su počeli primati mito za novačenje muslimana, pa se onda počeli ženiti i novačiti vlastite sinove. Drugim riječima, bez obzira na okrutno izvorište devşirme sustava (Malcolm kaže „bezdušan postupak“) bilo je društveno poželjno biti janjičarom. No, to se ne uklapa u crno-bijelu shemu o otomanskom jarmu, a omogućava i napad, svojevrsnim ćorkom, na jedno od prvih imena svjetske balkanistike.

Poglavlje o bosanskoj povijesti do austrougarske okupacije (Ustanci i preporod) tipično je po nedostaku relevantnih izvora, među kojima, osim nekoliko izuzetka. nema knjiga nesrpskih autora, a s njima se posve neumjesno i anakronički polemizira. U pasusu u kojemu se kritizira suvremeni sandžački autor Muhedin Fijuljanin proširuje se napad na Muamera Zukorlića zbog navodne izjave „za jednu alžirsku televiziju“ (105), a u bilješci u kojoj se navodi sinteza Mehmedalije Bojića polemizira se s njegovom tobožnjom tezom o muslimanima „kao nosiocima državnosti Bosne i Hercegovine“ (116). Nedostaje najelementarniji kontekst za razdoblje nakon Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Nigdje nema ni riječi o Ilirskom pokretu i Gaju, čak, gotovo nevjerojatno, ni o Vuku Stefanoviću Karadžiću (premda je među ilustracijama i Karadžićev portret). Kratki pasus o Garašaninu obiluje greškama i varljivim formulacijama (u Načertaniju nije bilo predviđeno da se Srbija proširi na bilo koji dio teritorije tadašnje Habsburške monarhije, 105). Najzlokobniji je odlomak o ustancima tijekom Velike istočne krize, gdje se opušteno razglaba o „složenom odnosu prema muslimanima“, a zanemaruje se da je ovo razdoblje najgore sa stajališta međuetničkih odnosa u devetnaestom stoljeću. Po solidnoj studiji Đorđa Pejanovića: „Koliko je poginulo, koliko propalo u izbjeglištvu i po zbjegovima, a koliko se iselilo duša u razmaku od 1875‒1879 godine, ne zna se. Računa se da ga je na taj način nestalo preko 150.000 duša“ (Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Beograd 1955, 46).

Naročitih iznenađenja nema ni u prikazu austrougarskog razdoblja. Traže se slabosti svake inicijative, jer sve je gore od ujedinjenja sa Srbijom. Tako je prvi bosanskohercegovački sabor zapravo uveo „formalni, ograničeni parlamentarizam“, a modernizacija je imala za cilj „da obez-bijedi što uspješniju eksploataciju zemlje i predstavi moć i snagu Dvojne monarhije“ (134). No, upozorava se i na varljivu politiku Srbije te činjenicu da je knez Milan sklopio Tajnu konvenciju s Bečom (1881), te tako prihvatio „prekid svake politike Srbije prema Bosni i Hercegovini“ pa time i „polukolonijalni položaj“ koji je Srbiju pretvorio u „evropski Tunis“ (122). Zabavna je i primjedba da je uvođenjem „srpsko-hrvatskog jezika“ s dva ravnopravna pisma 1913. godine, „latinica po prvi put postala i službeno fonetsko pismo“ (134). 

Kratko poglavlje o Sarajevskom atentatu zanimljivo je po obilju vrlo egzotičnih stranih izvora, uključujući i flamansku monografiju o belgijskom anarhistu Edwardu Jorisu, koji je 1905. godine bio umiješan u pokušaj atentata na Abdülhamita II. Cilj je relativizirati srbijansku odgovornost za Sarajevski atentat među povodima za pokretanje Prvog svjetskog rata. U procesu se napadaju Richard Hol-brooke, njegova udovica Kati Marton, te pokretači „novog talasa revizionizma“ među povjesničarima, u prvom redu Christopher Clark i Margaret MacMillan, koji zacijelo nisu spremni prihvatiti „nesumnjivu njemačku krivicu za svjetski rat“ (144-145). Za Clarka se veli da se „čak služio savremenim putopisima kako bi potvrdio stereotipe koji su poslije značaj-nih radova Edvarda Saida, Marije Todorove i Vesne Golsvordi [Goldsworthy] temeljno dekonstruisani i objašnjeni u nauci“ (146). Moguće je da bi Regius profesor povijesti na Sveučilištu Cambridge mogao nešto naučiti i od Vesne Goldsworthy, ali vjerojatnije je da bi Antić i Kecmanović mogli nešto naučiti od Clarka, ponajprije kako se raspoređuju dokazi.

