Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Vladimir Šagadin

Midhat Ajanović Ajan: Film i strip, Matica hrvatska Bizovac, 2018.

 

Domaći strip je čudna i žilava sorta koja uspijeva i kad ne brinemo o njemu. Dovoljno je zaviriti u ratne devedesete i u teškim i olovnim vremenima uočiti potpuni raspad nekadašnjeg tržišta kad je strip preživljavao zahvaljujući ljubavi kroz objavljene fanzine, a cijela stvar se odvijala u nekakvom “podzemlju”, undergroundu u kojem su se našli – svi, i oni koji su tamo spadali i oni koji nisu. Tako smo u toj destrukciji i pustoši, kad smo izgubili korak sa stripom u svijetu, imali začudnu situaciju. Naime, u Hrvatskoj nije postojao strip magazin, dakle, periodična novina koja bi objavljivala nove (domaće) stripove, ali smo zato imali časopis za teoriju stripa – Kvadrat. Iza Kvadrata je stajao urednik Vjekoslav Đaniš, a nakladnik je bio Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu. Ne samo da je Đaniš tada izdavao Kvadrat, i tako sačuvao “obraz” domaćem stripu, već je pokrenuo i istoimenu biblioteku stripova koja je objavila, među ostalim, Devlićev Macchu Picchu, Kordeja i Đanga u Zoni sumraka, novokvadratnog Mirka Ilića i ostale vrijedne radove, ali i prozne uratke poput Tajne džema od malina neprežaljenog Karima Zaimovića ili fikciju Radovana Devlića. Knjiga kojom nas je Đaniš počastio u ožujku tekuće godine pravi je biser domaće publicistike i rijetko štivo o popularnoj kulturi koje progovara o domaćim i inozmenim fenomenima filma i stripa, dakle, knjiga kakva nam nasušno treba, pogotovo u nestajućoj kulturi koja samu sebe zaboravlja. Film i strip Midhata Ajanovića Ajana je obavezna literatura za svakog znatiželjnog čovjeka kojeg zanima isprepletenost i dijalog srodnih umjetnosti poput filma, animiranog filma, književnosti i stripa. Živimo u vremenima tehnološke i informatičke revolucije i svjedoci smo sve slabijeg snalaženja u kompliciranim vremenima. Upravo zbog “brzih” vremena, nanovo iščitavanje važnih djela filma i stripa mogu nam pomoći da shvatimo uzročno-posljedične veze u rastu i mijenjanju medija i formata.

Midhat Ajanović Ajan je bosanski pisac, animator, strip-kritičar i publicist koji živi i radi u Švedskoj, gdje predaje film. Autor je brojnih knjiga iz oblasti filma i animacije, ali i iz područja proze. Njegov roman Portret nacrtan ugljenom i kišom nagrađen je 2010. Klas de Wilderovom nagradom koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla. Vijest da je u nas objavljena knjiga Ajanovićevih eseja izmamila je osmijeh na lice svih ljubitelja stripa, animacije i filma.

Midhat Ajanović Ajan u knjizi Film i strip objedinjuje jedanaest eseja pod podnaslovom Eseji o autorima, estetici i kreacijama nastalim u intermedijalnom kontekstu stripa, animacije i filma. U knjizi se nalaze tekstovi pisani u razdoblju od petnaestak godina, a možemo uživati u njihovim dorađenim verzijama, uz obilate dodatke, izvore, napomene… U uvodnom poglavlju Ajan sa čitateljem definira terminologiju i uspostavlja priču o “predočenom pokretu”, te nas tako uvlači u lijepi sklop informacija, edukacije i značajnih detalja koji život, to jest, priču znače. Film i strip je jedna od onih knjiga koje zaista sa zadovoljstvom čitate, ali ste svjesni da će knjizi doći kraj i pomalo ste tužni zbog toga. Mene je to snašlo već nakon uvoda i prvog eseja u knjizi. Ajanović se u njemu dotiče animatora Vikinga Eggelinga, njegovog života i djela, a pogotovo njegovog utjecaja na jezik medija. Eggeling je snimio jedan jedini film Dijagonalnu simfoniju, a stotinu godina poslije, objasnio nam je Ajan, jasno je da je riječ o zanemarnom klasiku kojeg, usput, možete pogledati na Youtubeu. U sljedećem tekstu Ajanović se bavi tradicijom kriminalističkog “hard boiled” romana u literaturi, stripu i filmu kroz priču o piscu i scenaristu Dashiellu Hammettu. Autor u ovom tekstu uspostavlja vezu od američkog krimića iz dvadesetih godina prošlog stoljeća sve do aktualnih “skandinavskih trilera” proučavajući utjecaje i formu žanra koji briše poznatu granicu između dobra i zla. Tako s jedne strane čitamo o razvoju žanra, dok nam s druge strane Ajanović objašnjava kako je takav model postojan i vitalan kroz razne medije, od romana i stripa, do filma i video igara. Kad bih trebao nekome objasniti kako je i zašto Ajanović svjetski kvalitetan esejist, zamolio bih ga da pročita upravo esej o “tvrdokuhanim” krimićima.

Kako briljira u krimićima, tako Ajanović briljira u eseju o omiljenom mornaru Cortu Malteseu i njegovom tvorcu Hugu Prattu. Generaciji koja je uživala u zlatnom dobu jugoslovenskog stripa upravo je lik Corta bio ulaznica u “ozbiljan” strip, a Hugo Pratt postao glavnim primjerom umjetnika među strip autorima. Elaboracija raznih aspekata Prattovog pripovijedanja u stripu i njegov kontekst u vremenu su sjajan primjer analize jednog stripa, pogotovo kad Ajan vuče reference prema Giraudu/Moebiusu. Ovaj esej mogao bi postati referentna točka i za tumačenja drugih teoretičara stripa, usudim se reći, poput legendarnih tekstova Vere Horvat Pintarić o Andriji Mauroviću.

Federico Fellini je tema idućeg Ajanovićevog eseja iz kojeg je vidljiva naklonost autora prema slavnom filmašu i time je oplemenjeno tumačenje važnog i velikog opusa talijanskog umjetnika. Fellini je jedan od najvažnijih redatelja uopće i to ovaj esej potvrđuje, pogotovo kroz kontekst društvenih i povijesnih uvjeta u kojima nastaju Fellinijeva djela, kao i veze između filma i stripa kojeg je Fellini obožavao. Kroz esej o Luisu Buñuelu, još jednom filmskom velikanu, Ajanović raščlanjuje redateljeve kontradiktornosti, utvrđujući egzistencijalno proturječnu osobu kakav je Buñuel bio. Ajanović objašnjava bitne Buñuelove utjecaje kroz dadaističke i nadrealističke radove oblikovavši gustu mrežu podataka, motiva i tema koje su oblikovale autorov izraz. Pravi biser u eseju nalazi se u Ajanovićevom osvrtu na nadrealističke utjecaje u stripu i animaciji.

Nakon dvojice filmaša, Ajanović se u narednim esejima bavi stripom: u prvom eseju piše o radu i djelu stripaša i animatora Krešimira Zimonjića, čija ilustracija krasi korice knjige, dok se u drugom eseju bavi Berardijevim i Milazzovim Ken Parkerom. Ajanović u prvom eseju prati karakteristike Zimonjića kao mladog autora, zatim prati njegov stvaralački rast da bi sjajno uočio Zimonjićev prijelaz iz stripa u animaciju i nestanak famozne granice među kadrovima u Zimonjićevim stripovima. Završno poglavlje eseja o Zimonjiću, Post scriptum ili otvoreno poglavlje, Ajanović posvećuje mediju stripa i njegovom aktualnom mjestu u kulturi. Osim što može funkcionirati i kao zaseban tekst, riječ je o jednom od najboljih analiza (dijagnoza?) situacije u kojoj se strip, kao jezik i kao medij, našao. U domaćoj popularnoj kulturi, Bonellijevi stripovi odigrali su važnu ulogu, a ove 2018. godine obilježavamo i polustoljetnu prisutnost Zagora, Teks Vilera i ostale bratije među nama. Ajanović piše o najboljem od svih Bonellijevih junaka – Kenu Parkeru, o genezi netipičnog strip junaka, ali i o pripovjednim tehnikama tvorca stripa Berardija i Milazza. Nakon pročitanog eseja možemo, kao i autor, ustvrditi da je potpuno nejasno zašto je takav biser od stripa doživio popularnost u Italiji, Jugoslaviji i – više nigdje.

Midhat Ajanović Ajan živi u Švedskoj, tako da se u knjizi našao i esej o švedskom filmskom autoru Royu Anderssonu. Obzirom da je karijera tog filmaša uglavnom nepoznata u nas, ovakav je tekst dobrodošao. Esej je dopunjen i bilješkama samog redatelja o vlastitom životu, utjecajima i stvaralaštvu.  U eseju o “ženskoj” crti u britanskoj animaciji i stripu, Ajanović daje uvid u razvoj i sadašnje stanje britanske animacije i stripa, kao i produkcijske i stvaralačke uvjete u kojima djela nastaju. Esej je posebno aktualno čitati i zbog pojave “ženskog vala” stripašica i animatorica u nas. Nakon toga, Ajanović se u novom eseju dotiče još jedne aktualnosti u filmu, animaciji i stripu – dokumentarnost. Za razliku od prethodnih eseja, ovaj je dosad neobjavljen, a Ajanović u njemu elaborira značaj dokumentarnih djela, zaslužne autore, njihove preokupacije i stavove. To se najbolje ogleda u djelu eseja o Joe Saccou i njegovom praćenju rata u BiH devedesetih, gdje su u ovom kompliciranom svijetu, mirno to raščlanjuje Ajanović, iskazi autora, koji se bave dokumentarnim, postaju od životne važnosti. Završno poglavlje knjige sastoji se od četiri  epizode koje Ajanović naziv Ulazak u sliku – u prvoj epizodi se bavi stripašom Andrijom Maurovićem, u drugoj animatorom Alexandrom Alexeieffim, u trećoj računalnim animatorom Johnom Lasseterom, da bi u posljednjoj, četvrtoj epizodi Ajanović sjajno poentirao o tehnologiji i modernoj civilizaciji.

“Nema sumnje, stvarnost će i ubuduće sve manje biti ono što smo zatekli, a sve više ono što je netko drugi kreirao za nas, čime će se problem temeljnih moralnih načela i ljudskosti i dalje zaoštravati”, zaključuje Ajanović na kraju jedne sjajne knjige. Ostaje se nadati da neće proći previše vremena do nove knjige Midhata Ajanovića Ajana.

 

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.