Najproblematičnije tek slijedi. Poglavlje o Prvom svjetskom ratu počinje s citatom iz izjave pukovnika Dušana Simovića Narodnom vijeću SHS u Zagrebu iz prosinca 1918., gdje ovaj srbijanski oficir i budući pučist veli da se „jednokrvna braća“ izvan linije Osijek ‒ Đakovo ‒ Šamac ‒ cijela BiH ‒ Dalmacija do rta Planke (kod Rogoznice) mogu opredjeljivati po volji, ali da je sve unutar spomenute linije – Srbija. Povjesničarima koji misle da je takav stav opravdan, čak nešto poput realne politike, nema smisla dokazivati da su pogriješili u detaljima. Sve je u ovom poglavlju, a moglo bi se reći i u ostatku knjige, upućeno na sljedeću jednadžbu: Srbi (ne samo u BiH) su bili žrtve velikih zločina što opravdava njihova traženja za dominantnim položajem u poslijeratnom poretku. Prvi logori u europskoj povijesti otvoreni su za Srbe (Arad) (148). Protiv Srbije je vođen posve drukčija vrsta rata, u kojemu su „pored zarobljenih seljaka, ubijane žene i djeca“ (Mačva) (149). Srbi u BiH bili su predmet pogroma i terora, a vlast su održavale i „neregularne trupe muslimana i Hrvata“. 

Sve se to koristi kako bi postalo razvidno da je jugoslavenska ideja tek taktičko oruđe srpskih elita u slabljenju Austro-Ugarske i izbjegavanju teritorijalnih sukoba poput onih koji su se od 1878. do 1918. vodili s Bugarskom. Zato i nema potrebe raspravljati o Jugoslavenskom odboru („propagandni komitet, koji je u punoj mjeri zavisio od srpske vlade“, 154) ili bilo čemu vezano uz stvaranje Kraljevstva SHS, jer sve je to tek tlapnja na pozornici na kojoj se čuje samo složno stupanje srpske vojske. Spominje se, doduše, Narodno vijeće SHS za BiH, pa i skrupule njegovih prvaka prema neposrednom ujedinjenju sa Srbijom, ali „spontano se razvio pokret koji je bio za neposredno ujedinjenje“ (159). Stoga uopće ne iznenađuje da je međuratnom razdoblju u novoj državi poklonjeno svega četrnaest stranica i to pod naslovom Vrbaska banovina, što upućuje na regionalnu potku u velikosrpskoj osnovi. 

Zapravo, autori pokazuju neočekivanu sklonost za „administrativno i upravno emancipovanje pojedinih krajeva Jugoslavije“ (165), što su tobože omogućile Aleksandrove „vodene banovine“ za vrijeme diktature. Kolikogod bili skeptični prema takvom tumačenju kraljevih intencija, u očima autora ono popravlja povijesnu nepravdu prema Bosanskoj Krajini: „Po prvi put većinski Srbima naseljene oblasti Bosanske Krajine dobile su svoju lokalnu političku elitu, veća ulaganja u Banjaluku kao politički centar“ (165-166). Slijedi tužaljka Stevana Moljevića o zapostavljanju Banja Luke pod Austrijom i, kao obično, posebno dragocjen hrvatski dokaz o posebnosti Bosanske Krajine: „Od [prvobitne Bosne] se razlikuje Krajina, oko Banja Luke, stari Donji Krajevi, koje su bosanski kraljevi pomalo otkidali od Hrvatske. Njima su kasnije srpski doseljenici dali novo lice koje se posve razlikuje od Hrvatske“ (Josip Smodlaka, 166). 

Krajinska usredotočenost u ovom poglavlju u potpunoj je opreci s nedostakom svakog interesa za ostale dijelove BiH i Jugoslavije. Naglašava se da je pod diktaturom, unutar okvira Vrbaske banovine i pod palicom bana Svetislava-Tise Milosavljevića, došlo do kulturnog, gospodarskog i infrastrukturalnog procvata Bosanske Krajine – zapravo do modernizacije ove regije. Među redovima se može zaključiti i da je svaka opozicijska akcija, čak ako su u njoj sudjelovali Srbi, u suštini protujugoslavenska („srpski i muslimanski narod [sic!] u daleko većoj mjeri prihvatili [su] jugoslovensku državu“). Pa je onda nelogično da se, primjerice, prota Dušan Kecmanović, iz Pribićevićeva SDS-a, ništa manje od prvaka Zemljoradničke stranke Branka Čubrilovića i Miloša Tupanjanina, zalaže „za srpsku ideju“ (170). Sve se razjašnjava tumačenjem da je vladajući dio srpske elite prihvatio privremenu Banovinu Hrvatsku („kao i irski homrul [home rule], trebalo [je] da bude jedinstven slučaj u vremenu evropske krize“, 171), dok je drugi, opozicijski dio, uključujući Mačekove dojučerašnje opozicijske partnere, bio za što manji teritorijalni opseg hrvatske autonomne jedinice. Jedini arhivski podatak u cijelom poglavlju, je bilješka iz fonda zemljoradničkog prvaka Jovana Jovanovića Pižona, koji se zalagao da Bosanska Krajina ne bude u Banovini Hrvatskoj.

Važno je izdvojiti tvrdnju autora kako je Mehmed Spaho, „u vrijeme koje je prethodilo sklapanju Sporazuma Cvetković-Maček“, izjavio „da ukoliko Bosna ne bi dobila autonomiju u okvirima Jugoslavije, ona treba da bude uključena u sastav Srbije“ (173-174). Budući da se Spaho od izbora 1938. do smrti (29. lipnja 1939.) samo jednom uopće oglasio u vezi s rješavanjem hrvatskog pitanja i to s jednom optimističkom izjavom (Črnomelj, 22. svibnja), mora se zaključiti kako mu pripisana izjava nije autentična. Premda je njeno porijeklo zamršeno (često se koristi u srpskoj apologetici, primjerice kod Stevena Burga i Paul Shoupa, The War in Bosnia-Herzegovina, Armonk, N.Y. 1999), u ovom slučaju potječe iz jedne nedostupne disertacije i jedne sporedne britanske knjige o Sandžaku, koja je opet prenosi iz jedne američke zbirke iz 1949. godine. Simptomatično je da autori nisu posavjetovali jedinu relevantnu knjigu o Spahinoj politici – monografiju Zlatka Hasanbegovića o JMO od 1929. godine (Zagreb, 2012). Ali cilj im i nije bio istraživački.

Poglavlje o Drugom svjetskom ratu pisano je s neskrivenim simpatijama za četnike. Premda se četnički zločini relativiziraju, ipak se ne prešućuju. Partizanska strana nije posve ignorirana, što bi bilo krajnje neobično za knjigu s Bosanskom Krajinom u žarištu interesa, ali četničke su vojne operacije posebno naglašene, na uštrb partizanske uloge. Zato su previše istaknute informacije iz istraživanja Marka A. Hoarea o muslimanskoj četničkoj organizaciji (Ismet Popovac, Mustafa Pašić, Fehim Musakadić) u istočnoj Hercegovini (The Bosnian Muslims in the Second World War, London 2013, 46-51), za raziku od mnoštva drugih mnogo važnijih predmeta iz Hoareovog opsežnog opusa o ratu u Bosni i Hercegovini. Umjesto Hoarea (uostalom i Joze Tomasevicha i mnogih drugih važnih autora) prednost se daje radu emigrantskog povjesničara Stevana K. Pavlovića. 

Posebno poglavlje o ustaškoj represiji (Genocid u NDH) obiluje uobičajenim pretjerivanjima. No, autori domišljato koriste umjereniju literaturu kako bi stvorili dojam objektivnosti. Poglavlje je ujedno poligon za podsvjesni utjecaj što će biti od koristi za „tumačenje“ 1990-ih („U srebreničkom kraju ustaške vlasti su naoružale lokalne muslimane. […] u srezu Srebrenica Srbi su činili 70 odsto ratnih žrtava: od 1941. do 1945. od 1.011 Srba oko 90 odsto njih ubile su ustaše. Muslimana je ubijeno 400, većinom su ih ubili četnici“, 201). Upravo jer se želi naglasiti muslimanska uloga u ustaškoj represiji, makabrističan je zaključak, ponuđen bez trunka samoironije, kako „Naučno neosporne statistike stradanja muslimana značajno utiču na razvoj nacionalne svijesti savremenih Bošnjaka i stvaranje autopercepcije kao naroda-žrtve“ (b. 377, 201). Mučninu potencira zaključan napad na komunističke vlasti te „kasnije nacionalne pokrete muslimana i Hrvata i njihovih saveznika u SAD i EU“ (?), koji su (vlasti i pokreti!) navodno nastojali relativizirati ustaški genocid nad Srbima, a imenom i prezimenom zapravo se napadaju ‒ mladi njemački povjesničar Alexander Korb i Noel Malcolm. 

Teško je sažeti proturječne niti poglavlja o komunističkom razdoblju (Socijalistička republika), u kojemu se prepliću nostalgija za jakim režimom u kojemu su Srbi predvodili sa željom da se ipak dokaže kako pluralizam dopušta otvorenija tumačenja. Dijelovi, posebno oni koji šibaju prihvaćanje „koncepcije saveza republika i pokrajina“, slijede tonove poznatog Memoranduma SANU, ali ima i korisnih deskriptivnih odlomaka, posebno u seg-mentu o Hrvatima u BiH (231-232). Dok su portreti pojedinih partijskih lidera, posebno Rate Dugonjića i Branka Mikulića, posve realni, poglavlje sadrži i mnoštvo neuvjerljivih i neusklađenih detalja, poput nebuloznih tumačenja Dejana Jovića (b. 440, 251). Preskaču se ključni sukobi i trendovi iz završnih desetljeća komunističke vlasti (ni spomena Karađorđeva, čistke liberala u Srbiji, kosovskih kriza, a tek usputno o Ustavu iz 1974.), a čitatelj ostaje bez daha nad provincijalizmom tvrdnje kako su u BiH obični građani pad istočnoeuropskog komunizma 1989. doživljavali kao „nešto što se u SFRJ dogodilo još 1948. godine“ (250).

Ovdje neće biti riječi o stvarnoj po-vijesti RS, dakle o razdoblju nakon 28. veljače 1992. Bilo bi to izlišno, premda je posve u skladu s dosad predstavljenom pretpoviješću. Uostalom, nije moguće ispravljati svaku rečenicu, svaku krivotvorinu, svaku insinuaciju. Dovoljno je navesti ovaj pasus o Srebrenici: “Prije svega, teško da bi se tragični događaji u Srebrenici mogli uklopiti u definiciju genocida. Genocid bi podrazumijevao pokušaj istrebljenja svih pripadnika ciljane grupe i odnosio bi se na sve njene pripadnike koji su u domašaju. Međutim, bili su pošteđeni bošnjačke žene i djeca, stari i bolesni i sve se odvijalo samo na ograničenom prostoru jedne opštine. Zatim, licitiralo se brojem ubijenih. Počelo je od 7-8.000 streljanih, iako je izvjestan broj poginuo u borbama, od artiljerijskih šrapnela, nailazeći na minska polja ili je nestao, a onda je već u Haškom tribunalu, bez objašnjenja, smanjen na manje od 5.000. Prema nalazima NVO ‘Istorijski projekat Srebrenica’ samo za 1.200 slučajeva postoje validni forenzički dokazi da se radilo o ubistvu“ (329-330). Srebreničko mezarje prekriva sve te slučajeve i forenzičke dokaze, ali i povijest RS. Istorija Republike Srpske, ukratko, znanstvena je i moralna katastrofa, koja vjerno odražava rasap našeg vremena.

Stanoje Stanojević je svoju povijest završio optimističkim peanom narodnoj snazi: „Bilans kuturnog i nacionalnog života ipak je u glavnom dosta povoljan. Velika nacionalna pitanja su na dnevnom redu. Prosvećenost i svest o zajednici prodire u sve šire slojeve“ (335). Više od stotinu godina kasnije, Antić i Kecmanović nisu tako optimistički raspoloženi: „Zaduženost, nezaposlenost, korupcija i privredni kriminal predstavljaju glavne probleme sa kojim će se RS nositi u narednim godinama“. Težnja za članstvom u EU poljuljana je činjenicom da se EU „nalazi u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, te pod očiglednim transatlantskim patronatom, a još od raspada SFRJ ne pokazuje nimalo senzibiliteta za interese RS i srpskog naroda. Zato dobra vijest iz EU u Republici Srpskoj ostaje u drugom planu u odnosu na patriotske teme“ (387-388). Ekmečićev naslov, Između klanja i oranja, često navedenog kod Antića i Kecmanovića, u usporedbi i nije pretjerano groteskna najava.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Posted by

Nenad Rizvanović (1968), pisac i urednik; Knjige: Sat pjevanja, Zemlja pleše i dr.